»Kolegium artistikum«. Snijeg započinje svoju igru koja će se kasnije prenijeti u jedan od prostora ovog Umjetničkog paviljona oko 17 sati u srijedu, kada je zakazana redovna godišnja Konferencija likovnih umjetnika Sarajeva. Predsjedavajući Društva, Salim Obralić, još uvijek ne vjerujući da je to moguće, sakuplja prisutne umjetnike, članove Društva u onom dijelu gdje se vode (ne)umjetničke diskusije uz čašicu. Konferencija može da počne! Od 108 poziva koji su upućeni, tek nešto više od dvadesetak likovnih stvaralaca je prisutno. Održati Konferenciju ili ne? Tamo negdje iz posljednjeg reda, čuje se glas: »Ako se odgodi do daljnjeg, neće doći ni ovoliko članova!« A prisutni su Ivo Seremet, Vladimir Vojnović, doajeni u svakom pogledu, nije ih spriječio taj iznenadni snijeg kojeg neki proglasiše za krivca. Tu su Unković, Tadić, Sućeaka, Kučukalić, od mlađih Babović, Bogdanović, Sinik. A ostali? Zar je moguće da baš nikoga od tih 80 odsutnih ne interesuje ništa ni izložba, ni ateljei, ni sredstva koja se odvajaju za likovnu umjetnost? Ako je tako, zašto ih ne interesuje? Jesu li, barem, kad je o njima riječ, sve svoje (egzistencijalne) probleme riješili, pa je i to znak što ih nema. Bezbroj pitanja koja traže odgovor. Umjetnici ne vole sastanke, reći će neko. Ali, sudeći po onome koliko izlažu, nisu sigurno ni zarobljenici ateljea. Čini se da ni sve one kritike koje su im upućene te prohladne večeri neće uticati na odsutne. Jer, izgleda, da su oni odavno zaboravili na svoje obaveze i kada se radi o izlaganju u Sarajevu, a da ne govorimo o ovakvim skupovima. Ali, ako i dalje budemo okretali glavu i pravili se nemušti pred ovakvim ponašanjem, šta će biti sa likovnom umjetnošću kojom i toliko ponosimo?