Pisati o Marku Čelebonoviću neminovno nameće potrebu razmatranja njegovog životnog puta u kontekstu kanaliziranja likovnog djela, školovanje u Švajcarskoj, Engleskoj i Francuskoj, druženje sa Milunovićcm, Stijovlćem, Uzelcom, Šumanovlćem i ostalima iz jugoslovenskog kruga u Francuskoj, »bijeg« u tek otkriveni San Trope sa Monparnasa i Monmartra, zanesenost Đotovim djelom. Kada je o slikarstvu riječ mora se pomenuti da su počeci vezani za konstruktivizam i apstraktno slikarstvo, mada mu nije bio stran ni kubizam iz vremena kada se bavio skulpturom. Izvjesno vrijeme priklanja se i gestualnom ekspresionizmu. Žan Kasu Čelebonovića svrstava u realističku tradiciju otpornu prema avangardizmu čiji predstavnici ipak usvajaju inovacije u onoj mjeri koja im odgovara. Čelebonovlć je neraskidivim nitima vezan za svjetlo, njegova paleta je bogata, kolorit iznijansiran, protkan osjećanjima, ima sluh za prostor i sklonost ka boji i ljepoti predmeta. Dvije osnovne preokupacije u njegovom stvaralaštvu su mrtva priroda i portret, po njegovim riječima »mrtva priroda je prava pozorišna predstava, stvari igraju svoju igru«. Tek krajem 1967. godine odstupa od rada »po prirodi« i tada stvara galeriju osebujnih likova po sjećanju (»Podozriva kaluđerica«). Sedamdesetih godina ruši strukturu forme stvarajući slike pune naboja i kolorističkog intenziteta. Nema više obojenih ploha, dominiraju sadržaji u bjelini koji daju metafizičku dimenziju slici. Platno »probija« kroz guste namaze boje i to je već povratak u bijelu fazu. Mnoga pitanja vezana za ličnost i slikarstvo Marka Čelebonovića, zanimljiva i složena ostaju otvorena kako bi se shvatio kompletan opus umjetnika koji je na osebujan način obilježio jednu epohu u likovnoj umjetnosti.