Pamte ga skakaonice ovog našeg starog kontinenta, Planica sa koje se čovjek prvi vinuo u susret orlovima, pamtiće ga i Igman čiju ljepotu predstavi svijetu. Janez Gorišek. Oštre crte, gorštačkog lica, snažne ruke koje znače odlučnost, nemirni pokreti, u rukama nagrada, priznanje grada Sarajeva. — Priznanje je to, ne samo meni, priča — već i mojoj RO »Plan« i svima iz Sarajeva koji su ugradili dio sebe u ovaj poduhvat. A onda se prisjeća svega, od prvih obilazaka pogodnih terena, do odluke da Igman promijeni svoj lik i ukrasi se dvjema bijelim prugama koje se provlače između stasitih borova. Tada stupiše u akciju arhitekti, statičari, neimari, radilo se danonoćno, kako s ponosom u glasu priča Janez Gorišek. Do početka Olimpijskih igara dani se odbrajavaju, a za Gorišeka nema mira. Treba sve pripremiti. Prvim letovima sa skakaonica njegov posao nije završen, on tek počinje. — Biću rukovodilac takmičenja za vrijeme igara, a to je velika obaveza za koju se treba pripremati. Sarajevo mora osvjetlati obraz, da svi pričaju o nama. Do tada koristićemo sva iskustva Planice i Vlašića ... Prilaze znani i neznani, čestitaju, požele uspjeh i mnogo sreće! Kod svakog čovjeka samo jedna misao. Olimpijada mora uspjeti, u svijetu nas proslaviti. A u svim tim naporima i htjenjima veliki je udio Janeza Gorišeka, čovjeka-stvaraoca, prijatnog sagovornika i istinskog zaljubljenika snježnih padina na kojima se njegove ideje pretaču u stvarnost, stvarajući čarobne pruge koje se u nebu izvijaju. I odlazi Gorišek da bi se opet vratio, nadgledao, zanesenim pogledom svoje djelo posmatrao, a onda će opet negdje gdje ga pozovu ostaviti trag svog umijeća, ali kako sam reče Sarajevo i taj pitomi i surovi Igman će pamtiti uvijek.