Kada se neko bavi borilačkim vještinama 23 godine, onda vjerovatno očekujete agresivnu osobu sa varnicama u očima od kojih se ledi krv. I sa takvom predodžbom odlazite u posjetu porodici Čurić. Almasi i Salku, karatistima, prvacima države, reprezentativcima, sada i trenerima, za čije titule i medalje, osvojene pehare i priznanja ne bi bilo mjesta ni u dvostruko dužem tekstu. Ukusno uređen stan, namješten s ljubavlju u kojem, ipak, dominira sport, vitrina sa medaljama i peharima, zastavice, fotografije sa takmičenja. U toj idiličnoj atmosferi srećne porodice posebno se ističu glasovi Eldina i Emine koji pokušavaju da izvode poteze kao što to rade tata i mama. Eldin, kojem je osam godina, ipak više voli fudbal. A posebno skijanje — priča Almasa. Emina se igra medaljama sa svjetskih i evropskih prvenstava, prevrće pehare, među kojima nema onih od glave porodice. Oni su u Mostaru, u porodičnoj kući gdje roditelji ljubomorno čuvaju sinovljeva odličja. Jedno pitanje se neumitno nameće: kako se usklađuju obaveze u braku dvoje vrhunskih sportista, putovanja, treninzi, takmičenja i sve drugo što je vezano uz sportski život? SPORT I LJUBAV Zaista je teško uskladiti sve to — objašnjava Salko Čurić. — Često smo razdvojeni, djeca su najveća obaveza, snalazimo se kako umijemo, ali kada se nešto voli, ništa nije teško. Najvažnije je u životu raditi ono što se voli, iako stara kineska poslovica kaže »Zavoli ono što radiš«, ali ljepše je ako je posao ujedno i ljubav. Salko je, inače, inženjer elektrotehnike. To je jedna od ljubavi iz mladosti, ali i dokaz da sport i nauka mogu zajedno. Jednog dana, vjerovatno, biće vremena da se posveti i toj svojoj preokupciji iz đačkih klupa. Salko nam pokazuje fotose koje sam izrađuje, pun album porodičnih fotografija, isječaka iz novina koje Almasa uredno skuplja. U takvoj atmosferi gubi se ona predodžba o agresivnosti koja je bila naznačena na početku teksta. Čak ne možete povjerovati da su to karatisti, oni čelični sportisti iz čijih ruku i nogu sijevaju munje na takmičenjima. Ne zna se ko je mirniji, staloženiji, ponekad se moraju riječi izvlačiti, taj mir koji zrači iz njih kazuje koliko ovaj sport utiče na karakter i psihologiju mlađih ljudi koji se bave karateom. Pretpostavljamo da se svi pitaju: rješavamo li i neminovne porodične »probleme.« na karate način, ali vjerujte najmanje u kući o sportu pričamo — govore oboje u glas. STABILNE LIČNOSTI Ne bih nikada mijenjao svoj život — priča sretni otac i suprug. — Sve što sam želio, ispunilo se. Eto, konačno smo dobili i svoj tihi kutak, uredili smo stan, ali to je u prvom redu zasluga SD Bosna. Ljudi koji rade u ovom društvu poštuju sportiste i obećanja uvijek ispune. Od početka sam u Bosni i tu ću i završiti karijeru sportiste, a jednoga dana i trenera. Napuštamo sportski dom u Splitskoj ulici kod mosta kojem nadješe ime Vrbanja, mirnu i srećnu porodicu Čurić, ostavljamo ih sa uvjerenjem da sport čini ljude onim što jesu i što bi trebalo da budu. Ako još posjeduju sve one kvalitete kao Almasa i Salko Čurić, onda je sport, u ovom slučaju karate, ispunio svoju osnovnu funkciju — formiranje ličnosti. I nemojte se začuditi ako ne budete čuli, dok prolazite pored stana ovih sportista one, za laike čudne riječi, koje se izgovaraju u žaru borbe. Jer, sport je za njih samo jedan segment u njihovom životu, najbitniii, ali ne i jedini.