»Kada se kiše i oluje stišale budu, a, kreket žaba, po blatnjavom putu bude utihao« Nostalgiju, grčku riječ, nastalu kao kovanicu dva pojma, sve češće upotrebljavamo dok putujemo kroz godine, ka šezdesetim, igrankama i prvim ljubavima, šimi cipelama i dva puta »prevrtanim« kaputima, onim zvižducima pod prozorima iz filmova koji se sada mogu vidjeti samo u Kinoteci. I neka se ne ljuti Felini sto ćemo najčešće upotrebljavati naslov njegovog filma »Sjećam se«, ali baš ta sjećanja najljepše je što imamo, bogatstvo koje se ničim ne mjeri. Sjećamo se.Oni sa nešto dužim pamćenjem koje sve više napušta kosa a stomak se ne može sakriti ni u najdebljem zimskom džemperu dok dugmad na sakou sve više predstavlja opterećenje, sjećaju se trija Slavka Hitrija, igranki u Domu milicije sarajevskog Klerk Gebla, Stevice, prvih ploča Elvisa i Pola Enke koje su predstavljale neprocjenjivu vrijednost dok su se u beskonačnost vrtile na onim gramofonima iz kojih su viriile sve žice i šarafi „Granade« koju je pjevao Sokrat Kajević. SLUŠAO SE LUKSEMBURG A, tek su nastupale te šezdesete, o Bitlsima se još nije ni sanjalo, a Sarajevo je živjelo svojim životom, ludih Igranki, „kraljeva“ plesa od kojih krunisani bješe samo Anto od čijih pirueta je zastajao dah dok je sa partnerkom defilovao kroz salu. Još uvijek je marka radija bila »kosmaj«, a bez daha se slušao Radio Luksemburg, cvjetni festival kancone u San Remu bio je događaj za koji se mjesecima živjelo da bi odmah sutradan na nekoj od igranki slušali hitove u prevodu. Modunjo, Liti Toni, Čelentano, Rita Pavone, mala mrkvica... I nema gdje se nije pjevalo, sviralo i plesa u očima u dnu sale tražilo neku Sanju, Amelu, Mirjanu i čekao trenutak kada će s pozornice biti najavljeno, a sada dame biraju. Beskrajni trenuci iščekivanja sa strahom u očima da ne priđe nekom drugom dok se probija kroz oznojene plesače u šuštavoj haljini sa prvim karminom na usnama. »A aleje ponovo ožive, životom proljeća, ja kliktaću. . A, sutra je nedjelja i igrače Hase, »Švabo«, Mišo..., slomile tamo neku stativu na Grbavici, tamnoputi Taib će pjevati „Četiri mladića idu s Trebevića“, a poslije utakmice trkom u sobu izlijepljenu slikama znanih i neznanih koji se smijulje zagonetno sa prvih stranica »Filmskog žurnala«. DOKO JE SVIRAO, PACKE JE IGRAO Pamti dvorište u F1S-u vragolije jednog plavokosog momka dok je vodio loptu od koša do koša, provlačeći se protivnicima kroz noge uz čije će pjesme uveče mnogi uzdisati i ne sanjajući da će jednog dana dok budu vodili djecu za ruku gledajući ih kako se bezbrižno igraju u parku, sjetiti se, sa neskrivenom nostalgijom tih dana i tog Davora, Bode, Mune, Bate Kovača i Đoke Kisića, Đorđa Novkovica koji je još u kratkim, bijelim hlačicama na balkonu svirao violinu dok su ostali musavi klinci sa Ratom, zvani Packe na čelu jurili u Radićevoj za krpenjačom izigravajući Sekija, Miloša i ostaje. I pamtiće one večeri kada se slazilo na igranku bježeći iza leda čika Alje sa Mejtaša koji je »kidao« karte za koje nikada nije bilo dovoljno novca. Sjećamo se... I Sloge, igranki u »Vaši Miskinu«, u aulama fakulteta, na Mejtašu, u Senoinoj, u Domu JNA gdje je glavna zvijezda bio Mordo, uglancanih crnih šimika i prvih patika koje su se mazale kredom da budu bijele kako bi se čitavo korzo okretalo za sretnim vlasnikom koji је to veče bio »glavni«. I da li se sjećamo one Doli Bel, manje je važno, bitnije je da smo drhtali od pogleda koje su nam upućivale ako smo bili te sreće da nam udijele samo djelić svojih krupnih crnih očiju. I bili smo sretni i ponosni kada nas neko od »velike raje« pošalje po cigarete da mu kupimo jer i to je bila ulaznica u društvo starijih koji su gledali sve filmove, a kasnije ih prepričavali, svaku scenu posebno, bacali se po asfaltu kao što je to Džon Vejn činio u prašini nekog zabačenog toksaškog gradića dok bi sređivao jednog po jednog »bandita«, a stalno smo se pitali koliko mu metaka stane u onaj čudesni pištolj kpji samo bljuje vatru. KOD PAVILJONA . Gledali bismo zadivljeno parove u odijelima i toaletama dok su plesali u Domu miliciie, krili se iza zastora da uživamo u toj sceni kao da je bal iz filma »Rat i mir«, zamišljali sebe kako sa izabranicom srca svog plešemo, plešemo a klavir tako milozvučno svira dok pjevač u zanosu poručuie »Samo jednom se ljubi«, a tada nam se i činilo da je tako i kad da smo svakog trenutka očekivali da iz neke čarobne kočije izađe naša Pepeljuga, koja će izgubiti cipelicu, a pronaći svoju sreću uz nas... »I tada draga neću morati čekati i po pola sata duže tvoj korak lak, jer znam tebi se nikad žurilo nije. I zviždukao se onaj, poznati zvižduk u osam, sastajalo ispred starog Umjetničkog paviljona, gdje se sklanjalo i od kiše i od sunca đa se predahne i sačeka nečiji korak lak uz slike i grafike, a mnogi nisu ni slutili da će ih nečiji nedolazak u pola sedam odvesti u vođe umjetnosti. I opet su neke igranke; ponovo se »smrtno« zaljubljuje, ali nema više onog korza, FIS-a i gitarijada. diksilenda i tvista, briljantina u kosi, a i ti »Indeksi« sve manje sviraju, osim onih subota kada se film odmotava „K'o nekad u osam“ za koje nikada nema harala, a sada možemo da ih kupimo, diskoteke su nam pune ploča, ali ih više ne slušamo kao nekada. Ni odijela više ne prevrćemo