Po donošenju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, u duhu okvirnih odredaba ovog Zakona, Narodna skupština Bosne i Hercegovine donijela je Zakon o ararnoj reformi i kolonizaciji u Bosni i Hercegovini kao i Pravilnik o provođenju ovog Zakona. Uskoro iza toga dopesen je niz rješenja, uputstava i uredbi o osnivanju fondova stanbenih i poljoprivrednih zgrada, poljoprivrednog inventara, zatim Uputstvo o tehničkom izvođenju poslova ekspropriacije i dodjeljivanja zemljišta itd. U vezi sa donošenjem Zakona odmah su organizovane mjesne, sreske i okružne agrarne komisije, kao i agrarne komisije pri gradskim narodnim odborima. Na mnogobrojnim agrarnim raspravama koje su održane u cijeloj našoj Narodnoj republici agrarne komisije su izvršile uglavnom ekspropriaciju zemljišta koja su se nalazila u posjedu veleposjednika, banaka, crkava, preduzeća ili nezemljoradnika. Veliku pomoć agrarnim komisijama pružili su na raspravama sami agrarni interesenti i seoska sirotinja koji su svojim dokazima i izjavama osujetili pokušaje zemljoposjednika da izigraju Zakon o agrarnoj reformi. Neki su veleposjednici na raspravama uporno dokazivali da su dobili žuljeve obrađujući svoju zemlju ili su tvrdili da im po zakonu pripada zemlja, naravno objašnjavajući na svoj način pojedine propise Zakona. Prilikom takvih pokušaja agrarni interesenti, prozrjevši namjere onih koji su ih godinama izrabljivali, ogorčeno su protestvovali zahtijevajući da im se oduzme sva zemlja. Iz izjava interesenata na raspravama najbolje se mogla vidjeti nenarodna politika stare Jugoslavije koja je od straha pred zahtjevima radnog naroda sela bila prinuđena da donese zakon o agrarnoj reformi što je u stvari bila obična prevara, jer je zemlja i dalje ostala u rukama onih koji je nikada nisu obrađivali, a seoska sirotinja i dalje je nadničila ili radila u napolicu. Na ovim raspravama često se moglo čuti od agrarnih interesenata: “Zemlja treba da pripadne onome ko je obrađuje!” ili “Nije taj nikada radio svoju zemlu, samo je ubirao hak, a mi smo radili za njega uz bijednu nadnicu”. Interesenti, svjesni toga da je narodna vlast polufeudalne zaostatke na selu i ostvarila davnašnje težnje naših seljaka, pozdravljali su odluke komisije i davali oduška svome raspoloženju pozdravljajući Zakon o agrarnoj reformi i kličući narodnoj vlasti. U mnogim selima dan agrarne rasprave proslavljen je kao praznik i narod je na rasprave dolazio u povorkama pod zastavama. Kakvi su bili imovni odnosi na selu najbolje mogu da pokažu danas nakon sprovedenih agrarnih rasprava, cifre o površini eksproprisane zemlje na teritoriji Bosne i Hercegovine. - Prema podacima, koji ne obuhvataju sve srezove u Bosni i Hercegovini, površina eksproprisane i konfiskovane zemlje iznosi oko 480.000 dunuma zemlje. Ovi su podaci nepotpuni jer su u nekim mjestima rasprave još u toku, a isto tako i rješavanje žalbi na odluke komisija. Eksproprisana i konfiskovana zemlja uglavnom je obradiva zemlja koju su obrađivali napoličari, beglučari, nadničari i seoska sirotinja godinama, uz bijednu nadnicu, često i uz nadnicu od 5 dinara. Nasuprot tome stoji nekoliko desetina hiljada agrarnih interesenata koji osim svojih ruku ništa nisu imali. Samo sa područja 29 srezova prijavilo se do sada oko 59.072 agrarnih interesenata. Sa završavanjem agrarnih rasprava završava se i prvi dio agrarne reforme. Sada se pristupa drugom dijelu – dodjeljivanju zemlje. Iz eksproprisanih zemljišta dodjeljivaće se obradiva zemlja agrarnim interesentima, siromašnim zemljoradnicima bez zemlje i onima koji nemaju dovoljno zemlje a takvih kod nas ima znatan broj. Dodjeljivanje zemlje treba da se što brže obavi kako bi se zemlja mogla na vrijeme obraditi, jer je vrijeme za sjetvu već poodmaklo. Dodjeljivanje zemlje vršiće mjesne agrarne komisije. Njihov će rad u mnogome zavisiti od rada mjesnih narodnih odbora koji treba da na vrijeme i u redu pripreme spiskove agrarnih interesenata. Prilikom dodjeljivanja zemlje valja imati u vidu broj agrarnih ineteresenata i površinu koja će im se dodijeliti. Ukoliko se radi o stvaranju naseobina, gdje su agrarni interesenti već unaprijed osnovali poljoprivredno-proizvođačku zadrugu, dodjeljeno zemljište, kao što predviđa 66 član Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, neće se parcelisati već će se predati u svojinu samoj zadruzi. Zemljoradnicima bez zemlje dodjejivaće se po zakonu zemljište u površini od 70-80 dunuma prema broju članova porodice, a s obzirom na plodnost i kulturu zemljišta. Pri dodjeljivanju zemlje zemljoradniku sa nedovoljnom količinom zemlje, uzimaće se u obzir njegov stvarni posjed koji obrađuje. Dodjeljivanje zemlje iz Zemljišnog fonda vršiće se bez ikakvih dugova i tereta. Priliko dodjeljivanja zemlje i ovaj put će punu pomoć agrarnim komisijama pružiti sami agrarni interesenti i seoska sirotinja kao što je to bilo i na raspravama sa ekspropriaciju. Završavanjem drugog dijela agrarne reforme – dodjeljivanjem zemlje konačno se završava provođenje Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji i ostvaruje njegov sadržaj: Zemlju može posjedovati onaj koji je obrađuje, a svaki zemljoradnik dobija onoliku privrednu osnovu kolika mu je potrebna da može pristojno živjeti. Dodjeljivanje zemlje – završna faza agrarne reforme koju treba što prije sprovesti – označava novi, veliki korak naprijed u socijalno-privrednom podizanju našeg sela, a samim tim i značajan momenat u razvitku naše zemlje.