Vijest o hvatanju Draže Mihailovića izazvala je u čitavoj zemlji duboku radost i zahvalnost naroda prema organima narodne bezbjednosti, jer je ta vijest značila objavljivanje kraja četničkog banditizma, a u isto vrijeme i izvršavanje pravde nad onim zločincem pod čijim su rukovodstvom izvršavani najgnjusniji zločini nad našim narodom. Velika su nedjela koja su počinili izrodi naših naroda. O radosti naroda zbog hvatanja četničkog barjaktara, o zlodjelima četničknh koljača i o neizmjernom bolu kojeg su oni zadali našem narodu govori nam knjiga “Svjedočanstvo naroda o izdaji i zločinima Draže Mihailovića” koja je nedavno izašla u izdanju Narodnog fronta Jugoslavije. Hiljade pisama iz svih krajeva naše zemlje iz najzabačenijih sela gdje je krvava četnička kama presjekla mnogobrojne živote djece u kolijevci, bremenitih žena i ljudi, stizala su ministru unutrašnjih djela Aleksandru Rankoviću. To su bila pisma u kojima je narod izražavao svoju zahvalnost organima bezbjednosti. Ali ta pisma nisu samo dokaz zahvalnosti, ona su u isto vrijeme dokumenti - svjedočanstva o krvavim četničkim zločinima i zahtjev da zločinca stigne pravedna kazna. Pisma, kao dokumenti potvrđuju jasno saradnju Draže Mihailovića sa okupatorom. U njima se izražava i protest zbog zahtjeva iz inostranstva koji u stvari znači miješanje u unutrašnje stvari naroda Jugoslavije, koji su podnijeli nebrojene žrtve za oslobođenje svoje zemlje i stvaranje mira u saijetu. Pored ostalog u pismima se izražava i zahtjev naših naroda da se izruči zločinac Pavelić. Listajući stranice knjige, čitajući nebrojena pisma i priložene faksimile, čovjek ne može da se otrgne od užasnih slika pokolja, koji su vršeni nad našim narodima. Iz svakoga pisma suze ojađenih majki, suze naše siročadi i kapi nevine krvi zahtijevaju da se zločinac pravedno kazni, onako kako je zaslužio. Očitu saradnju Draže Mihailovića sa Nijemcima još 1941 potvrđuju među ostalim i ovi redovi, koje je uputio narod sela Godovika (Srbija): “Pored mnogih drugova koji su kao učesnmci u partizanskim redovima došli pred četnički prijeki sud i bili osuđeni na smrt, došao je drug Vladimir Ješić od 23 godine, kao i Radojko Miletić od 21 godine. Kada su naprijed navedeni drugovi izjavili da su bili u borbi protiv Nijemaca, pretstavnici suda su rekli: “Kada ste bili u borbi protiv Nijemaca poslaćemo vas njima, pa neka vam oni i sude.” Tako je i bilo... Poslije dva sata ova dva mladića su strijeljana od strane Nljemaca na Požeškom groblju.” - Narod Vrpolja u telegramu, koga je uputio drugu Rankoviću kaže: “Još se nisu zaliječile rane kada su njegovi zlikovci, predvođeni “vojvodom” Kovačem, priredili krvavi veliki petak 1943 i kada su pohapsili sve odrasle muške i ženske i 42 predali vezane u italijanski logor u Bileći.” Djeca, čije su majke četnici ubili prilikom povlačenju sa Nijemcima u jesen 1944 pišu: “Druže Rankoviću! Prilikom otstupanja četnika i Nijemaca iz Niša na dan 12 oktobra 1944 godlne bez ikakvog razloga i povoda ubijena je od strane četnika i naša mama sa četiri metka. U sobi pred nama dvojicom, dok je naš tata bio u zarobljeništvu. U ime hiljada i hiljada naših drugova, koji su ostali bez svojih dragih roditelja, ubijeni i zaklani od strane Dražinih koljača, pridružujemo se i nas dva mala brata i u ime pravde tražimo da se vođa ove bande Draža Mihailovlć osudi na smrt.” Pismo ove djece u isto vrijeme je optužba siročadi čitave naše zemlje, kojima su četnički zlikovci ubili roditelje. Dvije i po hiljade kolonista iz Like sada naseljeni u selu Fillpovu u Bačkoj u svome pismu kažu između ostalog: “Posebno se sjećamo jednog od najboljih naših rukovodilaca, Viće Kesića, kome su četnici Draže Mihailovića otsjekli glavu i prodali je Talijanima za 50.000 lira početkom 1942 godine u Gračacu.” Narod sela Zvizdara u selu tamnavskom (Srbija) piše o zlodjelima i batinanjima koja su izvršili četnici 28 avgusta 1943, kada su došla 32 kamiona SS-ovaca i Dražinih četnika obučenih u njemačko odijelo: “Istjerall su oko hiljadu lica u logor, u Bare kod Sovljaka i u Tvrdojevac. Tukdi su pok. Miroslava i poslije podne žive spalili i to: Miroslava Krnića, Aleksandra, Dragutina starog 89 godina, Soku ženu Miroslavljevu, koja je bila tu noć na porođaju, Radoslava od 5 godina, Slobodana od 2 godine, Danicu od 33 godine, Božana od 15 godina i izbjeglice koje su bile tu nastanjene i to: Kovač Petra, Stanu njegovu ženu, djecu Dušana, Danicu i Ljubicu svi ispod 14 godina, Miroslavljevog slugu Branka Vukovića, izbjeglicu, koji je bio sluga Leke Josipovića koji se desio to jutro na kapiji kada su ih utjerali u košaru, zapallli je i svi su živi izgorili.” Milan i Živka Miljković iz Jagodine kojimsa su četnici ubili troje djece pišu: “Kada sam se vratio po svršenom ratu iz zarobljeništva od četvero djece zatekao sam samo jedno i to u najvećoj tuzi. Mladost njena i starost naša, to je samo jedna neizmjerna tuga.” U pismu naroda sela Zaklopače sreza gročanskog (Srbija) stoji između ostalog: “Dražini četnici su isto tako uradili i sa Natalijom Marinković. Ona je za sobom ostavila dva sinčića. Odveli su je oko 300 m od kuće, oderali joj lice i mučili na razne načine i na kraju je zaklali.” Redaju je zlodjela četničkih koljača. Građani Majdanpeka i majke pobijenih pišu kako su tri dana i tri noći u Majdanpeku visili obješeni prvoborci iz velikog narodnog ustanka, žrtve Dražinih četnika. Zatim drugo pismo: “U selu Gorjevnici kod Čačka bande Draže Mihailovića na zvjerski način su utrli porodicu Toroman. Čupavi zlikovci upotrijebili su najdrastičnija mučenja. Tako su jednu ženu iz te kuće, pošto su joj ubili muža, rasjekli je i iz nje izvadili živo dijete na 20 dana prije rođenja. U pismu iz sela Manojlice srez Svrljište kaže se: “Draža Mihailović je između pobijenih i zaklanih 127 naših Svrljižana zaklao i moju sestru Kristu, živoj joj otsjekao jezik i dojke, a onda i glavu. Antifašistkinje Niša pišu kako su zlikovci ubili i majku Zorana Viktorovića kada je pokušala da zaštiti sina. O jamama u koje su četnici bacali žive ljude piše narod Kadine Luke iz kolubarskog sreza. U pismu iz Foče navodi se da je u Foči i okolini pobijeno pod Dražinim rukovodstvom 15.000 lica. “Četnici su za nas bili četiri godine kaznena ekspedicija”, piše narod Mačve. “Ko želi da interveniše neka dođe u Jugoslaviju da prebroji grobove naših drugova, koje je Draža Mihailović poslao u vječnost”, pišs omladina Banatskih Karlovaca. “Četnički dželati po naređenju Draže Mihailovića i njegovih oficira poklali su samo na Drinskom mostu u Goraždu preko 5.000 nevinih ljudi, žena i nejake djece, u Čajniču 230, a u Kopačima 200. Koljači se nisu mogli zadovoljiti što su ljude klali noževima, nego su ih i žive spaljivali u kućama”, pišu zadrugari sreza Goražde. Majka Ilinka Dimirović iz Tekije sreza rasinskog piše: “Dražini koljači su mi najstrašnijom smrću umorili mog posljednjeg preostalog sina, moju diku i uzdanicu...” - “...Izgubila sam njega i moga sina jedinca Milorada Tomića, snaju Milicu Tomić i moju diku unuka Dragoslava koga su na zvjerski način zaklali i bacili u Zapadnu Moravu” - piše Persa Stojanović. “Našao sam starog oca mrtvog u Moravi izbodenog po tijelu... Oči su mu bile izvađene.” - “On mi je ubio sina Miroslava, maturanta”, “On mi je ubio sina Predraga”, “Velika je moja tuga i bol za izgubljenom djecom...”, “Tražimo da se najstrožije kazni izdajnik Draža Mihailović i svi njegovi zlikovci, koji su pod njegovom komandom nama malim oduzeli naše najmilije, roditelje, braću i sestre.” Hiljade ovakvih pisama upućivao je narod tražeći najoštriju kaznu za zločinca Dražu Mihailovića. Pored toga knjiga sadrži veliki broj telegrama, u kojima se traži izručenje krvnika Pavelića: “Tražimo da se i najveći krvolok hrvatskog i srpskog naroda, Pavelić, izruči našim vlastima od strane saveznika.” Sva su ova pisma, i ona koja su stigla poslije izdavanja knjige, teška optužba krvnicima. To su dokumenti koji zajedno sa popaljenim i opustošenim selima daju najbolji odgovor svima onima koji su htjeli da se miješaju u naše unutrašnje stvari. “Svjedočanstva naroda o izdaji i zločinima Draže Mihailovića” optužnica je naroda Jugoslavije protiv gnjusnih izdajnika.