Dvije godine prije no što je potpuno iscurjelo naše XX. stoljece (ne ponovilo se!), netko se od nas sjetio, negdje je procitao, da se u ljeto 1999. puni devetstotina godina od križarskog zaposijedanja svetog grada Jeruzalema. Bez milosti, kršcanski su vitezovi "uzeli" grad Jeruzalem a masakr koji je uslijedio ide u red najstrašnijih od slicnih dogadaja u svjetskoj povijesti. Otkrili smo vrlo brzo da su baš od tog trenutka iste te svjetske povijesti Istok i Zapad dospjeli u stanje trajne konfrontacije, da se od tog trenutka može govoriti o nepomirljivoj idiosinkraziji, o pravom clashu civilizacija, kakav, ne bez mracne radosti, opisuje pa i dalje najavljuje jedan Huntington. Da Izrael ima biti izguran u more, da Arapi moraju biti zbrisani s karte svijeta - to se, iako su što se Židova tice karte bile drugacije izmiješane, cuje od tog strašnog masakra 1099. do danas - kao neki basso continuo povijesti mediteranskog bazena, a time i Evrope. Pod jeruzalemskim zidinama ujedinila se evropska zajednica na nacin koji do danas nije dosegnut, a ideološka priprava cijeloga pohoda - koji je kao i drugi ove vrste poceo pogromima Židova tako reci na kucnom pragu, u srcu Evrope - jako podsjeca na današnje varijante. Mnoge su ideološke formule zaprepašcujuce iste. Na stvarnost današnjeg svijeta mora podsjetiti i cinjenica vojne, tehnološke supremacije zapadnih vojski; naprimjer cinjenica da je Jeruzalem izvrgnut bombardmanu iz kojekakvih katapulta kojemu se branitelji unutar intra muros nisu mogli oduprijeti. Bila je nadmoc "vatrene moci", i nadmoc "u zraku" i "iz zraka", kakvu je demonstrirao zapadni vojni savez bombardirajuci Jugoslaviju i potom Bagdad. Kao i u dvama potonjim slucajevima, i u Jeruzalemu stradali su premnogi "civilni ciljevi". Masakr koji je uslijedio, a kojega smo tragove onda mi islijedili u pretežno arapskim izvorima, pogodio je dakako sve živo, žene, starce, djecu... Ideja da se umjetnicki pozabavimo ovim dogadajem potjece od rimske glumice Marije Nicolette Gaida, koja je prije više od deset godina osnovala umjetnicku udrugu Dionysia u Rimu. Suradivao sam s ovim ljudima cijeli niz godina, Dionysiji imam zahvaliti jednu svoju predstavu na hrvatskom u doba represije Tudmana i njegovih derviša: Zmijin svlak na Festivalu suvremene drame u Veroliju pokraj Rima, 1996, u režiji, za mene nezaboravnoj, Petra Veceka. Dakle, reference uz ovaj prijedlog bile su tu, i to vrlo dobre. Mene je, kao nekakvog dramaticara, zapalo da nešto oblikujem kao scenarij za ulicni teatar, dakle, ugrubo, na nacin Petera Schumanna, maga i šamana kojeg sam sreo davno, na jednom davnom Bitef-u. Režiju je preuzeo Paolo Magelli. Odlucili smo raditi dvije verzije, jednu s palestinskim glumcima, dakle, Arapima, na arapskom; bili su to glumci najpoznatijeg palestinskog kazališta Al'Kassabe. Druga verzija imala je biti "zapadna", igrana na hebrejskom. Tu su u neobicnoj "koaliciji" bili okupljeni glumci iz Italije, Njemacke, Austrije, nekoliko Židova iz Gradskog kazališta u Haifi. Poceo sam, kao i uvijek, izdaleka, studiranjem najvažnijih izvora. Vec u prvoj knjizi Stevena Runcimana Povijest križarskih ratova, naletio sam na vijest iz starine o kalifu Omaru koji u veljaci 638. ulazi u Jeruzalem, kao njegov osvajac, pocinje nešto kao sight-seeing, naravno, od mjesta Solomonova hrama, onoga znaci mjesta s kojeg je, ne tako davno u odnosu na njegov ulazak u Jeruzalem, njegov prijatelj Muhamed uzašao na Nebo... Potom je poželio vidjeti kršcanske svetinje, a u crkvi Svetoga Groba bilo mu je moliti. Na pitanje, gdje ce moliti, upravljaci Crkve, vrlo snishodljivo i ponizno, odgovorili su: Naravno, ovdje, u Crkvi. Kalif Omar je to odbio, rekavši da bi u tom slucaju njegovi sljedbenici razorili crkvu, ili je pretvorili u džamiju. A to je crkva Svetog Groba. Kalif je, dakle, prostro svoj sag za molitvu izvan crkve. I tako je crkva ostala, doduše dogradena, pregradena, ali je Sveti grob gdje je, po mnijenju kršcana, uvijek bio. Runciman opisuje jedan rijetko sretan trenutak svjetske povijesti koji sam po sebi jako proturjeci mracnim tonovima Huntingtonovih uvida koji uvijek zvuce kao neka kletva... Bio sam jako razveseljen ovim nalaskom, smatrao sam da je to kao neki trouvaille. Odlucio sam oko njega komponirati scenarij, možda ne jako ambiciozan u umjetnickom smislu, ali svakako tocan u glavnim naglascima. Pokusi bili su u Rimu. Glumci su došli odvojeno. Probali smo prvo sa židovskim glumcima, odnosno glumcima-"zapadnim vitezovima", na hebrejskom, odnosno na jezicima "ujedinjene Evrope". Imali smo tumaca, kao i u drugom slucaju, s arapskim glumcima glumcima koji su spremali, dakako, arapski prijevod mojega teksta. U prvom slucaju, Židove smo "uklopili" medu "kršcanske vitezove"... Ovo odgovara današnjem rasporedu stvari u ocima Arapa. Ali u samom povijesnom kontekstu, jeruzalemski Židovi masakrirani su, do posljednjeg covjeka, ljeta 1099., u gorucim sinagogama... Pitao sam židovske kolege, jesu li ikada culi za kalifa Omara. Sa zaprepaštenjem culi smo da je njihoiv odgovor potpuno negativan: 'Nikad culi!' 'Zato je kod vas rat!', bio je naš odgovor. Ali, objektivno uzev, te imajuci na pameti ono što se nama i s nama dogodilo u trenucima rasapa bivše državne zajednice, nije bilo ni najmanjeg mjesta za neku civilizacijsku oholost... Na isto pitanje, arapski su glumci odgovorili gotovo uvrijedeno: 'Za kalifa Omara zna svako arapsko dijete, još od osnovne škole.' Bilo nam je zanimljivo raditi, i u Rimu, i potom u Jeruzalemu, istocnom i zapadnom. Paolo Magelli radio je vrlo predano, bez ikakvog materijalnog interesa, interes je bio jedino sama stvar. Odigrali smo predstavu, 3. kolovoza 1999, u istocnom dijelu Jeruzalema, nedaleko džamije kalifa Omara. Palestinski su trgovci spustili 'roloe' svojih ducana, imali smo dojam da je na našu predstavu došao cijeli istocni dio grada... Sunce je nemilice peklo, bilo je to u podne, ali dogodila se prava pucka svecanost. Jako nam je pomogao jedan istaknuti "ešalon" Bregoviceva sastava Svad