U prvom je bilo žohara, u drugom sam svaki mjesec morala placati tzv. kauciju, treci je bio zbilja daleko – kod gradske meteorološke stanice. Tako sam junske rokove docekala pred trecim potencijalnim stanom, sa starim torbama i novim ocekivanjima. Ono što sam tada vidjela mi se cinilo O.K.; normalna kuca u starom dijelu grada, na pristojnoj udaljenosti od mog fakulteta, s nešto baštice iza i starinskim no cistim zavjesama, uz mnogo saksijskog cvijeca po limu prozora. Stepenice bi zimi mogle biti opasne radi leda ali razmišljati odmah o tome bi vec bila nadgradnja. Vrata od teškog drveta obojenog u zeleno su djelovala sigurnim a i kuca je bila uz cestu, u prilicno pitomom okruženju. Ispred mene je, dakle, stajala plocica s imenom: Melanija Pardo. Spustila sam preteške stvari i namjestila ‘pozu za traženje stana’: odlucna no ljubazna mlada djevojka, dostojna povjerenja, pristojna i pozvonila na onaj tip zvonca što moga lascivnog prijatelja asocira na dojku. Prozor na prvom spratu se otvorio i dok sam stigla vidjeti lice gospode s kojom sam se ranije cula telefonski, vec se zatvorio. U toku narednih dvadesetak sekundi se culo, ovim redom: lupanje vrata na spratu, koraci, pa opet lupanje vrata, koraci po kamenom podu i konacno otkljucavanje ulaznih. Preda mnom je stajala povisoka žena tankog vrata i kose skupljene na vrhu glave. U prigodnoj odjeci tog doba (taj dan je, dobro se sjecam, nosila zelenu košulju zavrnutih rukava i dugu sivu suknju), mogla bi biti neka kombinacija Emily Dickinson i Florence Nightingale. Možda bi mi se, ovako na prvu, i mogla dopasti no znam da uvijek postoji nešto. To bi otprilike bio moj moto – da uvijek, bez obzira kako sjajno nešto ili neko izgledao – postoji nešto, neki skeleton in the cupboard, što bi rekli Englezi. Nazovite me skepticnom i nepovjerljivom ali u svom dvadesettrogodišnjem životu sam se mnogo puta prevarila – samo me je ta mantra spasila od još vecih grešaka. Dok sam zaustila da kažem nešto prigodno duhovito tipa da ulicu vec zovem Sesame Street jer dolje u podnožju ima Badem-butik ili ako sam i zakasnila (a nisam) onaj Kerber dolje me je potjerao – Mrs. Pardo me je odmjerila, upozorila da pazim na biljke sa strane te rekla da podem za njom. Moj osmijeh je splasnuo a zveckanje mnogobrojnih kljuceva u njenoj ruci mi je, kakva sam sugestibilna, odmah stvorilo dojam da ulazim u zatvor. Zidovi tog dijela kuce sunca zasigurno nisu vidjeli još od doba kad je Franz Ferdinand sjeo u svoj kraljevski automobil (a koji se danas nalazi u Heeresgeschichtliches Museumu u Becu). Sjetila sam se Andrica i njegovih ‘memljivih austrougarskih zgrada što mirišu na kuhani kupus’. Posvuda sa strane uskog hodnika je zbilja bilo mnogo raslinja u saksijama pa sam za mojom novom gazdaricom hodala poput slona u porcelanskoj radnji. Potom smo ušle u ‘pravi’ kucni hodnik, penjale se uz one mnogobrojne stepenice – sve bez rijeci – da bih se konacno dokopala prvog sprata dok me je ruksak opasno zavaljivao. Cijelo to vrijeme me je pratio miris kišnice, bilja i zacina koje, i pored mog osjetljivog cula mirisa, nisam mogla da razaznam – bilo ga je toliko. Nakon tog alpinistickog poduhvata, moja poza za traženje stana je ostala negdje dolje pred vratima pa kad mi se opet obratila, mora da sam izgledala kako to i dolici studentici trece godine – iscrpljeno, isfrustrirano i umorno. - Ovo desno je soba za goste, odnosno tvoja. Ako si zadovoljna, cijena je kao što stoji u oglasu…Kupatilo ti je dolje na prvom spratu. Ako želiš da dijelimo kuhinju – mada mi ne izgledaš kao neko ko kuha – možemo se dogovoriti. Vraticu se da vidim šta si odlucila. Prešla sam preko onog da ne znam kuhati i ušla u sobu koju mi je otkljucala gospoda Pardo. Starinska vitrina sa površinom što nalikuje cilibaru me je odmah osvojila; pored nje, tu su bila dva pristojna kauca na razvlacenje i stol za pisanje u uglu. (Vec sam vidjela moga biografa kako dolazi na ovo isto mjesto te se zadržava kod tog stola, prelazeci prstima po njegovoj glatkoj plohi, tražeci delte koje je preko tanke hartije ostavila moja olovka. Ma da!) Crveni tepih sa karakteristicnim šarama je toliko reflektirao svoju hromatsku moc da sam se vec vidjela kako ležim na njemu; uostalom, ko zna, možda bi i poletio da samo kažem magicne rijeci! Najvažnije, bilo je cisto. Zavirila sam u jednu od ladica cisto da vidim treba li mi papir da stavim ispod ili je on vec tu. Zapahnuo me miris suha drveta i osame. U jednom uglu je bila tamna mrlja, vjerovatno od tinte, i tanka iglica poput onih bezbrojnih koje se nalaze u novim muškim košuljama. Kada je vratila, zatekla me je kako virim u tu vitrinu. Mada je to, po svemu sudeci, trebalo biti moje buduce prebivalište, bilo mi je pomalo neugodno. Brzo sam rekla da mi se dopada i da cu ostati. Klimnula je glavom i izašla. Tako sam, eto, pocela živjeti kod gospode Pardo. * Kažu da je prvi san koji se usni pod novim krovom znakovit. No to mi je prvu vecer predstavljalo podjednak problem kao stonogi u onoj anegdoti, kada su je pitali kako to hoda, koja noga ide prva, koja druga, pa se ona sva spetljala. Slušala sam, dakle, zvukove te nove kuce i pokušavala da ih pretocim u san. Zbilja ne znam od cega je sazdano to uzbudenje koje nam ne da zaspati; da li od anticipacije nepoznatog, da li od straha radi buducnosti ili od bolova u ledima zbog neravnog madraca… Mislila sam na popis brodovlja u Homera, na sve što bi mogao biti alef, na pjesme Toma Waitsa pa cak i neke vlastite, na moju novu gazdaricu i njenu kopcu za kosu sa urezanim slonom… Svejedno, zaspala sam uz zvuk ezana, dok su sjenke nemirno plesale po mojoj sobi. Da parafraziram Aleksandra Hemona koji kaže da je dom tamo gdje je lokva na kojoj provjeravate pada li kiša, tako je i meni bilo prijatno u ovoj sobi, cijim sam se deltama na plafonu radovala kada bih ujutro otvorila oci. Mišljah da me cilibarski ormar radi identicnih nijansi moje kose skriva kada bih stala ispred njega, a kristalni pijanisimo staklarije tj. mojih limenki sa olovkama je c