Godine 1967. pjesnik Paul Celan došao je «na noge» filozofu Martinu Heideggeru – po jednu rijec. André Glucksmann komemorira ovaj dogadaj: samo tri godine nakon njega komemoriran je i sam pjesnik. Od te godine bilo je još susreta; jedan se desio 1970, a detaljnije ga opisuje Rüdiger Safranski u svojoj monografiji o Heideggeru koja uzajmljuje naslov od jedne antologijske Celanove pjesme: Jedan majstor iz Njemacke. Heidegger i njegovo doba. Kod Safranskoga citam o tome da je Heidegger planirao pokazati prijatelju «Hölderlinov pejsaž gornjeg Dunava», ali do tog susreta više nije došlo. Zadnji je susret pao na Veliki cetvrtak te recene 1970, za Hölderlina tada nije bilo vremena, Celan je citao vlastitu liriku. Sa šetnje potom, u koju su krenuli zajedno, vratili su se odvojeno. Heidegger kazao je, vrativši se kuci sam, jednom drugom poznaniku: «Celan je bolestan...nema mu spasa.» Potom je Celan, odlukom za «slobodnu smrt», još tog istog proljeca skoncao na dnu rijeke. Heidegger nastavio je filozofijski opisivati Bitak-k-smrti, i umro je u krevetu. Od 1967., do Velikog cetvrtka Paul Celan cekao je rijec. Mislilac velike rjecitosti, kao što je bio Heidegger, umjesto rijeci, izrekao mu je dijagnozu. A i prognozu. Koja je to rijec imala biti? Da li confiteor u konfesionalnom smislu? Neko objašnjenje, uputa, neko samo-opravdanje? Celan pitao je, medu inim i zaista velikom pjesmom – Smrt je majstor iz Njemacke – pak bi onda Safranski svojim naslovom vezao Majstora, Gospodara (filozofije) i Smrt u jednu osobu – kako je to bilo moguce. Kako je bila moguca ta veza. Kako se Heidegger mogao tako prevariti: da odjednom u Adolfu Hitleru prepozna Pastira Bitka. Da u nacionalsocijalizmu odjednom vidi poželjnu praksu svojih filozofema, dakle, svoje teorije. Poopceno: Kako to da je «narod mislilaca i pjesnika», kao stado ovaca, krenuo za pastirom koji se baš i nije posebno prerušavao, koji Heideggera, cak niti Nietzschea, po svoj prilici nikada nije citao, i koji nikakvom svojom osobitom teorijom nije krio praksu kojoj ce otvoriti vrata (Mein Kampf nije filozofijski jako ambiciozna knjiga). Ovo je pitanje svih pitanja. Ono se tice vrhunaca gradanske kulture, a neka druga dosad jedva da je poznata. Lakše je s banalnijim huljama, kakav je ocito bio i jedan Celine, danas važan stup novije povijesti francuske književnosti, koji je samo cudom izbjegao francuski Bleiburg. Heidegger se doduše ponešto i opirao. On je ponešto i shvatio. Uz minimum osobnog rizika, njemacki se filozof naprimjer suprotstavio nacistickom kultu Nietzschea, više gestom nego tekstovima. Odustao je, dosta rano, od želje da filozofijski inspirira studente u smislu nacistickih doktrina. Rasist i anti-semit nije bio, premda nije dovoljno zaštitio ugrožene kolege, pa ni takve kojima je dugovao mnogo toga. Gadamer proglasio ga je velikim misliocem, a uz to huljom. Frankfurteri su bjesnjeli...itd. Rijec koju Heidegger, u solitarnim šetnjama s Celanom po pejsažu koji je bio inspiracija njegove filozofije (Schwarzwald), nije izrekao. Kajanja tu nije bilo. On je, implicitno i nekim gestama, priznao stanovitu «grešku u perspektivi», kao da se uistinu o tome radilo. U cuvenom Pismu o humanizmu on je poslije rata ponešto koncedirao i marksizmu. Ali on nikada nije filozofijski priznao da njegov Bitak-k-Smrti (Sein-zum-Tode), u aspektu jednoga Aushwitza, ne znaci baš ništa. Da nije toliko strašno što ljudi umiru (Levy tu vidi «religiozni optimizam», obecanje onostranog, cak radost), vec je strašno to što ljudi bivaju ubijani. I to u ime doktrine, pa cak i filozofije. Pa u nekom smislu, cak i njegove filozofije. Tako su naprimjer ubijeni Celanovi roditelji. Paul Celan došao je po tu jednu rijec, da bi ga Heidegger u stvari milosrdno otpustio tvrdnjom da je pjesnik neizljeciv. Heidegger, pak, osim malih najava u vezi sa srcem, bijaše uglavnom zdrav. Filozof je planinario i skijao. Nije mnogo mario za etiketu i svoju je snobovsku publiku cesto puta znao zaskociti pojavom u skijaškom odijelu. To zvuci nevažno, ali ukazuje na to da si je veliki mislilac cijeloga života odobravao vrlo mnoge popuste. I da svoj propust – da prepozna smjesta što je i tko je Adolf Hitler – nije nikada priznao, ni u kakvom confiteoru, pa cak niti na uho velikom pjesniku, kojega je obožavao, i s kojim se na mahove gledao vrlo prijateljski; kao da su orodeni. Heidegger je otklonio rijec, Celan otklonio je mogucnost srodstva po izboru. I skocio u Seinu. Otud je u ovim prilozima rijec o ljudskim izborima koji ce zauvijek ostati razliciti i razlike se kojih ne mogu rastopiti u opcem mediju visoke, gradanske kulture. Pjesništvo i filozofija stanuju na odvojenim vrhuncima, pisao je Heidegger, hoteci istodobno iskazati i bliskost i razliku. Celan i Heidegger, svak u svojoj vrsti vjecnosti, medutim, stanuju posve odvojeno. Prvi je neizljecivo obolio od covjecanstva, drugi je umro u zdravlju svojih propusta i popusta.