Naš seljak ne poznaje brojki, niti umije voditi piemena racuna, On umije da pamti, a da ga ne bi pamcenje iznevjerilo, on je sebi stvorio i izmislio „raboš." Raboš je mnogome poznat, a to oni zarezi i crte po komadu drveta po zidu, kojih ima više vrsta. Najobicniji je na ljeskovom ili jasenovom prutu (štapu). Prut se rascijepi po sredini i goni do blizu dna, gdje se koso nožem zasijece, da ostane pri jednoj podi (glavnom dijelu) obdac — rucica. Glavni dio ostane kod gazde, a kraci uzme dužnik. Sad, kad se hoce što da zabilježi, pripoje se te dvije pole dobro jedna uz drugu, te se na jednoj strani spoja zareziva, a kad je ovaj pun, onda na drugom. Ovo se radi zbog tacnosti i prijevare, te na ovaj nacin uzima turski asker tain (hljeb), t. j. koliko je zasjeka (I), onoliko je komada; a koliko je isjoka (u), onoliko civta (pari). Slicno ovome imaju i nate seljakinje, koje sukno ili predu maste (boje). Onaj glavni dio priveže se za sukno i zove se „kokoš" i „kvocka", a onaj manji ostane kod vlasnika i zovu ga „pile". Kad se „pile" s „kvockom" podudara u svemu (i u zarezima), onda vlasnik dobije omašceno sukno po tome se poznaje. No seljacima za njihove domace potrebr ne treba dva dijela; njima je dosta jedan, pa po njemu zarezuju i vode racune u dlaku. To bi bio raboš prve vrste, ili prosti raboš. No ja sam jedan raboš pribilježio ovdje u Cajnicu od jednog seljaka kirinije, što je na konjima gonio cerpic. Njegov raboš bijaše komad glatka drveta — od štapica — u dužinu 2 cm, širinu 11 mm, a debljinu 6 mm, te ga nosaše za pasom. Izgledao je ovako baš: Kad sam ga zapitao: Znaš li koliko si dotjerao cerpica? On potegne gornji raboš i stade brojiti, te mi rece: „1678 komada" da je dotjerao. Upitam ga: a kako to znaš, i šta su ti ovi zarezi? On odgovori:. „Evo ovi krstici; to su mi „stotine". Ima ih 16, a to je 16X100 — 1600! Ovi zarezi, ovo je svako po „deset". Ima ih 7 citavih, a to je 7 X 10 = 70. To bi s prvijem bilo 1670! Evo ovaj zarez do pola (nije citavom širinom drveta), to je polovina od onog dugog, što je deset, a to je „pet". Ove tri ubodotine vrhom od noža, to je svako po „jedan". Ima ih 3, a i ona polovina zareza, što je 5, to je sa ova tri svega 8, te bi u svemu bilo 1678!" .... Tako mi kiridžija razloži svoj raboš, što se u dlaku slagaše s racunom gazdinijem. Po tome bi ovaj raboš bio slican rimskim brojevima; jer rim. deset (X), to je u seljaka 100; rim. jedan (I), to je 10; polovica zareza, to je pet, što opet neki cijelu crtu zasijeku samo, a ne izrezuju (I); ubodotine, vrhom od noža, to su jedinice! Ovo bi bio raboš druge vrste, što ih poznajem i ovdje bilježim; a koliko ih je još u narodu za koje ne znam!