III. Štovanje životinja. O adoraciji, kljanjanju i žrtvovanju životinjama, o životinjskom kultu, kakav bijaše osobito u starih Egipcana razvijen i razgranjen, o tome nema govora u ovdašnjeg naroda. No ako nema više tragova izrazitome životinjskome kultu, ipak postoji još i u ovdašnjeg naroda tvrdo vjerovanje, da sreca, zdravlje i život covjeka i njegova blaga ovisi takoder o njegovu ponašanju prema izvjesnim životinjama i o nrisutnosti izvjesnih životinja; dalje da mogu i životinje covjeku navijestiti srecu ili nesrecu. Do kojih životinja ovdašnji narod u gore spomenutom pogledu osobito puno drži, o tome cemo ovdje raspravljati. Koje mogu životinje covjeku proricati buducnost i kako, o tome bice govora u poglavlju „Gatanje”. 1. Zmije (ophydia). Katolicki narod u Banjojluci vjeruje, da ima pod kucnim ognjištem zmija, koja kuci donosi srecu. Pripovijedaju, da je aršin dugacka i bijela kao snijeg i da obnoc, kad ukucani usnu, izade i pjeva. Narod je veoma štuje i cuva, jer drže, da ce sreca ostaviti kucu, ako je ubiju. U Ljubinju vele istocno-pravoslavni, da bi umr'o kucni domacin ili domacica, ako bi zmiju na ognjištu ubili. Ako ondje nadu zmiju u kuci, izgone je kadenjem. :— I u cajnickom kotaru kažu, da ima svaka kuca po jednu zmiju, koju zovu „kucnicom“ ili „kucarušom“. Na mnogim mjestima hrane je mlijekom. I tu vele, ako se ubije zmija kucnica, umrijece kuce domacin. — U Bistrici kod Prijedora razlikuju kucnu i bijelu zmiju. Ako ko ubije kucnu zmiju, umrijece neko iz kuce prije godinu dana. Sretan je ko ugleda bijelu zmiju. Ako je uhvati pa je svari, corbu od nje pije a meso baci, onda ce znati travu od svake bolesti. U Varešu kažu katolici tome slicno. Ko pojede bijelu zmiju, može znati sve lijekove i sve što biljke i životinje govore. U Ljubinju kažu istocno-pravoslavni) a u Kreševu katolici, da je kucna zmija crna; u Tešnju istocno-pravo-slavni da je šarena. U zadnjemu mjestu drže, da je velika grjehota ubiti zmiju, koja se nade u sijenu ili u bešici, gdje malo dijete leži. Ako zmiju u bešici ubiješ, umrijece ti dijete. Muhamedanci u Jezeru naprotiv ubice prvu zmiju, što je vide u proljece, jer vele, da bi odnijela snagu onome, koji je vidi, ali je ne ubije. 2. Žabe (ranae). U Sarajevu je obicaj, da se žaba u kuci poštedi, jer ce onda mlijeko biti dobro. I u Bistrici kod Prijedora štuju kucnu žabu radi mlijeka. Štovanje je još vece, ako se je udomila pod pragom. Nikako se ne smije ubiti, jer ako se ubije, kravama ce mlijeko uzmaknuti. I u Vlasenicama ne daju nikako ubiti žabu. Ako je domacica vidi živu u kuci, pusti je na miru; ako je pako nade mrtvu, uhvati je rukama za uši i cvrkne govoreci: „Bog sa mnom bio“. Još babe zabranjuju govoriti o žabama kod male djece. Ako zmija uhvati žabu, onda treba zmiju ubiti, a žabu osloboditi. Pred žabom ne smije dijete otvoriti usta, da mu žaba ne prebroji zube. Od toga bi ga zubi boljeli, te se pokvarili, ili bi dapace moglo i umrijeti. Ako na spavajuceg covjeka metneš žabu, koja je uz kišu pala, onda ce spavajuci u snu sve svoje tajne izdati. Ako želiš, da se krava tvog susjeda prisuši, a njezino mlijeko tvojoj kravi primakne, onda metni doticnome žabicu u mlijeko. 3. Cvrcak (gryllus domesticus, Heimchen). Ne valja ubiti cvrcka, koji u vece cvrci kod ognjišta, inace bice nesrece u kuci. Ovako misle katolici kreševski. 4. Slijepi miš (vespertilio murinus etc.). Ko nosi uza se krilo slijepoga miša, taj je sretan. Ako je sluzi gospodar zao, neka ga samo pogleda kroz krilo slijepoga miša, pa ce mu od tada biti dobar. U Sarajevu vele, osobito djevojke, da je ona kuca sretna, u kojoj ima slijepi miš, pa bio on živ ili mrtav. Trgovci metnu u koru od žabe kornjace slijepog miša, pa ga ovako objese u ducan, misleci, da ce im onda ljudi kao coravi doci u ducan. U Županjcu ce djevojka pomocu slijepoga miša prisiliti momka, da je voli. Kako se to cini, razložice se u poglavlju „Caranje“. 5. Mravi (formicae). Kad se u kuci pojave mravi, bice u kuci svega u izobilju. Ovako kažu muhamedanci u Kladnju. U Racku i u Cajnicu, kad prvi put stanu siriti, razdrobe prvi sirac, odnesu ga na mravinjak te ga tu prospu. 6. Orao (aquila). Orla ne smije niko ubiti, jer vele da bi onaj, koji bi ga ubio, puno i puno zgriješio te da bi ga radi toga Bog kaznio strašnom kaznom. Pricaju za jednog siromašnog agu u Gracanici, da je nekad najbogatiji u tom mjestu bio. Kad je jednog dana išao u lov, nanese ga nesreca, da ubije jednog orla. Odmah od onog vremena poceo je propadati. Navalile su na njega svakojake nesrece: vatra, kraca i Bog zna što sve, dok nije sasvim propao. 7. Vuk (canis lupus). Ako cobanin ne opazi prije vuka, nego njega vuk kada mu dode u marvu, onda vuk oduzme cobaninu glas tako, da ne može ni govoriti ni vikati. U Bilecu kažu, ako se vuk nastani i skoti blizu tora, da nije onome toru neprijatelj i da mu ništa ne ce zaklati, obratno, ako može, dovodice još tude marvince u taj tor. Ali ako mu ko mlado ubije, sakupice još vukova i s njima poklati svu marvu u onom toru. Uz medudnevicu, to jest izmecu Vel. i M. Gospojine (15. avg. do 8. sept.) ne smiju žene ništa navijati, niti muškinje štogod plesti, n. pr. plot od pruca i dr., da vuk ne cini štete marvi. Toga se drže po selima u vlasenickom kotaru. 8. Duždenjak ili daždevnjak (salamandra). Kad koga bole leda, otpaše pojas pa metne na zemlju, da duždenjak prede preko pojasa. 9. Konjska, ovnujska i druge životinjske glave kao cuvari od uroka; ljeljenovn rogovi. Po svoj Bosni i Hercegovini, osobito u focanskom i cajnickom kotaru, obicavaju ucvrstiti konjsku ili ovnujsku glavu (rijede koju drugu) na janjilu (mjesto, gdje pocivaju jaganjci i ovce), na ogradi od ulišta, tora i kuce, dalje na kôcu usred polja, — da se ne urece doticno mjesto. U Cajnicu nose djeca na kapama komadice od ljeljenovog roga da se ne ureknu. 10. Zvjerovni dan. Na Glasincu ne rade na Andrijev dan (30. nov.), jer Andrija vlada zvjerkama. Za to i zovu Andrijev dan „Zvjerovni dan“. IV. Štovanje rastlina. Kako dru