Sa velikim bolom u srcu, javili smo našim citaocima u 14-om broju „Bosanske Vile", da je za navijek prestalo kucati ono srpsko srce koje je jedino za napredak srpske škole i prosvjete, i za boljitak srpskoga naroda živjelo, a to je Dr. Natoševic, ciju sliku evo donosimo. Udar je to veliki, jer je umr'o covje k — koji se rijetko rada; jer je nestalo junaka — koji se nicega ne straši; jer je oci sklopio za navijek ucitelj —drugi poslije sv. Save,; jer je prestao disati: m u ž , o t a c, b r a t , prijatelj — koji je za primjer svima služio; jer je otišao sa svijeta S rbin — i srcem i dušom; ta u zemlju nam je zakopano ono blago, koje se ne može nadoknaditi, pa i buducnost je mala, da nam takova sina rodi; a danas je rijetka srpska majka, da takovim, srpskim duhom odnjiha sina, kao što je Ðor d e bio. „Uvi se crna školo „Školi je srpskoj Ðorde U crnu rizu tuge; Sav život dao svoj ; Rana ce t' ova žeci Oh placi, školo srpska, Godine mnoge duge." zasluge mu broj!" eto kako od srca place za njim naš dicni pjesnik Zmaj Jovan Jovanovic. — Zove školu srpsku, da mu nabraja zasluge.; da sada, poslije smrti mu, pregleda onaj dragocjeni biser, koji je on po cijelom Srpstvu snjao, dok je još u životu bio. — Pa ko bi mogao sve nabrojiti, ocijeniti i pregledati, što je Ðorde za života svoga uradio ? Ali osim svega rada važno je spomenuti da je svojijem životom i vladanjem služio za ugled svakome i što je sam htio da primjerom svojim uputi druge, jer je znao da primjer najviše utice na covjeka. Njegov je rad ogroman, divski — osobito kad pomislimo u kakvom se stanju nalazilo školstvo prije njega, pa još kad sravnimo predašnju školu sa današnjom. Ove godine je baš trideset godina, od kako je Dr. Ðorde Natoševic poceo raditi na srpskoj školi, i za to, sarazmjerno, kratko vrnjeme, on je iz temelja podigao, obnovio i preporodio staru školu i ucvrstio sadašnju novu školu. Sve dok se on nije poceo brinuti za srpsku školu — sve dotle, ona nije imala svoga znacaja. Prije Dr Ðorda Natoševica na stotinu i nekoliko godina, nije ni bilo u Srba škola. Tek 1706. godine Mitropolit Isajije Ðakovic, zavede nekoliko škola, ali i tu se ucilo samo slovenski citati, i skoro — više ništa. Poslije ovih škola zavedene su još mnoge, pa bilo je bogme i naucenih i zauzetnih ljudi, e, al' nijesu imali nacina i vještine da izvedu ono, što su zamislili, pa tako i te škole nijesu imale skoro nikakove vrijednosti, jer tek poslije nekoliko godina moglo se nauciti pisati i citati, a vladao je u njima najviši mehanizam i ropsko tiranstvo. — Pa i u Bosni i Hercegovini bilo je tako sa školama, i mada je naprstku njihovom smetalo vrijeme, opet je više zavisilo od glavnog cinioca — ucitelja. Zar se ne sjecaju i danas mnogi, kako su kod svojijeh daskala dugo i dugo ucili, dok su izucili b u k i — a z = b a. Kad su izucili azbuku, onda su im uklepali u šake caslovac, a koji bi izucio i psaltir, taj je mogao da bude popo ili ucitelj! — A danas ? Danas je sve drukcije. Dijete u prvom razredu za nekoliko mjeseci nauci vrlo lako pisati i citati. Od prije je dakle s teškom mukom tek poslije nekoliko godina mogao nauciti pisati i citati a danas — poslije nekoliko mjeseci; — a to je vidite li plod Natoševicevoga rada. Dr. Ðorde Natoševic, rodio se u Slankamenu 19. Jula 1821. god. od cestitih, poštenih i primjernih roditelja oca Pavla i matere SOFIJE. Poslije njega izrodili su još šestoro djece, no petoro im umru, i ostanu samo : najstariji Ðorde i naj mladi Petar. Petar je prije tri godine umr'o u Novome Sadu, a imao je trgovinu ; i on je bio ugledan, opšte poštovan i obljubljen gradanin. Dr. Ð. Natoševic svršio je osnovnu školu u svome mjestu rodenja, pa poslije nastavi latinske škole u Sr. Karlovlima, Eperješu i Pešti. Kada je te škole svršio, a on pocne uciti velike škole u Pešti i u Becu. Sprva je hteo da bude advokat, pa se za to poceo i spremati, ali mu se to brzo ne svidi, pa se stane spremati za ljekara. U tome bukne buna u Madarskoj god. 1848. i 49. i on kao slušalac medicine, dode u Šajkašku i lijecio je Srbe ranjenike. — God. 1850. postane doktorom medicine. Sad dode u Novi Sad i otpocne prakticno lijeciti, i u brzo izade na glas kao valjan ljekar. No odmah 1853. god. ostavi se lijecenja i postane upraviteljem gimnazije novosadske. Od to doba poce se sve više i više posvecivati školstvu i književnosti. E sada ce tek da pocne svitati zora srpskoj školi : Godina 1857. bice zlatnim slovima zabilježena u istoriji srpske škole jer — te godine postane Dr. Ð. Natoševic c. kr. škol. savjetnikom i primi upravu i nadzor srpskijeh škola u Vojvodini. No ne potraja dugo, a ukinu se i Vojvodina, pa i to njegovo zvanje, te tako on dobi službu u ugarskom namjesnickom vijecu. I u tome zvanju brinuo se za škole, jer da je sabor 1865. godine potvrdno sinodalni prijedlog o srpskim školama — a to je djelo Natoševicevo. U ovoj državnoj službi bio je on sve do 1867. godine a te godine pozove ga pokojni knez Mihajilo u Srbiju, i postade referentom u ministarstvu prosvjete. I ovdje je neumorno radio oko unapredenja škola u Srbiji.' Kad se 1868. god. u Topcideru desila s knezom Mihajlom ona žalosna katastrofa, a on ne osta dugo u Srbiji, nego se 1869. god. vrati u Novi Sad i bio je besplatno upravitelj novosadskih erpskih osnovnih škola. Iste godine bude izabran za poslanika na srp. narodni crkveni sabor, i bio je clan sabora 1870., 1871., 1872., 1874., i 1875. Godine 1870. bude izabran od srp. narodnog crkvenog Sabora za glavnog školskog referenta osnovnih i drugih viših narodnih zavoda u mitropoliji karlovackoj. U ovoj dužnosti, koju je on sa takovim požrtvovanjem, rodoljubljem i oduševljenjem vršio — zatekla ga je iznenadna smrt. A sad da vidimo šta je on sve radio ? Još godine 1851. poceo je da preinaci osnovnu školu, i stupio je na javno polje, da se bori sa neprijateljima. Zauzimao se, da se pokrene „Školski list" i doista je i uspjeo, i odmah u prvim brojevima istoga l