Narodni običaji na ostrvu Hvaru u Dalmaciji.

GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,

Narodni običaji na ostrvu Hvaru u Dalmaciji.

Autori: ANTUN ILIJA CARIĆ

I. Haromine. Kad je covjek na umoru, rijetko biva da ga dvori uža rodbina, kao n. pr. otac, majka, braca ili sestre. Kad ovi opaze da su za bolesnika nastupili zadnji casovi, povuku se u drugu koju sobu ili odaju — i tu naricanju nema kraja. Znadu oni da umirajuci bolesnik nije sam: kod njega imade sva sila znanaca i susjeda i koja od onih žena, koje se takovim poslom redovito bave. Ne cine to one za placu; to im je milo, a smatraju se po neki nacin neophodno potrebitima u takovim prigodama. Ovakove žene broje zadnje sate i casove bolesnika; po stanovitim znakovima znadu one to racunati. Svi ovi dvoritelji bolesnika složni su u tomu, da ne smiju dozvoliti rodbini do njega, jer bi svojom prisutnošcu i naricanjem konfundili njegove zadnje momente, a duša mora da se odijeli od tijela tiho i mirno. Kad je covjek izdahnuo, svi dobrovoljni dvoritelji otigju u drugu sobu k rodbini — šuteci i pokunjene glave. Jedan od njih brzo se odvaži i rece tihim glasom: fala bogu! I time im je naviještena smrt doticnoga. Istom sada rodbina može do mrtvaca, ali za kratko vrijeme, jer ga treba oblaciti dok je još topao. Ovomu cinu rodbina ne smije prisustvovati. Odvedu ih gdje su i bili, pa im koja žena kuha kafu ili druge kojekakove širupe, da ne capinju u štumak. Sa danom pogreba zapocimlju haromine, koje traju osam dana, a rešeni dobrovoljni dvoritelji za trajanja haromina igraju glavnu ulogu i njihova svaka rijec uvijek se prva sluša. Pogreb se obavlja redovito jutrom i tom prigodom svecenik služi svetu misu za dušu pokojnika. Sjaj pogreba, ili kako vele na ostrvu Hvaru „sprovoda“, sudi se po kolikoci i kakvoci voštanih svijeca, koje se dijele svima bez razlike, koji se nalaze u povorci. Sahranjivanje mrtvaca slijedi odmah poslije službe božje i to sasvim jednostavno, tek što svaki od prisutnih baci vrh njega šaku zemlje uz tihi šapat: „Pokoj mu vicnji“ ili: „Bog mu do pokoj duši“, a gdjekoji ovomu zadnjemu pridodavaju: „njemu (njoj) i svima mortvima, a živima zdrovje“ Jedino djeca ne smiju tu prisustvovati, da im ne bi „naudilo“. Obicno u dan sprovoda obitelj pokojnika pogosti objedom užu rodbinu i znance, kao i one, koji su ga dvorili. Ako je obitelj nešto bolja u selu, tada i pop dogje na objed i time je ona ponosna; — tada kažu da je to bio sprovod prve „klase“. Pirinc, ili kako na ostrvu kažu „rizi“ — jest tradicijonalan; za njim pak slijede druga razna jela. Ako je posni dan, tada je uz „rizi“ i „bakalar“ tradicijonalan. Poslije objeda zaredaju razni razgovori; oni se vecim dijelom bave o pokojniku i svaki od prisutnih nagje da ga pohvali kojom vrlinom, koja ga je za života resila ili kakovim dobrim djelom, koje je on pocinio, osobito se istice, ako je redovito pohagjao sv. misu, pristupao sakramentima pokore i pricesti i ako je bio milosrdan spram siromaka. Poslije objeda pozvanici se razigju, a ostanu samo oni koji su uže vezani sa obitelju. U vecer pak. okolo „zdrave Marije“, opet se sakupljaju. Tada je svakomu slobodan pristup. Tu svi skupa izmole sv. ružarije za dušu pokojnika. Oni koji ostanu poslije molitve, budu pocašceni vinom ili rakijom, te i opeta zaredaju razgovori kao i poslije objeda. Tek je sada još i nešto drugo dozvoljeno, biva naime šala. Onaj koji vecu šalu zbija ili nešto šaljiva pripovijeda, taj je tim više dobrodošao. Svrha je toj šali, da se razveseli obitelj pokoj-nika, koja za njim tuguje. Karakteristicno je pak ovo: svaki put, kad se domaci dadu na plac i jaukanje, jer je za cas ponestalo šale ili se je reklo nešto ganutljiva o pokojniku — zaprijetice prisutnici, da ce odmah otici i da ne ce više doci, ako se ne umire. Naravno da je takova prijetnja samo formalna. Pohoditelji se znadu podijeliti u više grupa; jedni stoje bliže obitelji, drugi megjusobno o kojecemu razgovaraju, treci zbijaju šalu i t. d. Ima i takovih, koji se odijeljeno razgovaraju, a takovi znadu koješta bajati o pokojniku: da ce biti vukodlak, tenac ili štošta još; nekoji pripovijedaju da su ga vec vidjeli hodati i t. d., a nekoji opet bajaju, ako su voštanice kod molitve slabo plamtile, da ce iz doticne obitelji skoro još neko umrijeti. Takovi vecernji sastanci (a pri svakomu se mole sv. ružarije), potrajace pocevši od sprovodnog dana kroz osam dana te se zovu: haromine, hormine, karomine ili kormine. II. Kako prosti narod lijeci razne bolesti. Mnogi seljaci na ostrvu Hvaru nijesu još ni danas najbolji prijatelji lijecnika. Kod njih vlada ona: „likor — bikor“ t. j. ljekar — mesar. (Bikor od talijanske rijeci: becajo = mesar.) Kažu za njega još i to: „Ako pogodi, dobro je, ako ne — ništa“. Tako se dogodi više puta, da u kojoj obitelji znadu tajiti bolest, a to samo zato, da ih ne bi ko ponukao da pozovu lijecnika. Tek u zadnjem casu, kad vec ništa ne pomažu domaci lijekovi, a cesto kad je vec bolesnik na umoru, zovnuce lijecnika. I kad ovaj nije mogao ništa radi zakašnjenja, kažu: „Znali smo mi, da mu ne ce ništa koristit, ali eto, samo radi svita, da se ne bi reklo da nismo itili (htjeli) istratit (potrošiti, razumijeva se za lijecnika)“. A zbilja nije radi troška, što mnogi ne ce da pozovu lijecnika, vec zato što bi ovaj mogao da mu naškodi propisom kojekakovih „medicina“. Ako je nekoga lijecio lijecnik od pocetka bolesti, a taj joj je podlegao, tada kažu: ,,Oto (eto), vec ga ni, ukopo ga je likor, a da ga nismo zvoli, bi bi i danas živ, nebi bi umor“. Gdjekoji pak zovu lijecnika samo „poradi svita“, ali — sacuvaj Bože! — da bi bolesniku dali ljekarija ili mu ucinili nešto po lijecnikovu propisu. Osobitu važnost podavaju kojekakovim biljkama, koje upotrebljavaju kao ljekariju, a osim toga imaju i svoje seoske lijecnike, muške i ženske. Ovakovi uživaju veliki ugled u selu i oni su skoro uvijek kod kojega bolesnika, pa tamo i jedu i spavaju, tako da ih je veoma rijetko naci kod njihovih vlastitih kuca. Da, oni bi rado pozvali svecenika da moli bolesniku, ali to ucine samo onda, kad su vec pozvali ili misle pozvati lijecnika, jer znadu da ce ih svecenik ili milom ili silom nagnati da zovnu lijecnika,

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje