Samo je malo kome poznata cinjenica, da jedna vrsta tulanja živi na obalama Sredozemnog i Crnog mora, premda prve vijesti o tome sižu u davnu davninu. Najpoznatija ce vijest o tome biti u Homerovoj Odiseji u IV. pjevanju, a stihu 400. i sl., koja glasi: A kad izide, onda pod hridima dubkima leži Uz njeg nogoplovni tad Halosidne lijepe tulnji Spavaju skupa naišav iz vode sivkaste morske I ljut izdišu vonj dubokog mora. (Prijevod Mareticev, str. 53.) Od onoga doba samo se malo culo u rasprostranjenosti i životnim obicajima jedinog južnoevropskog tulnja, a valjda im je i broj od onda prilicno smanjen, jer se svaki put smatralo izvanrednom pojavom, kada bi se u zadnjim decenijama ulovio koji tulanj na dalmatinskoj obali i na otocima pred njom, te bi se taka mukom stecena foka obicno izložila. Veli se, da se ove životinje razmjerno najcešce pokazuju na kršnim obalama Hvara. Nešto se cešce nalaze u Jonskom, a prije svega u Egejskom Moru. NJ. c. i kr. Visost nadvojvoda Ludvig Salvator, izvrsni opisivac ostrova Paxosa i Antipaxosa, zna da prica tamo o raznim, posve osamljenim, samo sa morske strane pristupnim pecinama, koje od pamtivijeka služe tuljnima za stanovanje. Kaluderi na obim, skoro nepristupnim strofadskim otocicima strijeljaju južnog tulnja skoro svake godine, a u maju 1898. donio sam kožu sa ulomcima lubanje od jedne, nedavno tamo ustrijeljene životinje u Sarajevo. Kada je u oktobru 1891. ekspedicija našeg zemaljskog muzeja dospjela u selo Cinger, na obali Crnog mora, južno od Suzopolisa, saznala je, da je ne dugo prije seosko žiteljstvo ubilo ogroman egzemplar. Zašao je bio u plicinu do obale, te je tamo velikom mukom utucen. Svaki od seljaka, koji je kod toga sudjelovao, dobio je od njega toliki komad kože, da si je mogao naciniti par opanaka. Veli se, da se ova foka najcešce nalazi na obalama Maroka, a ja sam imao prilike, da se 1885. u Mariboru divim izvrsnom živom egzemplaru, donešenom odanle. Boja životinje veoma je promjenljiva, ili kestenasto-smeda, ili blijedo žuckasto siva. Mlade životinje odaju na ledima one veoma osobite mramoraste šare, koje su poznate u sjevernih tulanja. Veli se, da ima životinja dugih do 4 m. Raznoliko je narodno nazivlje za ovu životinju, medu kojim je staro ime foka možda najrasprostranjenije, ali se ona zove u Dalmaciji morsko tele, u Bugarskoj morski meded, a u Maroku tasmaniach. Pošto danas nema sumnje, da je on u dalmatinskim vodama vanredno rijedak, — jer je na primjer dvorski muzej, unatoc svim nalozima, da mu se koji pošalje, u zadnjih deset godina dobio samo jedan posve mladi komad, i jer sam ja od više godina, samo od jedne pouzdane licnosti, gosp. Pahera u Sarajevu, docuo, da je na obali nedaleko Zelenike opetovano vidao ovakih životinja, ali da na žalost na njih nije mogao pucati, — razumljivo je, da je u zemaljskom muzeju potaklo veliko i radosno iznenadenje, kada je na 29. oktobra o. g. krasan egzemplar ovog plitvonošca dospio u Sarajevo. Životinja je prastara ženka, a poginula je uslijed zrna sacme, koje je probilo lubanju i zašlo u mozak. O lovu piše nam „Ribarska Neretvanska zadruga“, koja je životinju za vrlo povoljnu cijenu ustupila zemaljskom muzeju, slijedece: „Ova je zadruga primila cijenjeno Vaše pismo od 30. pr. mj. i poslati joj iznos, te Vam povracamo potpisanu namirnicu. Po Vašoj želji opisacemo, kako je bila ulovljena poslata Vam foka. „Na ušcu Neretve leži jedno prostrano jezero zvano Modric, kojemu je najveca dubljina 4 m, pa dolazi i na l/2 m. Nekoliko lovaca sela Klomina podoše u vecer u malim trupinama na lov lisaka u pomenuto jezero. Neki Ivan Copo, cim je došao na dubinu, opazi, gdje blizu njega vozi foka. Nu on je držao, da je vidra. Zapali u nju pušku, a ona se strašno uzvisila, tako da lovac, preplašen od takove nemani, pobježe brže bolje na suho. Onda se drugi dali u potjeru, što je trajalo oko 4 sata. Pucali su mnogo puta na nju, ali badava. Ona nije bježala, vec ustravljena nasrtavala na lovce. „Isti lovci, njih 6 na broju, dodoše do plicine jezera, biva na 1 metar. Kad od jednom ista foka isklisi blizu trupine nekog Nikole Oršulica. Ovaj hitro ispali pušku, nabitu sitnom sacmom, njoj u oci te je ubi. „Isti dakako nijesu znali, kakva je to riba prije nego su je amo donijeli.“ Do konca ove godine (1906.) jamacno ce poznatom preparatoru našeg muzeja, Edmundu Celeboru, poci za rukom, da nacini i lijepi dermoplasticni umotvor i savršeni skelet ove životinje. Namjera je ovim retcima, da svrate pozornost visokih, imucem obdarenih lovaca Austro-Ugarske na ovog velezanimivog stanovnika glasovite obale dalmatinske, da se na tome polju dode do boljih, za znanost potrebnijih rezultata, nego li su bili oni, što ih je polucila sa tolikom vikom udešena „ekspedicija“ za proucavanje davno vec poznatog dalmatinskog caglja. Napomena: U pdf formatu je dostupna tabla I. sa slikama flore Bosne.