Budemo li više puta egzaltirano pominjali rat kao kulturni dogadaj koji je presudno prethodio stanju kojem danas nazocimo, posluživši devedesetih, poput prave apokalipse ili potopa poslije kojih u društvenim i kulturnim okružjima više ništa nije smjelo niti moglo ostati isto – onda cemo ponajprije razmišljati o tome kako je rat umnogome anticipirao aktuelnu epohu nove praznine i dirigovane oskudnosti, o tome, dakle, kako je rat poslužio tek kao banalni uvod u kulturno stanje sustavne proizvodnje odsustava i svekolikog osipanja društvenih datosti, što danas determinira strukturu osjecanja citavih generacija. No, potrebno se na pocetku odmah upitati i unekoliko razjasniti – šta je to konkretno što je rat donio kulturnim i društvenim gibanjima u južnoslavenskim okvirima, osim vehementne intervencije u povijesnopoeticki razvoj kulturnih formi poslije koje ce, recimo, postmodernizam ostati nepovratno uzdrman, njegova muzealnost i metafikcijski eskapizam trajno osporeni, pred imperativom za dokumentarnom elaboracijom zbilje koja je jedina mogla dohvatiti i estetizirati svjedocenja stvarnih svjedoka. Sve to ce presudno determinirati književne žanrove, neovangardisticki ih inovirajuci strukturama po-etickog angažmana autora i fakcije, te ce ponovno inaugurirati književne kategorije istine, morala i objektivnosti kao relevantne. Jer ce se sama stvarnost, kako piše D. Ugrešic, otjelotvoriti na sliku i priliku postmodernisticke muzealnosti, koja ce se posvetiti citiranju totalitarizma. Osim, dakle, te vehemencije koju je odaslao u gibanje konkretnih kulturnih ili poetickih normi, rat je postratnoj ili postpotopnoj generaciji namrijeo u nasljedstvo i još jednu datost: rušenjem svakog oblika sintetickog jugoslovenskog kulturnog imaginarija, razdiranjem njegova tkiva koje se provele tri centrifugalne sile, okupljajuci osamdesetih i devedesetih nacionalno kulturno pamcenje, kulturna se memorija u javnom prostoru sustavno otjelotvoravala na sve oskudniju sliku i priliku, zatvarala se u sve uže okvire, odbijajuci sve disidentske elemente iz svoga sve cistokrvnijeg tkiva. Te je tako postpotopnoj generaciji, recimo, otkriti na svome jeziku djelo antitotalitaristickih jugoslovenskih autora koji su ostali vjerni po-etickim postulatima i u nacionalisticko doba omasovljenog pojedinca i cvjetanja mase, a da je pri tom literatura ostajala estetski relevantna i inovativna u širim istocno/centralnoevropskim okvirima, predstavljalo nevjerovatno otkrice, pravo prosvjetljenje. Moglo bi se reci da je u tom smislu bilo vjerovatnije otkriti srodnog autora u centralno/istocnoevropskim književnosti, pa onda zaobilazno doci do autora u svom jeziku. No kakogod, nakon rata, mladi autori vrijednu tradiciju nikako nisu mogli naslijediti, oni su je neizostavno svagda morali steci. Jer, citav je jedan svijet, jedan bivši svijet, jedan potonuli svijet, bio preveden u prostor stvarnog-nestvarnog: dakle, u prostor literature! I otud je razumljivo da jednoj generaciji koja, pri tom, egzistira na ruševinama, u vjecitom stanju kulturnog opustošenja i neizvjesnosti, u kojem je jedino izvjesno da ce sutra biti sve gore nego danas, da ce sljedeceg jutra sve postojece i utješno u kulturi išceznuti u dirigovanoj oskudnosti i proizvodnji odsustava, nije ništa drugo preostalo nego da se vrate literaturi, odnosno tradiciji koja ce pružiti mehanizme utjehe i uzuse analiticnosti u rašcinjavanju nove stvarnosti. Takav povratak literaturi tu nekolicinu mladih autora definitivno je odagnao na marginu, izvan nacionalnog polja kojeg su stvorili centri moci, obnavljajuci totalitaristicke entitete u društvu i kulturi koji ce skoljavati pojedinca i nakon ratnog egzodusa, kojeg su potonji entiteti prethodno donijeli. Slicno kulturno zbivanje povratka literaturi i marginalizacije disidentske strukture primjecuje Josif Brodski u pedesetim godinama u Rusiji, kada je citav naraštaj, po svojoj etici se oslanjajuci na književnost, bio prinuden trpjeti represiju i ispasti iz igre. U trenutku kada u doba postraca trojni nacionalsistem u BiH, kako vrijeme bude odmicalo, postane sve iskljuciviji, kada definitivno i sasma izvjesno stvori sopstveni kanon sa svetim djelima i režimskim autorima, kada pocne društveni prostor legitimizirati tim kulturnim strategijama, jedna struktura mladih autora/ica, eticki se oslanjajuci na disidentsku literaturu, samoizopcit ce se iz tih matica i poetickih praksi koje diktiraju centri nacionalne moci, stvarajuci svojim poetickim imaginarijem i kriticnošcu prosedea u kulturi disidentsku strukturu ili antitotalitaristicku protutezu, koja je u stanju stalnog i ubrzanog konstituisanja. Pripadništvo takvoj protutezi pjesnika ce odagnati u neku vrstu poslaništva, u stanje sumanutog i usamljenog glasnika, koji poput jurodivog govori istinu o stvarnosti metaforicnim jezikom, izgledajuci sasma groteskno u okvirima nijeme društvene i kulturne pustoline, koju su sužavanjem i getoiziranjem prostora stvorili centri moci. Taj melanž kulturnog bezdomlja i izopštenosti izvan kulturnih nacionalmatica, taj melanž praznine i samoce, predstavlja dominantu strukture osjecanja nove generacije, cija djela unekoliko donosi ovaj izbor. Naslijedivši kategorije angažmana i kriticnosti iz antiratnog pisma, ali i cijelog dvadesetovjekovnog centralno/istocnoevropsko antitotalitaristickog imaginarija, pod pritiskom nove stvarnosti, izbjegli su postkomunisticki refleks gadenja prema stvarnosti, koji je karakteristican za postsocrealisticke istocnoevropske književnosti, primjenjujuci prosedee kulturne i društvene analiticnosti u rašcinjavanju tranzicijske postjugoslovenske svakodnevnice, koja je figurirana sveopcom traumom i neupokojenim totalitaristickim himerama. Pjevati kriticno o novim idolima i dogmama iz neposrednog postratnog viktimizacijskog konteksta, iz konteksta ratne traume koja se sustavno instrumentalizira, znaci vratiti se pisanju iz unutrašnje pobude, pisanju kao izopcenickom poslu, znaci otkriti se kao sumanuti glasnik u konstatovanju druš