Prevareni od svih koji su bili ovde u Srebrenickom kraju, zavrdeni, ubijani, pljackani, svi oni koji su imali pušku prišli su dobrovoljno Narodno-oslobodilackoj vojsci, jer su uvidjeli, narocito poslije pobjedonosnog prolaska naših jedinica kroz ove krajeve, da je to jedina vojska koja može pružiti zaštitu svim poštenim ljudima, da je to vojska koja se bori za pravednu stvar i da je njena pobjeda sigurna. Danas našu vojsku svijet ovog kraja radosno docekuje. Pozdravljaju još nespretno, sa palcem odvojenim od ostalih stisnutih prstiju, ali primaju nas kao oslobodioce, ganuti, sretni što smo donijeli mir i red i u ovaj kraj. — U malom selu Ž. koje se smjestilo na litici iznad Drine kao orao, stari Omer, tronut govori: — „Fala vam, braco, nije što je pred vama, ama ljudi ste. Eto, sjedim s vama i razgovaramo ko da smo vjekovali. I ne bojim se da cete me zovnuti u mrak, ko one bradonje mog sestrica, pa me oguliti ko jarca." I prica drugim seljacima koji su došli da se vide s nama: — Ama ne mgre vam se kazat. Na ženskinje nece ni da pogledaju. I ne išcu ništa. E, ljudi... I mole da ostanemo:— Eto, nekako smo obicni s vama. I ne bojimo se nikog kad ste ovde.. I u drugim selmma tako. I Muslimani i Srbi ne mog da se nacude da ih ne grdimo, ne vicemo na njih, da ne pljackamo, netražimo ništa vec pricamo s njima, govorimo im njihovim bolovima o Svemu što su pretrpjeli, kazujemo im ko je kriv za sve, govorimo im o oslobodilackoj borbi naroda. A njihove oci se šire, postaju vece i toplije, njihov osmjeh je prisniji. Dobro razumijevaju što im govorimo, jer su mnogo toga osjetili na svojoj koži. Kad su Naše jedinice na Romaniji razjurile cetnike koji su oštrili svoje kame za svijet ovog kraja, ljudi su odahnuli. Govorili su: — E bogme, da ne bi partizana, bila bi nam dženaza. Vidio sam da ljudi na zborovima placu kad im drugovi govore o zlocinima cetnika i ustaša Sjecaju se oni svojih mrtvaca, jer je teško naci kucu u kojoj se ne žali za nekim. I govore: — Što je bilo bilo, sad ce biti bolje, hvala Bogu i vama. Prekjuce je Drina pronijela tri lješa, juce dvadeset: tri žene, samo sa vezicama od dimija na nogama, i devetero djece. Ljudi su s obale gledali u naduvene lješeve žena i djece koji su polako plovili Drinom od Višegrada, otkako su ih cetnici poklali. Gledali su s bolom i mržnja kao da im je kapala iz ociju. Zbog takvih prizora petokraka im je sve bliža, a borci pod njom sve draži.