Možda smo malo isuviše prionuli za nas Djeciji dom u Lukavcu, možda ima ponosa i nježnosti koja nekome izgleda i pretjerana, ali ce nas, valjda, razumjeti, jer to je naš prvi Djeciji dom u istocnoj Bosni, prva mogucnost da ucinimo sto možemo za djecu koju smo gledali u patnjama u ovim krvavim godinama, da omogucimo veseo život ovoj stotini djece za patnju i muke tolike poklane djece u Tepenu, za izrešetana djecija tijela u Jablanici, za modre smrznute djecije noge po mnogim zbjegovima u Bosni, u cijeloj zemlji, za užas u ocima mališana na samu rijec „fašisti", za sva stradanja bezbrojne djece cije su nas muke boljele. Jer mi volimo djecu. Mi smo se i u najtežim casovima raznježavali nad djetinjim oci-cama, mi smo se uvijek osjetili lako i veselo kad smo bili „pocasceni" da s nama razgovara naša divna mala Tanja. Nikad necu zaboraviti sliku kako jedan stari borac uz strmu Milan planinu nosi jedno dijete zamjenjujuci umornu majku. Nikad necu zaboraviti kako su njegove oštre oci blago gledale u svilu djetinjeg lica, kako se njegovo tvrdo lice razmekšalo. Eto ta slika obnovljena je našim Djecijim domom u Lukavcu. Borba još traje, imamo posla preko glave, treba omoguciti porušenom Bircu da prezimi zimu, treba osposobiti industriju, so mora da se izraduje, ugalj mora da se vadi makar i golim prstima, valja nahraniti sirotinju, a prije svega mora se uciniti sve da se pobijedi neprijatelj, koji je još u našoj zemlji. Ali mi stižemo ipak da ugodno smjestimo djecu. Djecu poginulih partizana i djecu iz bivšeg sirotišta za cije se roditelje ne zna. U novom domu im je divno. Raskošna kuca, sa venecijanskim lusterima, sa centralnim grijanjem, sa parketom, sa velikim zracnim sobama, sa terasom, sa parkom—zasad kao malo i da plaši djecu, jer takvu raskoš ona nisu mogla ni zamisliti. Djeca'iz bivšeg ustaškog sirotiša docekuju nas malo ukoceno. Još se na njima vidi trag patnji, trag ,,vaspitanja". Oci su uplašene, pokreti skuceni, osjecas kao da samo ocekuju udarac pa se uginju, sklanjaju. Na svima su cista odijeica od padobrana, drugo i nismo za sada mogli da im damo. Gotovo sva imaju u rukama slike, igracke. i cuvaju ih ljubomorno, cak i spavaju s njima. Po sobama su Titove slike i lijepo uokvirene parole: „Tito nam je najveci i najmiliji prijatelj", ,Ko ce od nas nauciti više i bolje“— i druge. Ima ih stotina, izmedu 3 i 14 godina. Vecina iz bivšeg sirotišta je još uvijek bolesna od šuge, krasta, zaušnjaka, rahitisa, zapaljenja ociju, opšte slabosti. Ustaše su ih sabrale iz cijele istocne Bosne i smjestili ih na tavan jedne kucerine, gdje su spavali u prljavim, smrdljivim sanducima, punim stjenica i UŠIJU, u tijesnim, mracnim sobicama bez prozora, bez peci, pre-puštena na milost fašisticke „skrbi“, Užasne stvari preživjela su ta djeca. Oni sami pricaju o tome. Hranili su ih otpacima, gnjilom i ucrvanom hranom, tukli ih i zatvarali u kavez za prestupe. A bilo je i te kakvih prestupa: ta djeca su krala, otimala, provaljivala u tude bašte. Ucili su samo vjeronauku, a niko se nije brinuo da nauce citati i pisati. Ustaško ministarstvo socijalne skrbi iz Zagreba nije ih zaboravilo. Poslalo im je slamnih ženskih šešira, ženskih rukavica za ples, gospodskih cilindera, zlatnih i srebrenih plesnih cipela, kravate (od njih su djeca pravila „tregere" i uckure ), poderane papuce od slame i gume za kupanje, „šnešue" — rasparane i rasparene, ženske cipele s visokom petom i s pro-valjenim donom ! (Ako ko misli da je šala, može se uvjeriti da nije: ta pošiljka još se nalazi u bivšem sirotištu). Bilo je 240 djece. Ali su neka pobjegla zbog rdave hrane i strašnog postupka. A ostale su odvele ustaše kao—bombaše ! Vecina tih„malih jadnika stradalo je u Majevici prilikom borbi sa našim jedinicama. Sve patnje ispisane su na njihovom licima, još blijedim, ostarjelim prije vremena, s ocima koje gledaju isuviše mudro za svoje godine. Najprije ce im se morati vratiti vjera u ljude i radost koju su izgubili. Morace im se pomoci da opet postanu djeca, da povjeruju u mogucnost svjetlijeg života u kome ce oni živjeti i koji ce i sami izgradivati. Sad djeluju kao automati, kao dresirani majmuncici, malo tužno,umarajuci, nikako kao djeca. Mali Esad, koga su u vrlo sumnjivoj milosti ustaše nazivale »djetetom kompanije" — naden je u Tuzli mrtav-pijan poslije jedne bijesne pijanke na kojoj je ustašama pjevao prostacke pjesme. Blijedo lice, umorne oci, kržljavo tijelo, pricaju o mnogo cemu što je Esad vidio i proživio. Iz kuteva gledaju iste umorni, staracke oci sa djetinjih lica. Ali — vratice se oni u život. Sa upraviteljicom Doma vec su se divno sprijateljili i slobodno joj trce u susret, zovuci je drugaricom, dok drugima još to ne smiju da kažu. Polako se raskravljuju, polako im se vraca djecija radost. Oni imaju svoj bataljon, i sog komandanta, intendanta, komandire ceta, spremili su i jedan broj usmenih novina, spremaju priredbu, na sastancima zajednicki odlucuju o svemu. Sa užasom se sjecaju prošlih dana u sirotištu. I žale što svojim drvenim »pikavcima" I mitraljezima i gumenim bombama ne mogu da naškode banditima koji i sada pucaju preko Sprece, te kugle dolijecu i do njihovog parka. Za njih su prestale patnje i stradanja, Skupicemo mi i drugu djecu koju je ovaj rat ostavio bez toplog kucnog ognjišta i bez roditelja. Stvoricemo od njih ljude, zdrave i korisne. Oni ce najviše i uživati u slobodi za koju su pale tolike žrtve.