Na mjestu, gdje se dvije velike rijeke Furat i Didžla, Eufrat i Tigris, najviše približuju da se, prije svog konacnog eastanka i utoka u more, još jednom daleko rastave, u srcu Mezopotamije leži bajni grad istocne price, negdašnja „prestolnica svijeta", najvece i najbogatije mjesto blizog istoka — Bagdad, dar Božji, ili kako se za otomanske vladavine zvaše, Dar es Selam. Na caroban nacin nikao iz zemlje, ovaj je grad, za vrijemc vrhunca svoje moci, imao dva milijona stanovnika, a danas, pošto je proživio sve historicke peripetije, ima ih još uvijek 200.000 i još uvijek je, na daleko, najveci grad Prednje Azije. Ali neka historija govori . . . Kada se je dinastija Omejevica povukla na zapad Male Azije, proglasivši Damask svojom prestolnicom, u vjecno nemirnom Iraku podigao je bunu Ebu Muslim i postao vladar ove važne proganicne provincije. Tako je zapravo on postao osnivalac nove dinastije u rascijepanoj svjetskoj državi Arapa, i ako joj je me dao Abdullah Ebu Abas es-Saffa (krvavi), koji je — u vremenu od 749. do 754. god. po Isa-pejgamberu — oborio sve svoje protivnike i preuzeo vlast nad cijelom državom arapskih halifa, osim njenom skrajnjem izdanku, Španiji. Poslije njegove smrti opet je došlo do surevnjivosti nasljednika, ali je Ebu Muslim, koji je došao iz Horosana, odlucio svadu u korist Abasovica Ebu Džafer Mansura, koji ga je, za nagradu, poslije sasjekao. Vec je Abdullah svoju prestolnicu premjestio dalje na istok, u Kufu, a Mausur je našao, da ni to nije zgodno, pa je 754. godine na obali Tigrisa sagradio utvrdeni grad, koji je isprva, iza impozantnih zidina, imao samo halifinu palacu i vojne logore. On nije namjeravao da ovdje stvori veliki grad, koji je kasnije postao. Ali u velikom broju hrlio je narod u utvrdeni logor, cije su zidine ubrzo postale preuske da prime sav taj svijet. Preko noci nicala su predgrada, grad se poceo da širi i na drugu stranu rijeke i ubrzo je svojim sjajem natkrilio nekadašnje ogromne centre ovog kraja: Babilon i Ninive, koji su vec davno bili propali. Zlatno doba dinastije Abasovica zapocelo je poslije Mansureve smrti, kada je na prestol stupio njegov sin Mehdija (775.—785.), iako su mu osporavali pravo nasljedstva oceva braca, kojima je, po arapskom obicaju, pripadalo pravo nasljedstva. Od Mehdijinog stupanja na prestol Bagdad je postao ono, što se spominje u prici, najsjajniji i najbogatiji grad na svijetu, centar istocne poezije i nauke. Ni za njegove vladavine nije bilo mira u cijeloj državi, ali nije bilo ni ozbilnijeg pothvata. Supruga Mehdijina, u pjesmama slavljena ljepotica Kheisuran, htjela je da usreci narod i uvijek je halifi bila pri ruci sa svojim savjetima. Ona je isposlovala pravo nasljedstva svojim sinovima Hadiji i Harun-al-Rašidu. Doista je Hadija i stupio na prestol, ali je ubrzo naden mrtav, otrovan. Dolaskom Harun al-Rašida, koji je vladao 786. — 809., Bagdad je postao još sjajniji i veci. U narodu voljen i poštivan još kao princ, za života svog oca Mehdije, on je stalno predobivao ljude svojom ljubaznošcu i razumijevanjem za narodne potrebe. Osim toga se je istakao u svojim borbama protiv Bizanta Za njegove vladaviae nastao je u Bagdadu cio niz divnih gradevina, koje nisu imale premea nigdje na svijetu. Njegov dvor bio je stjecište najviše arapske duševne elite: pjesnika, muzicara, udenjaka i graditelja. Iz cijelog islamskog svijeta on je pozvao k sebi prve i najbolje. Dvor, u kojemu je živio sa svojom ženom Zubeidom, bio je najsjaniji u historiji. Ime mu se pronijelo i po Evropi, narocito kada je jednom odaslanstvu Karla Velikog priredio nezapamceno sjajan docek, o kojemu se tada govorilo po cijelom zapadnom svijetu. Ovakav vladar nije ni mogao da bude covjek bez poroka, ali usprkos tome on je postao legendarna licnost arapske pride, isto kao što je legendarna licnost naše narodne pjesme Kraljevic Marko, o kojemu historija takoder govori jedno, a narodno predanje drugo. Ipak, za njegove vladavine je Bagdat dostigao vrhunac cvjetanja, postavši mjesto bajnog istodnog raskoša, i onog šarenog bogatstva i rasipnosti, koja se može samo da sniva i vidi na filmu. Ime Harun-al-Rašida vezano je uz Bagdat tim jace, što je gotovo neposredno poslije njegove smrti zapocelo i opadanje ove »prestolnice svijeta". Vladavina Harun-al-Rašida obilježena je unutrašnjim napretkom i slavnim borbama prema vani. Razumije se da u unutrašnjosti nije bilo stalnog mira, ali se ubrzo svaka epizoda svršavala pokorenjem nezadovoljnika. Oni, koji su citali price iz „Hiljadu i jedne noci" bez sumnje de se sjedati isto tako legendarne licnosti njegovog vezira Džafera Bermekije. Radi toga cemo se osvrnuti u kratko i na propast Džaferovu i njegove porodice. Bermekijevici su, ved za vrijeme Harunovih predhodnika, bili porodica, koja je raspolopala velikom popularnošdu i ogromnim bogatstvom. Njihov je uticaj porastao, kada je jedan od njih, Jahja, uspio velikom prisebnošcu i požrtvovanjem da Harunu osigura prestol. Njegov sin Džafer, kasniji vezir, bio je intiman prijateli Harunov iz mladih dana i njegov prvi savjetnik. Njegova moc je bila gotovo neogranina i ved su neki kronicari poceli bilježiti da su se, uz Abasovice, pojavili Bermekijevidi kao nova dinastija. Ali jednog jutra, poslije dramatske noci, došao joj kraj. Halifa je otkrio, da je vezir sretno zaljubljen u jednu ljepoticu iz njegova harema, pa ga je uništio. To je bilo 803. godine. Narod nije odobrio Harunov krvavi obracun i tako je on, ogorcen i razoracan, a pomalo i star, otišao u svoju palacu u Zakki u Mezopotamiji, gdje je proživio posljednje godine svoga života. Umro je 23. marta 809. kod mjesta Tuze u Horosanu, kamo je otišao da uguši jedan ustanak. Ni jedan vladar iz dinastije Abasovida, poslije Haruna, nije postigao ni njegove modi ni njegove slave. Daleko na istoku spremali su se u to doba veliki dogadaji, dok su se u državi Abasovica odigrale teške borbe oko nasljedstva. Sami sinovi Harunovi borili su se izmedu se, i ako najznamenitiji medu njima, Memun, nije zanemarivao ni znanost, za ko