Odavle, iz ovog mjesta, položenog u bogodanoj prirodi, koja raskošno sipa svoje darove, dolazile su cuvene sablje dimiskije. Od cetiri zemaljska dženneta, o kojim pjevaju orijentalni pjesnici, ovaj oko Damaska je uajljepši i najbajniji. Još danas, kada je preživio sva svjetska carstva, Damask, ili kako ga Arapi zovu, Dimišk e' Šam, još uvijek je glavni grad provincije, koja ga opkoljuje, Sirije. I on i ova provincija pamte se iz najstarijih vremena. S njime je, pred kojih tri hiljade godina, vladao Davud pejgamber, koji ga je osvojio poslije jedne slavne bitke Božijom pomocu. Za Sulejman pejgambera opet se oslobodio, postao prestolnica vlastitih kraljeva i centar slobodne države Sirije. Cijela istocna Sirija sacinjavala je ovo kraljevstvo, s kojim su vladali, kao najznamenitiji od mnogih vladara, Benhadad I. i sin mu Benhadad II. te Hazajil, koji su ratovali s uspjehom na sve strane. 810. godine prije Isa pejgambera Asirci su osvojili njihovo kraljevstvo u isto doba kada i kraljevinu Izrajilsku. Poslije je Damask, zajedno sa cijelom Malom Azijom mijenjao gospodare. Vladali su s njime Babilonci, pa Perzijanci. Cijelo to vrijeme bio je Damask napredan i velik grad. Tek za rimske vladavine poceo je po malo da gubi svoje znacenje, ali ga je opet dobio za cara Hadrijana, koji ga je proglasio prestolnicom i ucinio glavnom rimskom vojnom utvrdom na Istoku. U to vrijeme izgradene su u Damasku velicanstvene rimske gradevine, kolosalne utvrde, oružane i kasarne, koje su za cara Dioklecijana znatno proširene. Car Dioklecijan, kako je poznato, sagradio je i velicanstvenu palacu u Splitu, koja se još i danas može da vidi. Vele, da je otuda bio i rodom. 635. god. po I. osvojili su Damask Arapi pod halifom Omerom poslije dvomjesecnog opsjedanja. Omer je Damask proglasio svojom prestolnicom, ali je obicno živio u Mekki, dok Muavija, osnivac dinastije Omejovica, nije definitivno proglasio Damask prestolnicom. I prvi Abasovici stanovali su u Damasku, dok nisu prešli u novu prestolnicu Bagdad, o kojem smo govorili u ranijem clanku. Više puta su namjesnici u Damasku proglašavali nezavisnost svoje provincije i halife su imali cesto puta mnogo posla da uguše njihove bune. Za posljednih halifa iz kuce Abasovica nisu se više mnogo brinuli za separatisticke tendencije sirijskih namjesnika i puštali su ih da rade što hoce, pa se tako u Damasku mijenjala dinastija za dinastijom. Za krstaških ratova više puta su vojske sa zapada fanaticki napadale Damask, ali bez uspjeha. 1154. godine osvojio ga je egipatski sultan Nureddin, poslije kojeg je došao pod vlast sultana Salahuddina. Od tada je gotovo neprestano njegova sudbina vezana za sudbinu Sinajskog poluostrva i Egipta. 1401. god. bila se pod zidovima Damaska velika bitka izmedu Egipcana i tatarskog vladara Timurhana, kojji je vec bio osvojio gotovo cijelu Malu Aziju. Sudbina Damaska tada bila je isto toliko grozna i teška, kao i sudbina Bagdada, kada su ga osvojili Tatari. Timurhan najprije je ucjenio bogati grad sa milijon dukata, jednom nevjerovatno visokom svotom za ono vrijeme, Ali gradani Damaska skupili su ipak ovu veliku svotu pod uslovom da Timurhan ne dozvoli svojim divljim ordijama pljackanje grada. Ali, kako su ove vec ranije pljackale po svim gradovima Male Azije, poglavito u Bagdadu, pa im se pljackanje osladilo, nije ih mogao da sprijecl Na 25. marta 1401. provalili su Tatari u grad, opljackali sve što su mogli, poklali stanovništvo i zapalili grad. Mnogi savrememenici ostavili su jezovite opise ove pogibije, koja nije bila nikako manje strašna od one, što je stigla i Bagdad. Ipak, Damask je bio na prometnom putu i bio je jedno od najvažnijih tržišta u prednjoj Aziji, na koje se navikao daleki svijet, pa je on ubrzo pretrpio ovaj teški udarac i nanovo je nikao. Kada su Egiptom zavladali Memeluci, pao im je, poslije oštre borbe, u ruke i Damask, koji je promjenio svoga gospodara tek kao jedna od posljednjih tacaka na maloazijskoj teritoriji, kada ga jeosvojio Sultan Selim I. u jesen 1516. godine. Od tada je Damask bio vilajetski grad, sve do 1832. godine, kada ga je osvojio Egipcanin Ibrahim-paša i prikljucio ga teritoriju svoga oca kediva Mehmedalije. Godinu dana poslije toga Otomansko carstvo se svecano odreklo grada i provincije u korist Mehmedalije, ali vec 1840. prisilile su velike sile kediva da vrati Damask i Siriju Otomanskom carstvu, pod kojim je ostalo sve do pod konac 1918. god., kada su se Arapi proglasili samostalnim. Opet su se našle velike sile da interveniraju, našavši da je to zemlja bez gospodara. Izmedu velikih sila nastala je borba oko toga, kome ce pripasti »mandat« nad Sirijom, a poznata je strar, koliko su Talijanima rasle zazubice za ovim mandatom. Cak i danas Mussolini i talijanske novine dokazuju, da je opstanak Italije bez Sirije nemoguc. Ipak je mandat pripao Francuzima, koji sada drže tamo svoga namjesnika i troše goleme pare za vojsku da narod upokore. Usprkos svih francuskih napora na dnevnom su redu bune i nedavno je u francuskom parlamentu bilo mnogo govora, i pa vrlo oštrog, radi nacina, kako se te bune ugušuju. Tako se na Istoku širi evropska civilizacija i kultura ognjem i macem. Položaj Damaska je jedan od najljepših na svijetu. Bar od gradova, koji ne leže na morskoj obali, Damask leži na najljepšem položaju. Pred njim se prostire ogromno plodno polje El Gutahi a on sam leži kao bijeli labud na obalama Barrade, koja se baš u njemu razdvaja na nekoliko rukava, stvarajuci zelenilom obrasle ade. Svukud oko njega prostiru se zelena polja i bašce sa vjecno proljetnom florom. Još uvijek stoji jedan dio starih utvrda sa nekoliko gradskih kapija, kojih je u svoje vrijeme bilo svega 9. Zidovi su još potpuno citavi. Sam grad u mnogocem, a narocito u caru svojih mahala, nalicl mnogo na naše bosanske gradove, narocito na Sarajevo. Kuce su kao i kod nas, vecinom od cerpica i, kako se na donjoj slici vidi, slicne našima. U prizemlju nema prozora, a mnoge kuce nalaze se iza velikih zidova, usred krasnih bašci i avlija, ob