— Šta je to bilo neki dan u Zarijinoj mehani ? Čuo sam, gdje nešto govore, ali. kako nijesam bio kod kuee, već na selu, nijesam dobro ni razabrao. Zbilja babo, znaš li ti šta je i kako je to bilo ? — upitah oca? — Misliš za Vića? — pripita otac. — Da. — E, šta je bilo ? Kako je bilo ? — Nesreća, eto šta. Čovjek polugje u nesretnom piću. Izgubi svijest. Zaboravi i Boga i dušu; zaboravi, da je kršten i da ga je Bog stvorio i da ga samo on ima vlast rastvoriti; zaboravi i svoju ženu i djecu u pustom ludilu, pa ih ostavi bez igdje ičega na ovom svijetu. Povrh svega toga ostavi svojj obraz okaljan i osramoćen, da mu niko ne će reći ni: Bog da ga prosti, već: Pas bio, paski i svršio, — Jest, tako će mu reći svi, koji ga poznaju ovo pošljednih godina. Ali ko ga od prije — izodavna od njegove mladosti poznaje k'o ja, taj će ga požaliti k'o rogjenog brata, pa će mu i svijeću zapaliti i pomoliti se Bogu, da mu se bar duši smiluje i da pogleda na onu siroead, od koje je baš on otugjio i svojtu i tugjine. Pa i ko bi ih možda prizv'o i privio uza se, sad će ih odgurnuti i prezreti. K'o da je sirotinja kriva, što je on zagazio u zlo i u nesreću, kojoj se ne može otrgnuti. — Ali ko tako niisli, griješi dušu. — Nije on taki bio, kaka ga ti, sinko. poznaješ. Bio je on sa svijem drugi čovjek. — Pa kako to za Boga babo, da spane na one graneV Je li on ikad bio pametan i razborit čovjek; je li ikad ljudski živio i radio k'o ostali ljudi? Ja bogme od kako ga poznajem, on ne naliči na čovjeka, već na životinju, zvijerku, svinju, kako kad. — E. moj sinko! Ne poznaješ ti njega odavno. Prije svega, bio si do skora dijete, pa nijesi ni pazio na to, a kad si malo ojatornio, otišao si od kuće na nauku u S. Kad si nauku svršio, bio si neprestano po drugim rajestima, pa ga i ne poznaješ. — Ali ja ga poznajem još od djetinjstva njegova, pa baš ću da ti, ako hoćeš pričam o njerau pozdalje. — Mlad si, može ti valjati, ako imas paineti. Ovake sn nesreće ogledenija. To valjda Bog tako i naregjuje, da se o nj' ogleda, kome je Bog dao pameti. Hoćeš li, da ti pričam? — Hoću, hoću, molirn te pričaj, — pohitah ja da vičem, jer čisto ne mogoh da vjerujera, da je Vićo ikad bio čovjek, k'o što su drugi ljudi. Otac otpoče: — Rekao sam, da ga poznajem od djetinjstva; ali ne ću da zaturam — što 'no reču od Kulina bana, samo ću ukratko da ti kažem, da se rodio u obližnjem selu 0. Bilo mu je ime Vidak, pa ga prozvaše^ Vićo. Otac ga dade na mutapčinski zanat kod Oiče Bogdana. Onda u našoj varoši i ne bijaše Bog zna kakvih zanata. Obuću: Srale, jemenije, papuče, nanule; pa onda sedla i kajiše gradili su majstori, ponajviše Muslimani. Od pravoslavnih Srba bila su nekolika pekara, terzije i mutapčije. On izuči mutapčijski zanat. Dok je još zanat učio, umrije mu otac, a mati mu se preudade. Za nj' se brzo proču, da je vrijedan i pošten mladić, da radi lijepo i da je mnogog starog majstora pretekao. Naskoro se oženi valjanom djevojkom, kćerkom pokojnog Vučića, pekara i otpoče da radi za sebe. Uze jednu klanicu i tu uredi ćerbanu (radionicu). Tu se tek vidjela njegova vrednoća i vještina. Njogovi pokrovci i čerge bijahu tako jedro izatkani, da ne mogahu prokisnuti. Arari (vreće) bijahu tako jedri, da mogahu dupke stajati, tako i čerekuše, zobnice, bisage, kolani, kuskuni i sve, što se od kostreti izragjuje. Niko nije umio tako vješto razabrati kozinu razne boje kao on. Cisto no bi rekao, da on to radi i slaže od same kozine, to jest od onake, kako se s koze ostriže; već bi mislio, da je to od bojali vune, ili da je vezeno. Svijet je to vidio pa se jagmio, ko će mu donijeti kozinu. U jesen popravi on svoju ćerhanu, da može u njoj i zimovati. Tu je sad radio više godina. Posao mu je napredovao. Imao ga je toliko, da je jedva odolijevao, a radio je kao mrav, sve časno i pošteno. Ni od koga nijesam čuo, da se potužio na njega i na njegov rad, da je koga prevario, ne zgotovio kad je rekao i kako je rekao, ili da je kome podvalio lošije pod bolje, ili tako što. Više puta je radio po cijele noći, da otalja i da stigne na riječ. A kad čovjeku ide neki posao od rake, nema ti ništa milije, nego raditi ga. Cisto se čovjeku čini, samo mu se racli. Tako to bijaše i u njega Kad bi mu došao u ćerhanu, pa pogledao po njoj, vidio bi da mu — što se kaže — sve pjeva. Svaka mu stvar na svom mjestu; svaka spremna i naredna k'o sa'at. A on veseo pa radi i pjeva, da ti je dragost i gledati i slušati. Kad bi preo ili tkao, on ti složi pjesmu sa svojim radom, da jedno drugom odgovara; čisto bi rekao, da su ma sve pjesme samo za njegov posao ispjevane. A grlo mu bijaše, da bi mogao zapjevati sa svakom djevojkom. Nas nekoliko bi se sastalo katkad da posjedimo, porazgovaramo i kahvenišemo, a to ponajviše u srijedu pred veče, kad se pazar razigje. Tada bi porazgovarali, prošalili se, prokahvenisali, zapalili i ispričali, šta je koji taj dan vidio ili čuo, šta mu se ozbiljno ili smiješno dogodilo, pa onda i svoj rad i pazar toga dana. — Ko se žalio, ko falio, on se uvijek falio. ,,Eto," veli, „danas sara predao Borisavu Miliću dva čifta vreća, što sam mu od njegove kozine načinio i dao mi je za to jungu i po masla; Jovanu Kosoviću dva pokrovca i bisage, opet od njegove kozine, a on mi je to platio brašnom; Risto Bojović donio mi je, što sam mu izatkao čergu, kablie kajmaka, sve sama ljuska. Tako imam hrane i smoka. A i za gotovo sam prodao dosta, bvala Bogu. Kad sam večeras sesapio šta sam uzeo, a šta me stoji kozina i šta sam opet u gotovom naplatio za rad od tugje, donesene kozine, izlazi mi zarada ove hefte osam cvancika gotove pare, osim hrane." — A u ono vrijeme bijaše osam cvancika velik čovjek. Mnogi se od glavnijib trgovaca nije mogao pofaliti da je više zaradio. Tako to kod njega neprestano. Imagjaše ti on u kući svega dosta, što no kažu i posno i rnrsno. A već svak znadijaše, da nije ni prazne ruke, već da se podobro utoplio oko srca. Radio je i štedio. Nijesi ti njega mogao ni nedjeljom ni praznikom, a kamo li radnim danom vidjeti u kahvi ili mehani, većbi samo otišao u školu na jutrenju, jer onda nijesmo imali crkve, već smo se sastajali u školi u jednoj sobi i tu smo se molili Bogu. Školu smo imali odavno, ali nijesmo imali školske zgrade, pa nam pok Selak iz B. pokloni mjesto, a priloži i lijep prilog u novcu, te i tu sagradismo. To je ona kuća, što je onaj stari Svaba Schadler u njoj vario pivo. Kad bi se svršila molitva. on bi onda pravo kući, ili bi otišao u selo, te našao i kupio kozine, ili izišao, ako je bilo ljeto, kuda na zelen. Tako to trajaše desetak godina. On već prilično zaimao; sagradio i lijepu kuću sa nekolike sobe. Pri zemlji namjestio sebi ćerhanu, a gore je stanovao. Pa kad je kuću dovršio, nije opet ostao praznih ruku. — Rad je još više povećao. Sad je imao i po dva tri šegrta i kalfu. Tkala su mu dva stana. Imao je sad i gotove robe podosta, pa bi to od kad do kad poslao u Sarajevo. Tamo je imao svog senzala, koji mu je sve to prodavao. Mogao je već da dade i seljaku na poček do novine. — A kad čovjek jednom zakopiti onda je već lako. Onda čisto samo dolazi. Para paru privlači. Šta da ti duljiin? Živio je k'o sretni. Već su ga više zvali ,,gazda Vićo, nego majstor Vićo. Dječica mu igjahu k'o cvijet, uvijek čista i uredna. A kad bi se nedjeljom i praznikom obukla i nagizdala. ni begovska nijesu bila bolje i ljevše obučena. Tako isto i žena. Ni malo nije izostajala iza davnašnjih gazdarica. Tako ga zateče okupacija. Tada, kako se sve brzo promijeni, k'o kad druga nastanu vremena i kad drugi nastanu sudovi, tako i u radnji i zaradi, od jednom se sve preokrenu. Promijeniše se zanati, trgovina i sve radnje. Nesta onog prijašnjeg tenana. Sve se to užurbalo, da što više zgrne. — Nije šala, tolika i vojska! A svaki pan para. U svakog sipa para, k'o da ih iz vode zavaća. Svemu gjiknu cijena bestraga, a osobito onom, što se jede i pije. K'o kad je tu vojske, što 'no se kaže, k'o na gori lista. Pekari ne mogu da napeču hljeba. Sve to pane, k'o na živu vatru, — pa još po što? Al' ne pita se: po što je?,već: ima li? A pića, koliko se toga trošilo, ne može ti se ni kasti. Da si ga iz Drine zavać'o, čini ti se, ne bi ga bilo dosta. Svaki bogovetni dan bi krcali tovari na stotine iz Srbije u našu varoš, jer sve ode k'o da vatra pali. Tu ti se otvoriše mehane na sve strane, po kahvama, hanovima, dućanima, pa i po kućama i svukud — svukud. Oak mnogi nosahu u bardacima i prodavahu po logoru, k'o što sad prodaju limunadu, buzu i salep. Navališe nekakvi novi trgovci sa svijeh strana. Tu se obreše švapski, magjarski, talijanski trgovci; pa onda je tu bilo Cincara, Grka i ko b ih nabrojao svijeh. Najviše je ipak bilo poljskih Givuta. Dogjoše i neki Srbi iz Nove Varoši i Užica. Sve se to smiješa, skalabura, nasta neka mješavina, da ne znaš, na što je nalik. Nešto onako, k'o kad čovjek skupi očinjke od više raznih žita, pa ih onda na pošljetku sve smiješa. Ali opet u svakog sipa para k'o pljeva. Svakom se čak i preljeva preko čanka. Došao i go i bos, bez igdje ičega ili u najboljem i slučaju sa nekoliko forinti, dinara ili cvancika, pa za mjesec dva gosa, trgovac. Ima više novaca, n'o koji radi po deset godina u prijašnje doba. Sad taj svijet diže glavu, da im ni blizu nijesi mogao. Pobješnješe. Uvedoše neke nove običaje, neka trla, pjančenja, lumpovanje — kako oni kažu — udariše u karte i domine, nabaviše neke bilijare; pa onda stadoše priregjivati neke balove i Bog te pita kakvih još čuda izmisliše. — Nabaviše nekakve djevojčure, vele: kuvarice, kelnerice, sobarice .... Ko bi sve to isprič'o? Nasta čitava jurija k'o na vašaru. Naročito tamo, gdje bijaše tijeh djevojčura. Prava volovodnica! Ne zna se ni ko pije, ni ko plaća. Samo se iz svega moglo vidjeti, da svukud novac sipa. Laskom dolazi; ali tako i odlazi. Spade mu cijena vrlo nisko. Sto se kaže: sve je bilo skuplje od novaca. A od svijeh najviše ik i najlakše zgrtahu mehandžije, krčmeći piće po cijenu do sad nečuvenu i ne zapamćenu, upravo bezdušnu. Za to se sve to vati boce i čaše. Zanadžije skoro sve ostaviše svoje zanate, koje su radili po dvadeset i po trideset godina i njima se kanatili. pa se i oni dadoše na mehandžiluk. Alat baciše na tavan, a dokopaše bocu i čašu. Obrlatiše neki jarani i Viću, da baci mijeh i stan, pa da se prihvati mehandžiluka. — Eto, vele mu, imaš svoje gotovine, uzmi pića, pa krčmi. — Ne znam ja to, nijesam o tome nigda dever'o. Meni je i 'vako lijepo. — Hajde ne luduj, nije to Bog zna kakva stvar. Može to svako. Samo ti počni, pa da vidiš ćara! More, što se na čašici za dan zaradi, to ti ne možeš za nekoliko sedmica, pa još bez ikakva zora. Tako ga okupili i nagovarali. A nijesu ni pretjerivali. Njih bi stala oka dobre šljive 2—3 groša, a kad bi je oni svojim mjerama iskremili na police, čokanje i čase, istegla bi im po forintn i više. Pa još kad se malo „krsti", malo „začini", malo na mjeri oštukne. Na pošljetku vigje čovjek i sam, da mu pravo govore, pa nakasti da okuša. Nije trebalo dugo okušavati, niti se promišljati. Taj rad išao k'o ladna voda. Kad on to vidje, zabaci na tavan sav svoj mutapčijski alat, pa od ćerkane načini mehanu. Nabavi nešto jela: hljeba, slanine, sira, suva mesa, jaja, kajmaka, pa onda rakije, kahve, a ovdaonda imao bi ponešto i vina. To je kremio, ali tako, da se i sam vrlo čudio, kako to vojska uzima i plaća, a oni se opet tako jagmili, kao da im džaba daje. Kad bi u veče sračun'o, šta je prod'o, a kad bi vidio, koliko je para uz'o, čisto ne bi sam sebi vjerov'o, da su to sve njegove pare i da je on to za dan pazario. Sad mu zanat nije ni na um padao ... I već druge godine načinio je drugu, puno veću i ljepšu kuću. Tako je to išlo. Pa kad je i tu kuću dovršio, ni onda nije ost'o praznih šaka. Još su mu i onda bila vruća njedra. Ali — kako svemu ima kraj, tako i tome. Rad poče da jenjava. Isprva, k'o da u vojske ponesta novaca. Nekako k'o da se osvijestiše. Ne pijahu onoliko. A i u ostalom bolje gledahu, za što će dati paru. — Pazar postajaše sve manji, a car prema pazaru još manji. A mnogi je mislio, da će ona tutmafurma do vijeka trajati. Ali oseknu. Vojska poče urednije da živi i s računorn da troši. Ne osta ni na tom, jer se vojska poslije još i smanji. Povrati se. Od regimente osta samo bataljun. — A to se bogme vrlo osjeti u svijem poslovima, a osobito u mebandžijskom. Sad se tek vidje, da ih ima suviše. Naročito se osjeti prisustvo tugjinaca. Oni su otimali i ono malo pazara, Ko bi pametan, taj turi taj posao, pa se prihvati svog zanata i sačuva bar nešto od onog, što je prije stekao. Ali takvih ne bijaše mnogo. Kad bi sve prebr'o, ko zna bi li i jednog naš'o, koji je to učinio na vakat. Najviše ih se vrlo dockan tome dosjetilo, tek onda, kad nijesu mogli, što se kaže: „Nikud majci, nikud u djevere". Isprva se još nekako sastavljalo kraj s krajem od dnevnog pazara; ali ni na tom ne osta. Pazar toliko spade, da se njim nijesu mogie namirivati svagdanje potrebe, već se morale da troši od prijašnje zai'ade, a sve uzdajući se, da će se prijašnje vrijeme povratiti. Ali ono se ne vraćaše.... Oni doseljenici, koji se bijahu onoliko pohasili i pogospodili, da već njihovu bijesu ne bijaše kraja, poumiriše se i uvukoše rogove. Ne potraja dugo, a oni počeše zamicati, kako 'no vele: „Ispod žita". Istom ti po nekolika zamrknu, a ne osvanu. Kamo ga, nema ga. Tek nakon taj vakat za ponekog bi se čulo, kako je izbio ovdje ili ondje ili kako je na tom i tom mjestu, pješice i u opancima, preskočio granicu, a svojim prijateljima ostavio nekoliko krnjavih boca, čaša, klupa, prazne buradi sa spalim obručevima, slupanih tendžera i krnjavih tanjira, da bratski megju se podijele kao spomen od svojih prijatelja, pa poslje da i sami istirn načinom druge usreće. Od svijeh ostadoše samo poljski Čivuti. Oni se čak i utvrdiše. Neki upravo opsjedoše kasarne, neki se razigjoše po selima, a neki u varoši stadoše trgovati na svoj način. U to doba Vićo je i radio i ne radio, kako se uzme. Radio je u toliko, što se nije bio suviše dig'o, pa mu dolazili neki ovdašnji ljudi i kod njega pili. — Istina, trošio je dosta pića, i ako ne onoliko, k'o kad bijaše više vojske, al' opet je trošio više no drugi. Al' jadan je i to rad bio i čemerna zarada! Dogje mu na pr. balavi pekar Emšo, koji je i dan i noć pjan, pa ga mora da služi i oko njega oblijeće i da odgoneta, šta mu on naregjuje svojim plačljivim glasom, a jezikom tako zapletenim, k'o da ga i nema, već da mu je mjesto jezika neki topaljak u ustima, što se ne da previjati. — Pa onda tu dolazi i suludi trgovac Risto Galama, koji, kad popije litru rakije, pobjesni tako, da prosto postane zvijer. Svakoga napada, psuje, grdi, i to tako gadnim i grdniin psovkama, da ti se zgadi da bljuješ. Nema skoro dana, da se s kim ne potuče. Ako ni s kim, a ono kod kuće sa ženom. Valjda je nazrio bio, da joj se bio zgadio i omrz'o svojim poganlukom. A kako je bila mlada, zdrava i lijepa, nije ni čudo, ako joj se katkad oteo pogled za kakvim zdravim, jakim i uljugjenim muskarcem. Nije on u svojoj ludosti mogao da se doroisli, da se svak kloni kaljava sviajčeta, k'o i bijesna psa. — Dolazio je još i škiljavi mehandžija, što ga zvahu Napuljion, koji je živio od karti i ženine kecelje. pa onda egavi Badžo i tima slični i podobni. Tu bi pili, galamili, kartali se; u kartama se često paski posvagjali, pobili i rusvaj načinili. Izlupali u takoj bici lampe, staklad, stolice, prozore i sve, što im dogje pod ruku. Pa i ako bi oni to pošlje i platili, što su pokrhali, ali brate ona psovka, reziluk, noćno nespavanje. onaj strah, kad će te krv zaliti .... Može li se to platiti? — Ma to je život paski, a ne ljudski! Druge večeri došli bi drugi, na pr. Mujo terzija, koji sjedi cijelu noć uz po oke rakije, komadić suha mesa i duhan. pa jednako škilji u Vićinu ženu; zove je da mu služi rakiju, da mu doJati vatru, savija cigaru, skuha kahvu i t. d., pa onda je nudi rakijom, grumenom šećera i sličnim. A kad se već napije, onda postane u zahtjevima slobodniji i drskiji, da ti se žuč uzmuti. — Dogje ih katkad i po više, pa ne znaš koji je gori od gorega. Jedan škrguće zubima, drugi se ljulja i navodi, treći se dere koliko je živ, da ti uši prsmi — pjeva, četvrti se skljoko u budžak pa riga, peti prevaljuje očima krvavo, a drži se za nožić ili ga zabode u astal preda se. — Navadio se bio kod njega i neki dosta bogat Muskman iz sela D., pa kad dogje i zasjede, ne diže se po tri četiri dana. Svrati da popije samo polić s nogu, pa onda jedan po jedan, jedan po jedan, dok sjedne. Kad već zasjede, onda časti svakoga, ko god se svrati u mejhanu; sve bi htio rakijorn da napoji, ili bio seljak iz njegova sela, ili varošanin, ili Turčin ili Srbin — bio poznat ili nepoznat — za sve on ište i sve časti. Uzalud ga zova konšije da ide kući, uzalud i mejhandžija govori da je dosta, pa uzalud se i ljuti. Njemu je sve jedno. On se ne diže. Konšije ga zovu i zovu; mole i mole. Po toliko puta polaze, ostavljaju ga, pa se opet povraćaju da ga mole. — Opet uzalud! Koliko puta je ostao tako po tri i četiri dana? Koliko puta bi došlo po dvoje njegove djece po nj'; doveli mu i konja, pa ga i molili i preklinjali i plakali, da ide kući. Katkad bi se osvijestio i otišo; a katkad bi stao i djecu nagoniti da piju. Oni bi tad jadni zaplakali i pobjegli. — Najpošlje, kad bi u zlo doba poš'o kući i kad bi trebalo da plati što je potrošio, on bi samo rekao: — Eto, na tvoju dušu ... Zaraboši kako znaš, platiće ja Vla', ja Turčin — pa na vrata. Tako ih je bila viša polovina. Pije, troši, čašćava, galami, nabrekuje se, maniše jelu, piću, mjeri, posluzi i svemu. — A kad je plaćati, on samo— Zaraboši ti to! — pa ode. Pored svega toga mehandžija mora još takvu mušteriju i da miti, da mu ugagja, da mu se ulaguje i trpi svakojake nastrane ćejfove. Nikad ne smije pokazati da je zlovoljan, da mu se ovo ili ono ne dopada, da je umoran, dremovan, žalostan, ljut i t. d., već mora na zor da se smije kojekakvim neslanim šalama, budalaštinama i bezobrazlucima. Mora u tima čak i da učestvuje, a počesto, da no iskvari ater svojim mušterijama pa da ih ne odbije. mora da im se i pridruži, da s njima pije, nagvažda, pjeva, galami, karta se i t d. Ponekad mora, da bi izazvao dobru volju u mušterija, sam mehandžija da počne. Zovne na pr. njih tri četiri ili više, izuese preda njih bocu rakije i meze — časti. pa^ i sam sjede s njima da im pravi društvo. — Često puta tako navede, da društvo potroši podosta; a cesto se tako praveći i sam mehandžija valjano oljolja. da poslije zbilja ne zna ,,ni ko pije ni ko plaća". Na taj način je i Vićo privlačio i održavao mušteriju. Isprva mu je bilo vrlo tesko. Sta više, u tom je vidio veliko nepoštenje, k'o što i jest. Časti čovjeka, znanca i prijatelja, da ga navedeš na zlo, da ga oguliš! Ali malo po malo, pa se tome priviče. Korist je malo po malo ušutkala savjest, pa se ova sve regje i manje budila, kad se radi o koristi, pa se on sve češće i češće nalazio megju svojim društvima i prijateljima i sve češće im se pridruživ'o. Sad se već toliko navikao, da je mogao češće da pokaže junaštvo u ispražnjivanju čaša i da se nadmeće s junacima u tom na glasu, pa da ne ostane i stidan megju dostovima. Malo po malo, pa poče i sam da pije. Naviče se. Kad mu dostovi ne bi došli, on bi išao njima. Tako poče odlaziti u druge mehane, a svoju ostavljati na ženi i djeci. Katkad bi s društvom došao a svoju mehanu onako gjornut, pa bi se tu nemilice trošilo bratski i revenski. Al' ponajčešće — na raboš. Tako postajaše raboš sve puniji, a kesa ' sve praznija. U tom se počeše i kod njega ukazivati neki čudni divljački nastupi. Tako kad se napije, dogje mu katkad neka divlja ćud, da te Bog sačuva. — Već nekoliko puta po mehanama polup'o sav srcaluk i sve štoj se moglo razbiti. Počeo se i da svagja pa i bije Jednom se tako pjan počup'o s Jovom Dugonjom, pa ga nekako uhvatio zubima za prste, te mu i izgriz'o k'o vuk. — Drugi put opet sjedio i pio sa Klempom. Pili su, pjevali, igrali, grlili se i lju bili, što se kaže da se pojedu. Na jednom usred tog grljenja i ljubljenja, Vićo škrinu zubima i pricapi se uz Klempa. Klempo ruknu, a krv mu pljusnu iz uveta. U onoj mahnitosti uhvatio ga Mićo zubima za uho i načinio ko resu ritavo. U 3 malo još tada nije glavom platio. Dočepo Klempc stolicu, i da ljudi nijesu skočili i uhvatili ga, bi mu mozak prsnuo. Jednom opet kad je bio u takvom divljem zvjerskom stanju, neko od družine okrzne zubima nehotice čašu i malo se obreže po gubici. Stanel pljuvati i usta plakati, da ispere ranu. A Mićo d pokaže, kako je to besposlica i kako je on junak, zgrabi cijelu flašu i stade je prasak u njegovim zubima. Staklo je prslo; ali mu je usta tako grozno nagrdilo i izbolo, da gotovo cio mjesec nije mogao kroza njih propustiti zalogaja jela. nego je živio samo o piću. A zua se, da pjanci ne mare ni za vodu ni za mlijeko. To vrijeme živio je najviše o rakiji. Ti divlji nastupi isprva bijahu rijetki, a kad bi se otrijeznio, on se vrlo kajao. Zatvorio bi se u kuću, pa po nekoliko dana ne bi nikud izlazio. Stidio se svijeta. Kad bi izišo, to bi bilo mrakom, da potraži one, koje je u pjanosti vrijegjao. Više puta bi od kuće pošao s tvrdom odlukom, da više neće uzeti rakije u usta. Došao bi tako u mehanu, gdje se nadao da će naći koga traži, sio s družinom, uzeo se vajkati radi prijašnjeg i moliti da se ne ljute, da mu oproste. U to ime zovnuo bi im oku meke ili po oke ljute, sebi bi kafu. — Oni bi se zategli. Ne će da se, ne će mu da piju časti, a ovamo duša im žedna k'o sungjer — a osobito bajdale. — Na po šljetku popuste. I mirili bi se, i pili bi, vele, ali on je kriv, pa on treba da počne, da nazdravi. On bi se jadan branio i molio ih da oni piju i bez njeg. Kleo im se, da ne mari, da je loš(bolestan), na pošljetku bi im rekao da hoće da se progje pića, da se je zarekao — zakleo, da više ne pije. Oni onda poustaju, okrenu mu legja i pogju, rekavši, da se s njim ne će da mire i na pošljetku se umiješa još ko i stane ih kobajagi stišavati, a njega nagovarati da im učini po volji da ih ne ljuti. Salete ga otud odovud, dok on ne popusti i veli, da će za ater popiti samo jednu. Kad po pije jednu, oni se ko bajagi popovrate pa se po mire i ižljube. Zovnu i oni njemu cast. On se opet brani, ali uzalud. — Na pošljetku, mireći se, dogje na onu mjeru, kao što je bio kad se zavadio. U nj' bi ušli s rakijom svi oni prijašnji gjavoli, a često i s prinovom. A kad taki zgranut dogje kući, šta onda radi od žene i djece, da mili Bog sačuva! Kakve je jade jadila žena s njime, kad je u takovu stanju, to se ne može ispričati. Koliko puta bi je natjerao, da mu donosi pića, da s njim pije, da mu pjeva, pa čak da mu igra! Ali to su male stvari, šta je on katkad od nje radio! Koliko puta su je sirotu polumrtvu oteli konšije iz njegovih šaka'?! A djeca su ludjela gledajući to, a ni njima nije bilo bolje. I njih je mučio zvjerski. Pošlje ga žena, kad je opazila da je zviznuo, nije smjela ni dočekati u kući, već bi pobjegla kud u mrak te se sakrila. Sirota, krila bi se i od konšija, da ne saznaju za njenu sramotu; ali su to znali ne samo konšije, već i cijela varoš. Megju tijem rad je bio sve slabiji. Kako on okrenu u bespuće, tako se i mušterije odbiše. Dolazili su samo oni najgori, što najviše piju na raboš, a malo kad za gotovo. Tako pijući sam i dajući na veresijn, raboš bivaše sve puniji, a gotovina sve manja. U rabošu na stotine forinti, a u kesi malo kad koja forinta. Malo po malo, pa sa svijem isplića, da je i sam morao piće i drugo koje šta da kupuje na vjeru. Ali oni, koji su njemu davali, nijesu bili voljni da čekaju, dok on od svojih dužnika naplati, već su tražili svoje. Kad on kom svom dužniku pomene dug, on mu više i ne dogje, već obilazi da ne naljegne onim sokakom. A mehandžijski su dužnici obično taki ljudi, koji ili nijesu nikad uišta ni imali, ili su imali pa sad nemaju. Tako ti Vićo nije mogao da skine s vrata jednog dužnika, dok se drugom ne zaduži. I to obično još više i sa tvrgjom obvezom. Tako se sve više i više uvaljivao u dug, dok jednom, nakon tri četiri godine takog življenja, morade da prepiše tapiju svoje nove, bolje kuće s baščom na drugog. Ode mu za dug i to u bescjenje! Pa bar da se sa svijem oduži! — — Ovo mjesto da ga opameti, još ga dalje rinu u propast. Sad stade da pije od derta, i sve češće i više. Vidjesmo svi, da će čovjek sa svijem da propadne, te ga stadosmo nagovarati, da se ostavi mehandžiluka, pa da uzme opet zanat u šake. Htjeli smo da ga svratimo na drugi posao, nadajući se, kad ne bude uvijek baratao sa prokletom rakijom, ne će li se onda od nje lakše kutarisati. Da bismo mu otvorili oči, ne bi li sam vidio kud je zašao govorili smo mu: — Mani se brate tog posla! Nema u tom božijeg blagoslova. Eto pogledaj koliko ima mehandžija, koji su stekli, što se kaže, dvije jake za vratom? Ja li su se propili, ja li su krijući pronosili piće da ne plate carine ili trošarine, pa ih uhvatili i sud im prodao sve, da naplati globu, ja li se u njihovoj mehani dogodila kakva nesreda zbog pića, pa ih sud naš'o krive i osudio, ja li su zbog svoje lakomosti stali varati, podmetati ljudima pjanim, dajući im rgjavo piće u mjesto dobrog, računajući krivo, mjereći krivo i t. d. došli dotle, da im niko ništa ne vjeruje. Ili ovako, ili onako, ele najpošlje skoro svi odu bez traga, pošto izgube sve, što čovjeka čovjekom čini: i imanje i obraz i dušu. A zar i može od one pare biti berićeta, koja se uzme za obraz i dušu?! Zar može ona para biti blagoslovljena, koja je otkinuta od usta žene i nejaka djeteta, od ostarjela oca ili majke ili od svijeh, pa donijeti u mehanu i dati za rakiju?! Koliko žena i djece ide i golo i boso, i gladno i žedno samo za to, što im muž i otac sve dade mehandžiji? Da li mogu ova jadna čeljad blagosivljati mehandžiju? Zar je to sve jedno: dobio ti paru ma od koga i ma na koji način? Zar to Bog ne vidi? Zar je jednaka halal para i haram para?" Kad bi ga tako okupili, on bi se zamislio, vidjelo se, da razmišlja. Pošlje nekoliko ovakih i sličnih razlaganja baš meni obeća, da će da ostavi mehandžilak, pa da opet prihvati svoj zanat.. — Samo valja mi brate, da pokupim veresiju, — reče. I stade da opominje dužnike ozbiljnije. Ali tim ih samo rastjera, te su se stali uklanjati od njegove mehane i od njega. To ga užljuti te mloge tuži sudu. Sud zaište od njega tačne račune, jer ne će da mu prima tužbe po rabošu i ako mu je raboš bio možda praviji od mnogih štemplovanih tevtera. Tako dogje do toga, da on sa svijem pade u ruke svojih dužnika, te je mor'o da se zadovolji onim, što mu priznaju i na što oni pristanu. Mnogi, valjda ne pamteći šta su u pjanosti radili i koliko su popili, ne priznaše sav dug. Mnogi ga opet grgjahu i psovahu što ih ne čeka i t. d. — Kako su ono pitali gavrana: ima li ko crnji od njega? a on odgovorio: Ima onaj, ko uzme na veresiju a da na veresiju. Tako bi i njemu. Na sve se to vrlo jedio. Ali kad se jedan čak i zakle, da nije ništa dužan, to ga naćera da očajava. Promijeni se čovjek sa svijem. To bi uzrok, te prevrnu poštenjem, pa, ako ćeš pravo i vjerom. — Kad Bog voli poštenje i pravdu, za što dopusti onom, da se krivo kune i da mi pojede moju muku? Za što ga ondje na mjestu ne porazi, kad je kriv? — Ali čovječe božji, govorili smo mu, nije Bog k'o zao čovjek, pa da mu odmah kaptiše za< oči. On zna, kad će ga pokarati. Može biti, da će on to otpagavati pošlje pod starost, u bolesti, kakvoj šteti; ili može biti, da će za to otpagavati njegova djeca, njegova unučad ili čak njegovo deveto koljeno. Za njega bi i bolje bilo, da ga je Bog odmah porazio, lakše bi mu možda bilo na onom svijetu; ali valjda je božja volja, da baš na onom svijetu vječito otpagava. — Ali ko da je to bilo uzalud. Ta kriva zakletva učinila je na njega dub ok utisak. U njemu se zalegle čudne misli, što se je po ponekim njegovim riječima moglo da vidi. Pa je još što šta čuo od gdjekog bezumnika izmegju onih, što vele da su učeni i da znaju što je vjera i zakon, pa je njihove riječi i lakomisleno brbljanje na svoj način shvatio, što ga je još više zavelo. Tek u zlo doba ostavi mebandžiluk, da pribvati syoj prijašnji zanat. Skupi po tavanu i kojekud svoj stari mutapčijski alat. Tome se obradovaše svi njegovi pravi prijatelji. Mišljasmo svi, da će se osvijestiti, pa ga stadoše tražiti i stare mušterije. Jest, on prihvati stari zanat; ali ne bijaše on onaj stari zanadžija! Ne mogaše ti on sad da prione uz posao da ga u sindžir svežeš ni po po sata, već nagje ma kakva izgovora, da dopane u mehanu. Sad mu, veli, ima da se sastane sa ovim ili onim mušterijom, sad sa nekim poznanikom, sad ne bi li tu uvreb'o kog dužnika i t. d. A svak zna, da se u mehani ne može sjediti besposleno niti prebirati brojanice i čitati očenaši. Ako se koji i opita, ne pored prazne čaše. — Zbog toga nije mogao ni devetom svjerovati po pogodbi. Danas se jedan žali, da mu nije zgotovio posla na riječ, sjutra drugi, prekosjutra treći. Najviše su ga ljudi tražili srijedom — pazarnim danom. Tsprva se ljudi vajkali, kako im je opet nezgodno da dolaze i dangube. Pošlje bogme bilo je da poneki i okrupni, kad mu dodije, pa još pred ljudima. Ni to ga ne opameti. Još ako bi mu ko unaprijed platio, taj se beli naček'o. Pazarnim danom bi se sakrio, da ga niko ne vidi, a žena bi morala lagati da nije kod kuće, već da je otišao u selo, da kupuje kozinu ili što slično. Dabogme, da se tako ne privlači mušterija, jer se nije ništa od svijeta sakrilo. Tako mu postajaše mušterija sve regja, rakija sve slagja, pamet sve lugja, a koža na obrazu sve deblja i tvrgja. Udari i u sramotne petljanije. Nekome uzme kaparu pa pošlje može obijeljeti čekajući dok mu zgotovi; nekom unaprijed naplati, a pare popije pa nema onda za što da kupi kozinu, i ako bi btio; nekom dade rgjavu robu. Kad mu ko donese kozinu, on nekome promijeni i podmetne goru; nekom prepolovi pa veli: „Otišlo a ćeser (na otpatke), dok se prebere, prepuca, oprede i izatke." Nekad bi čak i u to zabrazdio, da bi donesenu kozinu izradio, pa prod'o devetom, a onom I što mu je donio, pa možda i kaparu dao, zalagiv'o bi na sto načina.. Isprva, kad bi se koji od njegovih mušterija požalio na take stvari, ljudi ne bi vjerovali, da to može bit' kod njega, naročito oni, koji su nekad s njim imali posla. Već nije bio rijedak slučaj, da ga nekoji zbog tib petljanija i sudu tuži. Tu bi on tek stao svakojako petljati, pa ako davudžija (tužitelj) nije imao sviedoka, nije bio siguran da ne će izgubiti, makar da mu je tužba istinita. Čak se čulo, da je nekome i zaašao! Nije bilo svjedoka kad je primio pare, a on zaboravio i obraz i dušu, pa mak'o na dušu, da tom čovjeku nema ništa ni kriv ni dužan. — Kad se to ču, pa se i ponovi, onda svak diže ruke od njega i stade se od njega uklanjati k'o od gubavea. Ele kud da ti duljim? On se je sve dalje otiskivao pod put. — Rastjerao je mušterije, otugjio od sebe znance i prijatelje, odbio poštene ljude. Sad se našao megju najgorim. Pjanci, lole, beskućnici, ubojice i svakojaka manguparija bili su njegova družina. I kod njega se potvrdila ona: ,,S kim si do podne, onaki si od podne". A šta je drugo i moglo biti u takom društvu, ne samo što je još više zagazio u pjanstvo, već još posta prava lola i kavgadžija. Od kuće se sa svijem otpali. A o poslu da i ne govorim. Stade sa tom svojom družinom da se skita koje kuda. Ponajviše je bio sa onim beskućnicima, bećarima i lolama u mehani neke došljakinje, koja im je pjevala koje kakve bezobrazne pjesme, nabijeljena i narumenjena, rospijski obučena i uvijek pjana. Oni su se oko nje oblizivali, k'o psi. Štipali su je, drpali, cmakali, grlili i Bog te pita šta od nje radili, da se čovjeku zgadi. Jednom sam ih gledao, ali tako me bilo stid, da bi u zemlju propao, samo što sam vidio. Poslije toga, ako sam imao posla da progjem onim sokakom, ja sam daleko zaokruživ'o. Stid me bilo, da mi do ušiju dogje ona bezobrazna graja, kikot, pjesme i drugi poganluk. Eto tu je najčešće bio, tu je sa svojom družinom pio, svagjao se i tuk'o. Skoro da nije bilo dana, kad tu nije bilo svagje i boja; a opet skoro nije nikad bilo svagje i boja, a da i on u tom nije bio. Mnogom je svom protivniku ili rascopao glavu, ili nos, ili mu namečio rebra, ili mu zabo nokte u šiju, ili nožem barnuo. I sve to više puta baš njegovim najboljim jaranima. Do po piva jarani, pobratimi, braća; a od po piva za vratove. — Ne treba ni spominjati, da i oni njemu nijesu ostajali dužni. Koliko je puta bio razbijene glave, nosa, prebjenih legja i t. d.? Koliko je puta bio namrtvo isprebijan, da je morao dugo vremena da leži na postelji i udara meleme sad na ovo, sad na ono mjesto? Koliko je puta morao da se trijezni u buvari i da tamo odleži po više dana, pa i sedmica ili čak i mjeseci? — Kad bi ti o tom htio da pričam, imao bi ti šta pričati dan i noć da ne prekinem, pa opet da ni devetu ne kažem. Da Bog sačuva, pa eto ti! Tako radeći ode mu lani i ono krova iznad glave na telala. Kupi je neki stranac. Naš ni jedan ne bi je ni po što kupio, ni Srbin ni Turčin (Musliman), pa ko zna i od naših Španjola, bi li se iko našao da je kupi, kad vidi onoliku djecu; ali onaj tugjinac, došao preko bijela svijeta, a Bog zna nije od vruće pogače, pa zar on da se sažali na siročad? — To je bilo nekako s jeseni. Izbaci mu iz kuće ženu i djecu, što se kaže, s golom dušom na sokak. Ni hrane ni odijela, ni kuće ni pokućstva! Jadno pa eto ti! Risto Ćirković dade im neku klanicu tu izvan varoši, da se sklone pod krov. Al' ne može se u praznoj klanici živjeti, kad niti se ima šta jesti, ni šta prostrijeti, ni čim se pokriti. Sto se kaže ni šta na se, ni u se! A živa usta hljeba 'oće, a i zima već zazimila. Sin mu Pero, kom sad bijaše sedamnaest, osamnaest li godina bio je još iz malena počeo presti kozinu, dok je Vićo radio o zanatu; ali kad uze mehanisati, morao je pomagati u mehani, te se tako pokvari i ne izuči zanata. Kad je Vićo opet uzeo da radi o zanatu, nije ni mogao naučiti, jer je Vićo neuredno radio: dan radio, dva ne radio, ili ako je dva tri dana radio, onda bi po heftu, a i više prekinuo, dok nije sa svijem prekinuo. A od kako je prestao sa svijem, počeli su oba, i otac i sin da nadniče. Al' kao da su malo šta oba kući donosili. Vidjelo se na ženi i djeci da baš gladuju. Pa k'o da ne bi dosta nesreće, nego ih stiže i nova. Sin mu Pero umrije. Tek se ču, da leži, već za dva tri dana umrije. Rekoše da se peo na krov kolibe, da podmetne na nekoliko mjesta talpine, jer je prokisavala, pa se omakao, nezgodno pao na prsa i odmah mu pljusnula krv na nos i na usta. Odmah je izgubio svijest, pa se nije ni razabir'o nikako. Krv ga zagušila, četvrti dan ga saranismo. Da ti je bilo vidjeti jadnu mu majku kako se busa u prsa, kako pišti k'o ljuta guja, da pamet odskoči od čovjeka; pa onda jadna sestra Petrija, kojoj je bilo oko 16 godina, pa onda ona druga mlagja djeca... Ma iz kamena bi suza udarila! — A Vićo — budi Bog s nama! Čovjek nekako, ne može ti se kasti, čudnovat. Nijesi mu mogao kraja uvatiti. Čisto bi čovjek rek'o, da niti šta vidi oko sebe, ni čuje, niti zna k'o da je od drveta. Niti on jauknu, niti suze pusti. — Istom bi se zagledao u šta, pa onako ukočen, skamenjen šutio i gledao po taj vakat, a da i ne trene. Mogao si ga po toliko puta zovnuti ili mu šta reći, ili ga šta pitati, pa da ti opet ništa ne odgovori. Pa i kad se ozove ili šta i odgovori, to k'o iza sna, ili što se kaže ko s onog svijeta. Ja ga na pr. tješim i kažem mu: „Bog s tobom Vićo! Saberi se. To je božja volja. Svi ćemo tamo! Šta ćeš, Bog dao, Bog uzeo. Kako ono kažu, teško onom, ko pred sobom ne pošalje, da ga tamo dočeka! Priberi se! Moli se Bogu ostatku za zdravlje!" — A on tek nešta budi Bog s nama: „Bože, što ne naredi, da mi se obje uvate! Što me ne skameni?!" — Skoči i pobježe, više mu ne mogoh pristupiti. Kad Pera saranismo, on s groblja ne ode kući, već nekud odvrlja. Jedva su ga našli s onu stranu Drine u stijenama. — Kad su ga našli, nije htio ništa govoriti, ni jesti ni piti. Tako je prošlo četiri dana, da nije ništa okusio niti riječi progovorio. Vidjesmo svi, da je naumio, da sam sebe umori glagju. Već bijaše i svijest počeo gabiti. Neko reče, da ga ma i na zor zalijemo rakijom. To i učinismo. Uvatiše ga za noge i za ruke, pa ga jedan stište za nos, a drugi mu sali u usta čašu rakije na pola s vodom zamegjenom. To pomože. Istina ležao je u bunilu taj vakat, kad se probudi, vidjelo se da je pjan i ako mu nijesu mnogo dali, valjda s toga, što je na gladno srce, ali zaiska sam da jede. I to je vrlo malo. Opet odbolova desetak dvanaest dana samrtne muke. Kad se pridig'o, otiš'o je od kuće, pa je opet stao piti. Nije se više kući vraćao. Noćivao je po samarlucima i po klanicama oko varoši. Izgledao je kao strašilo. Već su majke njim djecu plašile. Vigjali su ga gdje vrlja oko groblja i govori sam sa sobom. Ako bi ko prislušnuo šta govori, nije mog'o ništa razumjeti. — Ljudi su mu za sevap davali da što radi, ma im i ne bilo do njegova rada, da samo što zaradi i da se dim zabavi. Ali čim što zaradi, on da za rakiju. Ljudi mu branili, ali on prevari. Uhvati ma čije dijete, dade mu šišu i kaže mu da reče mehandžiji: poslo me ovaj il' onaj, pa se tako dokopa. Ili otide onim doseljenim poljskim Jevrejima i oni mu dadu spire ili mastike. Na veresiju mu nijesu ni oni dali, al kad donese pare — dadu mu. Žena je i dalje gladovala. Dobri ljudi su je po gješto pomagali, al ona se toga stidila, da joj se dijeli, te na pošljetku zamoli, da pere vojničke rubine kod Joke V., koja je to i odavna sama radila, a kćer Petriju dade u službu, da bi samo mogla da prehrani onu sitnu djecu. Petrija je bila, valjda s loše hrane blijeda k'o avetinja. Ali kad ode u službu, zar tamo nije bila gladna, brzo se promijeni. Čisto procvjeta i dogje ko jabuka. Tako potraja nešto više od po godine, kad se poče po varoši guckati, da je Petrija zatrudnjela. Kako je, pričahu, spavala sama u mutvaku, uvuko se nekako jedan momak, pa se zavuk'o pod krevet. I kad je ona smirila posao i legla te zaspala, skočio on te je obeščastio. — (Kažu da je momak bio sav izgreban noktima kako se branila, ali je ipak bila suviše nejaka, da se odbrani od snažna čovjeka.) Svijet je to govorio, ali Vićo nije o tom ništa znao. Neki dan se pokla sa Zarijom za to, što je Vićo nekako prevario Zarijina momka, te izmamio dvije oke rakije i popio bez gotovih para dok Zarija nije bio u mehani. Baš sam tu bio i sve čuo i vidio. Zarija ga rezilio i grdio ga što mu na usta dolazilo, a on mu onako pjan još grgje odgovar'o. — Bekrijo jedna, — reče mu Zarija. — Bekrija ti je babo, — odgovori mu Vićo. — Ako je, on nije k'o ti poloko sve što je imao. — Ako sam, nijesam tvoje. Ako sam ti sad ove dvije oke uzeo, platiće to Vićo. — Meni ne trebaju tvoje pare. Ne bi ti dao da mi daš sve dukat za oku od božije greote. Žena i djeca ti gladuju, a ti ločeš. — Zar si ti čovjek? Puj sram te bilo! — I popljuva ga. — Ne raniš mi ti ni žene ni djece, niti ja tražim tvoga čojstva. — Ama nesrećo bekrijska, da si ti čovjek, ne bi bar dopustio, da ti šćer služi po tugjim kućama i da se liže s momcima!... — Šta reče? pisnu Vićo. — Šta rekoh? — Rekoh ti, da ćeš skoro dobiti unuče i ako ne znaš ko ti je zet... — Lažeš! — dreknu Vićo, stolica puče, a Zarija pade k'o svijeća obliven krvlju. Dok mi prilećesmo, sinu u Vića nožić i zabode ga sebi u trbuh, te pade i on pored Zarija, takogjer obliven krvlju. Zgraca se svijet, dogje policija, dogje i doktor, a odmah za tijem i sudac. Doktor, pošto im opra i pregleda rane reče, da Zarijina rana nije baš teška, a za Vića reče da je oprznio crijeva te ne može ostati živ. On je, veli, kad je zabo nož u trbuh, njim promutio po trbuhu, pa tako isjek'o crijeva na više mjesta. — I zbilja Zarija se poslije neko vrijeme nekim lijekovima doktorskim osvijesti, te ga odniješe kući, i eno je već za nekoliko dana ust'o. A Vića preniješe u bolnicu i on se tek sjutra dan malo osvijestio. Odmah je poručio po popa da se ispovjedi, pa kako ni jednog popa nije bilo kod kuće, već bili otišli na selo, on onda posl'o po me, da mu dogjem. I ja sam odmah otišao. Kako sam ga našao, to se ne može kasti. Tek što duša kuca, al pri svijesti. — Vala ti, brate Radisave, što si došao, da se još jednom očima vidimo, — poče on glasom takim, da sam se mor'o sa svijem blizu primaći da čujem. Nije imao snage ni dvije riječi da reče jednu za drugom. — Meni se, brate, približuje sugjen čas. — Ne boj se brate, Vićo, preboljećeš ti, — rekoh tek da se što reče, da ga bajagi utješim, i ako sam i sam vidio, da mu je čas umrli blizu. — Nije meni, brate Radisave, žao umrijeti — nastavi on nešto reskije, Vidio sam, bilo mu je , žao što mislim, da mu je žao umrijeti. — Da je Bog d'o da sam i davno... Nego, brate, stra' me je pred lice božije... Znam, da mi nema oproštenja... Teški su grijesi, koji će pred Bogom da vapiju protiv mene! Teški su, brate, i mnogo ih je, što će me sresti na sudu božijem i propištati na me pred licem Gospoda Boga... Teški brate, strašni brate, grozni —... Pri tim riječima vidio ] mu se na lieu, očima i u glasu neiskazan strah, da tog izraza nikad zaboraviti ne mogu. Uvijek mi lebdi pred očima i kad gledam i kad žmirim. Glas mu zadrhta, poče se tresti i izdade ga. Grudi se počeše tresti, a suze mu grunuše na oči. Tako je trajalo četvrt sata. Mislio sam, da će izdahnuti; ali se on opet smiri, pribra i prozbori: — Kad sam se danas osvijestio iz onog bunila, proletio mi je kroz pamet cio moj život. U tom munjevitom lijetu stadoše se nizati moji grijesi, koji mi padahu na dušu k'o rastopljeno gvožgje. — A mnogo ih je, brate, mnogo. Izgore mi duša još u tijelu živom vatrom, a šta će biti kad se rastavi od tijela? — A jaoj meni jadnome! Milostivi Bože, ne smijem ti se ni moliti, jer se moji grijesi ne mogu oprostiti. — Izraz mu je bio očajan. Stao sam ga tješiti što sam bolje umio, hrabreći ga dane ocajava, već da se uzda u milost i blagost božiju. — On me je gled'o žalostivo, tako žalostivo, da bi zapiak'o da ti je srce od kamena. Šutio je neko vrijeme. Vidjelo se, da pribira misli. — A zar ima oproštaja, zar ima blagosti i milosti i u samog Boga za onoga, koji je svoju dušu upustio gjavolu, da je utopi u svojoj vodici? Zar ima oproštaja, milosti i blagosti za onog, koji je sve, što božji eovjek ima, i imanje, i obraz i poštenje, i tijelo i dušu i doste i prijatelje, pa čak i svoju rogjenu djecu upropastio?! Ovo je govorio nekom čudnom vatrom. Ja sam se čudio, otkud mu toliko snage od jednom. — Jest, — nastavi — ja sam svemu kriv, svoj mojoj nesreći! Pravo mi je rekao Zarije, ja sam veliki grješnik, pa mjesto da se živ ne kažem i da otpagavam svoje grijehe, ja ih još više tovarim na dušu. — Eto njega sam ubio! — Htio sam mu kasti da Zarija nije ubijen, već da se samo onesvijestio, al' on brzo nastavi. — A za što sam ga ubio? Za to, što mi je istinu rek'o. — Jest, ja sam bio obezumio, pa sam mnoga zla, mnoge grijehe počinio. Ja sam lag'o, var'o, piće kvario, prodavao krivom mjerorn, navlačio ljude da se opijaju, da se upropašćuju, pa kad su bili pjani, ja sam ih onda var'o dajući im loše piće, a naplaćujući skuplje. Poslije sam udario i u gore: inćario sam što sam ljudima dugov'o, lag'o sam i krivo se kleo. Ni to nije bilo najgore. Ja sam pored svoje žene s kojom sam porod izrodio, grijeh provodio s drugom. Pa još s kojom? — I to sam ja onda radio i skupo me stajalo, kad moja djeca nijesu imala hljeba da jedu, kad su išla i gola i bosa. Jest, ja sam pogazio obraz i poštenje, izgubio dušu, upropastio svoje imanje i svoju djecu načinio nesrećnom. U meni se često i vrlo često budila savjest, a ja sam je uvijek davio u gjavoljoj vodici — u rakiji; ali kad se mora da pogleda smrti u oči, onda se ne može zla savjest da udavi ni u kakvoj židini — pa ni u rakiji, tamam da Drina njom proteče.Sad mi se sva moja nedjela tiskaju u pamet. Ja ih sva vidim. Vidim ih, k'o da se sad preda mnom dogagjaju. Vidim eno, kako me žena i djeca mole da se progjem pića, vidim ih, kako i goli i bosi, i gladni i žedni izlaze iz kuće, koju sam ja popio, vidim ih kako me plačući mole i ištu hljeba, a ja mjesto da im nabavim hljeba pijem gjavolju vodicu, a njih bijem i mučim, vidim ih, kako se savijaju i mole me, da im ne otimam bar ono, što sami zarade, vidim Petra kako me moli i plače, da ma ne uzimam ono što je mučno zaradio u drugoga, da to dade majci, da kupi hljeba za ostalu djecu, a ja mu to silom otimam — da popijem... Otimam mu grubo na silu i dušmanski ga udaram, a njemu udara krv na nos i na usta. — Jest, nije on pao s krova, nije, već sam ga ja ubio otimajući mu njegovu zaradu — da je popijem. A jaoj meni, a teško meni! Jadni Petre, vidim 'te, kako ti pljušti krv na nos i na usta, a ti me ukočeno gledaš! Znam taki ćeš pred lice božije! Vidim te gdje ideš... Eno i Petrije s pogaženim obrazom s bezakonitim plodom! Eno i ona me kori. Ja sam kriv i njenoj nesreći. A jaoj djeco moja, moj Petre, moja Petrija, nemojte tako pred Boga! Ah vi idete, vi me korite, vi plačete na me; vaše suze i vaša krv se izmiješala pa plamti. Plamen me liže! Eno i Zarije. I njegova se krv miješa s vašom krvi i suzama! Eno kako raste, strašno raste; sve će poplaviti k'o mutna Drina! Opkolila me sa svih strana, ne mogu pobjeći!... A jaoj nedajte me... pomozite! Sine, ustavi krv... ćerko ustavi suze!.. Sve je on to govorio u čudnoj vatri sve brže i brže, uzdrhtalije, sa sve strašnijim i plašljivijim izrazom, a glasom promuklim, pištećim Zadnje riječi je izgovorio strašnim vriskom, koji ti je prolazio kroz svaki damar kao sikot zmije. Na pošljetku mu se govor nije mogao ni razumjeti. Bio je isprekidan i bez sveze. Izgubio je opet svijest. Nije se više ni osvijestio, već se samo katkad trzao, vrištao, ječao i buncao, sve dok nije sjutradan i dušu ispustio. Ako imaš uši, čuo si.