Imam ti običaj, da otidem u Mula-mehovu kahvu. Ljeti, kad se može sjediti napolju, na havi, činim to počešće. Sjednem, zovnem te mi donese gjevzu kabve, limunadu, čaj, šurup, slatko od ružica, mlijeko. ili rahatlokume ili slično. Nagjem po gdjekog hababa, pa se razgovaramo, ili uzmem kakve novine pa ko bajagi čitam, a u istinu više puta ne pročitam ni jednog retka. Čak katkada zaboravim i kakve su mi novine u ruci, i držao bi ih ko zna dokle, da ko ne dogje da se „abonira" dok pročitam. Ja se tek onda sjetim, da bi trebalo da što i pročitam, pa ipak ne čitam, vee još malo probuljim, pa in predam rekavši, da sam pročitao, pa uzmem druge. — A za što tako ? A ko bi mogao i da čita, šta se tu u mnogim novinama laže i polaguje, nagvažda, grdi i napada, ili se filozofira šta je ko zna kad i ko zna gdje bilo, ili šta će ko zna kad biti ili ne biti, kad kraj njega kogod priča živom riječi na tenane preko findžana i kroz dim od duhana polako, na odmorke, razne zgode od staroga vakta i zemana, ili kakvu šaljivu, veselu i zanimljivu; ili kad koga dignu na trehu, kad potegnu koju masnu o kalugjerinia, popovima, hodžama ili fratrima i t. d. Ali mnogi je pripovjedač tabijatli, pa ne će da priča pred svakim, a meni drago da čujem, pa šta ću, već se učinim, da sam se zadubio u čitanje, a da i ne svraćam pažnje na ono šta se oko mene radi i govori. Razumije se, da tu bude više takvih priča, u kojima te više interesira razigranost fantazije pripovjedačeve, nego sam predmet, ali i to je zanimljivo. Obično se znaju pripovjedači, koji su “dobri" majstori i koji krupnije ili masnije „odvaIjuju", pa se slušaoci smiješe i namiguju. Tako jedno veče sjedim ja i čitam, dok evo ti Derve Čauša. Čaušern ga zovu još odavno, od kad je, valjda prije trideset ili trideset i pet godina nosio taj čin u vojsci sultanovoj, a sad je sluga kod Memišage, znate onoga Memišage, što ima najveću bakalnicu u našoj čaršiji, onoga, što ga niko nikad ne može vidjeti besposlena, bio on u dueanu, kod kuće, na selu, pa baš ni u musafirima, te mu se nekoji čak i podsmjehivaju radi toga, kao da mu je prijeka nužda. A zna se, da on danas najbolje stoji u cijeloj našoj čaršiji i od Muslimana i od pravoslavnih Srba, a mislim da se i sa Jahudijama i Švabama može takmiti, makar da ne radi sa svojim mušterijama kao oni. Dogje Čauš i sjede nekako ozbiljnije no obično, zovnu kahvu, napuni lulu, pa će nekako vrlo ozbiljno. — E, ljudi,... prič'o bi vam nešto, a znam utvrdo, ne ćete mi vjerovati! Svi se začudismo, jer Čauš nije bio od onih oglašenih majstora. Šta više, kad bi koji stao krupnije da „prosipa" i „odvaljuje", često bi se stao i da ljuti. — Kako mores tako govoriti? Misliš valjda, da smo mi budale i da ništa ne znamo?! Da smo sad od koza došli, ne bi ti to mogli vjerovati. Što bi od sebe gradio maskaru?! Za to svjema i bi za čudo, šta je sad eto i Čaušu palo na um da priča, pa u glas zavikaše: — De Čauše, de, da čujemo i tebe. Nijesmo znali da i ti umiješ. — E, vala hoću, i ako mi nije baš sa svijem drago. A opet velim, da mi ne ćete vjerovati, k'o što ne bih ni sam vjerovao, da mi priča ma ko, kome je brada do pojasa. I sam sebi čisto ne vjerujem; čini mi se, da sam usnio, a ne da sam svojim ušima čuo i svojim očima vidio. Taj uvod još više podraži sijeldžije, te graknuše: — De Čauše, de pričaj, da vidimo, šta je to tako čudnovato za priču. — E, poče Čauš, vi znate mog agu Memišagu, je 1' de? — Znamo vala onu krticu svi odavno, pa šta? Bezbeli ćeš nam pričati, kako je nekoga svjetov'o, da radi bez odmora, ne harči na besposlice ništa: ni para, ni mala, ni vremena. — Nemojte me prekidat', zavika Čauš, pa ćete čuti. A nije eglen o torn što mislite. Taj eglen znam da smo mnogi čuli od njega i kam' naša lijepa sreća, da smo ga i poslušali! Ali nije to — vidjećete. — E de, de pričaj, ne ćemo te više prekidati. — Eto mog agu znate, a znam da mnogi znate i Mehagu Gazdića iz sela Jelave. — Znamo vala, odgovoriše mnogi. Baš je pravi „gazdić" i pravi domaćin i to od starine. Malo je naći onakih Ijudi izmegju Turaka i Srba. a druge vjere i nema oko nas. — Eto, nastavi Čauš, neki dan ispred podne dogje momče iz njegove kuće u aginu bakalnicu, da kupi kahve, šećera i još nešta. — Evo je dosta zemana, od kad sam kod age, nikad ne vidjeh, da je on ikome za dram okrnjio na mjeri ill u esapu, a ne da ni svoje aspre da pregje na koga; ali kad dogje ma i najmanje dijete iz kuće Gazdića. aga ne da nikome da ga podmiruje, već uvijek sarn svojom rukom podmiri i irvijek će bar po malo naturiti i više dati, ili manje naplatiti. Ama sve to da niko ne opazi. Isprva sam mislio, da se on prevari; ali za što se nikom drugom ne vara? Nije drukčije, već on to radi hotimice. — To mi je bilo začudo, ali nijesam ništa zborio. I neki dan kad momče dogje, aga skoči, da sam podmiri, što momče zaiska. Podmirujući ga stade da pita: kako je na domu? — Dace Bog dobro, ali nije dobro, odgovori momče. — Hairala, šta je? upita aga. — Bogme nam je domaćin hasta. — Ko, zar Mehaga? povika aga uplašeno. — Bogme jest baš on podobro. Pa kako je već i u godinama, Boga mi smo mu se prepali. Aga ne reče više ništa. Vidjeh vala na njernu, eisto čovjek izgubi nur u obrazu. Okahri se. Podmiri momče, pa ode u magazu, a i ne pozdravi svoga Mehaga, a to je uvijek cinio. Sjede u magazi i uze da savija cigaru, pa nikako ne može. Poder'o je nekoliko cigarćata, pa najposlije baci. E ljudi nijesam ga ovako kahrli nikada vidio. Na jednom zavika glasno: „Bismilah", pa ustade. — Čauše, povika, idi odmah osedlaj konja. Metni na sedlo bisage, pa ga dovedi amo pred dućan. Ama pohiti što bolje možeš! Idi! Kad se vratih, on zatvara dućan, a pred dućanom stoji spremljeno: glava šećera, jedna velika kesa kahve, jedna kesa smokava, jedna narandži, jedna jabuka, jedna velika tenećka meda i još puno drugih stvari. — Potrpaj to u bisage — reče zatvarajući luean. Dok ja to potrpah, on zatvori dućan, naredi još nešto sinu i na pošljetku mu reče, da ne zna kad će doei, a dotle da on ide kuei, a dućan neka zatvori. — Povedi konja za mnom — reče, a ne uzjaha. Kad se vratih, usta aga, ne htje opet uzjahati na konja, već on preda mnom, a ja za njim, ozbor. i eto nas u Jelavu, pa pred kuću Mehage Gazdića. Cijelim putem ne progovori. — Sveži konja, bisage skini i ponesi, pa hajde sa mnom u kuću! — Ja učinih kako mi reče. Ugjosmo. U kući bijaše domaćica, jedna kćer i sin Mehagin. Mehaga ležaše na krevetu načinjenu od dasaka,nastrtom slamom, a zastrtom nekim ćilimkom. Svi se začudiše, kad vidješe agu i mene. — Sućur Bogu, čini mi se, nije v'oma zabun, reče aga samo meni, pa se onda ispita najprije s hastom pak s ostalima. Kad se ispita sa svjema, okrenu se hasti, pa ga pogleda nekako vrlo čudnovato. Vidjelo se, žao mu je Mehage što je hasta, a opet mu se moglo opaziti na pogledu, da mu je nešto i drago. Malo tako pogleda, pa povika nekako sa svega srca: — Pa hairala, šta je? Jesi li v'oma zabun? Možemo li malo proeglenisati? — Pa, Boga mi i jesam podobro, odgovori domaćin polako. — ama nijesam baš v'oma. Zabun još nijesam Bogu hvala. Ama nekaka neraoc, ne znam ni sam. Ovako nijesam nikad bio. Ama i vakat je. Godine su. Ponajgore mi je ovako u dan, kad se čeljad razigju po radu. Osanišem se. U veče dogju i konšije, a u dan evo s babom sam gotovo uvijek sam. Za to ti baš Jala što si se navratio, da proeglenišemo. — Bogme i meni je vrlo drago, što te zatekoh dok si još pri svijesti. Bojao sam se, kad cub da si bolestan, da nijesi v'oma zabun, a imam s tobom vrlo važna razgovora,. da se namirimo na ovom svijetu, da manje duga na onaj ponesem. Svi izbečiše oči od čuda, a stari Mehaga se zamisli, kao da hoće nešto da se sjeti, ali se vidjelo, da se ne može da sjeti. — Vala Memišaga volim i ja, da se za života namirimo, i ako se nadam, da ne će ni po mojoj smrti nikom njegovo zaginuti, pa eda ne bi ni tvoje, reče starac malo prijekorno. — Ama je opet bolje, da se za života odužim, ja li barem da naredim, da se oduži, ko iza mene ostane. Bog zna, da se ne bih ogriješio, jer vjere mi eto ne mogu da se osjetim, šta ima megju nama. Šta ću, ova stara glava, pa izvodnjela i zaboravila, a vjeruj, nijesam rad. — Ima Bogme Mehaga brate, i te kako ima megju nama, i teško li duši jednom od nas, da ma koji od nas umrije prije nego što se namirimo i poplatimo. Nego te molim naredi neka tvoja domaćica i tvoj sin sjedne, a evo i Čauša, pa da proeglenišemo i uredimo, ako se kako mogne, ako nije i suviše dockan, pa da na onaj svijet ponesemo alal jedan drugoga. — A što dobar čovječe, zar mi ne moremo sami eglenisati i ujdurisati, šta je megju nama? Zar nam treba još ko da čuje? upita Mehaga još sa većim prijekorom. — Ne možemo brate, meni je vrlo meram, da čuju i tvoja čeljad i moj Čauš, a jos bi mi draže bilo, da ćuje cijelo selo, cijeli svijet. I da nijesi hasta, pa se bojim da te ne zabunim, zvao bih i konšije i tvoje i moje. Ali me je mrsko da te zabunim, pa te molim — i ovu fiječ izgovori tako, kao da grca — da mi to učiniš po volji. — E pa de, nek je kako je tebi drago, reče Mehaga. — Znam da ti nije lako dugo da me slušaš, ali mi valja poizdalje početi. — Ti si od mene podosta stariji, je l' de? — Jesam vala barem desetpetnaest godina. — Nekako će biti tako. Ja sam se rodio nekako ispred Omerpašina vakta. Mislim da mi znaš i rahmetli oca? — Znam, znam, kako da ne. Baš onoga vakta i ja sam ti ostao bez oca, te mi još kao momčetu pade kuća na glavu. — Jest, prič'o si mi, kako su ti oca obijedili i odveli u Sarajevo, odakle ga više ne vigje svoja kuća. E, — onda je bogme mnoga majka zakukala. — Bo'me se govorkalo onda, sjećarn se k'o kroza san, da su i tvog rahmetli oca oglobili, reče Meliaga. — Jesu bo'me i te kako. Uzeli mu sve do gole duše. Uzeli su mu više nego što je imao, inorao je da uzaima, da se iskupi. Pa još i više, taknuli mu u obraz i poštenje. Obijedili ga, da je u dosluku sa srbijanskim knjazom Kodža Milošem i da radi sultanu o garazu, a megju našim prosuli glas, da je Omerpašin uhoda i da ga se svak čuva. Sto su mu uzeli pare, to bi može biti i pregorio; ali što mu se obraza taknuše i načiniše ga nepoštenijem, to siroma nije mogao podnijeti, već osičija od sramote. Tako ti on oglobljen i osramoćen za nekolike godine i umrije. Ja osta s nenom gola fukara. Mali sam bio, pa sam opet zapamtio, da se vrlo patila i čuvala, da ne padnemo na tugje glavnje. Tkala je, vezla, sve za drugog, te smo se nekako provlačili i životarili. Nije se htjela nikom požaliti, a nije imala ni kome. Jer kako je moj rahmetli otac oglobljen i osramoćen, sve okrenu glavu od njega. A kadon umrije, na nas se niko ne htje ni obazrijeti. Gak i ono što je nena radila za drugog, išlo je preko ruku neke naše konšinice Mare. Poslije onog glasa, Sto se o mom ocu pronio, svak se klonio od nas, pa ona jadna nije smjela ni megju druge. Tako da nam nije bilo te konšinice, koja je uzimala rad k'o za sebe, a davala ga mojoj neni, skapali bi od gladi. A i ovako smo se patili. — Pateći se tako nekolike godine, obolje i ona. Dok je bolovala, a srećom nije dugo, ona nas je konšinica i hranila i gledala. Pred samu smrt reče mi plačući: „Vidim, da mi valja brzo umrijeti. Nije mi to žao. Ali šta ćeš mi ti siroto moja bez igdje ikoga: bez mala, bez rodbine i bez prijatelja? Da bar imam ikoga prijatelja, na kom bi te ostavila? Ali eto svi su nas ostavili i prezreli. Kažu, zbog tvog rahmetli babe. A on to nije zakulukov'o. Vjeruj sinko, nije! On je bio vrlo pošten, pošteniji od mnogih onih, koji su njega prezreli, osugjivali i mrzili. Nikad nemoj ni da pomisliš, da je i truni krivice bilo pri tvom babi. Pa nemoj ni ti nikada, ma kakva ti došla muka i nevolja, okaljati obraz i pošteiije. Ako se oouvaš, nama će i u grobu biti lakše. Cuvaj obraz i poštenje dok si živ, ma ništa drugo ne'mo! Sjutradan već Bog naredi i nena umrije. Kad je došla bula (bodžinica), da je okupa i opremi, nije se našlo u kući ni komad beza, da se u nj' zavije za ukop, već je i to donijela neka konšinica. Ne znam koja, ali mi se čini, da je ona naša Mara. Pored svega toga, bilo ih je, koji nijesu vjerovali. Ja ti tako ostadoh sam. Bilo mi je tada desetak dvanaest godina. Stadoh se pretucati od nemila do nedraga. I ko bi me uz'o u kuću, ne će zbog drugih, pa me svak otisnu od sebe. Bio sam i bos i go, i gladan i žedan. Skit'o sam se od kuće do kuće. Kod jednog sam čuv'o goveda, kod drugog sitnu stoku. Za drugo još nijesam bio kadar. Tako sam se preskićiv'o četiri-pet godina, Bijah već poodrastao. Bilo mi je već šesnajest, sedamnajes li godina, kad jednog ljeta ostah bez službe, te sam nadničio. Ali i to tek po gdjekoji dan. Kad bih našao nadnice i radio dan dva u heJti, drugo bi se skitao. Bijah se već i zabatalio i proliz'o. Radio sam, kad sam kome što radio, ko ni sebi ni svome. S toga valjda i ne bijaše nikomc drago da me uzima. Kome bi god došao, odbio bi me rekavši: ,,Ne trebaš mi, da mi džabe radiš!" Tako negdje u jesen ostah bez posla oko dvadeset dana. Isprva sam čekao, da me ko zovne, pa kad ne dočekah i kad dodija glad, zagjoh od kuće do kuće, te se stadoh nuditi, al' niko ne htjc da me uzme. Stadoh gladovati. Više dana sam živio samo o voću, a i ono bijase vrlo malo rodilo, pa svijet čuvaše. Već bijaše došlo da se skapa od gladi. Nijesam smio ni pomišljati, da mi ko što da na veresiju ili u zajam. Dotle je bilo došlo, da sam zalazio u selo, te po gdje gdje iskopao po koju kućicu kompira, tek da ne skapam od gladi. Jedno veče pade mi na um, te uzmem jednu vreću u nekog kahvedžije, pa ozbor te u jedno selo. Nagjem jedan vrt gotovo cio zasijan kompirima. Bijahu već zreli. Ja ti nakopam punu vreću. Da zametem trag, utjerah neku junad progonjah, pa opet istjerah. Dok aga ovo pričaše, Mehaga kradom davaše znak ženi i sinu, da izigju. Memišaga to opazi, pa zavika: — Jok, jok, neka ih. Ja sam ti rek'o, da dogju da sve čuju, pa nastavi: — Odnesem ti ja tu vreću kompira nekom handžiji, koji me nije poznavao. Znancu nijesam smio, jer bi me sigurno pitao: otkud mi, pa bi so i doznalo. A toga sam se plaho bojao. Prodado po osam para na oku. Kad izmjerismo, bi pedeset i tri oke. Naplatim. Dade mi deset groša i po. Četiri pare ostaše pri njemu. Kad uzeh pare, k'o da mi neko šapnu: „Zar za ovo da uzmeš hljeba i da očuvaš grešnu dušu? Jazuk ti bilo! Zar si tako upamtio nenine riječi šta je rekla na samrti?" Bi mi vrlo teško. Dogje mi da bacim pare, pa da bježim, ali se sad opet pobojah, da se baš tijem ne odam.. . Zavezah pare u maramu i odoh. Pošlje mi dogje na pamet i to, da mogu koga prava za ovo obijediti, pa eto onda gjunaha jos većeg! Stadoh se vrlo kajati. Dogje mi da odnesem pare onom sahibiji, čiji su bili kompiri, ali stid ne dade. Tako me u torn mučnom razmišljanju zateče drugi dan. Toga dana čujem, gdje pričaju, kako su u tog i tog domaćina udarili divlji krmci te mu pokopali i ogrdili kompire. — Hvala Bogu rekoh u sebi. Bar ne će biti niko prav obijegjen. Bi mi malo lakše. Stadoh opet razmišljati, šta ću s parama. Misli, misli, al' ništa da smislim. Da uzmem hljeba, čini mi se, da bi se njim otrov'o. Nikako to nijesam mogao, a glad me mori. Da mi je da ih kako barem zamijenim, čini mi se. lakše bi ih potrošio. Stadoh opet razmišljati, dok mi nešto pade na um. — Prošle zime noćivao sam sa nekim Arnautinom, što je prodavao salip i buzu. Vidio sam, kako on to radi. Kako bi bilo, da to pokušam? Možda ovarišem... Jest, al' kako? Za to treba bakračić, fildžana, ćumura, a ja to ništa nemam. Otkud to da nabavim? Nabaviti nemam otkle, a pozajmiti nemam u koga. Ta sam bakračić staje bar dva put toliko, koliko ja imam. A kamo drugo? Najpošlje otidem nekom poznatom kahvedžiji i zamolim ga da mi pozajmi jedan mali bakračić. Kažem mu šta sam naumio. On me pogleda sumnjivo, pa reče: — Dao bih ti, al' ćeš mi bojim se prodati bakrač, pa šta onda? Go se ne može svuei.. Ne mogu ti dati. — Ja pogjo' k'o oparen, kad izigje za mnom neki gazda Simo, — ti si ga sigurno poznavao? Bio je dobar trgovac, a vrlo okretan i domišljen. — Hajde sa mnom, veli mi. Ja za njim, pa u njegovu magazu. On skide nov bakračić, pa mi dade. — Evo ti, veli mi, pa pokušaj. Evo ti i kutlača i tričetiri findžana. Ama nemoj nikom kasti, da sam ti ja dao. Ako ovarišeš, ti ćeš mi platiti kad mogneš, ako ne ovarišeš, ti mi vrati. Ako ovarišeš, mislim da ćeš moći što zaraditi. Na tome sigurno ima ćara. Da nema, zar bi Arnautima išlo u besap, da dolaze radi toga iz preko bijela svijeta. Ko veseliji od mene?! Kupim odmah u njega sve što za salipa treba: šećera, salipa, i one mirogjije, pa se uklouim iz čaršije, naložim vatru na ravni i stanem kuhati. Nijesam smio da sakuham pun bakračić. Bojao sam se, da ne pokvarim. Sad malo dodaj šećera, sad salipa, sad ovo sad ono, ele izigje nešto nalik i dobro nalik na pravi salip. Ja ti onda nagnem kroz čaršiju vičući: salep, salep, — evo vrelo, — vruć vri i t. d. Neko gleda začugjeno, neko se smije i sprda: „Vidi ga, vele, vidi, u šta je udario!" Neki bogme više od sprdnje zovu da okušaju. „Vidi, vidi, veli poneki. Vjere mi nalik na pravi salip. Dede i ti okušaj“,vele jedan drugome. I valjda baš s toga, ja brzo ispraznih ono po bakrača. Kad prebrojib ono karantana, a ono ja uzo dvadeset para više, no što sam dao u dućanu za sav šećer, salip i drugo. Ono dvadeset para bila je moja zarada. Za ono uzmem bocman, prikupim šećera i salipa, pa odmah odem da pravim drugi bakrač. Načinim pun bakrač, pa i to prodam do po akšamu. Sjutradan nastavim. Prodavalo se dobro. Kako reko, neko uzimaše samo da okuša, a neko tek da mi da karantan. Ele četvrti dan ja sam imao da od čiste zarade kupim sve što treba za jedan bakrač salipa. To mi je bilo tako milo, da ne mogu kazati. A štedio sam, da sam bio po vazdan o 20 para hljeba i Jsoji svoj salip, samo da vidim što više zarade. Čim sam stek'o da mogu od zarade načiniti bakrač salipa, ja sam ono 10 i po groša odvojio i baška zavez'o, da to zgodnom prilikom vratim. Dok je aga to pripovijedao, Mehaga je šutio, slušao i nešto razmišljao, a Mehaginica je pristavila k vatri gjevze i skuhala kahvu. Kad počesmo piti kahvu, Mehaga progovori: — Sve ja to znam i pamtim. Pamtim kad su ti oca oglobili, kad su prosuli glas, da je u zdogovoru sa nekakvim carskim murtatima, a drugi da je to laž, vee da je on uhoda Omerpašin, da od njega za to prima silue pare, a o globi je bajagi sam razglasio, da se bolje ukrije i da lakše I uhodi. Znam i kad su ti pomrli otae i mati, kad si se preskieiv'o, kad si prodavo salip i sve znam; samo nijesam ništa znao o toj vreći kompira, a to mi i ne treba da znam; ali što mi treba još ne mogu da se dosjetim, kad sam ja to tebi ostao što kriv, pa te molim, da mi to nakratko kažeš. Ja vjerujem da ti bolje pamtiš, a ja bogme ostario pa izdala pamet. — A, sad mi pade na um. Može biti, da je koje moje čeljadi iz moje kuće što uzelo, pa jal' je zaboravilo da kaže, jal' je što uzelo, za što nije smjelo kod kuće da kaže. Ima nas hvala Bogu dosta, pa more biti, da se megju nama nagje i koje airsuz. Kad god sam koje momčadi ženio, gled'o sam, čija će se krv s našom da pomiješa, pa opet može biti, da nijesam svagda pogodio, te da sam se gdje prevario i nabasao na neku, koja će da me pod starost osramoti. — Jok, jok brate, nije to. Ja nijesam ni rek'o da si ti meni dužan, već sam rek'o, da ima nešto megju nama. Nego te i opet molim, da me slušaš, da ti sve po redu ispričam, ako samo možeš, ako te suviše ne zabunim, jer si hasta, pa ti, znaš, nije lako slušati. — Nije meni teško Memišaga, mogu ja slušati, još mi je i drago, da proeglenisemo, samo bih volio, da što prije znam: šta je to megju nama? A kad je tebi za meram, a ti pričaj! — Znaš Mehaga brate, ja bih ti odmah kazao, ali ti ne mogu sve kako valja kazati, ako ti redom ne ispričam, barem najglavnije. A gledaću da ne duljim. Nego da nastavim gdje ono ostasmo, i Memišaga stade dalje da prića: — Ele, tako ti ja otpočnem prodavati salip. Svaki dan bi mi po koji groš ostao ćara i ja ti do zime tobko zaradim te se malo uljudih i odjenuh, pa uzeh neki mali dućanić, te sam u njemu pripravljao i prodavao salip i neke šećerlame. Tako sam te zime radio, a bogme i štedio i od usta, do proljeća. Mojom srećom te zime i ne dodje Arnaut salibdžija, koji je do tada svake zime dolazio. Na proljeće, kad više ne bijaše prohogje salipu, ja sam po dva put u hefti — petkom i nedjeljom — klao po jedndga brava, te bih uprtio meso u krošnju, pa raznosio od kude do kuće te prodav'o. Gotovo uvijek mi je ostala od ćara koža i utroba. Utrobu sam sam harčio, a kože sam razapinj'o, sušio i ostavlj'o. Druge dane sam radio u drugog. Već me ljudi počeše tražiti i zvati, a ja sam se drage volje svakome odaziv'o i svakome radio sa sveg srea, bez inle. Ko me je jednom zovnuo, taj nije više drugog tražio, samo ako sam ja dospio. A trošio sam samo za odijelo i obuću. Za drugo, gotovo cijelo Ijeto nijesam pare dao. Gak sam ostavio i duhan, kog sam još prije, dok sam se skitao i besposličio, bio propalio. Kad dogje jesen, bijaše mi kesa prilično zategla, a kad još prodadoh one osušene kože, kojih je bilo preko ćetrdeset, već sam bio neki goso. Stadoh razmišljati šta ću sad. Smislim, te stanem opet variti i prodavati salip. Ali to sam radio samo u jutro i u veče. Nabavio sam u dućan i drugih stvari, pa sam u dan po malo pazariv'o. Gledao sam, da nidija trunka ne prione za me, pa mi svijet poče dolaziti i pazarivati, da sam za neki vakat stekao dosta mušterija. I tako ti ja počeh trgovati. — Do malo sam imao mušterija, k'o da sam odavno dućandžija. Razabr'o sam, šta ih je meni mamilo. Ništa drugo, do li pošteno podmirivanje, t. j. dobra roba i dobra prava mjera, umjerena cijena i uljudna rijed sa mušterijom. A sve to nije teško, i mnogi bi mogao tijem da se vajdi, da nije puste lakomosti, koja mnoge zavede, da jednu stvar proda nekom skuplje a nekom jeftinije. Ili nejednake stvari naplati jednako, ili čak otkine na mjeri i na esapu. A sve je to varanje, kragja, koju ne begeniše ni Bog ni ljudi. A opazi li mušterija ma što od ovoga, ne de više tome doći, dok ga ne natjera velika nužda. Ja nijesam nikad nikome jedne stvari ni više zacijenio nego drugome, a kamo li dao i naplatio. Ja se nijesam ni s'kim ni cenjko. Nego: po što, po to. Isprva bijaše svijetu neobidno, ali se pošlje navide. Ko god se cenjka, taj okušava da prevari svog mušteriju, a to svijet zna, pa za to ni nema prema trgovcu nikada povjerenja. Njega mušterija ne može prevariti, makar on bio najvještiji u cenjkanju, jer se i dijete može dosjetiti, da trgovac, ma koliko popustio, ne će dati na zijan. Ako se to kad i trefi, to bude, ili što se sam prevario pri kupovanju, ili što je to neka roba, koja je izišla iz vakta, ili je pokvarena, ili je na pošljetku trgovac batagdžija. Kod mene je bilo svakom jednako. Kako najboljem prijatelju i znancu, tako i onom, koga prvi put vidim; kako Turčinu, tako i Srbinu; kako najvještijem kupcu, tako i onom nevještom i zabravastom. Meni je bilo svejedno, došao mi sam koji domaćin ili porucio po najmanjem djetetu. Neki provode kojekakve marifetluke od mnogo ruku. Ja to nijesam radio, jer znam, da će mušterija najpošlje uvidjeti. A kad uvidi, onda se zna šta biva. Ja sam volio pošteno ma i manje, i vidio sam da je to bolje. A pored toga, nijesam se lako rastajao sa stečenim, i osvjedočio sam se, da je ona naša stara rijed, koja veli: „Lakše je steći, nego sačuvati", sa svijem istinita, kao i ona: „Ako ne nastegje, ne natede". U mene ti se tako Boga mi stade mal povećavati puno brže nego li u drugih, koji su i više zaragjivali, ali trošili sa manje esapa, ili dak i bez njega. — Bogme i to ja sve pamtim, prihvati Mehaga, pa su ti mnogi i zavidjeli. Čak nijesu vjerovali, da je to sve tvoja zarada, već govorkaju, da si naš'o negdje odinu ostavinu, koju je on sakrio, pa razglasio da je oglobljen, da sakrije trag svom ubogjenju. — Sve ja to znam. Sve je to meni dolazilo do ušiju, pa još i više. Znao sam i ko te glasove rasturaje i za što; ali se nijesam pometao, već sam radio i dalje k'o i 4>rije, a o tijem ljudima, koji su radili da mi naude, nijesam vodio brige i ako su mi katkad po nešto škodili. Ostavio sam nek im bude na dušu, a ja sam svojim poštenim radom pokazao, da je svak uvidio, zašto oni tako rade i govore i šta hoće. Kad sam malo ojačao, zalazio sam i u veće poslove: kupov'o sam kože, suve šljive, žito, sitnu stoku, pa pošlje i volove i tako dalje. Kad sam zalazio u koji nov rad, uvijek sam dobro promislio: šta može iz toga izići. Za desetak dvanaest godina sam se i oženio. Uzeo sam curu iz poštene kuće. Nijesam tražio miraza, već zdravo, valjano i poslušno čeljade, da me kojekakvim besposlicama i budalaštinama ne pometa u poslu. I namjerio sam se šućur Bogu, kako treba. Ona je gledala kuću, a ja trgovinu. Ja sam tekao, ona je čuvala i štedjela, pa sad eto j Bogu šućur imam svega što sam u Boga želio: imam svoj hairli evlad, svoju kuću, svoje prijatelje, a i mala više n'o mnogi, koji je bio trgovac, kad sam se ja preskićiv'o i go i bos. Pa, kad ne bi bio zadovoljan, Bog bi me pokar'o i elać učinio. Aga pošutje malo, zamisli se, zamisli duboko. Sav se promijeni. Stade jako i brzo vuci duhanski dim iz cigare, što mu dogorjevaše. Poče brzo savijati drugu, a ruke mu dršću, damari igraju. Cigar mu se predrije. On uze drugi, predrije mu se i drugi, a on onda oturi i cigar i duhan. — Jest, sve je to tako, kako sam ti pričao brate, nastavi čvrstim glasom, nakon podužeg šutanja. Ja sam zadovoljan i rahat, barem trebalo bi da budem rahat i zadovoljan, ama — ama nijesam. Imam nešto, što me zorli tišti na duši, i od čega se bojim i gjunaha i sikluka velikoga. Ne bih se bojao toliko, da hoće Bog dati, da se na meni iskali, jer sam ja i zakulukov'o; ali se bojim, ljuto se bojim, da se ne iskali na onom, ko nije kriv — na djeci, unučadi ili čak praunučadi. Svi se zgledasmo, vidilo se čisto, da bi svak zapitao: šta je to sad ? Za što on to sve priča, a najviše se začudismo ovom na pošljetku. Ali niko ne progovori ništa. Niko ne znade kako bi počeo. Aga nas sviju pogleda, pa nakon malo otpoče: — Eto, to je uzrok što sam ti došao Mehaga brate. — Hairala, šta je aga, kazuj, ako Boga znadeš? Rašta je to sve? Bi li se moglo to kako popraviti, bi li kako mogao tu brigu skinuti s vrata ili barem olakšati? Kazuj Memišaga, ako je za kazivanje. Čuo sam gdje vele ljudi, da čovjeku lakne, kad kome kaže svoj dert. — Jeste za kazivanje brate. I da mogu da vikne deset telala u deset čaršija i da razglasi moju nevolju, čini mi se, bilo bi mi lakše. Ali pomoći mi ne može niko osim jednoga. Samo je jednome u ruci, da me izbavi od džehenema, da me prevede preko silah ćuprije ili da me turi u sred džehenema'... — Bog s nama, Bog s nama, šta čovjek govori. Ta te su stvari samo u božijoj ruci, veli Mehaga, a čisto se obeznanio od čuda. — Ono jest tako. Ali kad je neko nekome skrivio, pa ne će sa njim da se namiri, da se pomiri, hoće li mu Bog oprostiti njegov grijeh, po gotovu, kad se taj grijeh mog'o popraviti i izmiriti, a nije to učinio, već to još krije preko trideset godina? — Ne mogu ničemu da se domislim, nekako govoriš budi Bog s nama, a na tebi vidim, da ti je velika tegoba, ama ne znam niti se mogu da domislim koja je? — E pa ja ću ti redom kasti: — Sve ovo što imam, nije moje, niti sam ja od toga pravi sahibija, a gjunah što mi je na vratu, on je samo sa svijem moj i ja sam njegov pravi sahibija... Spomenuo sam ti pri početku mog pričanja, da sam počeo da radim sa onim parama, što sam uzeo za one kompire, što sam ih ukr'o. — Pa, pa ti reče, da si odmah, čim si zaradio onoliko para, ostavio ih na stranu, da ih vratis onom čiji su kompiri. — Jest, jesam ostavio, ali nijesam dao. Evo ih u mene još i danas. Isprva sam se bojao, da se ne ćemo pomiriti, pa da će se razglasiti, ili će me čak i na sud pozvati. Poslije, kad sam zaimao, stid me bilo da priznam, da je Memišaga, kog sada broje megju prve ljude, nekad i ukr'o. — Vrijeme je prolazilo i godine odmicale. Nijesam do duše nikad ni pomislio, da to sa svijem prešutim. Uvijek sam mislio, da to učinim što prije; ali ni i jesam bio kadar da to učinim. Groznica me hvatala kad pomislim na to, da će da pukne glas: Aga je krao. A znaš, svijet je svijet. — Znam bogme Memišaga, svijet bi načinio od muhe megjeda. — Ja, tako je, pa me to sve ustavljalo i ja se do danas ne namirih sa sahibijom onih kumpira. A što god je vrijeme dalje odmicalo, meni je bilo sve teže i teže na mojoj grešnoj dusi. Svake godine, onaj dan, kad sam one kumpire pokopao, metao sam na one pare još po onoliko s namjerom, da sve to predam sahibiji. Pa ni tijem, niti čim drugim nijesam mogao tu moju tegobu na duši da olakšam. Mehaga se zamisli pa na jednom zapita: — Oprosti Memišaga što te to pitam, ama mi pade na um, kad ti reče svake godine onaj dan, da to nije onaj dan, kad ti svake godine dijeliš fukari i šalješ u džamiju po nekoliko oka svijeća. Ovo mu ne bi milo, to vidjeh. Vidje to i Mehaga, pa se stade vajkati: — Oprosti Memišaga, ako ti nije drago o torn govoriti, a ono ja nijesam ništa ni pit'o. — Pravo da kažem, reče Memišaga, nije mi ni milo. ier sam mislio, da se o torn ne zna. Mislio sam i htio da radim onako što se kaže: Sto ti da desnica, nek ne zna ljevica. Ali eto se zna. Pa i kad se ne bi znalo, kad si me zapit'o. ne bi valjalo, da ti ne kažem istinu, pa ti potvrgjujem, da je to baš onaj dan. Zašutjesmo opet svi. I šutjeli smo tako valjda više od deset dekika. Memišga poče opet savijati cigaru. Opet mu ruke drhtahu i papir mu se opet razdera. Posto mu se razderaše dva, ja mu ponudih gotovu cigaru, on odbi. Lice mu se opet promijeni. Damari mu na vratu i na čelu opet iskočiše, čelo se nabra, a na lieu se pokaza neka čudna boja, rekao bi nalik na potamujelo olovo. Vidjelo se, da su mu i misli, koje sabira u glavi isto tako teške kao olovo. Niko se ne usugjivaše, da prekine šutanje. Nikome zar nije moglo pasti na pamet, šta da reče. Mehaga je nekako ozbiljno, i rekao bi zabrinuto gledao u Memišagu i nešto razmišljao. Vidjelo se i na njemu, da je sa svijem zaronio u duboke ozbiljne misli. I meni je nekako bilo, da vam ne umijem kasti. Mehagina žena i sin samo se zgledaju. Čas pogledaju Memišagu, čas Mehagu, čas mene. Cisto ih nekakav strah uhvatio. Dok Mehaga ne prekide šutanje, ali tflkim glasom, kao da bi htio da ni sam ne čuje svojih riječi. — Vidim Memišaga da ti je teško, ali koliko barem ja znam, ti si dao sirotinji, slijepu, kljastu i bogaljastu, pa onda bogomoljama i druge vjere, da si tijem već davno taj grijeh otkupio. — E moj brate, nastavi Memišaga žalosno, kad bi se to moglo otkupiti?! Aičimbi?! — Pomisli, da ja kod ovolikog mala nemam ništa čisto moje! — U svemu ima tugjeg, jer je tugjim početo. Tugjeg ima u onom što dam bogomolji, tugjeg u onom što dam prosjaku, tugjeg u onom što dam kljastu i slijepu, tugjeg u onom što dam dostu i prijatelju, tugjeg ima u onom, 5to dam ženi i djetetu, tugjeg u svem što poderem i pojedem! U svakom zalogaju, što ga u usta metnem, u svakom koncu što je na meui ili na mom djetetu, ima tugjeg — ne halaljenog. A što nije halaljeno, to je aram .... Pa može li se aramom grijeh otkupiti ili kakvo dobro učiniti? Jesam li ja mog'o steći sevapa onirn, što nije moje, što je tugje, ne halaljeno već što je aram?! Ne, brate, — ne! Kad na ovo pomislim, a mislim neprestano, spopanu me muke, da pamet od mene odskoči.... — Vidim da ti je teško dragi Memišaga, ama opet ne mogu da se domislim: kako bi se mogao te tegobe kutarisati. Zamisli se, pa zapita: — Nije li još živ sahibija onih nesretnih kumpira? — Jeste, odgovori Memišaga. — Pa kako bi bilo da nagješ kakva prijatelja, da mu to plati. Ja mislim, da bi se ko našao da to učini, a da i ne kaže ništa za te, da imena i ne spomene, nego da kaže: „Jedan čovjek je učinio to i to, pa je rad da pod tijem ne ostane, već želi da ti plati." Ja mislim. ako je čovjek, i ako nije kakav lakomcina, da bi pristao. Ako da, Bog da se pridignem, ja bih to sam učinio, samo mi kaži: ko je taj sahibija? — Hvala ti brate, po sto puta ti hvala! Ništa to nije od potrebe, ja ne ću da se to krije .... Ja sam rad da se sa njim ja sam namirim. — Pa kad te to ne mrzi, i jes to najbolje, da otideš njemu. Nego mi smetnusmo, šta bi ono megju nama? — Ništa drugo, nego to o čemu govorismo. I evo ja sam došao sahibiji onih kompira; jer taj sahibija — to si ti Mehaga brate! Mehagi stadoše oči od čuda... Memišaga skoči na noge, pa povika k'o izvan sebe: — Jest, to si ti brate i prijatelju i niko drugi. Ne smjedoh od stida, da se usudim da prije dogjem i da se s tobom poplatim i da te molim i bratimim, da mi oprostiš; ali kad danas čuh da si hasta, napade me strašan strah da ne umreš prije, nego mi oprostiš, pa evo dogjoh sada i hvala Bogu evo te zatekoh živa i pri svijesti. Evo, donio sam i one pare što sam uz'o za kompire, i ono što sam svake godine meto na te pare i još evo! Sad Memišaga poče trpati pred Mehagu najprije ono 10 groša i 24 pare, pa onda drugu kesu, u kojoj je bilo preko trista i pedeset groša, a onda treću, u kojoj je bilo više stotina forinti, pa nastavi: — Evo po Bogu brate, uzmi, uzmi, ne samo ovo, nego koliko god hoćeš, samo mi daj halal, samo mi halali, pa mi uzmi sve, meni će opet biti lakše, da ostanem bez i jedne krajcare, samo mi halali molim te i bratimim!... Ti mi ništa ne odgovaraš! Molim te brate govori! Život mi uzmi, ali mi oprosti! Mehaga šuti, pribira se od čuda, pa onda manu rukom. — Stani Memišaga ... Moj aga se čisto obeznani, a Mehaga progovori dalje: — Molim te aga sjedi! Aga posluša. Mehaga uze one sve pare, pa ih prikupi. Onda pogleda Memišagu. — E, aga ti si rad da se namirimo i da ti ja halalim, je li? — Jest brate i za to te molim od neba do zemlje. — Dobro, hoću; ali da se najprije pogodimo .... — Nema pogodbe nikakve.... Uzmi koliko hoćeš, uzmi sve, samo mi daj halal! — Dobro, to i jest moja pogodba, da mi daš, koliko ja hoću i još nešto. — Uzmi brate sve koliko hoćeš i šta hoćeš. — Evo šta hoću: Da nikom ne kažeš koliko sam ti uz'o, i da nikako nikom o ovom i ne govoriš. Ni ti ni Čauš, a moja čeljad, ova što su čula, ne će nikom ni riječi reći. — Ja na sve pristajem, ali bih volio, da više ni od koga ne tajim o ovom mom grijehu. Mehaga se još malo promisli pa reče: — Dobro, kad voliš, a ti de kako voliš, ali i ja bih volio da se o ovom ne govori bar dok sam ja živ, a posle kako ti voliš. Onda odbroji od onih para 10 groša i 20 para, a ono drugo vrati. — Evo, dug je plaćen i halali, a da ti je halal! Pridiže se malo, manu rukom na Memišagu, on se približi, i oni se poljubiše k'o rogjena braća. Memišaga ga stade moliti, da uzme još, a on odgovori: — Mi smo se pogodili, da ja uzmem koliko hoću i ja sam uzeo. Stvar svršena! O torn više nema eglena! Tu se onda oba pobratimiše. Memišaga dade domaćici ono, što smo u bisagama donijeli. One pare, što mu ih Mehaga ne htjede uzeti, aga je baška ostavio, i znam sigurno, da ne će u njegovu kesu, već će ih dobiti nužni i potrebni. Jutros dogje glas, da je stari Mehaga umr'o. Memišaga posla u džamiju za njegovu dušu dvije oke voska i dvije zaitina. A mene zakle da ovo što vam ispričah ispričam. I Čauš brzo usta i ode, kao da bježi. Ovo se brzo raščulo po svoj varoši. Za dva dana nije bilo valjda u cijeloj varoši čovjeka, koji nije o tom znao. A poslije se dugo o tom razgovaralo i pretresalo. Mene je ovo vrlo interesiralo pa sam s naročitom pažnjom osluškivao, šta se o tom govori i kako se shvaća? Svak je za to hvalio i Memišagu i rahmetli Mehagu Gazdića. Prvoga što to nije prešutio, drugoga, što se nije polakomio, da uzme što mu je Memišaga nudio. Memišaga je od sad imao još veće povjerenje kod svakoga i svak ga je još više uvažavao i poštovao. A on sam se znatno promijenio. Postao je nekako veseliji i zadovoljniji. Čisto se, rekao bih, podmladio. — Nema, veli, ništa bolje od čiste i mirne savjesti. U koga je čista i mirna savjest, u toga je raj u njegovoj duši.