Seljak u Hrvatskoj u doba narodnih vladara

NAPRETKOVA BOŽIĆNA KNJIGA,

Seljak u Hrvatskoj u doba narodnih vladara

Autori: MARKO PEROJEVIĆ

U zakarpatskoj pradomovini Hrvati su se, poput ostalih Slavena, bavili poljodjelstvom i marvogojstvom. Ratarstvo je bilo kod njih lijepo razvijeno i jedini izvor narodnog blagostanja. Raznovrsno žito: pšenica, ječam, raž, zob, pa razno sočivo: grah, bob, leća, te repa, luk, hmelji drugo rodilo je po njihovim poljima. Bilo je u njih i voćaka: jabuka, krušaka, šljiva, oraha, višanja i trešanja. U velikim šumama i prostranim pašnjacima pasla su stada ovaca, goveda, konja i svinja. Naši stari došli su početkom sedmog stoljeća u novu postojbinu. Naselili su ravnu Posavinu, šumovitu Bosnu i kršnu Dalmaciju. Došli su doduše kao vojnici osvajači, ali čim su se udobno smjestili i utvrdili u osvojenoj zemlji, odmah su se vratili na mirni poljodjelski život i nastavili s obrađivanjem zemlje i gojenjem stoke. Na jugu su Hrvati našli više manje iste priiike za poljoprivredu, a k tome još u primorskim krajevima naučili su obrađivati vinovu lozu, maslinu, smokvu i drugo južno voće, pa su lovili ribu u moru. Svako pleme zauzelo je zgodan i potreban dio zemlje, podiglo kuće i gospodarske zgrade i zasnovalo sela. Sva obrađena i neobrađena zemlja postala je vlasništvom Hrvata, pa i one zemlje, koje su Latini u primorju imali okolo gradova. Tako su dalmatinski Latini bili zatvoreni u gradovima i živjeli najviše od pomorstva i ribarstva. Sav zemljišni posjed u Hrvatskoj bio je isprva razdijeljen među plemena i među odličnike, koji su se istakli svojim junaštvom. Starješine plemena i zadruga dobili su najviše i najbolje. To su bili velikaši, župani, od kojih je kasnije biran glavar čitavoga naroda i države, koji se prije zvao knez, a počam od Tomislava godine 925. kralj. Vladaru su pripale mnoge zemlje, koje su se prostirale po svoj državi, a zvale su se »krunska dobra« ili »kraljevski teritorij«. S ovoga je vladar pobirao dohodak za uzdržavanje dvora i podmirenje državnih potreba. Od tih su zemalja knezovi i kraljevi često darivali manje ili većedijelove zaslužnim ljudima, a ponajviše biskupima i samostanima. Poslije vladara veće zemljišne posjede dobili su velikaši, plemići, banovi, župani i razni dvorski dostojanstvenici. No najveći dio zemlje, osobito u unutrašnjosti, bio je razdijeljen među zadruge. Živjeli su onda Hrvati po plemenima u većim zadrugama. Sav njihov posjed smatrao se svojinom same zadruge, kojoj je obično bio na čelu najstariji član, a koga su svi ostali slušali, Tokom vremena zadruge su se umnožile i morale se dijeliti, a zajednički posjed komadati. Tako je u svakoj župi bilo više manjih sela s malim zadrugama, koje su se opet razdijelile u više bratstva, a ova u više porodđiea. Svaka je ofoitelj dobila svoje oranice i livade, ali šume i pašnjaci nijesu se dijelili, nego su ostali zajedničkom svojinom čitave zadruge, svega sela. Selo se je u zajedničkoj šumi služilo s drvima i na zajedničkim pašnjacima pasli blago. Ta zajednica je ostala i do naših vremena, te i sada jedno selo ima zajedničke šume i pašnjake. U svakom su selu bili seljani između sebe u bližem ili daljem srođstvu, kao potomci jednog praoca. Bili su to slobodni seljaci, mali posjednici, koji su obrađivali svoju »djedinu«, »baštinu« ili »plemenštinu«, koju su baštinili od svcga plemena i zadruge. Imali su u manjem opsegu uređeno gospodarstvo, kao što su ga imali u zadruzi. Oko kuće vrtovi s voćkama i povrćem, staje s blagom, hambari puni žita, ulišta s pčelama, a podalje oranice, vinogradi i maslinici. Cijepanjem velikih zadruga u manja bratstva i porodice, te diobom »plemenštine«, postala je svaka obitelj, svi njezini članovi: roditelji i djeca, braća i sestre, vlasnicima zemlje. Raspolagali su s njom po volji, prodavali je, darivali ili zamijenjivali. Tako su se najprije veliki zadružni posjedi, a poslije i porodični, raskomadali na manje čestice, što je bilo uzrokom osiromašenja mnoge porodice. Ove su bile prisiljene da uzmu u zakup na »težaštinu« zemlju velikih posjednika, kojima su s te zemlje davali dohodak, polovinu, trećinu ili četvrtinu. Ipak s tim oni nijesu postali kmetovi u kasnijem smislu te riječi. No s vremenom takav slobodan težak gubi svoju slobodu, ostaje privezan uz gospodarevu zemlju i ne smije s nje da seli. Veleposjednik prodaje ili dariva crkvi dio svoga posjeda zajedno s težakom na njemu i s njegovom porodicom. Gospodar mu u manjim prestupcima pače i sudi. Od takova stanja do ropstva malen je korak. Slobodni seljaci posjednici sa svojom družinom i kućnom čeljadi sami obrađuju svoja polja i čuvaju svoja stada, plaćaju vladaru danak i crkvi desetinu. No vladarske, velikaške i crkvene posjede nijesu sami vlasnici mogli obrađivati. Zato su oni upotrebljavali robove kao radnu snagu. Hrvati su u novoj postobini bili zatekli mnogo takovih robova, koji su Latinima u primorskim gradovima (Zadar, Trogir, Split) i na otocima obrađivali zemlje. Ti robovi ostali su i pod hrvatskim gospodarima. Još je njihov broj narastao s ratnim zarobljenicima. Bilo je i rođenih Hrvata, koji su iz jednog ili drugog razloga izgubili svoju slobodu i postali robovi. Čitave porodice robova težaka sa ženama i djecom živjele su na velikim posjedima i radile sve što je trebalo za obrađivanje polja i čuvanje blaga. Na velikim posjedima osim glavne kuće, dvorca, za vlasnika ili njegova zamjenika — upravitelja, bile su gospodarske zgrade, staje, hambari, turnji za vino i ulje, a naokolo kućice za obitelji robova — težaka s malo bašče. U darovnici kneza Trpimira g. 852. spominju se robovi i ropkinje, koji obrađuju posjed sv. Jurja u Putalju (Sućurac kod Splita). Tako isto u ispravi kneza Mutimira g. 892. Kralj Zvonimir g. 1076. potvrdi splitskoj crkvi posjede s robovima i ropkinjama. Petar Crni, osnivač samostana sv. Petra u Selu (Jesenice kod Splita) kupio je oko g. 1080. mnoštvo robova i ropkinja i darovao ih samostanu da obrađuju samostanske zemlje. Kad su se Hrvati početkom osmog stoljeća pokrstili, počeli su njihovi knezovi, kraljevi i velikaši graditi crkve i zadužbine i podizati samostane, te darivati ih zemljišnim posjedom. Knez Mislav oko g. 839. sagradi crkvu sv. Jurja u Putalju i darova joj neke zemlje. Knez Trpimir g. 852. podiže prvi samostan. Uz samo primorje bilo je u doba hrvatskih narodnih vladara do 15 takovih samostana s brojnim redovnicima. I sve biskupske crkve, kojih je u Hrvatskoj i Dalmaciji bilo desetak, bile su bogato obdarene i postale su najjačim posjednicima zemlje. Vladari su osim toga obično oslobađali samostane i biskupije od plaćanja državnoga danka. Tako kralj Petar Krešimir g. 1059. oslobodi samostan sv. Ivana Evanđeliste u Biogradu. Sve biskupske i samostanske posjede obrađivali su robovi težaci i njihove porodice ili slobodni siromašni težaci, koji nijesu imali svoje zemlje. Obrađivanje polja usko je vezano s gojenjem stoke. Marva služi ne samo za oranje i teglenje, nego i za gnojenje zemlje. Služi kao meso za hranu, daje vunu za odjeću, kožu za obuću. Ko ima više stoke taj je bogatiji. Zato se marva u hrvatskom jeziku prozvala »blago«. Zadarski prior (gradski načelnik) Andrija g. 918., osim kuća, vinograda i zemalja, imao je preko 800 glava što konja, goveda, ovaca i koza. G. 1042. ban Stjepan dariva samostanu sv. Krševana u Zadru tri sela (posjeda) i to Vitulu sa 6 robova i 4 ropkinje, Nova Sela s 12 kmetovskih obitelji, i Batinu Ves s 8 obitelji te 20 stada s 2 konja, 30 krava, 400 ovaca i 32 svinje. čoban. pastir, velikaškog i samostanskog blaga bio je obično rob. Jelenica, sestra bana Godemira, g. 1029. između ostaloga ostavlja samostanu sv. Krševana stada ovaca zajedno s pastirom Vukonjom. Zemlje su se prodavale, kupovale, darivale ili zamijenjivale. To se činilo pred svjedocima, obično pismeno. Prodavalac je imao najprije zemlju ponuditi na prodaju bližoj rodbini i susjedima. Za svaku prodaju morao je jamčiti i u slučaju kakova spora sam voditi parnicu, a ne kupac. Crkve, biskupije i samostani sastavljali su točne popise svojih posjeda i tako imali neku vrst zemljišnika, iz koga se vidjelo kako je zemlja došla u njihovu vlast, kolika je, koji su joj međaši i dr. Zemlje su se mjerile na »vretene« (otuda danas u srednjoj Dalmaciji riječ »vrit«) i na »vrpcu«, t. j. konopcem, koji se je omotao oko vretena. Također se je zemlja mjerila po količini sjemena, koje se je na odnosnom komadu moglo posijati. Tako se je pri prodaji ili kupnji pisalo u ispravi »zemlja od jedne ili dvije mjere sjemena«. Kako se vidi Hrvatska je u doba narodnih kraljeva bila uređena, bogata i sretna zemlja. Velikaš i seljak imao je svoga posjeda, biskup i redovnik nijesu oskudijevali. Ni sam nesretni rob nije se patio, jer mu je gospodar davao sve što mu je za život potrebito, a mogao je opet svoju zlatnu slobodu steći ili otkupom ili milošću svoga gospodara. Kako je narod onoga doba u hrvatskom kraljevstvu živio, priča stara hrvatska kronika: »Za dobroga kralja Zvonimira (1076.—1088.) biše vesela sva zemlja jer biše sva puna i urešena svakoga dobra, i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi da ga izjede bogati, i nejaki da mu uzme jaki, ni sluga da mu učini nepravo gospodar.Jer kralj svih branjaše, zašto ni sam bezpravedno ne posjedaše tako ni inim ne dadiše. I tako veliko bogatstvo biše tako u Zagorju kako u Primorju, za pravednoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga, i biše više vrijedna ureha na ženah i mladih ljudi i na konjih, ner inada sve imanje. I zemlja Zvonimirova biše obilna svakom raskoši, ni se nikoga bojaše, ni jim nitkore mogaše nauditi, razmi gnjev Gospodina Boga«.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje