Nedavno sam pregledao zadnji popis pučanstva i tom zgodom saznah, koliko je velik broj smrtnih slučajeva kod seoskog svijeta u Bosni i Hercegovini u opće, a tako i među nama Hrvatima. Osobito velik broj djece umire do svoje desete godine, tako da nema zemlje u Europi, gdje bi se više đjeee rađalo, a više umiralo nego kod nas. Pitao sam se, zašto je tako. Slušao sam od nekih, kako govore, da je naš seljak neuk, pa zapušta i svoje zdravlje, kao i zdravlje svoje djece. Nijesam se složio s ovim razlaganjem, i ako znam, da će pismen i naobražen seljak prije potražiti liječnika, nego li neuki i zaostao. Nije razlog ovom velikom umiranju na selu ni neimaština, premda će bogat čovjek više paziti na svoje zdravlje nego li siromah, jednostavno zato, jer u svako doba može pozvati liječnika, a siromah to ne može. Kad bi siromaštvo bio glavni razlog velikom umiranju, onda bi i gradski siromasi umirali u jednakom broju, kao i seoski svijet. A to nije slučaj. Siromašan svijet u gradu ne umire ni izdaleka u tolikom broju, kao svijet na selu. Došao sam na temelju toga do zaključka, da nije po srijedi ni neukost, ni neimaština, nego nešto, što je izvan seoskog područja, a to je, što seljak doista nema mogućnosti i nema prilike, da se liječi. Da je tako treba nekoliko stvari promotriti. U prvome redu današnje liječničko umijeće liječi mnoge bolesti, koje bi inače bile smrtne. Za liječenje bolesnika potrebni su liječnici. U gradu ih imade dosta, pa i previše. Osim privatnih postoje državni, banovinski i općinski liječnici. Na pet stotina ili na jednu hiljadu građana dolazi jedan liječnik, dok na 5 do 35 hiljada duša na selu otpada također jedan liječnik. To je velika razlika i o toj stvari dali bi se pisati dugi članci. U drugome redu nema građanina, bio i siromašan, a da se ne može u bolesti liječiti. U gradu postoje razne bolesničke blagajne tako: okružni ured, rudarske blagajne, željezničarske i mnoge druge. Sve one liječe svoje članove tako radnike, kao i namještenike. Po državnom zakonu mora svaki radnik i namještenik biti članom tih blagajni, a u slučaju svoje bolesti kao i bolesti njegove obitelji imade liječnika, lijekove i bolnicu, ako ustreba. Toga na selu nema. Današnje zakonodavstvo ne poznaje zdravstvenu zaštitu seljaka u onom srnislu, kako je to kod građana i radnika. Selo dakle nema ustanova blagajni, no to ne bi bilo najgore, kad bi bio dovoljan broj liječnika. Liječnik dolazi u selo rijetko, pri kalemljenju (urezivanju) ospica, kad zavlađa pošast koje zarazne bolesti, a rjeđe kad obilazi seosku ambulantu. Ove postoje samo u pristupačnijim selima, a malobrojne su. Kad uspoređujemo grad sa selom u zdravstvu, onda ne možemo prijeći bez riječi o značenju bolnica. One su bile već odavno najvažnijom zdravstvenom ustanovom. Bez bolnica se pogotovu danas ne mogu obavljati hitni podhvati kao na primjer operacije, kod bolesti po život opasnih, kao ni operacije pri nesrećama, tako i pri teškim porodima. Bolnice služe jednako i za liječenje bolesti, kao i za spriječavanje zaraza. Po zakonu moraju se opasne zaraze (grlobolja ili difterija, škrlet i druge) liječiti u bolnici, a ne kod kuće, da ne bi zarazna bolest prešla na zdrave. To naravski može da vrijedi u gradu, gdje su bolnice pri ruci, a ne u selu, gdje su bolnica i liječnici vrlo daleko. Svaki grad ili veća varošica treba da ima, a neke doista i imaju, bolnicu, državnu ili gradsku. Kod nas nemaju ni sva kotarska mjesta bolnice. Više ih ima uz bivšu granicu nego li u zapadnoj i srednjoj Bosni i Hercegovini. Pa gdje te bolnice u kotarskim mjestima i postoje, seljaku je teško u nju poći uz. druge razloge također i radi daljine, a dobrim dijelom zato, što nije mogućan da plati bolničke troškove. Bosansko-hercegovački su kotarevi veoma prostrani. Treba cio dan ili još više potrošiti, da se dođe u kotar. A u hitnim slučajevima, gdje je opasnost po život, odlučuje vrijeme. Često ne može bolesnik uopće u bolnicu radi slabih puteva. Stoga nije ni čudo, da svi hitni slučajevi bolesti umiru na selu bez liječničke pomoći. A kad seljak ne može plaćati današnje bolničke troškove, onda je to isto kao da bolnica za njeg uopće ne postoji. Prema svemu što smo ovdje naveli, vidimo, da su grad i njegovi stanovnici obdareni u pogledu zdravlja svime i svačim, dok selo i seljaci oskudijevaju najpotrebnijim zdravstvenim ustanovama. To je glavni razlog, zašto narodno zdravlje kod nas, o kome se toliko piše, a još više govori, nije dobro. Ono i ne može biti bolje, nego li je sada, sve dok i selo ne dobije barem približno onoliko liječnika, koliko ih ima u gradu i dok bolnice ne budu jednako pristupačne selu kao i gradu. U tome je razlog, što toliko seoskog svijeta umire, pogotovu djeca, u tome i ni u čem drugom.