Jedan je naš učenjak pred više godina proučavao koliko hrane u godini dana potroši svaki naš čovjek. On je sračunao, da svaki stanovnik i grada i sela pojede za godinu dana od prilike 300 kilograma kruha, 19 kilograma mesa, oko 116 litara mlijeka, 176 komada jaja, oko 5 i po kilograma masti, 65 kilograma krumpira, 4 kilograma zelja i oko 7 kilograma šećera. Kako iz ovih brojeva slijedi, glavna je hrana našeg naroda kruh, a tek mali dio otpada na meso, mast i ostalu hranu. Ako od ovih brojeva odbijemo gradsko stanovništvo, koje se mnogo bolje hrani od seoskog, onda ćemo istom vidjeti, kako se naše selo slabo hrani, premda smo seljačka zemlja. Malo imade u Europi. zemalja, gdje se tako malo pojede mesa i masti, kao što je to slučaj u našim selima. To je znak ne samo našeg siromaštva, nego i razlog, zašto je naše seosko stanovništvo bez obzira na dobu neotpornije za bolesti. Konačno o ishrani ovisi također i dužina života. Jedan je francuski učenjak rekao, da po starosti ljudi možemo zaključiti, kako se ljudi hrane, i obratno, po hrani ljudi može se od prilike unaprijed određiti, koliku starost mogu doživjeti. Kad je kruh naša glavna, a u mnogo slučajeva i jedina narodna hrana, trebalo bi voditi računa ne samo o tome, da ga svako imade u dovoljnoj mjeri, nego i o tome, kakav je taj kruh. Neki računaju, da preko polovine našeg seljaštva jede kukuruzni kruh, a ostali dio priređuje ga iz drugih strmnih žita (pšenice, raži, ječma. zobi, heljde, prosa, sijerka i pira). Kako nema točnijih podataka o tome, mogli bismo zaključiti po zasijanim površinama kukuruza, da taj visok broj odgovara stvarnosti. Kad je to tako, .onda treba znati, je li kukuruzni kruh po svome sastavu jednak kruhu iz ostalih strmnih žita. Medicinska je nauka dokazala, da se kukuruzni kruh ni u kome slučaju ne može mjeriti s kruhom iz ostalih strmnih žita. U kukuruzu nema jedne tvari, koju čovječje tijelo treba za svoju izgradnju. Od kukuruza deblja svaka životinja, ali čovjek od kukuruza ne može odebljati. Kukuruz daje čovjeku samo snagu za rad, ali drugo ništa više. To je dakle premalo. Stoga ne bi smio kukuruz u sređenoj državi biti pretežnom čovječijom hranom, jer on po svome sastavu ne udovoljava zahtjevu, što ga tražimo od tako važne hrane, kao što je kruh. Pa ako promotrimo europske zemlje, vidjet ćemo, da kukuruz nigdje, pa ni u siromašnijim, pa i u manje poljoprivrednim zemljama nije ni približno ljudska hrana. Prema tomu je naš kruh svagdanji, što ga većina naroda jede, slab i ne odgovara ni vremenu, ni dobi, u kojoj živimo.