Čapljina je najprometniji željeznički čvar, raskrsnica i istovarna postaja za sve okolne kotareve Stolac, Ljubinje, Ljubuški i Imotski. Cijeli promet, dovoz hrane i građevnog materijala upućen je preko Čapljine. Isto tako Čapljina je važna željeznička postaja na pruzi Brod—Sarajevo—Mostar—Dubrovnik, što se osobito vidjelo i u ovom posljednjem ratu hrvatskih ustaša sa srbskom vojskom i četnicima. Zapadna Hercegovina, kao čisti hrvatski kraj, uvijek je težila za Nezavisnom Državom Hrvatskom. A za tu tvrdnju navesti ćemo dva primjera. Na dan izbora 1925. godine u kotaru Ljubuškom proglašena je Hrvatska republika. Na to su veliki odredi srbske vojske iz Mostara došli u Ljubuški i kažnjavali su svakoga onoga, tko je vatru palio po okolnim brdima. Tada su mnogi Hrvati gonjeni vezani, mlaćeni i stavljani na svake muke (kotarski predstojnik Uglješa Radojčić). Kad su vezana vodili profesora Juru Puljića, onda su mu neki građani ironično dobacivali: Eto ti tvoja Hrvatska republika. Isto tako 1931. godine bez ikakvog povoda gonjen je po jakoj kiši pješice narodni zastupndk Ivan Radić sa 20 do 30 seljaka od Drinovaca pa do Ljubuškog. Od tih posljedica kasnije je umro zastupnik Ivan Radić (kotarski predstojnik Luka Pivac). Ali sve to nije ništa pomoglo srbskim vlastodršcima. Hrvatski narod kotara Ljubuškog na svojim leđima i po svom džepu (silne kazne i globe) izdržao je teške srbske udarce. I posljednji rat — izazvan cincarsko-srbskom megalomanijom — odlučno je pokazao za čim su težili Hrvati zapadne Hercegovine. Svatko je znao da Hrvati ne će sudjelovati u tom ratu protiv velikog njemačkog naroda. A to je vrlo dobro znao i Poglavnik dr. Ante Pavelić, koji je 4. i 5. travnja 1941. godine preko krugovala Glavnog Ustaškog stana zapovjedio hrvatskom narodu da okrene oružje protiv srbskih vlastodržaca, a za slobodu svoga naroda i svoje domovine. Diljem naše hrvatske domovine hrvatski je narod djelom odgovorio. On je tada čitavim svojim držanjem pokazao, da je dušom i tijelom uz velevlasti Osovine, a protiv svog zatornika. O tome svjedoče dogođaji, koji su se odigrali u pojedinim područjima, u kojima je došlo do borbe i do ustanka hrvatskih ustaša vojnika. Poglavnikov glas proširio se kao munja kroz sve hrvatske redove i u najzabitnije krajeve, stvarajući kod svakoga duševnu i fizičku snagu za otpor i borbu. Evo na prijem nekoliko činjenica, koji prikazuju kako su se onih povjesnih dana razvijale borbe Ustaša na područjima između Čapljine i Ljubuškoga sa srbskom vojskom i četnicima i kako je ustaška vojska branila Čapljinu. Sve nam je to duboko usječeno u sjećanje i ostat će kao nezaboravno svjedočanstvo. Početkom travnja 1941. godine formirala se u Tasovčićima nedaleko Čapljine 86. pješačka pukovnija sa dva bataljona i 13. topničkim divizijonom. Zapovjednik pukovnije bio je Hrvat podpukovnik Dragutin Ivanišević, zapovjednici bataljona bili su bojnici Josip Pletikosa i Primorac (oba samo podrijetlom Hrvati), a zapovjednik topničkog divizijona bio je Srbijanac bojnik čedo Pavlović. Bojnik Pletikosa bio je sa svojim bataljonom na Muminovači, 3 km. udaljeno od Čapljine na lijevoj obali Neretve prema Stocu, bojnik Primorac bio je u selu Trebižatu, a bojnik Pavlović smjestio se u dvije ograde u Trebižatu. Oba bataljona i divizijon bili su povezani brzoglasom sa zapovjednikom pukovnije, odnosno sa stožerom pukovnije (pukovnija nije imala brzoglasnu centralu). Stožer 86. pješačke pukovnije smjestio se u pučkoj škoii u selu Tasovčićima. Časnici 86. pješačke pukovnije dolazili su u Čapljinu na iće i piše i na razgovor. Govorili su i pričali nevjerojatno lažljive stvari: Da su srbski vojnici osvojili Zadar, Skadar i Rijeku, a četnici čak i Graz, da je zarobljeno 40 njemačkih tankova u dolini Strumice sa mnogo Nijemaca. Na to su im u Čapljini (načelnik Jozo Rebac) odgovorili: Niste vi ništa zarobili niti zauzeli. Nijemci su osvojili Kumanovo, Skoplje, Veles, Tetovo, Prilep, Niš, Maribor, solunska grčka armija položija je oružje, zarobljeno je 20 tisuća srbskih vojnika i 6 generala. Presječena je odstupnica srbskoj vojsci a generalni operativni plan je propao. Ako ima išta pameti kod vrhovne komande, neka smjesta pristane na kapitulaciju. To je sve učinila megalomanija i hohštapleraj nekoliko generala. Vi ste za 10 dana civili (u glavnom po vijestima krugovalne postaje Donau od srijede — 9. travnja — na večer). To su potvrdile i sutrašnje novine, a zagrebačka krugovalna postaja javila je istoga dana 10. travnja oko 5 sati poslije podne, da je proglašena Nezavisna Drzava Hrvatska. To je učinio general Kvaternik u ime Poglavnika dra Ante Pavelića. Nastao je najradosniji čas u srcima svih Hrvata, pa su se ljudi grlili i ljubili kao djeca od radosti i veselja. Te večeri saznali su svi časnici za te novosti. Sjutra dan u jutro t. j. 11. travnja krugoval je ponovno glasno javljao vijesti iz glavnog grada nove Hrvatske. Zapovjednik mjesta Čapljine bojnik Pletikosa zabranio je slušanje krugovalne postaje Donau i Zagreba, optuživao radi slušanja tih postaja mnoge ljude i naredio oduzimanje svih krugovalnih aparata. Protivno tome, obćinsko poglavarstvo u Čapljini naredilo je svojim obćinarima, da aparate ne predaju. Srbski časnici skovali su plan, kako bi uklonili sa ovoga mjesta načelnika Obćine. Zapovjednik armije (general Janković) naredio je, da se načelnik Rebac zatvori i stavi pod ratni sud. Takovu su odluku donijeli za to, što su (još prije 10. travnja) bili uvjereni, da bi obćinski načelnik Jozo Rebac, mogao biti vođa nekog narodnog pokreta, a koji je u stvari bio hrvatski oslobodilački pokret. I osoblje poštanskog ureda u Čapljani poslužilo je odlično i sjajno oslobodilačkom pokretu. Obćinski načelnik Jozo Rebac stupio je u vezu s upraviteljem poštanskog ureda Mehmedom Zulićem i s njim se tako dogovorio, da upravitelj osobno drži službu na brzojavu i brzoglasu po noći, da za pomoćnike odabere najpouzdanije službenike (Zukić Mehmed, Matić Velimir i Šimović Matej). Oni su hrvatskoj stvari odlično poslužili i to na taj način, što je svaki brzoglasni razgovor između mostarske armije i 86. pješačke pukovnije slušao i obćinski načelnik Josip Rebac. Opasnost, u koju su se upustili ovi hrvatski službenici s namjerom, da bi što više koristili hrvatskoj stvari, mogla ih je svaki čas stajati službe i života, i ako su to većinom oženjeni ljudi sa djecom. Vrlo često vodili su se brzoglasni razgovori između zapovjednika armije i zapovjednika 86. pješačke pukovnije. Uglavnom se govorilo o bježanju vojnika iz 86. pukovnije. Tako se javljalo: danas je pobjeglo 100, 150, 200 vojnika. Najzad zapovjednik pukovnije javlja zapovjedniku armije, da je u pukovniji ostalo samo 50 vojnika i pita ga što će dalje raditi. Na to mu zapovjednik armije odgovara, da stoje na mjestu i da čuvaju zastavu. Kad se saznalo da 86. pješaoka pukovnija ima samo 50 vojnika, onda se pružila prilika za izvršenje razoružanja pukovnije. Vođe oslobodilačkog pokreta u Čapljini odmah su poslali svoje ljude pukovniji sa nalogom, da im časnici predaju ključeve od skladišta (magazina), što su oni i učinili. Kasnije se saznalo, da su srbski časnici odlučili ubiti zapovjednika podpukovnika Ivaniševića. Čapljina šalje u Tasovčice u stožer pukovnije oružnike sa automobilom sa nalogom, da se viši časnici smjesta ukrcaju u auto i da dođu u obćinu, svaki odpor kazniti će se smrću. I časnici su došli u Čapljinu. Tako je spašen podpukovnik Ivanišević i izvršeno razoružanje 86. pječaške pukovnije. Podpukovnik Ivanišević omeo je te noći krvoproliće u vojsci i to baš onda, kad je bojnik Pavlović uperio 4 topa na Čapljinu. Nešto malo ranije po nalogu Čapljinskih ustaša, rasuo se odred bojnika Primorca u Trebižatu, pošto su ustaše iz Gapljine pokiđali sve brzoglasne žice, koje su vezale bataljone sa pukovnijom. Svi časnici četničko-srbske vojske, a osobito bojnici Pletikosa i Pavlović, dok su bili u Čapljini kao zarobljenici hrvatskih ustaša, gledani su vrlo lijepo i naposljetku pušćeni su na slobodu i svojim kućarna, jer su ustaše držali sigurno, da se više nikada ne će svetiti hrvatskom narodu. Ustaše su u Čapljini preuzeli vlast 11. travnja 1941. god. Ođmah je naređeno željezniokoj postaji, da se iz Čapljine ne smije prevoziti ni izvoziti nikakva roba. Učinak je bio taj, da su na čapljinskoj postaji zaplijenjene velike količine benzina, volova, konja, oružja i streljiva. Sva vojska koja je prolazila kroz Čapljinu, bila je razoružana. Time je prekinuta ona važna arterija Brod—Sarajevo—Mostar—Trebinje, odnosno Dubrovnik, i to upravo u Čapljini. Taj prekid je došao na vrlo osjetljivom mjestu između sjedišta armije i sjedišta divizije i vojnog okruga. Još više, prekinuta je veza između alimentacionih centara trupa u operaciji. Tako je zaplijenjeno 2 vagona konja, 3 vagona volova, 2 vagona benzina, 1 vagon uglja, vagon ekploziva i velika količina streljiva i oružja. Svaka roba, koja je išla na albanski front, bila je zaplijenjena u Čapljini. U Trebinju (sjedište srbske divizije) su uvidijeli da im ratni materijal, hrana i benzin ne dolazi i da je jedina zaprijeka Čapljina. Isto je to zapazila i armija u Mostaru, Po nalogu zapovjedništva armije i divizije, pokušala je srbska vojska više puta probiti se željeznicom kroz Čapljinu, ali im to nije nikako uspijevalo, jer su ih hrvatske ustaše u Čapljini zaustavljali, razoružavali i slali svojim kućama. 12. travnja na večer, došli su čapljinskim ustašama u pomoć i Ljubušaci i to njih 40, većinom iz gornjeg dijela kotara (Bekije). Na željezničkoj postaji postavljene su s izlazne strane dvije teške strojne puške, jedna ručna strojna puška, 45 pušaka i ljudi s bombama, a s druge strane, ako foi se netko iz vlaka htio tamo spasiti, postavljene su strojne puške, koje su kosile uzduž. Ustaše su osigurali veliki željezni most preko Neretve u Čapljini. Ranim jutrom 14. travnja javili su Čapljini, da se približava četničko-srbska vojska, koju je vodio bojnik Pletikosa. On se zakleo da će od ustaša preoteti Čapljinu. Tu vojsku sačinjavali su 180 srbskih pitomaca prve pješačke dočasničke škole iz Bileća, i oko 600 pričuvnika, većinom iz Sandžaka, koji su bili silom tjerani. Ovim četnicima i srbskoj vojsci, pridružili su se i domaći Srbi, koji su im bili provođaci. Ta vojska — osobito pitomci — nemilo je harala, palila i ubijala ljude u Gabeli, Strugama i Gorici. četniei i srbska vojska imala je dva borbena postrojenja, jedan (slabiji) u blizini velikog mosta u Gapljini, a drugi u blizini rimskog grada Mogorjela. A to znači da su napadali Čapljinu sa dvije strane. Četnici su se uputili iz Dračeva u Tasovčiće. Skupili su i Srbe iz okolice i počeli pucati preko velikog mosta u Čapljinu. Ustaše su odgovorile vatrom. Ali pravog učinka nije bilo dok na položaj nije dovueen top, koji je ušutkao cetnike i prisilio ih na povlačenje. četnici su se povukli dz ofoližnjih kuća u školu, ali su ih u povlačenju ofoasipala zrna iz ustaškog topa, kojim je upravljao Mile Koroman iz Radišćića (kotar Ljubuški). Dok su se u Čapljini i oko Čapljine vodile borbe, događalo se u svim okolnim selima ono, što se ne će moći nikada obuhvatiti jednim opisom, nikada dostojno prikazati i nikada više proživjeti. Ono jedinstveno osjećanje, ono oduševljenje, ona jedinstvena briga po svim hercegovačkim selima, koja su strepila za Čapljinu. U svim selima Brotonja, Nahije i Bekije zvonila su zvona za mobilizaciju svih narodnih snaga za obranu Čapljine. Okolna sela Međugorje, Zvirovići, Studenci, hrlili su na prvi glas i hvatali oružje i odmah se bacali u borbu. Ustaše su uvijek odbijali četnike i srbsku vojsku. Četnicima je dobro poslužio zrakoplovac Mile Semiz, koji je kroz sve ove dane iz zrakoplova otvarao paljbu na ustaše i znakovima četnicima pokazivao naša strojopuščana gnijezda i položaj našega topa, osobito na drugom glavnom borbenom sektoru kod Mogorjela. Ipak su gotovo cijeli dan ustaše odbijali neprijatelja. Istom kad su četnici dobili topove i pojačanje vojske od 31 vagon, ustaše su se povlačili, a srbska vojska sa četnicima unišla je u Čapljinu 14 travnja na večer oko 6 i pol sati. Odmah su zatražili brzojavno pojačanje iz Trebinja. Pokupili su oko 30 Hrvata, svezali ih i foaciii u zatvor oružničke postaje, u Strugama je bilo zatvoreno 60, a u Gabeli 50 naših ljudi. Četničko-srbski odredi najprije su provalili u željezničku postaju i poštanski ured. U poštu je provalio jedan poručnik sa vojnicima, koji su na puškama imali bajunete. Kasnije je dosao bojnik Pletikosa, sa ranjenom rukom i sa bombom i revolverom u drugoj ruci. čirn je došao u poštu, odmah je viknuo na poštanske službenike: Ovo su lopuže, koji su dali krive spojeve. Tražio je Trebinje i na brzoglasu pohvalio se srbskoj diviziji, da je zauzeo Čapljinu. Zabranio je svaki izlazak službenicima poštanskog ureda. Srbskim vojnicima je naredio da ubiju svakog poštanskog službenika, koji bi pokušao izići iz ureda. Zatražio je Morzeovu abecedu i naredio poručniku Rađenoviću da na svaki odkucaj pazi i naredio činovnicima da ne smiju ništa raditi bez njegova znanja. Tako su poštanski službenici cijelu noć prosjedili i tri dana bili pod stražom. Nakon toga bojnik Pletikosa je izišao iz poštanskog ureda i u Čapljini postavio straže. Toga dana u 10 i pol sati srbski zapovjednik Čapljine bojnik Pletikosa, proglasio je prijeki sud. Sve zatvorenike spremili su da strijeljaju u četvrtak ujutro. Taj dan se uglavnom po Čapljini pljačkalo, robilo i palilo, kako to i dolikuje razbojniokoj družbi. Jadni i nesretni bojinik (major) Josip Pletikosa, koji je revno služio srbskoj vojsci i četnicima i po čijoj su zapovijedi činjična tolika zla djela hrvatskim ustašama i uopće Hrvatima Čapljine, čuvan je bio prije par dana kao zarobljenik ustaša, kad su ga htjeli ubiti njegovi vojnici, ustaše su to zapriječili i naposljetku dana mu je podpuna sloboda kretanja, pa je otišao gdje je htio. I kamo se je taj jadnik nakon toga priklonio? Srbskim četnicima, sribskim pitomcima i pričuvnicima iz Sandžaka, koje je pod prijetnjom vodio na Čapljinu, sa odlukom da pod svaku cijenu osvoji Čapljinu od hrvatskih ustaša, što mu je i pošlo za rukom. Taj vrijedni srbski sluga donio je i popis svih Hrvata, na smrt osuđenih, a na prvim mjestima bili su baš oni, koji su mu nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske spasili život u Čapljini. U oslobodilačkoj borbi za Nezavisnu Državu Hrvatsku, bojnik Pletikosa bio je na protivnoj neprijateljskoj srbskoj strani i aktivno radio kao zapovjednik srbske ili jugoslovenske vojske i četnika poslije ostvarenja Nezavisne Države Hrvatske i prije i poslije njenog proglašenja za koje je doznao 10. travnja na večer. Treba i ovo dobro zapamtiti: U ono vrijeme, kad su Čapljinom upravljali ustaše (od 10. do 14 travnja 1941. godine) Čapljinski Srbi, osobito neki trgovci i službenici, aktivno su sudjelovali u prikupljanju četničkih vojnih snaga, kojima je bio zadatak ponovno osvojiti Čapljinu iz ruku ustaša. Ipak u tom vremenu vladao je u Čapljini savršeni red i mir i niti vlas sa glave nije falila ni jednom Srbinu niti srbskom vojniku. Ali u ovom vremenu, dok su Čapljinom i okolicom privremeno upravljali četnici sa srbskom vojskom (od 14. do 17. travnja 1941.) vršeni su nad Hrvatima strašna nasiIja, kojima se ne moze pohvaliti ni jedna druga vojska. U tom nasilnom radu četnika i srbske vojske, vjerno poslužiše i domaći Čapljinski Srbi. I narod je dosta doprinio da se borba pravilno odvijala. Seljaci su slali i donosili hranu ustašama, jednako i bogati i siromašni. Hrane se toliko nakupiio, da se borba mogla voditi i dulje vremena. Ustaški stožernik za Hercegovinu dr. Pavo Canki poslao je Čapljinskim ustašama u pomoć satnika Vladimira Borošića sa 6 časnika i 100 hrvatskih vojnika. S njima je došao i ustaša Jure Zovko iz Imotskog, koji se je istakao u borbama. Satnik Borošić preuzeo je zapovjedništvo nad svom hrvatskom vojskom i ustašama u Čapljini i njenoj okolici. On je upravljao svim borbama i zadržao srbsku vojsku od 13.—17. travnja iza Čapljine. Čuvao je ljudstvo, uspostavio je dobre veze i disciplinu i preko izvidnica i ophodnja bio obaviješćen o svakom kretanju srbske vojske. On je pripremao naše trupe za osvojenje Čapljine. Pred večer srbska vojska sa četnicima tukla je hrvatske položaje. U križanoj vatri zrna su padala daleko ispred položaja u kuće i u polje i daleko od položaja u brdo kod sela Zvirovića. Dalje od sela Trebižata srbska vojska nije mogla ići. Osobito je bio težak posljednji dan borbe sa srbskom vojskom i četnicima (17. travnja 1941. godine). Pomaže im osobito njihovo topništvo. Noć je prolazila u laganom puškaranju, a topovi su trajno tukli seljačke kuće i okolicu crkve, koju nisu pogodili. U večer je bila najjača vatra. Topovi su neprekidno pucali, ali opet daleko ispred i daleko iza nasih položaja. U 9 sati na večer prestali su topovi pucati i nastao je mir. Dana 16. travnja ili oko ponoći između 16. i 17. travnja srbski zapovjednik Čapljine bojnik Pletikosa dobio je brzoglasni nalog zapovjednika armije (iz Mostara), da se sa vojskom povuče iz Čapljine, jer da dolazi njemačka i talijanska vojska. (16. travnja talijanska je vojska prispjela u Ljubuški). Pred strahom od talijanske vojske i ustaša, morali su se povući iz Čapljine. Te noći željezničke postaje u Gabeli i Metkoviću dobile su brzojavno naređenje da sva željeznička otvorena i zatvorena kola najbrže upute u Čapljinu. Vidjelo se i po tom da je ta »herojska srbska vojska« odlučila potajno pobjeći u gluho doba noći, kad nema ni žive duše. S puškama uperenim u prsa željezničkih službenika, tražili su da što prije krene vlak. Na brzu ruku sastave jednu kompoziciju teretnih koia, utovare u njih vojnike, a i jedan vagon robe iz skladišta. Poručnik Stanko Rađenović iz Novog Bara naredio je poštanskim službenicima, da ne smiju nigdje izlaziti na polje, da ne bi hrvatska vojska sa ustašama napala tu željezničku kompoziciju. Tako su »slavno« pobjegli iz Čapljine četnici sa »herojskom srbskom vojskom« upravo u 2 sata poslije ponoći 17. travnja 1941. godine. Toga dana ujutro oko 9 sati, zauzela je hrvatska vojska sa ustašama ponovno Čapljinu, a u dva sata poslije podne prispješe u Čapljinu talijanski motorizirani odredi. Valja spomenuti i one ljude, koji su odigrali glavne uloge u ovoj oslobodilačkoj borbi. Čitavim borbama ravnao je ustaški stožernik za Hereegovinu — sada državni tajnik u Ministarstvu seljačkog gospodarstva — dr. Pavao Canki sa sjedištem u selu Gorici (55 km. od Čapljine). Organizaciju borbe na samom terenu do 13. ili 14. travnja provodio je obćinski načelnik Jozo Rebac, najzaslužniji čovjek u oslobodilačkom pokretu u Čapljini i najbližoj okolici. A od 13. ili 14. travnja pa do 17. travnja terenskim je borbama upravljao satnik Vladimir Borošić. I studenički župnik don Jure Vrdoljak bio je dosta pri ruci hrvatskoj vojsci i ustašama za čitavo vrijeme borbe. Ovo je kratak opis borba u Čapljini i okolici — sastavljen po izvještajima glavnih sudionika i po izpitivanjima na terenu — gdje je eto slučaj htio da Čapljina bude poprište najsjajnijih borba i da pokaže svoju hrvatsku ustašku svijest, moć, požrtvovanje i svjetao primjer nadčovječanske borbe za ostvarenje Nezavisne Države Hrvatske.