Trogirska žena u srednjem vijeku

KALENDAR NAPREDAK,

Trogirska žena u srednjem vijeku

Autori: MARKO PEROJEVIĆ

Ni u Trogiru kao ni u ostalim dalmatinskim gradovima nećemo kroz srednji vijek naići na velika i slavna imena domaćih žena. One uopće ne igraju nikakve vidne uloge u životu gradskom. Skromne su to, tihe i povučene žene, koje svoje djelovanje razvijaju samo u svetištu svoje obitelji, brinu se za kućni posao i odgajaju svoj porod. Svaki istup u javni život im je gradskim zakonima zabranjen. žena se je kao plemenit i nježan cvijet držala u zavjetrini daleko od bučnog života. I ta povučenost dokazuje koliko se je onda ženu cijenilo i štovalo. Povijest grada Trogira, koja je bolje od svih ostalih dalmatinskih gradova poznata, ne govori ništa o djelima trogirskih žena. Pravo kaže jedna poslovica da je žena tim vrijednija što se o njoj manje govori. Ona je zastrta nekom tajanstvenom koprenom. Ali zato ipak žena u Trogiru u srednjem vijeku nije bila bez zaštite, bez prava, ostavijena na milost i nemilost muža, oca, braće, sinova. Muškarac je vodio brigu za njezine potrebe, a gradski statut za njezinu pravnu zaštitu. Građanstvo se je u Trogiru dijelilo na dva staleža, na plemiće (nobiles) i pučane (populares), pa prema tome i žene na plemkinje i pučanke. Bilo je u ono doba također još i robova i robinja (servi et servae). Pred zakonom su svi građani i građanke bili jednaci, ali je ipak bilo iznimaka jer se inače sudilo plemiću, inače pučaninu, inače robu. Piemstvo je sa svojim gradskim vijećem (consilium) vladalo gradom i kotarom, te krojilo zakone za sve građane i pripadnike, knez i suci (curia) sudili su, a i oni su bili plemići. Pučani su, dakle, bili podložni u svemu plemstvu. Prema tome i zakoni i osude, koje su plemići donosili, imali su staleški karakter, ali taj nije bio toliko ponižujući za pučane, jer su ovi znali braniti svoja ljudska prava i često se pobuniti protiv plemstva. Bilo je doduše razlike izmedu plemkinje i pučanke, koje je dijelio staleški zid, no gradski je statut tu razliku mnogo ublaživao. Prvo žensko ime srednjeg vijeka u Trogiru nalazi se uklesano na natpisu drevne crkve sv. Martina (danas sv. Barbare) zajedno s imenom prvoga poznatog gradskog priora (kneza). To je Dobrica, žena Petra, brata priora Majusa, iz IX. i X. v. Po samom se imenu vidi da je ona bila Hrvatica, a da je po staležu pripadala višim gradskim krugovima, to jest plemstvu. Iz toga se zaključuje da je već onda stanovništvo romanskog Trogira bilo pohrvaćeno i to ne samo niže građanstvo (minores), nego i više (maiores). I majka trogirskog priora Draga oko g. 1097. bila je Hrvatica Brana. Kroz sav srednji vijek i plemkinje i pučanke nose narodna hrvatska imena. Trogirske žene, plemkinje i pučanke, u svojim kućama sa svojim muževima i djecom govorile su samo hrvatski. Hrvatski jezik bio je domaći, materinski jezik Trogiranima bez razlike na stalež. Mlečanin Ivan Rrst. Justiniano u svom izvješću od g. 1553., dakle poslije 133 godine nakon osvojenja Trogira po Mlečanima, piše o Trogiranima ovo: »Stanovnici ovoga grada žive hrvatskim običajima (con costumi schiavi); istina je da neki od njih nose talijansko odijelo, ali rijetki. Znaju doduše svi talijanski jezik (la lingua franca), ali u svojim kučama govore hrvatski (lingua schiava) iz poštovanja prema ženama, jer malo ih razumije talijanski, a i ako ga koja razumije, neće da govori nego samo materinski jezik«. Iz ovoga se najbolje vidi kolik je upliv imala žena i kako se je ponosila svojim hrvatskim jezikom. Nije ona svoju djecu učila tuđem jeziku, a ako je koji Trogiranin znao talijanski, to ga je naučio u školi, a ne u kući. Tim tuđim jezikom oni ne razgovaraju s majkama, ženama, kćerima i sinovima u kući, nego izvan nje u javnom životu u općenju s knezom i činovnicima, koji su došli iz Mletaka. žena čuva kuću i djecu, čuva stare tradicije i lijepe narodne običaje. Trogirski statut sastavljen je g. 1322., ali su i prije toga vremena Trogirani imali svoje pisane zakone, koje su donosili, dopunjali i ispravljali prema prilikama i potrebama. Već g. 1107. kralj Koloman dopušta im da se služe svojim starim zakonom (lege antiquitus constituta). Gradski statut propisuje sve zakone i odnose među građanima kao i one u porodici među roditeljima i djecom, među mužem i ženom. Po tim zakonima otac je glava porodici i apsolutni gospodar svojoj djeci, muškoj i ženskoj. Svu tu vlast nasljeđuje majka po smrti očevoj. Otac smije svoju djecu šibom kazniti, a da za to knez ne može protiv njega postupati. Djeca se odgajaju u kući pod paskom majke. Muška plemićka djeca pohađaju javnu školu, dok ženska uče ili kod kuće ili kod koludrica Benediktinki u dvama samostanima. Odrasli momci i djevojke dolaze na ženidbu i udaju, a neki hoće da se posvete Bogu. Po statutu sinovi i kćeri, ako stupe u koji crkveni red i ostanu u njemu godinu i jedan dan, nemaju prava na dio očevine ili materinstva. Sinovi i kćeri ne smiju se ženiti i udavati bez dozvole očeve ili majke udovice. Inače gube pravo na nasljedstvo, a kćeri na miraz. Jedino ako otac obudovi i opet se oženi ili se majka udovica preudade djeca mogu ali ne moraju tražiti njihov savjet i pristanak za ženidbu i udaju. Kćeri, ako su imale braće, nijesu od oca naslijedile obiteljsko imanje, nego su svoj dio dobile u ime miraza u pokretninama. Neudata kći, ako otac umre bez oporuke, dobila je dio koji je dovoljan za udaju (miraz) u pokretninama, a već udata imala se zadovoljiti s primljenim mirazom. Ako su po smrti očevoj ostale same kćeri, onda su one između sebe dijelile očevinu na jednake dijelove odbivši udatima već primljeni miraz. Kraljevom milošću mogla je kći, kad otac nije ostavio sinova, naslijediti oca i biti proglašena baštinicom očeva feudalnog imanja kao da je sin. U povijesti trogirskoj imamo ovaj slučaj. Matej Cega bio je feudalni gospodar sela Radošića. Imao je samo dvije kćeri, Pelegrinu, udatu za Petricu Jurjevića iz Vrbasa, i Mariju. Otac je od kralja Sigismunda dobio g. 1397. povelju kojom je Pelegrina dobila muško nasljedno pravo (masculinita) na selo Radošić. Sa svim tim, kad je g. 1403. Matej umro, oteo joj ga Toma Kurjaković iz Like, jer da mu ga je kralj dao, pošto je feud po hrvatskom običaju pripao kraljevskom fiskusu. Na to se je općina trogirska obratila vojvodi Hrvoju i kralju Ladislavu pozivajući se na spomenutu Sigismundovu ispravu u korist Pelegrine. Hrvoje tada sasluša tri hrvatska plemića, koji posvjedoeiše da su u hrvatskom kraljevstvu pred više od 300 godina običavah kraljevi dati ženskinju muško pravo, da naime kći naslijedi oca kao da je sin. I tako je selo Radošić dosuđeno Pelegrini. Prije samoga vjenčanja sastavio se službeni javni notarski spis o mirazu (instrumentum docium), koji će udavača donijeti svome mužu. Miraz je ostao uvijek svojinom ženinom, ali s njim ona nije mogla po volji raspolagati, niti uz privolu svoga muža bez osobite dozvole gradskog kneza i sudaca. Dok traje brak imovina ženina ostaje netaknuta. U slučaju da ipak muž nešto od ženina miraza potroši ima joj on od svoga nadoknaditi. Samo plodovi, prihodi, od ženina miraza mogli su se trošiti. Bez ženina pristanka muž nije mogao dati na obrađivanje zemlje, koje je ona donijela u miraz. Kad je ona na to pristala morala se je sastaviti notarska isprava, jer inače težačka pogodba nije imala vrijednost Isto tako nije žena mogla bez pristanka muža ništa darovati ili zadužiti od svoga pokretnog iii nepokretnog miraznog imanja. Tako se je sačuvala isprava iz god. 1282. kojom Bera žena Dragonje prodaje zemlju uz privolu svoga muža (ipso suo viro presente et volente iure proprio). Ovi su zakoni stvoreni za zaštitu žene u slučaju da obudovi a da ne ostane bez sredstava, odnosno bez miraza, kad bi se htjela ponovno udati. Za živa muža nije se ticalo u ženin miraz, osim da knez i kurija to ne dozvole. No udovica je sa svojim mirazom slobodno raspolagala. Tako g. 1343. knez s kurijom dozvoljava Benki udovici Hrankovoj da može prodati jedan »štacun« (statio = dućan) pošto se je uvjerio da je njezin i da ga je donijela pokojnom mužu u miraz. Muž sa svojom imovinom i bez pristanka ženina, a tako i žena bez pristanka muževljeva, mogli su oporučno raspolagati, ah uz ograničenje da koji preživi ima pravo na plodouživanje imanja pokojnog bračnog druga. Miraz žene, koja u braku nije imala djece, prelazio je poslije njezine smrti na njezinu rodbinu, a ne na muža i njegove srodnike, a ako je imala djece, ta su djeca dijelila njezin miraz. Djeca jednog oca a dviju matera, to jest polubraća i polusestre, dijelile su miraz svaki svoje majke. Iznijet ćemo nekoliko primjera. Frančika kći Petrova još maloljetna bila se u korist očevu odrekla miraza, koji joj je od majčinog dijela pripadao. No kasnije njezin muž Nikola Marinov, kao njezin punomoćnik, zatraži miraz od oca joj sudbenim putem. Bio je odbijen u obim instancijama u Trogiru, pa se prizvao na mletačku vladu, koja 20. kolovoza 1341. ukine osudu s motivacijom da se je Frančika odrekla miraza kad nije još imala 18 godina, dakle kad je bila maloljetna. God. 1238. Strija ud. Dujma Peče notarskim pismom obvezuje se da će svoju kćer Petronilu dati Radi sinu Jančevu za ženu, a kad se vjenča da će joj dati povrh dijela još jedan vinograd i jednu služavku, a poslije majčine smrti Petronila će još dobiti i dio očevine kao i ostali nasljednici. Ako se Strija predomisli i ne htjede mu dati kćer za ženu, obvezuje se da će Radi platiti 100 perpera. Marija kći pok. Damjana Vodovara iz Trogira udala se za Zadranina črnu, koji g. 1296. daje notarsku priznanicu o mirazu koji mu je žena donijela u skrinji i odijelima, zlatu, srebru, biserima i ostalim stvarima procijenjenim od dobrih ljudi, i u novcu, što sve skupa iznosi 700 libara. črne očituje da je ođ svoje žene sve to primio i da će držati i čuvati po propisima o mirazu, a u vrijeme kad bude miraz vratio da će ga predati svojoj ženi i njezinim nasljednicima, što ako ne učini dužan je dvostruko dati. Jakobina udovica pok. Petra Dešina htjela se preudati za Tomišu pok. Donata, te g. 1338. sklapa s njim ženidbeni ugovor pred notarom da će mu u miraz donijeti dvije zemlje oranice, jedan vinograd i 700 libara u zlatu, srebru, skupocjenim tkaninama (drapporum) i nakitima (ornamentorum), koje je zemlje i pokretnine bila njezina majka Slava uz pristanak sinova i pok. muža obećala i dala prvome mužu Jakobine. U ugovoru je na kraju obveza da ko se ne bude držao riječi neka plati drugoj stranci 1000 libara. Otac je za života mogao udati svoje kćeri i dati im miraz od svoga imetka koliko je bolje mogao, a tako isto i majka od' svoga miraza. No kad je otac (muž) umro, mati udovica nije smjela kojoj kćeri dati miraz iz očeva (muževljeva) imetka preko dijela, koji joj pripada od očevine. Isto tako ako umre majka, a ostane otac. Svetost braka i neporočnost bračnog života, osobito kod plemstva, najviše se cijenila. Plemići, koji su po svom rođenju imali pravo da budu članovi gradskog vijeća i da obnašaju općinske časti, morali su biti djeca iz zakonitoga braka. Rođeni prijft. vjenčanja roditelja, iako su bili susljednim vjenčanjem roditelja pozakonjeni, nijesu mogli biti primljeni u vijeće. Pogotovo djeca rođena iz braka plemića i žene posve niskog roda ili rđava glasa bila su isključena iz vijeća. Koliko je udata žena bila zaštićena za živa svoga muža, toliko je još više nju štitio zakon kad je ostala udovica. Udovica mora pošteno i čisto (honeste et caste) živjeti u svom udovištvu. Kao što udovac tako i udovica dok žive u poštenju (lectuim viduitatis servando), imaju pravo na plodouživanje ostavštine pokojne žene, odnosno pokojnog muža do smrti ili dok se ne preudade ili opet oženi. Baštinici pokojnog muža (pok. žene) ne mogu otjerati udovicu (udovca) s posjeda, nego svi skupa, baštinici i udovica (udovac), imaju pravo živjeti od prihoda ovih imanja. Baštinici, pače, ne mogu to imanje oporučiti bez privole udovca (udovice), koji ostaje u udovištvu, a ako i naprave oporuku ona ne može prejudicirati doživotnom pravu plodouživanja udovca (udovice) dok živi u udovištvu. Majka udovica ne raspolaže s očevinom djece ispod 18 godina ni uz privolu tutora ako kurija ne odobri. Udovici bez djece, koja je rasipala imovinu pok. muža, kurija je mogla odrediti prihod za uzdržavanje za pristojan život. Ako se takova udovica preudade dobiva od ostavštine muževljeve 50 libara, a ostalo ide rodbini pokojnog muža. Kad se udovica nije držala udovičkog poštenja tri su »dobra čovjeka« procijenila ostavštinu pokojnog muža i od nje se je polovina doznačila za dušu pokojnikovu, a druga polovina njegovoj rodbini, dočim udovica ne dobije ništa. Udovica iza muža koji je umro bez testamenta ne raspolaže s njegovom ostavštinom nego ukoliko joj to dozvoljava njezino pravo, to jest, ako muž nije ostavio nasljednika, dva će dobra čovjeka zajedno s udovicom, koja ima ostati u udovištvu, poštenju i čistoći, dati za njegovu dušu polovinu imetka, a drugu će polovinu udovica doživotno uživati, a poslije njezine smrti ta će polovina pripasti rodbini pok. muža, ali tako da se uzme u obzir što je pokojnik naslijedio od svoga oca a što od svoje majke, pa će očevinu dobiti rodbina po ocu, a materinstvo rodbina po majci. Udovac ako se opet ne oženi ili ako ne živi u konkubinatu, ima pravo na plodouživanje miraza pok. žene, dočim ako se oženi ne dobiva ništa od toga, osim ako mu pok. žena nije što u oporuci ostavila. Ako siromah umre bez oporuke i ostavi samu udovicu bez djece, a ona hoće da se preuda, kurija će joj dopitati nešto od ostavštine pokojnog muža prema veličini ostavštine. Ako je muž uniro bez testamenta a ostavio udovicu s malom djecom, kurija je djeci postavljala tutora, koji je imao da čuva njihovu očevinu do 18. godine. Ni udovica ni maloljetnici nijesu mogli otuđiti išta bez privole tutora. Kad su djeca postala punoljetna i kad je svršilo tutorstvo, majka udovica nije mogla be? pristanka djece ništa prodati, darovati, otuđiti, zaplijeniti ni parničiti se nego samo po naredbi kurije. Tako g. 1232. Stana udovica Petriše Bune sa sinovima prodaje biskupu Treguanu kuću pok. muža. God. 1245. Stana udovica pok. Ilije Grubešina uz nristanak (de voluntate) sina Grgura izdaje u najam za 10 godina dva mlina u Solinu. Udovica bez djece slobodno raspolaže sa svojim imanjem (mirazom) i oporučno ga ostavlja kako hoće. Desača udovica Mihovila ostavlja god. 1241. samostanu sv. Benedikta u Splitu jednu kuću. G. 1274. udovica Marija ostavlja za svoju i muževljevu dušu zadarskim Dominikancima svoj imetak tim da ga samo do smrti uživa. Marija kći Radoja Burića g. 1348. ostavlja svojoj svekrvi Cviti na uživanje svoju kuću, a po svekrvinoj smrti da se kuća proda i novac đade u crkvu. G. 1361. Radula žena Sajčeva notarskom oporukom određuje svoju volju o svom imetku. Iste godine to čini i Jelica žena Mateja Franjina. Po propisima trogirskog statuta nijedna žena, koja je u kakvoj parnici bila predložena kao svjedok, nije dolazila pređ sud u općinsku palaču ili ložu da položi svjedočanstvo, nego ako je bila plemkinja preslušavala se u svojoj kući, a ako je bila pučanka u crkvi sv. Marije na trgu. Međutim je bilo uobičajeno da se ne vjeruje svjedočanstvu žene u civilnim parnicama. Kako taj običaj nije bio uzakonjen, to se je stvorila reformacija kao dopuna statuta po kojoj se nijedna žena nije pripuštala kao svjedok u civilnoj parnici niti se je ikako vjerovalo njezinu svjedočanstvu. Udate žene, dok su im muževi bili u gradu nikako nijesu mogle podići parnicu niti biti tužene ni doći na sud kao tužiteljioe ih kao tužene bez pristanka muža. Jedino ako je muž bio odsutan smjele s<u prodati plodove za svoje uzdržavanje i za te plodove mogle su doći pred sud i parničiti se, a i drugi su ih mogli za to zvati pred sud, ali nijesu ni tada mogle otuđiti svoje ili muževljeve nepokretnine. Sačuvala se o tome jedna interesantna isprava. G. 1373. Trogirka Velislava (Vladislava), kći pokojne Marislave, udata za nekoga Lehovca iz Bosne, imala je da vodi parnicu protiv nekih Trogirana zbog imanja svoje pokojne majke. Pošto nije imala pristanak svoga muža, kako je to statut zahtijevao, nije mogla parnicu zapodjeti. Na njezinu molbu dao je Karlo Drački, herceg Dalmacije i Hrvatske, stvar ispitati, pa kad se ustanovilo da je njezin muž Lehovac heretik (bogumil?) i nevjernik, izrečena je presuda da Velislava nije »de iure« podložna svome mužu i za to da može tužiti i parničiti se usprkos statuta, jer da se mora uzeti da se propis statuta tiče samo vjernika (inter fideles) po civilnom i kanonskom pravu. Na to Karlo Drački 7. svibnja 1373. naredi knezu i sucima općine trogirske da saslušaju Velislavu i bez pristanka muža joj heretika. Mnoge se djevojke nijesu mogle ili nijesu htjele udati niti ostati u roditeljskoj kući kao usidjelice, pa su išle u samostan da se Bogu posvete. Za takove su djevojke iz plemićkih porodica u Trogiru bila dva samostana reda sv. Benedikta. Ovdje su one provodile svoje dane, zaklonjene od svijeta, u molitvi i radu. Prvi je samostan sv. Dujma ili sv. Nikole, osnovan od trogirskih plemića g. 1064. u vrijeme biskupa sv. Ivana. U njemu je prva opatica (abbatissa) bila Eufemija, a to je drugo žensko ime na koje se nailazi u trogirskim spomenicima. Drugi je samostan bio sv. Petra, utemeljen oko g. 1242. za provale Tatara. Oba ova samostana bila su samo za plemićke kćeri. što se tiče djevojaka iz pučkih građanskih obitelji, koje se nijesu udale, ne zna se točno kako su živjele, jer za njih nije bio sagrađen samostan, a s plemkinjama se nijesu mogle miješati. Sva je prilika da su one živjele po pravilima sv. Benedikta kod crkve sv. Andrije na čiovu, gdje su se još u XVII. v. vidjeli tragovi bunara i nekih malih kuća u kojima su stanovale kao pustinjaci. Tek mnogo kasnije, g. 1595., osnovan je i za pučanke samostan sv. Mihovila u predgrađu Pasike. Tako su trogirske žene imale u gradu tri samostana. Utemeljitelji ovih ženskih samostana darovali su im pri samom osnivanju i priličan posjed u zemljama i njihovim prihodima uzdržavale su se koludrice u samostanima. Svaka djevojka, koja je stupila u samostan kao redovnica, morala je svome samostanu donijeti miraz isto kao da se udaje. To je bio komad zemlje, koji je postao vlasništvom samostana. Donosile su još i određenu svotu novaca. U dva samostana za plemkinje bilo se uobičajilo primati plemkinje iz drugih gradova, što je bilo na štetu domaćih kćeri. Zato je vijeće god. 1490. zaključilo da se ne prima nijedna strankinja bez izričite dozvole kneza, sudaca i vijeća. Tako je g. 1673. molio budvanski plemić Markantun Marković da za neko vrijeme smjesti u samostan sv. Petra dvije svoje kćeri i za obje je nudio svotu od 1700 dukata. Vijeće je pristalo na njegovu molbu. Za upravu imanja ovih samostana gradsko vijeće je biralo za svaki po dva upravitelja (prokuratora), od kojih je onda opatica birala jednoga. Prokurator je morao biti plemić stariji od 40 godina, a dužnost mu je bila pregledavati samostanske račune i prisustvovati odlukama koludrica. U samostan je mogao ući samo s biskupom u svrhu da vidi potrebe i da o tome izvijesti gradsko vijeće. Kao što su muški benediktinski samostani bili središta i žarišta kulture, tako su i ženski trogirski samostani bih škole, u kojima su domaće kćeri učile čitati i pisati i sav ženski ručni rad. U trogirskom samostanu sv. Nikole nađena je zbirka hrvatskih pjesama Marka Marulića i drugih pjesnika, što dokazuje, da su trogirske koludrice plemkinje gojile hrvatsku knjigu. Žena plemkinja bila je zatvorena u kući roditelja ili muža, te je rijetko izlazila i to najviše u crkvu. U spomenicima nema traga o bučnim zabavama kojima su žene prisustvovale, ali se zato i ne spominje nijedan škandal, koji je žena u Trogiru izazvala. Pučanke su bile u kretanju nešto slobodnije. One su osim kućnog posla mogle i druge radove u javnosti obavljati. U Trogiru su one mijesile i prodavale kruh (pancoculae). Na trgu su prodavale voće i povrće. U statutu im se naređuje da pri prodaji moraju biti čiste i da ne sniiju presti ni pjevati pod prijetnjom globe od 5 solida. Pučanke-težačice pomagale su u polju. Žetelice su imale 12 denara na dan. Posebni najniži stalež u gradu bili su sluge i služavke (servi vei ancillae), ali bilo je i robova i robinja, koji su se kupovali na doživotnu službu (servitutem). Kupnja roba ili robinje morala se obaviti javno notarskom ispravom. Ako gospodar nije imao te isprave, a rob ili robinja nijesu htjeli ostati u ropstvu mogli su pred sudom podići parnicu protiv gospodara i vjerovalo se robu ili robinji da nijesu kupljeni kao roblje, pa su bili proglašeni slobodnim. Robinje, valjda samo za kućnu poslugu, mogle su se kupovati i držati u gradu, ali se nije smjelo s njima trgovati i izvoziti ih na druga tržišta izvan grada. Da se spriječi prodaja robinja i uklone razne zloporabe sa ženskinjem, stvoren je g. 1397. zakon da niko ne smije ni kopnom ni morem izvoziti žene bez obzira na stalež bilo iz grada bilo iz kotara bez dozvole vlasti pod prijetnjom globe od 50 libara i odštete gospodaru ili gospodarici. Svoga roba ili robinju mogao je gospodar kazniti tjelesnim kaznama, ali ako je ko tuđeg roba ili robhrju šibao, a nije ga mačem lli nožem ozlijedio, plaćao je općini globu od 3 libre. Ako se je od šibanja i zlostavljanja razbolio krivac je morao gospodaru roba ili robinje platiti odštetu za sve dane dok su bili nesposobni za rad. Teške su bile kazne za silovanje žena. Neudata silovana plemkinja ili pučanka, ako je pristala da se uda za svoga zavodnika, ovaj ju je morao oženiti, osim ako nije bila javna ili tajna bludnica, a njezin se blud mogao dokazati po vjerodostojnim svjedocima. Ipak, iako je silovanu djevojku uzeo za ženu, morao je općini platiti globu od 100 libara. U slučaju da silovana djevojka nije htjela svega oskvrnitelja za muža imao joj je onda platiti odštetu od 200 libara, a suviše općini globu od 100 libara. Za sam pokušaj silovanja plaćao je djevojci 40 libara, a općini 50. Za silovanje udate žene, plemkinje ili pučanke, plaćao je oskrvnitelj njoj 200, a općini 100 libara, dočim za sam pokušaj kaznio se globom od 50 libara ženi, a 50 općini. Ako je krivac bio slobodan građanin i nije mogao platiti novčanu globu i odštetu, imala mu se odrubiti glava, a ako je bio sluga ili rob imao se objesiti. Za silovanje sluškinje — robinje krivac joj je platio 10 libara, a općini 25. Za silovanje bludnice bila je globa njoj u korist od 5 libara, a općini od 10. Za sam pokušaj silovanja robinje i bludnice plaćala se polovina globe. Osim toga mogao je gradski knez krivca i više kazniti obzirom na povrijeđenu osobu i na vrst zločina. Pazilo se mnogo na žensko poštenje i moral, a gradske vlasti su bdile da ženskinje ne nastrada. Kad je g. 1287. došlo do rata između Trogirana i bribirskih knezova i kad su ovi s vojskom došli pod Trogir vijeće je izdalo zapovijed da čuvari gradskih vrata ne puštaju iz grada poštene žene (bonas dominas). Dok se je ovako štitila žena, koja je tuđom krivnjom stradala, to su se žene zločinke i prestupnice strogo kažnjavale. Žene koje su travama liječile, vračarice i trovateljice, kao i one koje su se bavile magijom ili vračanjem, bile su spaljene na lomači, jer se je u srednjem vijeku vjerovalo da su u vezi i odnosu s vragom. Njihova se imovina imala zaplijeniti u korist općine, no ako su imale djece, onda se je zaplijenio samo njihov dio, a ne dječiji. Žene kradljivice kaznile su se po odluci kneza ili šibanjem ili žigosanjem ili im se nos odsjekao ili im se još veća kazna udarila prema osobi i veličini krađe. Za uvrede i pogrde, koje je muškarac nekome nanio, imao je platiti globu od 40 solida, a ako ih je nanijela žena samo 20. Za grijehe i krivice oca obitelji često su stradali i žena i djeca. Tako je postojao zakon da izdajice grada budu zauvijek prognani sa ženom i djecom, a imanje da im se zaplijeni, dočim se ženino imanje imalo za šest mjeseci prodati. Mihača Vitturija, koji je g. 1420. vodio Trogirane protiv Mlečana, pratila je žena kad je morao bježati iz grada pred bijesom i osvetom mletačkom.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje