Iako su neki talijanski političari i historičari kušali dokazati neko talijanstvo Dalmacije, ipak nikada nijesu za to mogli iznijeti tvrdih dokaza. Najviše se oslanjaju na činjenicu da je Dalmacija za blizu četiri vijeka (1409.—1797.) bila pod mletačkom republikom. Ali to ne dokazuje da je stanovništvo dalmatinsko talijansko. Dalmatinci se nikada nijesu osjeeali Talijanima, nego su, naprotiv, pod mletačkom vladavinom isticali svoje hrvatstvo. Uprav je tada u dalmatinskim gradovima nikla i cvala hrvatska knjiga. Za vrijeme mletaekog gospodstva Dalmacija je često pokazala svoju mržnju protiv Mlečana, svoju želju, da se oslobodi ropstva i vrati svojoj braći u Hrvatskoj i svojim zakonitim vladarima. Mlečani isu otrgli Dalmaciju od ugarskohrvatskog kraljevstva g. 1409.—1420. Ladislav Napuljski prodao im ju je kao kakvu robinjicu. Dok su sjeverni dio sa Zadrom odmah zaposjeli g. 1409., to ne htjedoše gradovi i otoci srednje Dalmacije da čuju za tu prodaju, niti da se svojevoljno predadu. Silu su Mlečani upotrebili da pokore šibenik, Trogir, Split i otoke. šibenik se nije mogao dugo održati zbog unutarnjih nemira i predao se 30. listopada 1412. Trogir se duže otimao, ali prepušten svojim slabim silama, morao je podleći jačoj sili. Nakon blokade i bombardovanja Mlečani ga osvojiše 22. lipnja 1420. Otoci Korčula, Brač, Hvar i drugi prije toga su se predali silnoj mletačkoj mornarici. Splićani se zatim predadoše bojeći se sudbine Trogira. Od tada pa do propasti republike g. 1797. ostala je Dalmacija u vlasti mletačkoj, ali Mlečani nijesu nikada osvojMi i zavladali srcima Dalmatinaca. Uvijek su im oni ostali tuđi i svaku su zgodu čekali da ih se otresu. Odmah, čim je Trogir pao, nastaje pokret za oslobođenje. Mletačke vlasti tjeraju i konfiiniraju mnoge Trogirane, koji se oiadaju pomoći od ugarskohrvatskog kralja Sigismunda. »Ako Bog da, oslobodit ćemo se ovoga ropstva«, govorilo se tada u Trogiru. — »Bolje nam je da poginemo, nego da živimo u ovom ropstvu«. U tom su smislu trogirski plemići vodiii dogovore sa splitskim. Takovo je stanje trajalo četiri godine i republika je poslala brodovlje i vojsku da čuvaju Dalmaciju. Mlečani neće više da Hrvate primaju u svoju službu, a ne pouzdavaju se više ni u one svoje vojnike, koji su se s Hrvaticama oženili. Lako je bilo republici ugušiti ovaj pokret u Dalmaciji, jer gradovi su bili slabi i prepušteni sami sebi. Prolazili su deceniji i vijekovi, a da se ipak nije nikada u Dalmaciji ugasila težnja za slobodom. U duši dalmatinskih Hrvata tinjala je pod pepelom mržnja na Mlečane i svakim ratnim vihorom nanovo se razbuktao plamen. Nije prošlo ni sto godina od prodaje Dalmacije, kad se Dalmatincima opet pruži zgoda da sa sebe zbace mletački jaram. 10. prosinca 1508. sklopljena je u Cambravu t. zv. »Cambravska liga« na čelu s carem Maksimilijanom. Saveznici su htjeli raskomadati mletačku državu i uzeti svaki svoje, te su pozvali i ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava da stupi u njihovo kolo, pa da će i on dobiti natrag Dalmaciju. Na državnom saboru u Stolnom Biogradu najviše je radio da se stupi u savez Trogiranin Petar Berislavić. Petar je uvjeravao velikaše da ima mnogo rodbine u dalmatinskim gradovima, osobito u Trogiru i Šibeniku, i da će s malo vojske lako osvojiti Dalmaciju. Republika je tada savjetovana od svojih prijatelja iz Ugarske, da odaleči iz Dalmacije, navlastito iz Zadra, Trogira i šibenika, sve nezadovoljnike i sumnjivce, i da pripazi na Berislavićevu rodbinu. U Dalmaciji se očito spremao ustanak protiv republike. G. 1510. buknuli su raznii nemiri u Zadru, Šibeniku, Splitu i Hvaru. Tada je trogirski knez prijavio vladi trogirskoga plemića Jeronima Lučića kao buntovnika (homo seditioso), koji buni mnoge svoje sugrađane i neće da pomogne republici. Prijatelji i plaćenici republiike u Ugarskoj spriječili su oružani pohod u Dalmaciju za njezino oslobođenje, ali kad je kasnije Berislavić postao banom hrvatskim, to je pitanje opet došlo na dnevni red, Mlečani se poplašiše. U veljači 1515. znalo se u Mlecima da će ban s velikom vojskom stići na mletačku granicu, a šibenski knez onda javi vladi da ban sakuplja čete s namjerom da provali u Dalmaciju. Dojavi također da su neki šibenčani išli banu, jer »uvelike žele biti pod kraljem ugarskolirvatskim«. Na žalost nije se ništa učinilo, jer su Mlečani vješto uspjeli da odvrate bana od Dalmacije. Oni su naveli Turke da provale u Hrvatsku i da tim zadrže bana. To im je pošlo za rukom, pače su oni indirektno skrivili i Berislavićevu smrt. G. 1520. na 25. svibnja udariše Turci na Hrvatsku, a ban poteče za njima. U planini između Korenice i Bihaća Turci ga iz busije ubiše. Tako je i ova prigoda, da se Dalmacija oslobodi, propala. No u našoj povijesti bilo je još drugih događaja, koji su profoudili Dalmatince da nastave nedovršeno djelo oslobođenja. Od svih tih pokreta najznačajniji je onaj u g. 1596., kad je Turcima otet Klis. Osim otoka i primorja, koji su bili u vlasti mletačkoj, sva je unutarnja Dalmacija bila u rukama ugarsko-hrvatskih kraljeva, dok je nijesu Turci iz Bosne malo po malo osvojili. God. 1537. pao im je Klis u šake. Tako su Mlečani u Dalmaciji došli u neposredno susjedstvo s Turcima. Mlečani, najprije trgovci pa onda kršćani lako su se s Turcima sprijateljili, najviše s onima u Klisu, jer je sva trgovina s Bosnom i u Bosnu išla preko Klisa. Ali ovi trgovački interesi nijesu sklonili mletačke podanike u Dalmaciji da mirno gledaju u susjedstvu još jednoga osvajača, koji je oteo dio hrvatske zemlje i presjekao vezu Dalmacije s Hrvatskom i Bosnom. Zato su se Dalmatinci htjeli otresti i turskog susjedstva kao i mletačkog gospodstva. Bilo im je to teško, jer su Mlečani i Turci bili prijatelji i saveznici i pomagali su jedni druge, kad se je raja dizala ili protiv polumjeseca ili protiv krilatog lava. No i Dalmatinci su imali svoga saveznika, prijatelja i brata rođenoga. Bili su to uskoci, koji su se poslije pada Klisa zaklonili u Senj s tvrdom vjerom i odlukom da će Turčinu oteti Klis. S njima su mletački podanici zajedno i sporazumno radili i protiv Turaka i protiv Mlečana, a u toj ih je borbi pomagao ugarskohrvatski kralj i car austrijski, koji je opet htio proširiti svoju vlast nad Dalmacijom i Jadranom, a ako bude sreće i nad Bosnom. Pokret za oslobođenje Klisa bio je zahvatio takova maha u dalmatinskiim gradovima, da je sav narod, seljaci i građani, plemići i biskupi, popovi i fratri, na tome radio. Uzalud su mletačke vlasti najstrožijim mjerama prijetile i kažnjavale svoje podanike. Narod je s uskocima hrlio da otme Klis, napokon ga i oteo na radost svega kršćanstva, a na zaprepaštenje same republike. Republika je u ovom pokretu vidjela kako je omražena u narodu; na svoje se oči i uši osvjedočila da Dalmacija nije s njom, nego da čezne za svojom braćom i svojim zakonitim kraljem. U noći između 6. i 7. travnja 1596. osvojiše Dalmatinci i uskoci sa splitskim plemićem Ivanom Albertijem na čelu grad Klis i na njemu izvjesiše zastavu cesara i kralja Rudolfa II. Iz ovih vremena imamo mnogo izvješća mletačkog providura Benedikta Mora i drugih mletačkih službenika (Tomić: Građa za istoriju pokreta na Balkanu protiv Turaka krajem XVI. i početkom XVII. vijeka. Knjiga I. Izd. Srp. Kr. Akademije 1933. — Ljubić: Pregled hrvatske povijesti), iz kojih ćemo iznijeti neke podatke, koji najrječitije govore o raspoloženju u Dalmaciji protiv republike. Čim su Dalmatinci s uskocima osvojili Klis, u Mlecima se počelo raditi da se od republike digne svaka odgovornost zbog sudjelovanja njezinih podanika i spriječi pomaganje kliške posade i sa strane mletačkih podanika i senjskih uskoka i sa strane papine, cesareve i Španjolske. Republika je tim htjela, da Turci opet osvoje Klis. Zato je ona odmah poslala u Dalmaciju za glavnog providura mletačke mornarice Benedikta Mora. Providur je strogo izvršivao naloge iz Mletaka i redovito slao izvješća o svim priiikama u Dalmaciji. Dneva 28. travnja 1596. ovako izvješćuje senat: »Nalazim ovu pokrajinu tako promijenjenu u onoj odanosti i ljubavi, u kojoj je običavala biti u prošlosti prema republici, da sam na moju žalost prisiljen kazati da je sada sva pobunjena i ne prikrivajući u svojim srcima svoja čuvstva čeka zgodu da ih očituje. Svi su interesirani za klišku stvar, s dušom skloni carevcima, a ko ne može djelom da pomogne kolovođe ovoga jiothvata, to čini riječima, misleći da će im biti bolje kad Klis ostane u rukama carevaca, a ne u turskim«. Pučanstvo je iz Kaštela pobjeglo u planine kad je doznalo za providurov dolazak, ali se providur ne usuđuje provesti istragu, »jer bi se bez dvojbe digla sva ova pokrajina«. U vladine je ruke bilo došlo jedno pismo nekoga nepoznatoga Trogiranina od 16. travnja, kojim javlja prijatelju, da uskoci govore, da će i Trogir i Split uskoro biti cesarevi, i da se boji neke bune, jer da su ovi uvijek mrzili mletačkoga dužda. Tako su oni veseli da skoro javno govore: »Domalo ćemo promijeniti gospodara«. To je pismo bilo pročitano u senatu 2. svibnja, našto je senat istoga dana naredio poslaniku na cesarovu dvoru, da pripazi na sve mletačke podanike, osobito iz Dalmacije, koji onamo dolaze. Iz Splita zatim Moro piše 12. svibnja senatu da je išao u Trogir, jer je čuo da su se Trogirani posve otuđili republici i da su skloni cesarevcima, a najviše svećenstvo. U drugom iszvješću istoga dana Moro još javlja, da je 200 Trogirana, Splićana i Šibeničana unijelo u Klis hranu i municiju, te da svako s velikim veseljem sluša vijesti o pomoći Klisu i niko ne krije tu radost, jer im se na licu vidi zadovoljstvo. Po noći su u Splitu i Trogiru crkve otvorene i narod na golim koljenima moli. Moro se više u nikoga nije pouzdavao, te 20. svibnja moli dužda da mu treba tumača za hrvatski jezik, koji bi znao hrvatski čitati i pisati, jer se ne može pouzdati u sadašnjega, a niti u ijednoga drugoga iz Dalmacije, jer su mu svi sumnjivi. Stoga moli da mu se takav tumač nađe u Mlecima, ali ne Dalmatinac. Međutim se dogodilo, što su Mlečani htjeli: 30. svibnja Turci su preoteli kršćanima Klis, u prvom redu zahvaljući Mlečanima, koji su spriječili svaku pomoć Klisu. Moro istoga dana piše senatu da se je narod u Dalmaciji zbog gubitka Klisa sasvim promijenio i nije više onaj kakav je bio pred četiri dana. Ponizio se je i mjesto govora u prilog cesarovaca čuje se sada plač i kukanje, »ali ipak se ne pouzdajem u njihove duše, koje u potaji mislim da su jednake kako sam ih prije opisao«. U izvješću od 3. lipnja Moro opet kaže, kako su se svi promijenili, jer su izgubili oslon, koji ih je držao. Bila je za republiku — piše on, — velika dobit, što je upoznala osjećaje ovoga naroda prema republici. Morov dolazak u Dalmaciju bio je spas, navlastito za Split i Trogir, jer bi sigurno bila stigla u Split i Trogir uskočka pomoć i pučanstvo bi je primilo s izvješenjem cesarevih zastava na gradske kule. Jedino vojna sila, koju je providur imao u gradovima, spriječila je da pučanstvo to ne izvrši. Tri dana kasnije Moro opet piše senatu zahvaljujući Bogu što je sve dobro prošlo i što republika nije pretrpjela štete, a to jer je znao vješto ukloniti svaku pogibelj i ugušiti svaku zavjeru. To je urodilo da se sada Split i Trogir nalaze u rukama republike, jer bi inače carska vojska i pomoć Klisu bile ravno, došle u Split, a Splićani bi ih pripravno dočekali, da providur nije čuvao grad i imao u gradu dobrilh uhoda da građani nijesu mogli ni slamku maknuti, a da on ne bi doznao. Providur Moro budno je pazio na sve i svakoga. Iz Hvara 26. rujna piše senatu, da stvari republike u Dalmaciji stoje očajno. Nakon prošlih kliških događaja otkrila se duša dalmatinskog plemstva, koja je očito sklona carevcima i otuđena republici. Ne može se u to ni najmanje dvojiti, jer je to sigurno i providur je sam to svojim rukama dodirao. Bilo je ostalo niže pučanstvo, ali će i ono iz nevolje biti primorano da se združi s uskocima. 8. listopada Moro opet piše, da su dalmatinski kolovođe sporazumni s carevcima i da će sve poduzeti da osvoje Klis u nadi da će tako postati gospodari Dalmacije. U istom je smislu trogirski knez Jeronim Minio g. 1598. izvijestio vladu o »čudnoj naklonosti koju je narod pokazivao prema cesaru, za koga su tako oduševljeno radili, da se ne da iskazati«. Zato u takovoj prigodi »ne treba drugo upotrijebiti protiv njih, nego gvožđe (okove) i uže (vješala), kako sam ja učinio s nekima, koji su mi dopali šaka, davši ih javno objesiti i zapaliti im kuće, da ostale zaplašim«. Godinu dana prije i šibenski knez Dolfin pisao je da su šibenčani s ushitom bili primili vijest o osvojenju Klisa, te kaže: »Mislim da je republika utoliko gospodarica u onom gradu, da ne rečem u čitavoj provinciji, ukoliko je daleko ugarskohrvatski kralj, jer ima mnogo ovdašnjih podanika, kojima je u srcu ugarskohrvatsko kraljevstvo kao njihovog zakonitog gospodara, a vlast republike osjećaju kao nešto, što su sami odabralii«. Providura Mora bio je u časti zamijenio Ivan Bembo, koji na povratku u Mletke 12. rujna 1598. izvijesti senat o stanju u Dalmaciji ii kaže, da je Dalmacija veoma osiromašila, pa stoga je pučanstvo, osobito plemstvo, nemirna duha i malo je sklono repubhci, te pokazuje da želi novotarije i preokret stvari, uvjereno da će tim poboljšati svoje stanje. Stoga ne misle niti rade drugo nego snuju malo pohvalna djela. Među ovima m Splićani najgori i u njih se malo može pouzdati. »Dosta mi je da vam javim zlu volju ovih vaših podanika i slabu vjernost i pokornost prema republici«. Jednako raspoloženje Dalmatinaca ostalo je još dugo. Glavni pomorski providur Paskvaligo upozoruje 9. studenoga 1602. senat da treba dobro paziti na djelovanje Dalmatinaca, navlastito plemića, koji su skloni novotarijama, a da ne graniče s Turcima, nego s kojim drugim (t. j. carevcima), ne zna, da li bi se u njih moglo pouzdati. Slično je g. 1602. rekao i splitski knez Renier o Splićanima da »zbog neke prirođene naklonosti prema cesaru, za koga drže da je nekada bio njihov zakoniti vladar, žele novotarije i nikako ne prestaju govoriti i snovati nove načine da Klis dođe u kršćanske ruke«. Najbolje je dušu dalmatinsku opisao vrhovni providur u Dalmaciji i Albaniji Franjo Molin g. 1625. U mletačkom smatu on je izvijestio, da se u duši dalmatinskih plemića tvrdokorno čuva neka isprazna uspomena njihove stare slobode, za koju kažu da su uživali njihovi pređi pod vladanjem ugarskohrvatskog kralja. »Tu misao upijaju djeca s majčinim mlijekom i stoga sebi predstavljaju da su nekada bili u istom položaju kao Dubrovčani, njihovi susjedi i sunarodnjaci, pa se nije čuditi da još žele biti što su nekada bili«. Zatim Mlečaniln providur nastavlja: »Stoga je mudrost naših (t. j. mletačkih) starih dovela strance u mjesta, koja su se smatrala više izloženim, i u ono doba kada su ove čežnje (Dalmatinaca) bile češće, te je dala velike povlastice građanima, koji su kao stranci došli iz raznih mjesta, a najviše iz drugih gradova mletačke republike, koji su se u Dalmaciji stalno nastanili i s nesebičnom vjernošću i odanošću služili i služe kao braniči javnih interesa i kao pravi protivnici svega onoga, što bi koji od onih drugih (starosjedioca Dalmatinaca) mogao izvesti neugodnoga. Zato su jedni s drugima uvijek u neskladu«. Ovo zlatno priznanje Mlečanina dokazuje, kako je republika htjela pomoću prekomorskih doseljenika ugušiti glas i svijest hrvatskoga naroda u Dalmaciji. Nije republici to pomoglo. I dalje su Dalmatinci radili da se oslobode Mlečana i ujedine s braćom u Hrvatskoj. Mi prekidamo iznašanjem daljnih povjesnih dokaza, jer i ovo što smo iznijeli dokazuje našu tvrdnju, da su Dalmatinci uvijek bili protiv mletačkog gospodstva. G. 1797. konačno su postigli ono, što su vijekovima želili. Pala je republika i Dalmaciju je zauzeo general Rukavina u ime ugarsko-hrvatskog kralja.