Na jugu Hrvatske početkom XV. vijeka bio je najmoćniji hrvatski velikaš Ivaniš Ivanović Nelipić, knez cetinski i kliški. Držao je skoro svu Hrvatsku južno od Velebita do Cetine osim primorskih dalmatinskih gradova, koji su ga često birali za kneza. Njegova je moć bila tim jača, što je njegova sestra bila udata za splitskoga hercega Hrvoju Vukčića Hrvatinića silnog velikaša u bosanskom i ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Po smrti Hrvojinoj (travnja 1416,) Jelena se preudala za bosanskog kralja Stjepana Ostoju, ali ipak knez Ivaniš obvlada Hrvojinim gradom Omišom na ušću Cetine i Krajinom. Jedinicu kćer Katarinu bio je Ivaniš g. 1411. zaručio za kneza Ivana (Anža) Frankopana, najstarijeg sina moćnoga kneza Nikole. Kralj Sigismund poveljom od 28. studenoga 1412. dozvoli da Katarina dobije u miraz sva Nelipićeva porodična imanja: Klis, Sinj, Travnik na Cetini, Knin, čačvinu, Poljica, Omiš, Visuć, Kamičac, Ključ i žuću Petrovo Polje, Zvonigrad sa župom Odorjanskom i sa svim Vlasima i Hrvatima. Ivaniš se za vrijeme od 1416. do 1434. zove banom Dalmacije i Hrvatske, iako mu te časti kralj nije bio dao, što ipak pokazuje njegovu veliku vlast i moć. Pomagao je Ivaniš šibenčane i Trogirane u očajnoj njihovoj iborbi protiv Mlečana, koji su bili kupili Dalmaciju i silom je sada pokoravali. I kad je primorska Dalmacija s otocima pala g. 1420. u pandže mletačkoga lava, Ivaniš nije sustao u borbi protiv republike. Bjegunci iz Trogira i nezadovoljnici iz drugih mjesta našli su u njega utočišta i pomoći. Pomagao ih je da se osloibode mletačkoga ropstva. U knezu Ivanišu Nelipiću dobila je republika pogibeljnog susjeda, ali i Ivaniš u republici lukavoga prijatelja. Republika se bojala kneza, jer još nije učvrstila svoju vlast uDalmaciji, ali i knez se bojao da mu republika ne otme Klis i Omiš. Za Klisom je osoibito repuiblika čeznula, kao ključem njezinoj trgovini i kao prijetnjom njezinomu posjedu na primorju od Trogira do Omiša. Zato republika uvijek radi da se dočepa Klisa. Odmah po osvojenju Trogira i Splita sklopi ona (13. srpnja 1420.) primirje s knezom Ivanišem do Jurjevdana slijedeće godine. No primirje je bilo prividno. Već u prosincu 1420. Splićani se tuže na Ivaniša i Poljičane i mole republiku da ih izbavi »iz žvalja zijajućeg zmaja«. Da napakoste knezu Mleeani se združe s bosanskim kraljem Tvrtkom II. Tvrtkovićem i s velikim vojvodom Sandaljem Hranićem, te se sporazumješe da Klis, Omiš i druge bližnje tvrđave dođu u mletačke ruke, ako Ivaniš ili Poljieani navale. Mlečani naređuju svojim knezovima u Dalmaciji da se složno brane od Ivaniša, a usput šalju kralju Tvrtku 1,1. poslanika da navali na Ivaniša, jer da ometa trgovinu između Bosne i Mletaka. Republika nudi kralju sve kneževe zemlje osim Klisa, Omiša i Poljica, koji su joj tobože oteti. Kralj u načelu pristade i Mlečani mu obećaše pomoć od 500 ljudi ili 8—10.000 dukata. Knez se ne dosjeti ovoj potajnoj uroti, te kad vidje da Sandalj diže na njega vojsku, zatraži od Mlečana zaklonište, na što oni pristadoše uz uvjet da im vrati Klis, Omiš i Poljica, ili da im proda Klis za 5000 dukata. Nelipić ne prista, a onda republika ponudi bosanskom kralju Omiš i sve drugo, a da Klis njoj ostane. I tako je 6. veljače 1423. u Sutjesci bilo ugovoreno da će kralj uz mletačku pomoć do Uskrsa (25. travnja 1424.) udariti na Ivaniša i to najprije na Klis, koji će pripasti republici, a ostalo (Omiš, čačvina, Sinj, Travnik i Poljica) kralju. Međutim TVrtko II. nije mogao ispuniti obećanja, jer je kod kuće imao boj biti s Turcima. Domalo se i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund pomiri s republikom i sklopi primirje (8. rujna 1428.), koje produži (4. lipnja 1433.) na pet godina. Tim je Sigismund mučke priznao Mlečane gospodarima otete Dalmacije i odrekao se njezina oslobođenja. Knezu Ivanišu nije sada drugo preostalo nego da se pomiri s prilikama i da živi sa susjedom u miru. Otada on se lijepo pazi sa Splitom, Trogirom i Šibenikom. Ljeti g. 1434. više nema spomena o knezu Ivanišu Nelipiću. Umro je, a da nije ostavio muškog poroda. Njegova kći Katarina s mužem Ivanom Frankopanom ostade jedinom baštinicom i gospodaricom golemog Nelipićevog posjeda. Njezin muž, koji je s bratom Stjepanom nakon smrti očeve g. 1432. foio i ban hrvatski, postade sada najsilnijim knezom u Hrvatskoj. Tako moenog velikaša nije kralj Sigismund mogao da trpi, a pogotovo kad su protiv Frankopana ustali Celjski knez Ulrik i knez Nikola Zrinski. Zaokupiše oni kralja da ponizi lvana Frankopana. Kralj nato pogaizi onu staru povelju, kojom je Katarinu bio priznao baštinicom Nelipićevih imanja, i u drugoj polovici g. 1435. zatraži da mu Frankopan predade svu Nelipićevu baštinu. Knez &e usprotivi, a onda ga kralj u siječnju 1436. proglasi buntovnikom, oduze mu sve časti i posjede, i naredi Matko Talovcu, banu čitave Slavonije, da ga silom pokori. »Knez Hanž Frankopan, krčki i modruški, cetinski i kliški knez i veće, ban Dalmacije i Hrvat«, ne popusti. On bijaše preselio na jug. Na 18. ožujka 1436. u Klisu potvrđuje Vlasima stare zakone, a 31. listopada dariva zemlje u Cetini pod Sinjom. To je dokaz da ban Matko Talovac nije uspio da ga pokori, te se vrati u Zagreb. No, što nije učinila sila, to je postigla smrt. U prosincu 1436. umre knez Ivan Frankopan, našto se ban Matko vrati da obračuna s Ivanovom udovicom. Išlo je to brzo. Slaba i nezaštićena žena bila je prisiljena da 31. siječnja 1437. predade Matku sve gradove i posjede Nelipićeve, koje onda Sigismund darova braći Talovcima: Matku, Petru (Perku, Pirku), Franku i Ivanu. Porodica Talovac starinom je iz Korčule, a kasnije su neki njezini članovi dobili dubrovačko građanstvo. Ne zna se kako se je zapravo u Korčuli zvala, a niti koje je prezime irnala u Dubrovniku. Nieim nije utvrđeno da se je zvala Lukarević. Ima više priča o toj porodici. Neki kažu da im je otac neki Ivan Dubrovčanin, koji je poslije bitke kod Nikopolja (25. rujna 1396.) spasio kralja Sigismunda i na svom ga brodu prevezao po Dunavu i Crnom moru do Carigrada. Drugi opet pišu, da je taj Ivan sa isinovima prevezao Sigismunda iz Dubrovnika u Split i Senj, te da ga je onda kralj iz zahvalnosti poveo sa sinovima u Ugarsku. Neki suvremeni pisac kaže da su Talovci bili bogati dubrovački građani i da su u Dubrovniku ,ne samo počastili kralja bjegunca, nego da su mu i novaca posudili, pa je onda kralj poveo braću Talovce sa sobom i uzeo ih u službu. Matka je postavio za svoga državnog blagajnika ili upravitelja financija. Dobili su zatim od kralja posjed Topolovicu (Thallowch, Tallocz) u križevačkoj županiji, i po tome je posjedu čitava porodica dobila latinsko prezirne »de Thallowcy« a hrvatsko »Talovac«. Najbliže će biti istini, da su Talovci u Dubrovniku bili bogati trgovci, čije su valjda lađe plovile do Carigrada i Crnog mora. Poslije poraza kod Nikopolja oni su kralju ukazali velike usluge i posudili mu novaca, a on im je za to darovao posjed i obasuo ih častima. Tako su četiri sina Ivana Dubroveanina došla u Ugarskoj i Hrvatskoj do časti i upliva. Već g. 1430. Matko je župan kovinski (Kovin na Dunavu prema Smederevu) i kapetan beogradski, te gospodar grada Srebrenika u Usori. Matka tada Dubrovčani zovu svojim građaninom i prijateljem i traže od njega pomoć protiv bosanskoga vojvode Radoslava Pavlovića. Matko je g. 1433. išao u Rim kao kraljev poslanik. G. 1434. dobio je po smrti vranskoga priora Alberta naslov upravitelja vranskoga priorata s uživanjem svih dobara i dohodaka prioratskih u Hrvatskoj i Ugarskoj. Istodobno je bio imenovan upraviteljem zagrebačke biskupije. Slijedeće ga je godine kralj imenovao banom čitave Slavonije. Tim je Matku i braći odskočio ugled. Uz Matka ističu se i braća mu. Petar mu je pomoćnik i povjerava mu upravu zagrebaeke biskupije, te postaje banom Dalmacije i Hrvatske. Franko je ban severinski i kao takav sudjeluje u lipnju 1437. kod Smedereva bitci is Turcima. Zatim je župan temeški i kapetan beogradski. četvrti brat Ivan posvetio se svećeničkom staležu i postade priorom vranskim. Uz velike časti drže braća Talovci i velike posjede po čitavoj državi, kao i brojna imanja, koja su dobili po svojim ženama. Ban Matko bio je oženjen s Margitom, kćeri Petra čeha Levanskoga, bivšeg bana mačvanskoga. Franko je oženio Jelenu, kćer Vladislava Jakšića od Kužlja, a Petar je imao za ženu Jadvigu, nepoznatog nam roda. Ban Matko Talovac malo se zadržao na jugu. 22. veljače 1437. u Kninu izdaje trogirskom plemiću Jakovu Buffaliu, svome službeniku, slobodni putni list po Ugarskoj, Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Zatim s vrati ostavivši brata Petra da u ime sve braće upravlja s Nelipićevom baštinom. U to umre Sigismund (9. prosinca 1437.) i naslijedi ga Albrecht Habsburški, muž jedinice mu Jelisavete, koji Petru Talovcu povjeri hrvatskodalmatinsku bansku čast zbacivši kneza Stjepana Frankopana. Novi kralj ostavi Talovcima i nadalje grad Đurđevac u Slavoniji, Srebrenik i Brčku u Usori, koje im je Sigismund bio dao u zalog. Petar Talovac kao ban Hrvatske i Dalmacije imao je sada da čuva povjereno rnu ikraljevstvo i baštinu Nelipićevu od hrojnih neprijatelja, onih istih Nelipićevih dušmana, to jest: od Mlečana, od bosanskog kralja i od velikog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, sinovca i baštindka Sandaljeva. Brzo je došlo do sukoba. Mlečani se tuže kralju i banu Matku na Petra, koji je htio doći do nekih sela, solina i mlinova, koje da je pokojni knez Ivaniš bio tobože oteo Splićanima. U oružanom sukobu Petar je bio zarobio neke mletačke vojnike i odveo ih u Klis. Sigurno mletačke tužbe nijesu imale uspjeha i nijesu bile opravdane, pa republika odmah uvidi svoju pogrješku i naredi splitskom knezu da s Petrom živi u miru. Pobojala se lukava lija moći braće Talovaca i uvukla se u svoje duplje, čekajući bolju zgodu. Zato, kad je u siječnju 1438. knez Ivanac Novaković nudio splitskomu knezu da će mu predati kliški varoš, republika to odbije, »jer je njihova čvrsta namjera i odluka da B velikim knezom (Matkom) i s njegovim bratom (Petrom) i sa svima žive u dobru prijateljstvu i miru«. Kad su zatim Vlasi, Petrovi podanici, bili pobjegli na mletački teritorij, zatraži Petar da ih republika otjera, i kad to nije učinila, uze Petar napadati Vlahe i mletačke podanike, našto republika 26. veljače 1439. izjavi da će udovoljiti njegovim zahtjevima. Nekako u ovo vrijeme zahvali se ban Matko na upravi vranskoga priorata, te na njegovo mjesto bi imenovan kao pravi prior najmlađi brat ivan Talovac, koji se kao takav prvi put spominje početkom 1439. U ožujku iste godine našla su se na saboru u Križevcima tri brata Talovca: ban Matko, ban Petar i prior Ivan. 6. lipnja ove godine naredi kralj na molbu Duforovčana Matku i Petru da sa svom silom hrvatskog kraIjevstva udare na vojvodu Stjepana Vukčića, ako navali na Dubrovnik. U kolovozu i rujnu 1439. nalazi se ban Matko s bratom Frankom zajedno s kraljem i s velikašima da oforane Smederevo. Domalo umre kralj Albrecht (27. listopada 1439.) ostavivši udovicu, koja 22. veljače 1440. rodi sina Ladislava, nazvanog Postuma, jer se rodio poslije očeve smrti. Velikaši ne htjedoše da znadu za kraljicu udovu i njezinoga sina, te izabraše poljskoga kralja Vladislava. Početkom 1440. ode Matko s deputacijom u Krakov da mu ponudi prijestolje. Da mu se osveti Jelisaveta ponudi (21. siječnja) Dubrovčanima Talovčev Omiš, koji je htio oteti vojvoda Stjepan Vukčić, a kad se Matko vrati u Budim kraljica ga uhvati i baci u tamnicu. Vojvoda Stjepan Vukčić bio je iskoristio odsutnost Matkovu i navalio na Petra da mu se osveti, što su prošle godine Talovci obranili Dubrovnik. Vukčić u veljači 1440. zaista osvoji Omiš i Poljica. Međutim Matko krajem travnja sretno umače iz tamnice i odmah pohiti na jug bratu u pomoć, dočim je treći brat Ivan, prior vranski i kapetan beogradski kroz to vrijeme (od svibnja do listopada) morao braniti Beograd od podsijedanja sultana Murata H, Ni brat Franko nije došao, jer je i on morao odbijati turske navale na Kovin, Beograd i Mačvu. Zbog toga Matko nije mnogo pomogao bratu Petru, niti je preoteo Omiša. Matko se 21. lipnja nalazi u Budimu, gdje je safoor izabrao Vladislava za kralja. Sa svim tim se vojvoda Stjepan Vukčić bojao Talovaca, te se obrati Mlečanima za pomoć. Republika ga odbije (13. rujna), »jer je u primirju s krunom ugarskom, a mjesta, koja drži knez Matko, pripadajn ugarskoj kruni«. To nije smetalo da vojvoda onda osvoji i Neretvu, što mu Petar Talovac nije mogao spriječiti. Očito je da je republika potajno pomagala vojvodu, koji joj je bio manje pogibeljan od Talovaca. Dvolična republika brzo je to dokazala. Polovinom prosinca bio je u Mlecima poslanik kralja Vladislava, koji tom prilikom svrati govor na prilike Talovaca i zamoli republiku da pomogne banu oteti Omiš iz vojvodinih ruku. Republika na to odgovori da banu ne može pomoći u borbi s bosanskim vojvodom, jer mora ostati neutralna, kako je vojvodi bila obećala, kad je i on od nje tražio pomoć. Tek je republika dozvolila Matku da može kupiti u Mlecima bojne strojeve, prah i oružje, s kojim će se Talovci i vojvoda satirati, a ona će kasnije ubrati plod. Srećom su ban i vojvoda prozreli namjere mletačke i krajem 1440. pomirili se i sklopili savez protiv svakoga. Matko je sada vojvodi priznao vlast nad Omišem i Poljicima u nadi da će mu brat Petar mirnije živjeti. Matko se 19. travnja 1441. nalazi s kraljevom vojskom kod Sombotelja, gdje je ugovoren mir između kralja i Celjskih knezova Fridrika i Ulrika. U kolovozu prisustvuje saboru u Budimu. Ban se Petar tako riješi jednog neprijatelja vojvode Stjepana, a s drugim, Mlečaninom, gleda da živi u miru. Republika mu doduše iskazuje ljubav, ali samo kad se radilo o njezinoj koristi. U travnju 1441. dozvoli mu da bez carine doveze preko Zadra i Trogira žita, oružja i municije i drugog, što mu je trebalo za utvrđivanje njegovih gradova. Petar stoluje većinom u Klisu ili u Sinju i nastoji da udobrovolji Mlečane. Valjda već od osvojenja Dalmacije 1420. nijesu mjesta u cetinskoj i kliškoj župi, koja su ostala u vlasti ugarsko-hrvatskog kralja, plaćala desetinu splitskoj crkvi, nego se je ona upotrebljavala za uzdržavanje kraljevih gradova u Hrvatskoj. Na molbu splitskoga nadbiskupa naredi ban Petar na Tijelovo 1442. svim kaštelanima i podkaštelanima u cetinskoj i kliškoj župi da u buduće oni ne utjeravaju desetinu, nego da je prepuste crkvi. Jednako je postupao i ban Matko prema zagrebačkoj biskupiji, čijem biskupu i kaptolu nijesu mnoga vlastela i sela davali desetinu, pa je na tužbu kaptola naredio 1. studenoga 1442. iz Budima bratu Ivanu, prioru vranskom, da priteče kaptolu u pomoć. Petar je i inače bio darežljiv prema svojim službenicima. Tako je 2. siječnja 1443. u Sinju obdario Vignja Dubravčića sa »zimišćem« Koprivno i drugim zemIjama. U borbama protiv Turaka g. 1443.—1444. oko Niša i Kunovice sudjelovao je bez dvojbe ban Matko s braćom. Nakon pobjede kralj Vladislav krene u Budim, gdje su se među ve~ likašima našla braća Matko, Franko i Petar, »knezovi cetinski i banovi kraljevineDalmacije i Hrvatske«. I ovu su zgodu Mlečani znali iskoristiti. Bili su se posvadili s vojvodom Stjepanom Vukčićem radi Zete, te narediše splitskom i trogirskom knezu da složno udare na vojvodu i da mu otmu Omiš, Neretvu i Hercegnovi. Talovci se sada ponudiše Mlečanima za savez, ali su ih ovi odbili, jer da rade o miru s vojvodom, dočim je u stvari bila prosta mletačka prijevara. Republika je htjela sama bez Talovaca ugrabiti Omiš i primorje, a da ne dijeli plijen s njima. To joj je i uspjelo. U siječnju 1444. potkupi splitski knez Krsto Marcello Poljičane da se odmetnu od vojvode i da priznadu vlast mletačku, što oni i učiniše, našto im knez 29. siječnja izda povelju i nadari neke poglavice. U isto se doba predadoše i Omišani. Protiv mletačkog postupka prosvjedova bosanski kralj Stjepan Tomaš, smatrajući Omiš i Poljica svojim, dočim je Petar Talovac bio nemoćan da se mletačkoj sili odupre. Možda na poziv Petrov prispije sada brat mu Franko, a sigurno je zbog ovoga i brat Ivan, prior vranski, koji se spremao da napusti svoju čast i domovinu i da preseli u Rod, što mu je papa 21. veljače dozvolio, odustao od svoje namjere, te je i on pritekao braći u obranu. Mlečani su odmah razumjeli, što ih čeka, te 2. veljače pišu Franku Talovcu da su dočuli kako je nezadovoljan s postupkom splitskoga kneza, koji se umiješao »u poljičke i omiške stvari«, ali da je republika ona mjesta »otela u ratu« iz vojvodinih ruku, s kojim je mnogo godina »u otvorenom ratu«. čudi se stoga republika da bi to Franku moglo biti krivo, te ga moli da se primiri, jer želi živjeti u prijateljstvu s ugarsko-hrvatskim kraljem. Ipak su Mlečani bili uvjereni da je njihovo izgovaranje slabo i da bi moglo doći do neprijateljstva s kraljem i s Talovcima, pa narediše 8. veljače splitskom knezu da se ne miješa u poljičke i omiške stvari i da ona mjesta ostavi na slobodi, jer ih je i tako bez znanja vlade bio primio u vlast. Još se je u mletaekom vijeou predlagalo da se republika knezu Franku ispriča, jer da je mislila da su ona mjesta vojvodina, a sada eto čuje da pripadaju hrvatskoj baniji, kojoj ih je vojvoda Stjepan oteo. Zato neka Franko pošalje u Mletke poslanika da objasni svoja prava na ona mjesta. Sve su to bila prosta mletačka izmotavanja da zavaraju Talovce. Da republika nije ozbiljno mislila stvar izravnati s Talovcima, dokazala je tim, što je 28. veljaoe potvrdila Omišu stare povlastice. Ban Matko otpremi nato poslanika u Mletke da prosvjeduje, a bosanski je kralj opet tražio da mu Mlečani vrate Omiš i Poljica. Bezdušna republika odgovori 15. svibnja kralju i Matku da obzirom na veliku ljubav među njima imaju smatrati isto kao da su ona mjesta u njihovim rukama. Videći Talovci da republika ne misli pustiti njihove posjede, poče Petar napadati na Poljica, našto mu republika 5. kolovoza posla poslanika da ga umiri i da mu razloži da je u ratu s vojvodom uzela Poljica, te ako ih ne pusti na miru, da će ih ona obraniti, a njega tužiti kralju. Kraij Vladislav bi bio bez sumnje obranio Talovce, koji su tada zbog čestih ekspedicija bili zapali u novčane neprilike i u rujnu 1444. zadužili se u Matkova blagajnika za 5000 forinti. No u taj je čas kralj krenuo u rat protiv Turaka i u bitci kod Varne 10. studenoga 1444. poginuo. Toj je bitci sudjelovao i ban Franko, a valjda i prior Ivan, dočim je Matko zbog bolesti ostao kod kuće. Na prijestolje sada zasjede Ladislav IV. Postumus, sin Albrechtov, a gubernatorom postade Janko Hrnjad (Sibinjanin Janko), oba protivnici Talovaca. U ovoj nedovršenoj borbi s republikom ošinu Talovce težak udarac. Krajem 1444. ili početkom 1445. umre knez Matko, valjda u svom gradu Prodaviću, gdje se nalazio 20. studenoga. Njegovom se smrću ugasi zvijezda Talovaca, koji su ostali okruženi sa svih strana od neprijatelja. Knezovi Celjski, otac Fridrik i sin Ulrik, proglasiše se slavonskim banovima i uzeše otimati imanja Talovaca. Ulrik posla Jana Vitovca da otme neka imanja zagrebčke biskupije i tom zgodom opsjede Talovčev Đurđevac. Nato prior Ivan sakupi nešto vojnika da se opre Vitovcu, ali kod Pakraca Vitovec udari na Ivanove čete i u boju pade prior Ivan Talovac (1445.). Banu je Petru tim i drugo krilo bilo polomljeno. Ostao mu je još brat Franko, koji je neko vrijeme upravljao s prioratom vranskim, ali domalo bi irnenovan upraviteljem priorata Ivan (Sekelj, sestrić iHunjadov. Slijedeće godine povjeri Hunjad svome sestriću i baniju i darova mu neka Talovčeva imanja (Đurđevae). Na taj je način bio naviješten otvoren rat Petru Talovcu. Po smrti Matkovoj svi se neprijatelji sjatiše da Talovcima otmu časti i imanja. Našavši se Petar u tako očajnom položaju, baci se u naručaj mletačkoj republici, najljućoj zmiji otrovnici. Krajem 1445. šalje u Mletke skradinskoga pa ninskoga biskupa javljajući »da vidi kako se mnogo toga sprema da ga istjeraju iz banije«, te ponudi republici Klis, Knin i OStrovicu i još dva grada, ako ga primi u broj svojih plemića i dade mu pristojno življenje u njezinoj državi. Mlečani mu 6. siječnja 1446. odvrate, da nijesu pohlepni za vladanjem i da Talovcima žele da održe one gradove. Prdpravni su mu dati novaca za obranu, ali neka im dade u zalog Klis s kotarom. Međutim je za Petrovu ponudu doznao bosanski kralj Stjepan Toma i odmah je u Mlecima prosvjedovao, jer da oni gradovi po pravu pripadaju njegovoj kruni. Republika mu 17. ožujka lukavo odgovori, da neće ništa poduzeti protiv opravdanih njegovih interesa, ali neka znade da sve, što je njezino, smatra feao da je njegovo. Petar se u svoj svojoj nevolji i nadalje piše »ban Dalmacije i Hrvat« i 29. ožujka 1446. u Klisu potvrdi Cviti ženi kneza Vignja Dubravčića zemlju »poda v Sinjem« i »trsje u Vrilu«. Petar opet pakosti Poljičanima i ote im neka sela i posjede preko Cetine, a da to nije pomutilo dobrih odnošaja s republikom, koja je strpljivo čekala svoju zgodu. Ona mu 8. travnja, kad su dušmani opet na njega ustali, dopušta da u mletačkim mjestima kupi oružja za obranu i da na svoj trošak unovači vojnike, a u potrebi da se njegovi pođanici s blagom zaklone na mletačkom teritoriju. Do toga ipak nije došlo. Petrova se vlast u svibnju još u Hrvatskoj priznavala, a s njim je i banovac Tomaš Tvrtković, koji upravlja s Kninom i Labom. Prođe tako mirno i druga polovica 1446. i sva 1447. U kolovozu 1448. javljaju šibenčani u Mletke veliku novost, da sestrić Janka Hunjada, koji je veliki kapetan u Ugarskoj, dolazi u hrvatske krajeve da uzme polovinu hrvatske banije, i to privolom bana Petra, a zatim da će udariti i na Dalmaciju, osobito na Zadar i Šibenik. Prema tome ima se zaključiti da ss je u drugoj polovini 1448. ban Petar nagodio s gubernatorom i s njegovim sestrieem Ivanom Sekeljem, te da im je bio pripravan ustupiti sjeverni dio svoje banije. Ne zna se da li je do toga došlo, jer malo poslije krene gubernator protiv Turaka da osveti poraz kod Varne. Preko Smedereva.i Niša pade vojska na Kosovo. Boj se bio tri dana (18.—20. listopada 1448.) i svrši porazom kršćanske vojske, s kojom su bili i Ivan Sekelj i Franko Talovac, koji je zapovijedao s rezervom. Poginuše oba. Bjegunci s Kosova bili su došli do Dubrovnika i Dubrovčani ih na svojim brodovima prevezoše do Petra Talovca u Klis ili u Senj. U prosincu dubrovačka republika izrazi svoje saučešće udovici Frankovoj. Petar Talovac smrću trećega brata Franka ostade na poprištu kao odsječena grana. I ako se riješio Sekelja, ne riješi se ostalih neprijatelja. Bosanski kralj i vojvoda Stjepan, koji 1445. dobi od cara Fridrika naslov »hercega sv. Save«, s jednestrane, a Frankopani s druge, dižu se da otmu hrvatsku baniju, dočim gubernator Hunjad opet zatraži od Petra polovinu banije. Petar se u nevolji opet obrati republici. 20. ožujka 1449.nalazi se u Mlecima i tuži se na Hunjada da mu hoće uzeti baniju i u zamjenu da oe mu: dati Ostrovicu i Knin, te moli pomoć i obećaje da neće propustiti kraljevu vojsku u mletačka mjesta. Bek bi ipak da je Petar volio nagoditi se s gubernatorom, nego mu se oružjem oprijeti. Zato bosanski kralj javi početkom travnja republici da »ban Petar ugovara i hoće da dade Ugrima polovinu svoje banije«, što ne bi ni republici ni kralju bilo dobro. Stoga je bosanski kralj htio sporazumiti se s Petrom da mu predade baniju, a kralj bi mu dao neki grad većega prihoda. Republika odgovori kralju da bi joj on kao susjed bio draži od bilo koga, te mji dozvoli da u dalmatinskim gradovima unovači 200 ljudi. U to stiže Petrov poslanik Andrija Tuškanić moleći pomoć da sačuva Ostrovicu i druga mjesta. Republika mu 20. svibnja dade municije i dopusti novačenje, ali mu ne usliša molbu da neće dati zakloništa njegovim neprijateljima. U rujnu Petar opet otpremi biskupa skradinskoga da predoči republici njegovo jadno stanje. Zatraženi mu zajam Mlečani ne odobriše i samo mu dadoše bojnih sprava i praha i obećaše da više neće primati njegovih neprijatelja. Među ovima bili su, valjda po naredbi gubernatorovoj, vojvoda Ivanac Novaković, kome je Petar bio oteo grad Ključ na utoku čikole u Krku i porobio mu neka sela, te banovac Tomaš Tvrtković Gubernator je kroz to vrijeme bio mjesto sestrića Ivana imenovao priorom vranskim strica mu Tomu Sekelja. Kao takav Toma je tražio od Mlečana da mu vrate Vranu, staru stolicu njegove priorije, a to je značilo zaratiti se s republikom. Zato u kolovozu 1450. rado dopuštaju Petru Taloveu da unovaei vojnike i kupi oružja ako bude napadnut. To se je i dogodilo. Banovac Tomaš ote mu Ostrovicu i još jedan grad, što splitski knez javljajući u Mletke dodaje: »da je stanje banovo na rubu propasti«, te bojeći se da bi i Klis mogao pasti u tuđe šake, predloži republici svoju osnovu, da ga sam u ime republike uzme. Odgovoreno mu je 23. studenoga da slobodno to učini, ali s pristankom Petrovim i bez ratnih zapletaja. Usput je republika kušala da i banovac vrati Ostrovicu, ali uzalud. Mlečani su se bili pobojali da Klis ne dopadne gubernatorovih šaka, ako ga oni prije ne dobiju. 18. prosinca narediše splitskom knezu da kaže banu da su voljni, radi njegove koristi, privremeno uzeti Klis i da će mu ga vratiti kadgod hoće, i ako na to Petar pristane, da ga uzme i opskrbi, no ako ne pristaje, a vidi da je banov položaj neodrživ i da je Klis u opasnosti, neka nagovori kliškoga kaštelana da mu ga preda. Sada se i banovac Tomaš predomisli i ponudi republici Ostrovicu, ali ona ga odbi, jer da tobože želi mir. Onda se banovac obrati bosanskom kraIju, koji zapita savjet u Mlecima. Odgovoreno mu je 29. travnja 1451. da radi kako znade, a njegovo će susjedstvo republici biti milo. Tek sada ban Petar uvidi svoju propast. Ne osta mu drugo, nego da se nagodi s gubernatorom. Kad je u travnju bio u Klisu na prolasku dubrovački poslanik Sigismund Gučetić, zamoM ga Petar da posreduje kod gubernatora i da ga primi u milost. Dubrovčani su se odazvali u nadi da će im Petar pomoći u borbi s hercegom Stjepanom. Mlečani su brzo doznali da su »između gubernatora kraljevstva ugarskoga i bana Petra sklopljene neke nagodbe« i da su poslate na potvrdu papi Nikoli V. U Mlecima se pomamiše, kad još doznaše da se radi na tome, da se republici otmu dalmatinski i hrvatski gradovi, koji su u njezinoj vlasti, a pogotovo kad im je Hunjad pisao da vrate Vranu vranskomu prioru. Kušaju da osujete nagodbu, šalju u Vranu zaire, tjeraju vojnike oženjene s Hrvaticama i naređuju da u Zadru budu oprezni i jave svaki dan novosti. Usprkos svim tim mletačkim spletkama dođe u lipnju 1451. do pomirbe i nagodbe s gubernatorom i Petar mu ustupi polovinu banije. Domalo se ban nagodi i s banovcem Tomašom Tvrtkovićem, koji mu ostavi Ostrovicu i polovinu Skradina, a Tomaš se obveže na vjernu služlbu banu i njegovim sinovima. Tim ipak ban Petar ne ostade na miru od gubernatora Hunjada. 29. srpnja ban moli po skradinskom biskupu mletačku vladu za pomoć da očuva svoje gradove ili da ih ona uzme u obranu, a ako ni to neće, neka mu pozajmi 3000 dukata, te će joj založiti soline blizu Splita, jer »inače bit će prisiljen predati svoje zemlje i gradove u ruke velemožnoga vojvode Janka, od koga se više neće moći da brani«. Misleći da je Petru kucnuo zadnji čas, republika mu poruči da će mu dati zajam, ali da joj preda Klis, a ona će ga držati dok joj novac ne povrati. Ban ne pristade na to, nego odluči sam se braniti i 3. kolovoza zamoli republiku da mu dozvoli sakupiti vojsku na mletackom teritoriju i kupiti oružja. »Kao đobrom prijatelju« Mlečani mu dozvole. No nije mu to pomoglo i morao se konačno pokoriti i dati gubernatoru što je tražio. U listopadu Celjski knezovi javIjaju republici »ono što su doznali o dogovorima i ugovorima između bana i druge ugarske gospode«. Bilo je Petru sada lakše da obračuna s Poljičanima, mletačkim podanicima, koji ga onda u svibnju 1452. tužiše republici, pa Petar otpremi poslanika u Mletke da stvar izravna. Domalo se uhvati i s bosanskim kraljem, te republika htjede posredovati jer joj je »kralj predragi brat, a ban predragi prijatelj«. U to se protiv Petra diže Tomaš Tvrtković i zakloni u zadarski kotar. Sve te nevolje ne srušiše Petra, dok ga grom ne ošine odakle se najmanje nadao. Kod gubematora ga osvadi dubrovački poslanik Gučetić da u borbi protiv Dubrovčana pomaže hercega Stjepana Vukčića. Ne zna se koliko je u tome bilo istine, dočim je sigurno da su Mlečani pomagali hercega i iskoristili priliku otevši svu Krajinu i Neretvu s mjestom Driva (Gabela) na, Neretvi. Dubrovačka tužba dobro dođe gubernatoru da Petra sasvim ukloni s puta i tako prokrči stazu Celjskim knezovima, s kojima je bio došao u rodbinske veze zaručivši u kolovozu 1451. svoga sina Matijaša s Jelisavetom, kćerkom Ulrika Celjskoga. Hunjad sada proglasi Petra Talovca veleizdajnikom i oduze mu bansku čast. Shrvan od neprestanih borbi i ogorčen od ove nepravde Petar je po svoj prilici krajem 1452. obolio i više o njemu nema spomena. Od dalnjih progonstava oslobodi ga smrt 11. ožujka 1453. Banom Dalmacije i Hrvatske imenovan je gubernatorov sin Ladislav, koji se u srpnju spremao da dođe u Dalmaciju i preuzme baniju i imanja svoga prethodnika. Mlečani se pobojaše za Split i poslaše onamo za kneza zadarskoga kapetana. No novi ban, zaposlen u Ugarskoj, nije uopće ni vidio svoju baniju, te je za vrijeme od 1453.—1457. izgledalo da nema pravoga bana. To je dalo povoda Ulriku Celjskom da radi kako bi se sam dokopao banije i Talovčeve baštine, što mu je djelomično i pošlo za rukom, ali je i urodilo sukobom između njega i Ladislava Hunjada. Petar Talovac ostavi udovicu Jadvigu i dva nejaka sina: Ivaniša i Stjepana. Od brata mu Franka ostadoše četiri sina (Nikola ili Mikluš, Vladislav ili Lacko, Matko i Franjo ili Fetenac) i jedna kći (Anka). Udovica Jadviga upravljala je zajedničkom imovinom i posjedom u eetinskoj i kliškoj knežiji. Odasvud se pojaviše vuci grabljivci da otmu očevinu nedoraslih Talovaca. Osim kneza Ulrika Celjskoga pojagmi se herceg Stjepan. Da dođe do Klisa i drugih Talovčevih gradova, herceg je htio oženiti Jadvigu. Splićane odmah obuze strah, jer su znali da herceg teži za splitskim herceštvom, kao nekoć herceg Hrvoje, te zamoliše republiku za pomoć. Međutim su se Mlečani već bili osigurali protiv svakoga takmaca. Splitski knez sklopi prije toga sporazum s kaštelanima Klisa, Sinja, čačvine i Petrovca, koji predadoše republici u zaštitu povjerene im gradove u ime banovih sinova. Republika 22. siječnja 1454. potvrdi ugovor, kojim banovae Tomaš Bojničić i kaštelani Juraj Ver i Pavao Kiš predaju republici četiri spomenuta grada, a ako ne uzmognu dati Petrovac, da će predati Ključ, te će na njima izvjesiti zastavu sv. Marka i pokoravati se republici i splitskim knezovima dok Petrovi sinovi ne dođu do 18 godine, a da bez znanja splitskoga kneza neće nikome predati Knin i Lab. Republika će gradove braniti protiv svakoga »osim jedine krune i ugarskih baruna«. Osiguravši se tako, republika javi 18. ožujka heroegu, da je primila u zaštitu gradove pokojnoga bana i njegove sinove dok navrše 18 godina. Herceg je tim bio odstranjen, ali je bilo teže odalečiti Celjskoga kneza Ulrika. On najprije prisili Kurjakoviće, kojima je kralj bio poklonio baštinu pok. Tomasa Tvrtkovića s Ostrovicom, da mu ustupe Ostrovicu i još jedan grad, a onda udari na banovca Bojničića da mu otme Knin i Lab. Uplete se u to i bosanski kralj, te u ožujku 1455. zamoli republiku, ako sama neće uzeti Knin, glavno mjesto Hrvatske, da nagovori sinove bana Petra da mu ga predadu i tako da ne dođe u vlast Celjskoga kneza, koji radi da Mlečanima otme Dalmaciju. I 3. lipnja 1456. bosanski kralj poruči republici da joj mora biti jasno »da Celjski knez hoće svim silama da uzme hrvatsku baniju i protjera onu siročad bana Petra, koja se utekla vašoj i našoj zaštiti«. Kralj poziva republiku da pomogne kaštelanima, jer će inače predati Celjskomu one gradove, osobito Knin. Zgodnije bi u tom slučaju bilo da ga Mlečani uzmu, a ako oni neče, onda će to učiniti sam kralj bosanski. Preporučuje republici da piše hercegu Stjepanu da ne radi protiv Talovaca pomažući Celjskoga kneza, koji je nagovorio ugarsko-hrvatskog kralja da hercegu daruje grad Split. No republika nije htjela zamjeriti se knezu Ulriku, jer je znala da bi tim izazvala ugarsko-hrvatskog kralja, hercsga Stjepana i Frankopane. Ona je dapače oestitala knezu kad joj je ja,vio da je imenovan banom hrvatskim. Mlečani stoga ne prihvatiše prijedloga bosanskoga kralja, nego mu samo obećaše, da će mlade Talovce savjetovati, da rađe njemu, nego drugome predadu Knin, ako ga sami ne uzmognu održati. Mlečani ništa ne poduzeše ni kad je vojvoda Celjskoga kneza Jan Vitovec tražio da mu se predadu Knin i gradovi na Cetini. Banovac Bojničić u kolovozu ili rujnu 1456. preda tako Kndn i Lab, a kaštelan Juraj Ver gradove u Cetini. Jedino kad se radilo o predaji Klisa, Mlečani se makoše i 27. rujna sklopiše ugovor s kliškim kaštelanom Pavlom Kišom za obranu grada. Klis je imao s kaštelanom i mladim Talovcima ostati pod zaštitom republike, a s gradom je imao nadalje upravljati kaštelan Kiš dok bar stariji Talovac, kome je bilo 11 godina, ne navrši 18. Kaštelan će izvjesiti zastavu sv. Marka, kako to već od 1453. čini, a do potrebe će dobiti vojnu pomoe. Iz opreza je republika u ugovoru još dodala »samo ako Klis ne pripada hrvatskoj baniji, nego cetinskoj knežiji«, kao da nije bila na čistu je li Klis Talovčev. U tom je smiislu izvijestila i kneza Celjskoga. I kaštelan se Kiš htio osigurati, pa je 27. rujna 1456. molio republiku da mu daje godišnju plaću i da mu daruje kuću u Splitu, a on se obvezuje da neće grada predati ni Petrovim sinovima dok ,se ne nagiode s republikom, te da će pomagati dalmatinske gradove sa 200 konjanika i 1000 pješaka, a Mlečani ce mu priteći u pomoć. Zato ga oni imaju imenovati kapetanom i poslati mu pozlaćenu zastavu sv. Marka i pozlaćeni štap po hrvatskom običaju, a republika će ga braniti protiv svakoga, osobito protiv krune i baruna ugarskih. Sa svim tim je Celjski knez preuzeo baniju i svu baštinu Talovaca osim Klisa, koji je Pavao Kiš izdajnički podložio republici iako je s gradom još upravljao u ime mladih Talovaca. No pobjeda kneza Ulrika nije dugo trajala. 11. kolovoza umre gubemator Janko Hunjad, a 9. studenoga 1456. ubio je Ladislav Hunjad u Beogradu kneza Celjskoga Ulrika. Poslije goddne dana (23. studenoga 1457.) umre i kralj Ladislav Postumus bez potomstva, te je za kralja izabran 24. siječnja 1458. Matijaš, sin Janka Hunjada. Mjesto kneza Ulrika postao je slavonskim banom Nikola Iločki, dočim je banska čast u Hrvatskoj ostala nepopunjena. Nastadoše u kraljevstvu nemiri. Krbavski knez Grgur hoće da dofoije natrag Ostrovicu, koju je silom bio ustupio knezu Celjskomu, ali su u tome sada Mlečani ugledali pogibelj za svoje gradove Vranu, Nin i Zadar. Javi se i bosanski kralj Stjepan Toma i provali u Cetinu da otme baštinu Talovaca. Od toga ga odvraća republika kao tobožnja zaštitnica mladih sirotana Talovaca, a kralj onda traži bar Knin. Ne miruje ni herceg Stjepan. Blizu Cetine sagradi tvrdavu Radobilje i hoće da gradi most preko rijeke, u čemu ga republika spriječa, a on joj se opravdava da mu je sultan dozvolio da milom ili silom zauzme baštinu bana Petra. Republika ga odvraća, jer da su Petrova djeca njezini štićenici. I herceg odustane ugledavši zastave Marka. No tada provali bosanski kralj i ote veći dio Talovčeve baštine. Hercegu je to bilo krivo i potuži se republici, koja mu 15. listopada 1457. odgovori, da su se njoj i Talovcirna bili iznevjerili neki kaštelani, ali da je sve učinila da bar Klis spasi za sirote Talovčeve. Bosanskom kralju nije bilo dosta i odluči zauzeti hrvatsku baniju, što javi republici i ponudi joj jedan dva grada da mu ne smeta. Mlečani mu 20. siječnja 1458. odgovore, da su zadovoljni sa svojim, a on neka radi što zna. Ovo otimanje za Talovčevim posjedima dojadi kralju Matijašu, te odluči da rastjera ptice grabilice. Sigurno su ga na to nagovorili Dubrovčani, koji su 8. ožujka 1458. ovako pisali ugarskoj gospodi: »Doznali smo s više strana da su poštovani muževi Ver Juraj i Kiš Pavao, kaštelani u Sinju i Klisu, izloženi raznim pogibeljima i da ih neprestano mnoge vlasti, koje zasad ne mislimo spominjati, ili prijetnjama ili očitim ratom nastoje skloniti da se odmetnu od kraljevstva i da spomenutim vlastima predadu rečene gradove i druga mjesta. Kako čujemo Ver Juraj i Kiš Pavao kolebaju i nije daleko od predaje«. Zato su se po kraljevoj zapovijedi bili spremili vranski prior Toma Sekelj i ban Jan Vitovec da krenu u Hrvatsku i pokore gradove i gospoštije. Međutim se ova dvojica posvađiše, našto se bosanski kralj ohrabri da izvede što je bio naumio. Mlečani su mu pustili da radi što hoće, ali samo da ne dira u Klis, na koji su oni računali. Ipak su sve to bili slabi računi. U srpnju je Knin već bio u Matijaševim rukama, a to je bila najbolja opomena Mlečanima i bosanskom kralju, da će im Matijaš pomrsiti račune. Mladi su Talovci bez sumnje sada priznali vlast kralja Matijaša, koji im ostavi očevinu na mirno uživanje. Dneva 22. kolovoza 1458. stoluje u Sinju knez Vladislav s Talovca, knez cetinski i kliški, sin Franka bana, te u ime svoje braće Mikluša i Ferenca, i rođaka Ivaniša i Stjepana Petrovih, daje crkvi sv. Marije pod Sinjom kmeta u Godarcima po imeniu Borcika Kraljića. Matijaš je htio konačno urediti stvari u Hrvatskoj i vratiti ugled kraljevske vlasti. Zato imenova banovima Pavla Špirančića i Petra Zoba. Špirančić preuze krajem 1459. ili početkom 1460. svojn banovinu. S tim je također bio imenovan knezom cetinskim i kliškim i predana mu baština mladih Talovaca. Špirančić se sada piše »knez cetinski i kliški, ban Dalmacije i Hrvatske«. Kao takav traži ne samo Knin i Ostrovicu, nego i Klis, Sinj i čačvinu u Posušju. Ali je time izazvao ne samo Talovce, nego i Mlečane i bosanskoga kralja i hercega Stjepana, koji su dijelom već bili razgrabili, a dijelom htjeli oteti imanja maloljetnih Talovaca. Usprkos svemu tome ban je već početkom listopada 1460. bio gospodar Klisa i došao do svađe sa Splićanima zbog nekih mlinova. Razumije se, da su se tada Talovci povukli negdje u Cetinu i držali jedan dio očinskih zemalja. Herceg Stjepan držao je čačvinu radi koje se bio posvadio s bosanskim kraljem i u kolovozu 1459. izjavio da će čačvinu prije ustupiti Turcima nego njemu. I kralja su bili oklevetali kod pape Pija I,T. da radi kako bi čaevina došla u turske ruke, dočim je u isti mah sultan tražio od hercega čaevinu, jer će tako dobiti prolaz u Hrvatsku i Dalmaciju, a sultan će mu u zamjenu dati štogod hoće. Špirančić nije bio poćudan Mlečanima, koji su ga nazvali »smutljivcem«, jer da otkad je došao u Hrvatsku »nije nikad prestao uznemirivati i smetati obližnju gospodu i svoje susjede«. Kad je herceg htio navaliti na Klis, republika ga je odvraćala, jer da je onaj grad bio mletački, to jest njezinih štićenika (Talovaca), a ban ga je Pavao njoj oteo. Ipak je kušala da ga od bana dobije za novac ili u zamjenu ili bar na čuvanje kao što je bilo prije. U ožujku 1462. htjela je republika potkupiti kliškog kaštelana Stjepana Strižića da joj grad predade. Dalnje spletke prekinuo je domalo Turčin provalivši u Bosnu. Mjeseea lipnja 1463. osvojena je Bosna i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević pogubljen. Tako su Turci došli u susjedstvo banu špirančiću. Započe on borbu s njima, ali dopade ropstva, u kome i umre. Mlečani sada oblijeću oko banove udovice Margarite da im proda Klis, za koji kažu da je ključ i obrana njihovih gradova Splita, Trogira i Šibenika. Prijetila je očita pogibelj da oe sada Mlečani doći do Klisa, jer više im nije bilo takmaca. Herceg Stjepan umre 22. svibnja 1466. No kralj Matijaš opet im pobrka osnove. Posla kralj Ivana Tuza od Laka »bana i vrhovnog kapetana kraljevine Bosne, Dalmacije i Hrvatske i čitave Slavonije« da »obnovi granice Dalmacije i Hrvatske i da osvoji kraljevske gradove Klis i Sin.j«. U rujnu 1466. ban je u okolici Klisa, a u listopadu udovica Margarita predade mu Klis, Sinj i Petrovac o&tavivši zauvijek Klis u kraljevske ruke. Ban tada postavi u one gradove kraljevske kaštelane i posadu. Čim se ban vratio u Slavoniju preote Klis vojvoda žarko Vlatković, koji se piše: »Mi vojvoda žarko Humski, u ime posveoenoga carskoga veličanstva ban Klisa i Primorja sve do rijeke Neretve«. Pomagali su ga Mlečani nadom da će im Klis kao zrela jabuka pasti u krilo. U ovim teškim vremenima bilo je još teže mladim Talovcima obraniti ostatke svoje očevine. Turci su im bili prvi susjedi, koji su provaljivali u Cetinu. Padali su okolišni gradovi, pade Počitelj (1471.) na Neretvi, pade sav kraj između Cetine i Neretve. Ondašnja vlastela sele i bježe ispred Turčina. U ovo vrijeme ostavlja svoj zavičaj i Ivaniš Talovac, sin bana Petra. Još neki Talovci će ostati u Cetini i još će za kratko vrijeme nositi naslov svojih otaca, pa će i njih zauvijek nestati. Godine 1476. na 5. veljače izdaje u čačvini »Lacko s Talovca, knez cetinski i kliški«, sin bana Franka, ispravu, kojom postavlja Miklouša Dehojevića vlaškim knezom Napustivši svoju očevinu na jugu Hrvatske, Talovci odlaze na sjever države u Slavoniju, na posjede svojih otaca, ukoliko su im ostali, i svojih matera. Ondje po časti otaca dobivaju naziv »Banići« (Banfi) i uzimaju udjela u državnim poslovima. Po smrti kralja Matijaša (1490.) bili su se mnogi hrvatski i ugarski velikaši priključili stranci, koja je htjela za kralja Matjaševa sina Ivaniša Korvina. Među njima nalazimo uz vranskog priora Bartola Berislavića još i Lovru Iločkoga, Đorđa Brankovića, nadbiskupa Matiju Vardaja i biskupa Sigismunda Ernušta također i Bernarda i Jurja od Talovca, Ivana Banfija sina Petra Talovca i Ivana Talovca sina Nikolina i druge. Kad se Ivaniš Korvin izmirio i prepustio krunu Vladislavu 1,1. Jageloviću, Korvinovi pristaše stadoše uz njemačkog kralja Maksimilijana. Među njima se spominju: Nikola i Vladislav, sinovi bana Franka, i Nikolin sin Ivan, te Ivaniš sin bana Petra, pa Bernard i Juraj Franjini, unuci Franka bana. Naša zadaća nije da dalje pratimo sinove, unuke i potomke Talovaca, cetinskih i kliških knezova.