Površina čitave Hercegovine iznosi nešto više od 910.000 ha zemlje, a obrađuje se jedva 90.000 ha. Kad još naznačimo, da u Hercegovini živi oko 280.000 stanovnika, onda vidimo, da na svake tri glave otpada po jedan hektar obradive zemlje. Gospodarskom napretku Hercegovine (osim krša) smetaju i podvodna polja. Površina tih polja iznosi nešto više od 20.000 ha. Ispitivanjem je utvrđeno, da bi se od tih 20.000 ha moglo dobiti regulacijom (odvodnjavanjem) najmanje 18.000 ha obradive zemlje. Ne samo podvodnost već i nestašica vode u nekim poljima smeta obradi i pravilnom i punom gospodarskom razvitku Hercegovine. Kao što u Hercegovini imade polja, koja bujaju i poplivaju, tako isto imade polja, koja su sušna i koja bi trebalo natapati. Natapanjem ovih Hercegovina bi dobila preko 4.000 ha zemlje za obrađivanje. Prema tome Hercegovina bi uspješnom regulacijom — odvodnjavanjem i navodnjavanjem — dobila oko 22.000 hektara plodne zemlje. Mnogo većih i manjih polja u Hercegovini i Dalmaciji trebalo bi regulirati, a mi ćemo spomenuti samo glavnija: Drinovačko-Imotsko ili Bekijsko-Imotsko Polje Najnapučeniji kraj Hercegovine i Dalmacije jesu kotarevi: Ljubuški i Imotski. Samo u njima živi blizu 120.000 stanovnika, koji za svoju godišnju prehranu trebaju (uvezu) najmanje 3.000 vagona kukuruza. Baš u tom kraju prostire se DrinovačkoImotsko Polje sa 7.200 hektera zemlje, podvodno područje ovoga polja zauzima 5.200 hektara. Za sada se obrađuje u svemu 3.500 ha. To je uopće najveće polje u ovom kraju. Redovito je svake godine pod vodom do kraja svibnja ili lipnja. Obično polovinom lipnja voda izlazi iz polja, pa se istom onda pristupa obradi (sije se kukuruz ili proso). Dešava se mnogo puta, da i u jesen, kad kukuruz sazrije, polje nabuja. I u tom slučaju kukuruz ostane nekoliko dana pod vodom, sagnjije, usmrdi se i tako ne može poslužiti kao hrana ni ljudima ni stoci. Zamisli o melioraciji Bekijskog Polja (većina polja je na hercegovačkoj strani) datiraju još od prije svjetskog rata. Bivša AustroUgarska počela je vršiti prve radove na isušenju 1914. godine, samo se čekalo na strojeve, koji će bušiti tunel. U tom međuvremenu planuo je rat, i radovi su odmah obustavljeni. Od tada pa do ove godine (1937.), kroz ovih posljednjih 25 godina, nikada se nije ništa ozbiljnog poduzimalo za rješenje ovog važnog gospodarskog pitanja. Učinjeno je u ovih 25 godina samo to: napravljeni su u primorskoj banovini 1933. godine novi nacrti, koji se vrlo malo razlikuju od austrijskih nacrta. Uopće se može naglasiti da ti inžinjeri mnogo trčkaraju, uvijek nešto mjere, popravljaju nacrte, ali iza svega toga nema ni govora o radovima na melioraciji BekijskoImotskoga Polja. Po nacrtu i proračunu primorske banovine za isušenje Bekijskog Polja trebalo bi prokopati brdo Pećnik. Taj tunel dugačak je 1.600 m, išao bi iz polja, iz mjesta Nuga, a izlazio bi u selu Pećmlinima nedaleko rijeke Tihaljine. Tunel će moći odvodnjavati oko 80 kubičnih metara u sekundi, a kroz postojeće ponore odvodnjava se oko 50—60 kubičnih metara vode. Uz prokopavanje tunela trebalo bi pročistiti već postojeće kanale i ponore u polju. Gradnja tunela sa spojnim dijelovima do rijeke Tihaljine stajala bi okruglo 13 milijuna dinara. Uz ove radove, nakon svršetka tunela, trebalo bi izvesti i slijedeće: urediti ponore u BekijskoImotskom Polju (stajali bi 850.000 dinara), izvesti regulaciju donjeg dijela rijeke Trebižata u selu Studencima, i to od studenačkog vrela pa do same Neretve, i to bi stajalo, prema proračunu, 7,700.000 dinara. Od ove svote 3,000.000 dinara otpadalo bi na zemlje oko rijeke Trebižata, na vlasnike onih polja, koja gotovo svake godine poplivaju u jesen. U tim poljima oko donjega toka rijeke Trebižata, svake godine voda uništi cijelu žetvu. Tako bi po proračunu sveukupna melioracija Bekijskolmotskoga Polja stajala 21,550.000 dinara, što bi ovaj kraj dobio sa isušenjem! žetveni prinos polja cijeni se obično na 50—60 vagona kukuruza ili prosa. Nakon isušenja žetveni prinos povećao bi se sigurno na 600—800 vagona, što predstavlja u novcu 10,500.000 dinara, ako računamo kg kukuruza po 1.50 Din., po kojoj ga cijeni plaća hercegovački seljak. Po ovome čitav novac (21 milijun din.), uložen u melioraciju, isplatio bi se samo žetvom kroz dvije do tri godine. Sa službene strane uvijek se isticalo, da je vrlo nužno osnovati vodnu zadrugu za isušenje Bekijskog Polja. Još godine 1933. osnovan je privremeni odbor zadruge. Odbor je imao potpuno povjerenje i marljivo je radio na svim predradnjama za osnutak vodne zadruge i to: izrađen je katastar čitavog područja, koje bi imalo doći u sastav vodne zadruge, određene su granice odvodnog i potopnog područja. Hidrotehnički odsjek u Splitu još 1933. g. izradio je projekat za sve projektirane radnje u svrhu postignuća cilja zadruge. Samo je trebalo osnovati vodnu zadrugu. Svi su izgledi bili, da će se u ovogodišnjim kreditima za javne radove odobriti 2 milijuna dinara za prve početke rada u Bekijskom Polju. Radi toga su stručnjaci primorske banovine (dva inžinjera) došli u polje i po svome starom običaju oko 15-20 dana (travanj-srpanj 1937.) vršili neka premjeravanja, kako bi se načinio nacrt i proračun u visini od 2,000.000 dinara. I ovoga puta, više nego ikada prije, isticalo se da je neophodno potrebno osnovati vodnu zadrugu, jer će se jedino na taj način moći odobriti gornji kredit (2 milijuna dinara) za prve početke melioracije. I stanovništvo imotskoga i ljubuškoga kotara na svojoj velebnoj skupštini od 30. svibnja o. g. osnovalo je vodnu zadrugu. Uprava zadruge povjerena je narodnim prvacima i hrv. zastupnicima Dru Mili Vukoviću i Dru Bariši Smoljanu. Zadruga je davno osnovana, ali kredita za isušenje polja još nema. Popovo Polje Izuzetno mjesto među hercegovačkim poljima zauzima svakako pitomo i plodno Popovo Polje. Ono je najveće polje u jugozapadnoj Hercegovini, jer zaprema površinu od 4.600 ha. Velikoj površini pridružuje se i odlična plodnost, plavi ga rijeka Trebinjšnjica i naplavom ga učinila najplodnijim hercegovačkim poljem. Uza sve to ustanovljeno je, da Popovo Polje može dati, dva roda u godini dana, pa se s punim pravom Popovo Polje naziva hercegovačkim »Misirom«. Radi svega toga Popovo je Polje već odavno svratilo na sebe pažnju. U svrhu melioracije dolazili su već mnogi hidrotehnički inžinjeri na ovo polje i na mjestu uzimali podatke (premjeravanjem) i pravili nacrte. Ti nacrti se prave već punih 20 godina, ali ni u tom velikom vremenskom periodu nije pokrenuto s mrtve točke pitanje melioracije. Sve je ostalo na nacrtima, na kojima se slaže prašina u zabačenim ladicama i arhivama. Popovo Polje isušilo bi se pomoću 9 km dugačkog tunela, koji bi odvodio suvišnu vodu u Jadransko More kod mjesta Slano. Taj dugački tunel pri svom završetku pravio bi pad visok 200 m. Na tom mjestu, prema nacrtu, izgradila bi se hidrotehnička centrala. Nekada je namjeravalo izvršiti melioraciju jedno francuskošvicarsko društvo uz 99godišnju eksploataciju vodenih snaga, ali su ministarstva građevina i poljoprivrede odbacili tu ponudu. Po drugoj osnovi Popovo Polje uredilo bi se pomoću dva kraća tunela (po 2 km dugačka), troškovi po tome proračunu bili bi mnogo manji, ali isto tako po ovoj osnovi ne bi se moglo odvodniti čitavo polje. Radi toga je danas prihvaćena prva osnova t. j. da se Popovo Polje meliorira pomoću duljeg tunela. Troškovi oko melioracije iznosili bi upravo 36,000.000 dinara. Što bi narod jugozapadne Hercegovine dobio tom melioracijom? Ovo polje u sušnirn godinama, kad ne popiavi, može dati 500—600 vagona kukuruza. Nakon izvršene melioracije moglo bi dati 800—1000 vagona kukuruza. Tom količinom žita moglo bi se ishranjivati žiteljstvo čitavog ovog kraja. U tom slučaju narod ne bi uvozio žito za ishranu niti bi bio u brizi i strahu za svoju žetvu kao što je to bilo u prošlim godinama. Prošle godine seljaci su vadili iz vode gnjile kukuruze, koji nisu mogli poslužiti kao hrana. Za svaku žetvu poslije melioracije Popovci bi mogli uzeti najmanje 10—13 milijuna dinara. A to znači da bi tri žetve polja pokrile sav trošak oko melioracije. Već nekoliko godina ističe se kako se odobravaju krediti za melioraciju Popova Polja (9,000.000 dinara). Ali to papirnato odobrenje nije se nikada ostvarilo. Početkom ove godine današnji ban zetske banovine naglasio je, da će radovi na melioraciji Popova Polja početi u kasno proljeće i da će biti zaposleno oko 700 radnika, i u ovogodišnjim kreditima za javne radove namjeravalo se nešto unijeti za melioraciju Popova Polja. Ali od svega toga nema ništa. A ako u ovoj godini budu padale u mjesecima kolovozu-rujnu kiše, onda će i ove godine Popovo Polje stići prošlogodišnja sudbina. Vrgoračko Polje (Jezero) Pitanje isušenja Vrgoračkog Polja, zvanog Jezera, povlači se od unazad dvadesetak godina. Ovo važno gospodarsko pitanje, htjela je riješiti i AustroUgarska. Tunel se počeo kopati, ali je nastupio rat, koji je sve radove na bušenju potpuno obustavio. Vrgoračko Jezero je kompleks plodnog zemljišta, koje leži u sredini neplodnog krša. Ovo polje zaprema 3.200 ha zemlje. Radi osiguranja žetve primorska je banovina započela sa bušenjem tunela krajem 1934. godine i rad je lijepo napredovao, te postoji mogućnost, da će to bušenje tunela biti gotovo još ove godine. Tunel je dugačak 2.200 metara sa promjerom od 3 metra tako, da će moći odvodnjavati do 30 kubičnih metara vode u sekundi. Novi tunel — prostire se između položaja Marićevac sa strane Vrgovaokog Jezera i položaja Podgore kod Baćinskog Jezera sa druge strane — odvodit će vodu iz Vrgoračkog Jezera u Baćinsko Jezero, a ovo posljednje je već od 1912. g. spojeno tunelom dužine 170 m sa Jadranskim Morem. Do sada je izgrađeno 1.600 m, a ostaje još oko 600 m. Osim bušenja tunela bit ee izrađene i betonske pregrade za reguliranje puštanja i zaustavljanja vođe. Na taj način misli sć uz sam tunel stvoriti rezervoar vode, koja će se za vrijeme suše puštati i natapati polje. Osim toga brana će sprječavati, da kroz tunel otječe zemlja i humus, koji nanosi voda. Nakon izvršenih radova na isušenju žetva ovoga polja bit će potpuno osigurana i s njom će se moei prehranjivati stanovništvo Vrgoračke krajine. Do sada je polje plavilo 8 puta u 10 godina (najviše u jesen), dva puta u 10 godina ubirao je narod žetveni prinos ovoga polja. Nakon regulacije žetveni prinos će se povećati sa 50-60 na 600 vagona žita, što predstavlja veliku korist za ovaj kraj. Ostala polja Donja Neretva zauzima preko 5.000 ha zemljišta (oko donjeg tijeka rijeke Neretve), to su većinom blata. Veći dio tih polja je na dalmatinskoj strani. Melioracijom moglo bi se dobiti za obradu oko 2.500 hektara zemlje. Blata Donje Neretve prostiru se gotovo uz samo more, pa ih nije uputno regulirati. Najbolje bi bilo da se pojedine obradive parcele u obliku potoka opkole kanalom i njih iskorišćuje. SvitavskoDeransko Blato zaprema oko 4.000 ha. Melioracijom moglo bi se dobiti oko 2.000 hektara obradive zemlje. Mostarsko Blato kod Mostara poznato je radi odličnog sijena, i ono zaprema 3.300 ha. Od dalmatinskih polja valja spomenuti još Sinjsko Polje, koje zauzima oko 6.800 hektara, prostire se između Dinare i nastavke Svilaje. Govori se, da će se još u ovoj godini pristupiti melioraciji ovoga polja. Natapanje polja umjetnim kanalima i jezerima (brinama) U posljednje vrijeme vrše se manji meliorativni radovi u zapadnoj Hercegovini t. j. kopaju se natopni kanali. Takav jedan kanal gradi se već pune tri godine iz Vitine prema Ljubuškom. Voda je uzeta iz vrela rijeke Vrijoštice. Svrha je toga kanala da natapa čitavo područje (1.000 ha) od Vitine do Ljubuškog. U taj rad primorska banovina odobrila je nekoliko manjih kredita. Budući da će kanal na čitavoj svojoj dužini biti zidan, to s tim zidanjem ide sporo, jer posao odnosi vremena i iziskuje mnogo novčanih izdataka, koje u tu svrhu ne može pribrati hercegovački seljak. Radi toga bi bilo potrebno, da u zajednici država (ministarstvo poljoprivrede) i primorska banovina osiguraju kredite za izvedbu tih meliorativnih radova. Kopanje i zidanje treba ubrzati. Van svake sumnje je da će ovaj kanal — kad bude gotov — potrostručiti žetveni prinos žitarica. Umjetno natapanje zemljišta za vrijeme ljeta vrlo je važno gospodarsko pitanje. Na prvom mjestu treba iskoristiti hercegovačke rijeke u što većoj mjeri, zatim dolaze u obzir hercegovačke brine: duboke i duge doline kroz brda, kuda za vrijeme jesenskih i zimskih kiša teku silne bujice vode, noseći sa sobom drvlje i kamenje. Treba ukrotiti ove bujice tako, da se na zgodnom mjestu podignu brane, koje će vodu zaustaviti i time ostvariti neku vrstu umjetnih jezera, odakle bi se ljeti natapale obližnje njive i polja. Jedna takva brina je korito rječine Ugrovače kraj širokog Brijega. To je erozivna dolina, koja prolazi kroz ulančeno gorje Ljubotići i Dobrkovići, a duga je više kilometara. Podizanje brane na ovoj brini nameće se s više razloga. Prema stručnim podacima ing. Gerčevića, kojeg je tehničko odjeljenje u Mostaru poslalo da ispita teren i napravi projekat, pitanje podizanja brine riješilo bi se pod slijedećim uslovima: Podizanje brane visoke 45 m u tjesnacu Sinjac dalo bi jezero dugo 3 km sa količinom vode od 3,200.000 kubičnih metara. Korist bi bila neobično velika, jer bi se na taj način moglo natapati Mokro Polje, zatim polja sela Dobrkovići i Ljubotići, što zajedno iznosi preko 7.000 dunuma rodne zemlje. To znači, da bi se ti krajevi gospodarski mnogo podigli. Kanal za natapanje Mokroga Polja velikim dijelom je dovršen prije nekoliko godina, kada se je pogrješno mislilo, da će se moći natapati iz rijeke Lištice. U ovaj kanal je utrošeno 400.000 dinara, pa će ostati bez ikakve koristi, ako ne dobije vodu iz spomenutog je.zera — brine. Trošak oko podizanja brine vrlo je malen prema golemoj koristi, koju će narodu donijeti. Narod je spreman da dade radnu snagu i pržinu, a vode imade na mjestu u dovoljnoj količini. Država bi trebala dadi kredit za cement i plaću stručnim radnicima. To bi sve iznosilo najviše 400.000 dinara. Takvih brina imade i na drugim mjestima Hercegovine, a osobito u okolici Posušja. Meioracijom polja riješilo bi se pitanje narodne prehrane Danas u Hercegovini hektar zasijane zemlje dade obično 800 kg žita. A kada bi se zemlja (polje) uredila, onda bi svald hektar donosio najmanje 1.300 kg žita. Pošto bi Hercegovina potpunom jnelioracijom dobila 22.000 hektara zemlje za obrađivanje, to'bi u tom slučaju žetveni prinos bio povećan za 5.000 vagona. Ali u Hercegovini imade polja (Popovo) koja mogu dva roda donositi. Da uzmemo da takvih polja imade 5.000 hektara. Tako bi žetveni prinos tih polja bio veći za 700 vagona. Nakon cjelokupne sistematske melioracije Hercegovina bi davala oko 8.200 vagona zita (5.700 i 2.500, koje danas daje). Toliku količinu žita Hercegovina ne može ni potrošiti, jer je za prehranu dostatno 7.000 vagona kukuruza. Koliku važnost ova polja kao žitnice imaju u privredi Hercegovine, a osobito u prehrani samog stanovništva, to pokazuje najbolje žetva i berba u 1929. godini. U toj godini iznimno hercegovačka polja nisu poplivala, usjevi su uzrasli i donijeli plod van svakog očekivanja. Zato je u toj godini berba duhana, voća i povrća kao i žetva žitarica bila obilna. I baš ta obilnost (rodnost) uzrokom je da je Hercegovina u toj godini vrlo malo žita uvezla, a tim se utvrđuje, da je od svoje žetve mogla izdržati zimu bez gladi. Time se jasno utvrđuje, da bi se Hercegovina nakon sistematske melioracije mogla potpuno od svojih prihoda izdržavati i prehranjivati. Melioracija svih hercegovačkih polja stajala bi oko 160 milijuna dinara. A nakon melioracije žetveni prinos bi se povećao za 5.000 vagona žita (kukuruza), taj povećani prinospredstavlja u novcu oko 70,000.000 dinara. Prema tome dvije ili tri godišnje žetve hercegovaekih polja podmirile bi sav novac uložen u melioraciju. Zar rentabilnost melioracije hercegovačkih polja nije očigledna? Kršna Hercegovina traži samo dvoje: da joj se polja isuše i da joj se duhan plati pošteno.