Glagolica i sv. Jeronim

KALENDAR NAPREDAK,

Glagolica i sv. Jeronim

Autori: MARKO PEROJEVIĆ

Nekoliko posljednjih godina čulo se više novih hipoteza o raznim pitanjima iz starije povijesti hrvatskoga naroda. Tako se počelo dokazivati gotsko porijetlo Hrvata, njihovo krštenje u zakarpatskoj pradomovini, ili se tvrdilo, da su Hrvati autohtoni u današnjim zemljama itd. I o glagolici kod Hrvata pisalo se u novije vrijeme, te se tvrdilo, da je glagolica starija od sv. Ćirila i Metoda, da Ćiril nije izumio glagolicu ni preveo sv. knjige, nego da su Hrvati donijeli glagolicu iz pradomovine, da je ona staro narodno hrva.tsko pismo, te da su sv. solunska Braća, prije svoga polaska u Moravsku, dobila od Hrvata liturgijske knjige pisane starim hrvatskim narodnim pismom, odnosno, da su Hrvati prije ćirila i Metoda imali sv. knjige u svojem narodnom jeziku i svojom narodnom azbukom napisane. Konačno se reklo, da hrvatska tradicija pripisuje izum glagolskog pisma i prijevod sv. knjiga na slavenski jezik sv. Jeronimu (348.-420.), velikomu učitelju katoličke crkve. Za nas Hrvate bilo bi doista časno i dično, da stvari stoje onako, kako tvrde neki pisci. Tisućgodišnja hrvatska kultura bila bi starija, nego li je. No, treba otvoreno priznati, nema ovim hipotezama dokaza, a »dokazi« onih pisaca više su kule u zraku, nego tvrdi gradovi na zemlji. Kušat ću ih pobiti i povijesnim pisanim dokumentima dokazati, da glagolica nije staro narodno hrvatsko pismo, da su je Hrvati dobili posredno od sv. Metoda i da su stari Hrvati znali za djelovanje sv. Braće i njihove slavenske liturgijske knjige, dočim da nijesu znali za sv. Jeronima, nego mnogo kasnije. Prije nego pređem na odnos Ćirila i Metoda s Hrvatima i njihov »izum« glagolskog pisma i prijevod sv. knjiga, kazat ću nekoliko riječi o pokrštenju Hrvata. O kakvom krštenju u pradomovini i doseljenju na jug već pokrštenih Hrvata, nema govora kod ozbiljnih povjesničara. Hrvati su amo došli početkom VII. v. kao pogani i barbari. Za prva dva vijeka svoga boravka oni nijesu ostavili nikakova traga svoje kulture. Prvi spomenici, hrvatske kulture padaju u početak IX. v. To su natpisi župana Godeslava i kneza Višeslava u Ninu, te kneza Trpimira u Klisu. Ali ovi su spomenici kršćanski i latinski. Iz toga se zaključuje, da su Hrvati početkom IX. v. primili kršćanstvo, a s njim i latinsku kulturu. Prvi vjerovjesnici bili su im latinski svećenici iz dalmatinskih primorskih gradova, a onda franački iz akvilejske patrijaršije, koji su došli s osvajačima Karla Velikoga Francima. Latinsko dalmatinsko i franačko svećenstvo donijelo je Hrvatima latinsku rimsku liturgiju i latinski jezik, onaj isti, kojim su pisani naprijed spomenuti kameni spomenici i prve diplomatske isprave hrvatskih vladara Trpimira i Mutimira. 0 kakvom starom hrvatskom narodnom pismu, glagolici, nema ni zbora, kao što ni o nekoj narodnoj liturgiji. Nije se našao ni najmanji trag jednoga cigloga dokaza o narodnoj hrvatskoj liturgiji i o narodnom hrvatskom pismu. Među Hrvatima nema traga ni grčkoj liturgiji ni pismu, što opet dokazuje, da Hrvati nijesu ništa primili od Grka. Sa svim tim u X. v. nalazimo neoborivih dokaza, da je u Hrvata bila u porabi narodna liturgija i narodno pismo, glagolica. Kako je do toga došlo? Prvi dokumentirani spomen o glagolici kod Hrvata nalazi se u spisima splitskoga sabora g. 925., i to u pismu pape Ivana X. nadbiskupu i biskupima dalmatinskim, te kralju Tomislavu i hrvatskom svećenstvu. Ovdje je govor o slavenskom jeziku u hrvatskoj crkvi, o glagolici, koju papa zove »Metodovom naukom« (Methodi doctrina), i traži, da se mjesto barbarskoga slavenskog jezika uvede latinski. I na drugom splitskom saboru g. 1060. govor je o glagolici. Toma arciđakon pišući o ovom saboru kaže, da je »glagolicu (gothicas litteras) otkrio neki heretik Metod, koji je u slavenskom jeziku mnogo lažno pisao protiv nauke katoličke vjere«. Oba ova važna svjedočanstva dokazuju, da je uvođenje slavenskog jezika u hrvatsku crkvu i uporaba glagolskog pisma kod Hrvata u uskoj vezi sa sv. Braćom, i to izričito sa sv. Metodom, dakle, da prije njih Hrvati nijesu znali ni imali glagolskog pisma i glagolske liturgije. Pogotovu onda Hrvati nijesu glagolicu pripisivali sv. Jeronimu. U raznim legendama o sv. Braći čita se, da su oni prije puta u Moravsku »izumili« glagolsku azbuku i s tim pismom napisali prijevode sv. knjiga. Treba ovdje dobro razumjeti izraz »izumili«, jer taj je pogrješan. Legende i razni drugi spisi rabe riječ »našli« (invenit, reperit), dakle je govor o nečemu, što je već postojalo, a me o kakvom novom »izumu«. Kad se pak uzme u obzir, da glagolica nije ništa drugo, nego grčka kurzivna minuskula, koja se tada u Grčkoj rabila, kako to priznaju učenjaci, tada se sigurno može kazati, da toga ili sličnoga pisma u Hrvata onda nije bilo, jer su oni rabili latinski, a ne grčki alfabet. No tim grčkim, glagolskim, pismom služili su se Slaveni u Grčkoj oko Soluna, domovine sv. Braće, i sasvim je razumljivo, da je bilo poznato i Ćirilu i Metodu i njihovoj pratnji. Kao što su sv. Braća »našla« kod kuće ovo pismo, tako su po svoj prilici našla i prijevode nekih sv. knjiga. U prvi mah su moravski apostoli odnijeli na put ono, što su našli gotovo, a kasnije su dalje prevađali prema potrebi. Italska legenda, koju je napisao biskup Gauderik, koji je redio sv. Metoda za svećenika, kaže, da je sv. Ćiril preveo evanđelje na moravski jezik. Nema sumnje, da je to Gauderik čuo od Metoda, a Metod sigurno ne bi krivo nešto kazao, niti bi se išao kititi tuđim, hrvatskim, perjem, kad bi sv. Braća bila dobavila sv. knjige od Hrvata već gotove i ponijeli ih u Moravsku. Povijesna je činjenica, dakle, da Hrvati prije Ćirila i Metoda nijesu znali za glagolicu, kao što je opet dokazana istina, da su Hrvati još za živa Metoda prihvatili glagolsko pismo i uveli u svoju crkvu slavenski jezik. Naprijed smo vidjeli, da su splitski sabori od g. 925. i 1060. stavili u vezu glagolicu s Metodom. Stoga nastaje pitanje, kada je u Hrvatskoj uvedena glagolica. Svakako prije 925. Tada je ona bila tako raširena, da su Latini digli kuku i motiku, da je istrijebe. Povjesno je utvrđeno, da se je ninski hrvatski biskup Teodozije našao u Rimu g. 880., kad je onamo i Metod stigao iz Moravske. Teodozije je postao biskupom g. 879., odmah poslije ubistva kneza Zdeslava, koji je bio državu i crkvu hrvatsku podložio caru i patrijarhu carigradskom. Ustanak kneza Branimira prekinuo je kratkotrajnu vezu Hrvatske s Bizantom i Fotijem, i vratio hrvatsku crkvu papi i Rimu. Onda je papa Ivan VIII. pozvao Teodozija u Rim. Istodobno na poziv papin dolazi Metod na opravdanje zbog uvođenja slavenskog jezika u moravsku crkvu. Nakon svestranog ispitivanja odobrena je i potvrđena upotreba slavenskog jezika u Moravskoj. Crkveni predstavnici Moravljana i Hrvata tada su se u Rimu upoznali. Teodozije je vidio, da je glagolica u Moravskoj bedem protiv njemačkih biskupa, pa se i on sam htio na isti način ograditi protiv sile latinskih dalmatinskih biskupa, koji su pristajali uz Fotija. Uviđavni Ivan VIII., koji je uvažio sve Metodove zasluge za Moravsku, nedvojbeno je, saslušavši izvješće Teodozijevo o stanju u Hrvatskoj, dozvolio glagolicu i hrvatskoj crkvi. Istina, Hrvati nemaju pismene dozvole papine, odnosno, ona se nije sačuvala, ali to još ne znači, da je nijesu dobili. čijenica je, da se odmah poslije ovoga vremena glagolica javlja kod Hrvata. Teodozije se je u Rimu upoznao s glagolicom i prijevodom sv. knjiga, koje je od Metoda dobio i na povratku u Hrvatsku doveo neke svećenike iz njegove pratnje, vješte glagolici. Tako je Teodozije počeo širiti glagolicu u svojoj hrvatskoj biskupiji, koja je obuhvaćala svu hrvatsku zemlju. Dogodilo se je, da je glagolica došla u Hrvatsku preko Metoda iz Moravske, a ne iz Hrvatske u Moravsku, kako bi neki htjeli dokazivati. Glagolica se u Hrvatskoj za vladanja kneza Branimira i biskupovanja Teodozijeva slobodno i nesmetano širila, i ni s jedne strane nije joj bilo smetnje, kao što je bio slučaj u Moravskoj, gdje je odmah po smrti Metodovoj istrijebljena. Trud i muka Metodova u Moravskoj je propala i ime mu se zaboravilo, dočim se »Metodova nauka« u Hrvatskoj sačuvala zaslugom biskupa Teodozija. Sada možemo razumjeti, zašto je hrvatska tradicija o glagolici vezana s imenom Metodovim (Methodii doctrina), a ne s Ćirilovim, jer je Ćiril umro prije, nego je glagolica uvedena kod Hrvata. Teodozije je g. 886. postao splitskim nadbiskupom, te je nastavio širenjem glagolice i u latinskom Splitu i njegovoj hrvatskoj okolici. Ima jedna važna bilješka, da je Teodozije kao solinsko-splitski nadbiskup dao prepisati glagolski psaltir. Glagolica se uz povoljne političke i crkvene prilike u Hrvatskoj i Dalmaciji bila tako raširila i uvriježila, da je postala opasna latinskoj liturgiji. Međutim se u malo od pola vijeka prilike promijeniše, jer dalmatinski gradovi potpadoše pod Hrvatsku, a dalmatinska latinska crkva vrati se Rimu. Nastala je borba između Hrvata i Latina o prevlast u Tomislavljevom kraljevstvu i sjedinjenoj dalmatinskohrvatskoj crkvi. Ninski hrvatski biskup Grgur tražio je, da postane primasom te crkve, i u tome ga je pomagao Tomislav s narodnim velikašima. Da to spriječe Latini su s nadbiskupom splitskim optužili pred papom hrvatsku glagolsku crkvu, da slijedi »Metodovu nauku«, što je graničilo s herezom. Ipak zaključci splitskoga sabora 925. nijesu bili porazni za glagolicu i zaslugom Grgurevom nije bila zabranjena, jer je dokazano, da nije ono, čim su je Latini bijedili. I drugi su put Latini na splitskom drugom saboru g. 1060. za kralja Petra Krešimira, ustali protiv glagolice i iznijeli opet tužbu protiv samog Metoda nazvavši ga heretikom, ali opet nijesu uspjeli da iščupaju iz hrvatske zemlje baštinu sv. Braće. U toj je borbi protivnicima bila najjače oružje, da je Metod heretik. Moguće je, da su neprijatelji glagolice našli u glagolskim knjigama stari oblik »vjerovanja« bez »filioque« ili što drugo, što su glagolašima predbacivali kao herezu, a glagolaši se nijesu znali braniti. Kao Petar Isusa, tako su i oni od nevolje i straha zatajili »heretika« Metoda i proglasili sv. Jeronima, velikoga sveca i velikoga crkvenoga naučitelja i privoditelja sv. pisma, svoga zemljaka, izumiteljem glagolskog pisma i prevoditeljem sv. knjiga na slavenski jezik. Ova skroz izmišljena tvrdnja, koja je nastala u razdoblju od g. 1060. do 1248., upalila je kodiatinskoga svećenstva, koje nije bilo na mnogo višem stepenu kulture od glagolaškog, te je Latinima izbila iz ruke jedno jako oružje. Da li ova »pia fraus« ima ikakove podloge i da li joj se u XX. v. može vjerovati? Frvi trag ovoj legendi nalazi se u pismu pape Inocenta IV., g. 1248. senjskomu biskupu Filipu. Biskup je molio papu, da mu dopusti vršiti biskupsku službu božju slavenskim jezikom, kako je vrši njegov kler, koji tvrdi, da u Hrvatskoj postoji posebno pismo i da ga je primio od sv. Jeronima (in Sclavonia est littera specialis, quam illius terrae clerici se habere a beato Hieronimo asserentes, eam opservant in divinis officiis celebrandis). Poslije 99 godina istu je stvar ponovio češki kralj Karlo IV., kad je u Pragu osnovao glagolski samostan i nazvao sv. Jeronima »osnivačem slavenskog bogoslužja, prevoditeljem sv. pisma na latinski i slavenski jezik«. I ovo je vjerovanje zahvatilo maha kroz sva kasnija stoljeća, pa su i sami pape u svojim spisima često spominjali pismo sv. Jeronima. Kad bi sve to bilo istinito, trebalo bi onda promijeniti sav tok povijesti i dokazati, da je sv. Jeronim bio Hrvat, da su ondašnji njegovi zemljaci u Dalmaciji bili Hrvati, a ne Romani i Iliri. Prava povijesna znanost toga još nije utvrdila ni dokazala, a niti će. Sv. Jeronim je ostavio mnogo svojih spisa i autobiografiju, o njemu se napisala čitava biblioteka, ali nije se ni slova našlo, da je on izumio glagolicu i preveo sv. knjige na slavenski jezik. Jedini jedan tračak dokaza u prilog legende o sv. Jeronimu neki nalaze u jednoj kratkoj bilješci Hrabana Maura (776.—856.), koji u svom djelu u bilješci o izumu jezika kaže: »Nalazimo još i pismena Etika filozofa, kosmografa, skitske narodnosti, plemenita roda, koja je (pismena) blaženi Jeronim, svećenik, sve do nas priveo tumačeći ih svojim riječima. Budući da je uvelike cijenio njegovo znanje i marljivost, zato je htio, da se i njegova pismena prošire.« Na ovo je dr. A. Lovrić dobro opazio, da su se Hrabanova djela sačuvala u rukopisu, pa bi trebalo najprije dokazati, da li ona bilješka potječe zbilja iz ruke Hrabanove ili kojeg kasnijeg pisca, jer na osnovu same bilješke, bez drugih podataka, mogu se donositi nagađanja, ali do pravih naučnih rezultata ne može se doći. Za sv. Jeronima, izumitelja glagolice i prevoditelja nijesu znali Hrvati u X. i XI. v. Za nj nije znao Grgur Ninski (925.), ni Pop Dukljanin (oko 1080.), ni Petar Kresimir (1060.), ni Toma arciđakon (f 1268.). Legenda o sv. Jeronimu ostaje uvijek »pia fraus«, Da su suvremenici prvog i drugog splitskog sabora znali za ovu legendu i da je ona u svijetu bila poznata, zar ne bi Hrvati iznijeli na, saborima, da se obrane od heretičke klevete? Oni se u svoju obranu nijesu pozvali na sv. Jeronima. S ovim velikim imenom bili bi lako ušutkali svoje neprijatelje i obranili svoju svetinju. Danas nema učenjaka, koji ne bi s posmjehom slušao priču o sv. Jeronimu Hrvatu, glagolašu. Nije sramota priznati, da smo mi Hrvati primili glagolicu od sv. Metoda, a služi nam na čast i ponos, da smo je mi jedini od svih Slavena sačuvali do dana današnjega. Primanjem glagolice Hrvati su postavili temelj svojoj tisuć-godišnjoj kulturi.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje