Zimsko se planinarstvo razvilo kod nas tek u zadnjih deset godina i poprimilo je gotovo športski karakter. To je i razumIjivo, jer su zimi planine pristupačne jedino pomoću skija. Za razliku od običnog skijaškog športa, koji je danas u velike poprimio snobovsko obilježje, alpinističko skijanje razlikuje se u glavnom time, što ono nije sebi svrha, nego sredstvo, Ali ipak jedno stoji: tko hoće da upozna zimske ljepote naših planina, treba da svladava tehniku skijanja. Velik je doživljaj gledati bosansko-hercegovačke planine u zimskom ruhu, bez razlike bilo srednje ili visoke. Ni najsavršenija optika fotokamere ne može reproducirati ono, što čovječije oko obuhvati kao cjelinu. Već mali dnevni izleti na Bukovik, sjeveroistočno od Sarajeva, pružaju bujnu sliku visoravni, ispresijecane nakićenim šumama i čairima, iza kojih se pružaju daleki pogledi na srednje-bosanske planine. Pogotovu Gola Jahorina privukla je mnoštvo mondenih športaša, jer je talasasti hrbat Jahorine s predivnim pogledima na sve sklopove istočnobosanskih planina vrlo jeftin doživljaj, pa i za početnike, koji sebi mogu dočarati divotu zime na planini. Teže uslove postavlja Bjelašnica, ta najprostranija bosanska planina. Položena na vodomeđi između Bosne i Hercegovine, izložena je naizmjeničnim vjetrovima, sjevera i juga, tvrd je orah, pa zato treba imati više srca i odvažnosti pred elementarnim silama, koje u svoj svojoj jačini vladaju na toj planini. Treba jednom samo vidjeti snijegom i injem obložen opservatorij na vrhu Bjelašnice (2060 m.), ili se spustiti zaleđenim hrptom put Krvavca ili pratiti ogorčenu borbu juga s oblacima, da doživimo jedan herojski pejzaž. Mnogo pitomije lice pruža Vranica (2112 m) nad Fojnicom. Prevladavaju blagi obrisi, zaobljeni vrhovi, duboko usječene dolinske strane, a nada sve imponira ova planina svojom prostranošću i divnim vidicima na hercegovačke planine. To bosansko rudogorje proteže se preko Zec planine i Pogorelice na Bitovnju nad Ivanom. Treba ustrajnosti, da se zimi pređe ovaj planinski sklop, pun iznenađenja, ali za planinara vrlo zahvalan. Još je uzvišeniji Vlašić (1919 m) nad Travnikom, jer se ta gorska visoravan ističe divnim relijefom Paklarskih Stijena, kraj Devečana, nadalje umjetnicki nasađenim vrhovima OpaIjenika i Vlaške Gromile, između kojih vrhova leže divno građene usjekline, koje omogućuju satima dugu vožnju, ne govoreći o spustovima put Guče Gore. Uz ostalo ima Vlašić tu prednost, što je lako pristupačan. No sve ove planine nadmašuju dva hercegovačka planinska sklopa: Prenj i Čvrsnica. Pravo planinarsko srce naći će u njima sve, što se zamisliti može: ljepotu i uzvišenost. Ali za pohod tih planina treba odvažnosti, koja ne smije graničiti s lakomišljenošću, tim više, što su ove planine najljepši naš alpinistički teren, ne samo po apsolutnoj visini, nego i po obliku tla. Jedini zimski prilaz Prenju je sa strane Boraka uz Boračku Dragu, gdje nas čekaju sniježni kukovi Sivadije, zatim impozantni Osobac (2000 m), a iza Jezerca velebni trozubni oltar Otiša i Zelenih Glavica (2108 m) nad umjetnički građenom dolinom Tisovice. Malo je prizora kao što je onaj kad gledamo sa Skoka u dolinu Bijele s ponosnim starcem Osobcem i britkom oštricom Samograda na Borašnici. A o češljastim Vjetrenim Brdima i ne treba govoriti. Sučelice Prenju, odijeljen kanjonom Neretve leži najviši planinski sklop Hercegovine, Čvrsnica. Na tu prostranu, romanski građenu planinu, moguć je zimi samo jedan prilaz i to preko sela Doljana. Iznad Muharnice nastaje carstvo priča, jer se iz valovite Vale gordo koči Veliki Vilinac (2116 m), a iza njega kao zaleđeno more velikočvrsnička visoravan, koja se prema istoku ruši u najljepšu našu dolinu, Divu Grabovicu. Na zapadu poput ledene barijere strše iz zaleđene visoravni grebeni Velike Čvrsnice (2228 m). U svijetlom odrazu zimskog sunca bliješte ove sjajne plohe i nama se čini, kao da smo u nekoj dalekoj sjevernoj zemlji, a ne na visokoj kraškoj planini, koja pod debelim sniježnim pokrivačem krije goleme vrtače, dolove i zaravanke. I ako tko samo jedanput posjeti bosansko-hercegovačke planine zimi, ne će se odhrvati više želji, da ih ponovno ne obiđe, jer ima nešto u tim planinama, što je daleko ljepše i privlačnije, nego ikoji drugi, strani alpinski teren. Dr. Josip Fleger