Postoje dvije Visočice, jedna na Velebitu, poznata sa vidika na Liku i Jadran, a druga u planinskim sklopovima jugozapadno od Sarajeva, opkoljena nizom lijepih planina: Bjelašnicom, Treskavicom, Prenjom i Crvnjem. Stoga ovu Visočicu nazivamo za razliku od ličke, bosanskom. Malo je planinskih područja s toliko osebujnih i ničim neiskvarenih odlika prirode, tla i pučanstva, koje ovdje živi, kao što to možemo vidjeti na ovom gorskom prijelazu Bosne u Hercegovinu. Mnogo tome doprinaša i opreka između prilično pitomog bosanskog krša u hercegovački, zatim položaj Visočice na domak vodomeđi Jadranskog i Crnog mora, te napokon udaIjenost njezina od većih naselja kao i prometnih puteva. Udaljena preko deset sati hoda po oporim planinskim putevima, kako od Konjica tako i od Sarajeva, ostala je Visočica posve netaknuta i od vremena i od načina života, kojim danas živimo. Razmjerno bujni pašnjaci jedini su životni uslov ovih krajeva, u koje zalaze također stočari iz udaljenih krajeva Hercegovine, pa je na taj način muslimansko stanovništvo očuvalo sva obilježja stočara kao i sve odlike i čistoću planinaca, kako u etnološkom, tako i životnom pogledu. Malo sam gdje na planini osjetio, kako sam daleko od današnje civilizacije i njezinih neminovnih pratilaca, kao ovdje na Visočici. I nigdje mi nije ostala tako živo usječena borba oko ispaša, koja znači borbu za život, kao ovdje. Ta se borba vodila oduvijek, pa se i danas još vodi između stočara konjičke župe i bjelemičkih »begova«. U tom pogledu mnogo doprinaša njezin položaj. Jedan mi je prijatelj seljak rekao, da državi ne može izmaći naplata pašarine, jer je Visočica tako dobro omeđena, da na nju ne može izići neprimjećena ni jedna ovca, ni jedan vo. I doista je tako. Poput kakvog bedema opkoljena je sa svih strana, pa kad je gledamo s kojeg od njezinih vrhova, dobivamo dojam, da se nalazimo u kakvom prostranom gradu ili utvrdi. Stoga su je lako branili i odbranili predhistorijski stočari. Sa sjevera je brani dubok i vrletan prodor zanimljive rijeke Rakitnice, a kojim je potokom odijeljena od Bjelašnice. Po divljini i dubljini ne zaostaje ni dolina rijeke Neretve, kojom je omeđena sa zapada i juga, tvoreći usjekline i provalije pri svom prijelazu iz pitomog Borča u konjičku Župu. I da je srećom ovuda proveden put, imali bismo jednu od rijetko lijepih turističkih atrakcija. Konačno je na istoku dijeli od Treskavice duboka i šumovita dolina Ljute, pritoka Neretve. Sjeverni je dio planine viši i zanimljiviji od južnog, gdje su položena naselja, od kojih je Bjelemić najveće, pa je u njem i ispostava. Pređemo li sedlo Stinog Dola na Bjelašnici, pa pogledamo ravno k jugu to ćemo ugledati iznad blago zatalasalog i zelenog podnožja Hojte sjeveroistočni dio Visočice s divno oblikovanim grebenom Kaoca. Iznad polukružnih Mokrih Stijena strše zašiljeni vrhovi Spionika, Vitog i Toholja. Lijevo odatle ustremio se osamljen i nazubljen greben Puzim (1774 m), opkoljen sa svih strana bujnom šumom, pa je u skladu zelenila svoje šume Krče, koja bi bila pitoma, da u njoj nema medvjeda. Od njih trpe seljaci veliku štetu. Tek kad ostavimo šumu zašavši u Blustreni Do sine pred nama kršnotravna Visočica u svoj svojoj veličini, premda skromna po oblicima svojih dosta brojnih vrhova. Kad je gledamo bilo s kojeg vrha u središnjem sklopu oko stanova Sride, ne bismo vjerovali, da ova Bjelašnici slična planina doista posjeduje na svom sjevernom i zapadnom rubu tako strmo i romantično predgorje, kao što je Ivica i Grušćanska planina. Kad bismo u glavnim crtama htjeli istaći najbitnija obilježja ove planine, onda bismo rekli, da je travnija od svih okolnih kraških planina, nadalje, da su joj vrhovi u glavnom zaobljeni, onda da na njoj začudo nema, i onako jako rasprostranjene, klekovine (pinus montana), te konačno, da obiluje toliko brojnim dolovima, kao nijedna druga kraška planina. Ova zadnje spomenuta odlika Visočice pogoduje stočarima ne samo u pogledu prohodnosti, nego i u pogledu paše i planinskih stanova. Od zapada k istoku pruža se Veliki Do, položen između grebena Struga (1887 m) i grebena Ljeljena (1974 m), na kome je i najviši vrh planine. Taj oko 4 km dugi do penje se u smjeru istoka, te je najveći i najupadniji relijef na planinskoj ploči. Kao takav upada u oči svakome posjetiocu planine. Na zapadnom i najnižem dijelu nanizali se stanovi oko Šaren Dola, pa dalje prema Ivici. Na istočnom dijelu dola u sjevernom podnožju Ljeljena nalazi se Velika Bara ili Jezero (1660 m), odakle se silazi u Biberni Do, gdje u savršenom miru, podno Polica, stoje bogomilski stećci, kojih u ovim krajevima imade dosta. Odatle već nije daleko saći u Mandin Do i preko doline potoka Kolivke, zatvorene s jedne strane gromadom Trajana, a s druge vrhovima Glatkog (1799 m), Lučke Gore (1660 m) i Koma (1779 m) nastaviti put Bjelemiću. Te lijepe, zelene i blage doline sadrže toliko pitomine i dražesti, da svaki čovjek, a pogotovu zamoreni planinar u njima nalazi pravu okrepu duha i tijela. Ne može se reći, je li Ijepša slika ovih dolova, od kojih napominjem još Meki Do između Polica i Koma, ili slika s kojeg god vrha Visočice na okolne planinske sklopove. Ti pogledi na sve strane znače doista doživljaj, jer su sadržajni, raznoliki i uzvišeni. U toliko više, što perspektivu ovih planinskih kulisa ne možemo ničim drugih zahvatiti, pa ni foto-kamerom, nego jedino kamerom svoga vlastitog oka, čija se zjenica u titraju širi prema daljini nazubljenih grebenova centralnog lanca Prenja, prema defileju izbočenih stijena nevesinjske strane Veleža, prema čunjastoj gromadi Crvnja i ravnih Morina iza njeg, prema kaskadastim stijenama Treskavice u smjeru doline Ljute, te napokon prema prostranim i tumbastim padinama Bjelašnice u dolinu Rakitnice, gdje se selo Lukomir stislo nad provalijama Lovnice poput lastavičjeg gnijezda. A niže nas, — gledamo li sa Ljeljena ili Glatkog prema jugu, — pukla je bjelemieka visoravan, nanizana selima i hladnim vrelima, puna neke mirne starine, o kojoj govore brojni stećci, prehistorijske gradine i starinske utvrde oko Ježeprasne, da se onda ta visoravan sruči preko Jasike (1426 m) u duboku i pitomu župu, gdje rađa divlje grožđe i primitivna vrsta pšenice. Sve to čini Visočicu vrlo privlačivom i osebujnom, premda je malo planinara posjećuje. Jedno je sigurno, da bez truda nema ni doživljaja, tim više, što su ove ljepote za sada pristupačne samo zdravom planinarskom srcu i dobrim nogama.