Stanovništvo zapadne Hercegovine je uz svoju tjelesnu razvijenost, od prirode i darovito. To osobito vrijedi za seljaštvo ovoga kraja. Seljaštvo je bistro i u životu se izvrsno snalazi. Mnogo svijeta iz ovih prenapučenih krajeva seli u druge bogatije naše predjele (Hrvatsku i Slavoniju), gdje kroz kratko vrijeme osnuje gospodarstvo. Prenapučenost i iseljavanje hercegovačkog seljaštva najtočnije je označila narodna poslovica: »Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli.« 1. Veliki prirast hercegovačkog seljaštva Seljaštvo Hercegovine jako se množi, pa je natalitet znatno veći od mortaliteta. Kao primjer navađamo humačku župu u kotaru Ljubuškom, u kojoj je prve polovine godine 1938. umrlo 69 Ijudi i žena, a rodilo se u tom istom vremenu 168 djece. Još rječitije potvrđuje to statistika stanja katoličkog pučanstva u Hercegovini za 1938., koju je objavila mostarska biskupija. Po toj statistici rodilo se 1938. g. u Hercegovini 6.472 djece, a umrlo 2.716 duša. Porast samo katoličkog pučanstva iznosi 3.956 duša. To je za katoličko pučanstvo, kojega u Hercegovini ima 180.000. Ali pravoslavnih i muslimana imade u Hercegovini oko 120.000. Iako nemamo pri ruci točne podatke o prirastu toga stanovništva, ipak se može reći, da je pravoslavno i muslimansko pučanstvo svake godine u prirastu bar za dvije tisuće. Po ovome je jasno i očigledno, da se svake godine hercegovačko pučanstvo povećava za 5—6 tisuća. Kod ovakvog prirasta hercegovačko će se pučanstvo kroz 50—60 godina upravo podvostručiti (600.000 duša). 2. Ograničene i premalene površine obradive zemlje Hercegovački seljak je dosta vrijedan i radin. Po onoj gotovo neizdrživoj srpanjskoj vrućini teškom »krasnom«, preko cijelog dana duboko kopa (žiga) seljak kameniti krš i traži zemlju. Iz krša i zemlje izvaljuje velike komade po pola kubična metra, a znoj mu niz lice kaplje kao grašak i natapa teškom mukom kršu otetu zemlju. Hercegovina ima površinn od 910.000 hektara, ali se radi i obrađuje samo 100.000 ha. Kako u Hercegovini živi 300.000 stanovnika, to na svakog stanovnika otpada 3 dunuma ili 3000 četvornih metara zemlje. Ali u najnapučenijim kotarevima otpada na svakog stanovnika jedva 2500 četvornih metara. Po ovome je jasno, da Hercegovina ima vrlo malo obradive zemlje, koja se ni u kojem slučaju ne može povećati, jer je ostalo sve sami kameniti krš. 3. Kako će se riješiti pitanje prenapućenosti i prehrane ? Što stoji prehrana hercegovačkog pučanstva? Seljaštvo Hercegovine prehranjuje se isključivo kukuruzom. Uzima se, da svaki stanovnik potroši godišnje 300 kg žita. Kako u Hercegovini ima 300.000 stanovnika, to čitava Hercegovina potroši godišnje 9.000 vagona kukuruza. Većinom se od kukuruzna brašna pravi kruh i. pura. Tih 9.000 vagona kukuruza hercegovačko seljaštvo plaća danas 135—162 milijuna dinara, jer se cijena kukuruza kreće po metričkoj centi između 150 i 180 dinara. Ako se usporede gotovo svi prihodi,koje ima hercegovačko seljaštvo od privednih grana s ovim izdacima, koje seljaštvo troši samo u kukuruzni kruh i puru, onda se dolazi do zaključka, da ti svi poljoprivredni prihodi teško mogu pokriti izdatke oko potroška kukuruza. Dakle hercegovačko seljaštvo radi gotovo samo za kukuruz i živi od kukuruza. Isušivanje (djelomično i navodnjavanje) polja je vrlo važno gospodarsko' i socijalno pitanje Hercegovine. Gotovo sva hercegovačka polja podliježu periodičnoj poplavi. Redovito je voda u tim poljima od listopada do polovine mjeseca svibnja. Ali vrlo često polja nabujaju i u mjesecu rujnu, kad poljski kukuruzi počnu dozrijevati. U tim godinama kukuruz ostane pod vodom nekoliko dana, sagnjije i tako je žetva kukuruza potpuno uništena. Da bi se zauvijek osigurala žetva morala bi se izvršiti melioracija svih većih polja u Hercegovini. Melioracijom hercegovačkih polja (odvodnjavanje i nadvodnjavanje) moglo bi se dobiti oko 22.000 ha obradive zemlje. Na tim površinama može roditi u srednjim godinama blizu 4.000 vagona kukuruza, što predstavlja u novčanoj vrijednosti 60—72 milijuna dinara. Melioracija hercegovačkih polja stajala bi oko 180—200 milijuna dinara. Po ovome samo tri žetve hercegovačkih polja pokrile bi sve troškove melioracije. Hercegovačko seljaštvo potroši mjesečno oko 750 vagona kukuruza. U normalnim godinama Hercegovina je davala obično 3.000 vagona žita (kukuruz, ječam i pšenica). Tu količinnu žita hercegovačko seljaštvo potroši za 4 mjeseca. Nakon melioracije žetveni prinos bi se povećao za 4.000 vagona kukuruza. Tako bi Hercegovina — nakon uređenja polja — davala 7.000 vagona žita. Tu količinu žita hercegovačko seijaštvo potrošit će za 9 mjeseci. A za preostala tri mjeseca mora uvesti još 2.000 vagona kukuruza. Tako bi regulacija polja ponešto doprinijela i rješavanju problema narodne prehrane. Ali je činjenica, da melioracija polja ne bi skinula za svagda s dnevnog reda niti konačno u potpunosti riješila pitanje prehrane Hercegovine. I nakon melioracije pitanje narodne prehrane ostalo bi otvoreno, što će se daljnjim razlaganjima potvrditi. Za idućih 50 godina seljaštvo Hercegovine upravo će se podvostručiti, što znači, da će Hercegovina tada imati 600.000 stanovnika, koji će trebati za prehranu 18.000 vagona žita. Žetveni prinos bit će oko 7.000 vagona, uz predpostavku, da su sva polja uređena. A to znači, da će Hercegovina i nakon melioracije polja poslije 50 godina morati uvoziti 11.000 vagona žita, to jest za 5.000 vagona više nego što danas uvozi. Pitanje prehrane Hercegovine postaje svakim danom ozbiljnije. Hercegovačko seljaštvo ne smije se osloniti samo na svoju žetvu kao glavni i jedini prehranbeni izvor, jer mu je taj izvor nedostatan. Hercegovina je prenapučena, a osobito to vrijedi za zapadnu Hercegovinu, i to kotareve: Mostar, Ljubuški, Stolac. U ta tri kotara danas živi oko 170.000 duša, t. j. više nego u ostalih 6 hercegovačkih kotareva. U tom dijelu Hercegovine otpada 46 stanovnika na jedan četvorni kilometar. Ali u kotaru Ljubuškom živi na jednom četvornom kilometru upravo 52 stanovnika. Od cjelokupne površine Hercegovine, koja iznosi preko 900.000 ha, golema površina od 800.000 ha otpada na sami goli hercegovački krš (kamen). Po ovome je jasno, da se u Hercegovini obrađuje samo 100.000 ha t. j. jedna desetina cjelokupne površine. Hercegovačko pučanstvo ne može ostati niti da živi na ovim malim kompleksima obradive zemlje u goloj Hercegovini. Pogotovu ne će moći ostati u budućim decenijama zbog prenapučenosti. Stoga je jedan od glavnih izlaza raseljavanje Hercegovine. Svijet se mora naseljavati u bogatije i slabo naseljene naše krajeve Bosne, Hrvatske i Slavonije, Srijema, Banata i Bačke. U tim krajevima će vrijedni hercegovački seljak kroz kratko vrijeme neplodnu zemlju pretvoriti u dobru oranicu, sazidati kuću, zasnovati novi dom i zauvijek svoju obitelj spasiti od bijede i gladi. Dakle, samo kolonizacija hercegovačkog pučanstva riješit će glavni socijalnoprivredni problem — pitanje prenapučenosti i narodne prehrane.