Vezirski grad Travnik u srcu Bcsne ne možemo nikako odvojiti od Vlašić planine, jer je srastao s njenim podnožjem u potpunom smislu riječi. Kao takav Travnik je polaznim i završnim mjestom planine, u njemu je i glavno tržište vlašićkog sira, koji dolazi u promet pod imenom travničkog, a bez koga se ne može zamisliti akšamluk. Malo ćemo naći Travnjaka, koji nisu bar jedamput bili na Vlašiću i to ne možđa iz planinarskih pobuda, nego iz životne potrebe za izlaskom na planinu i pitominu, iz težnje za ljepotom svoje vrste, koju svaki čovjek od prirode osjeća na zelenom sagu, kraj hladnog vrela u blizini urednih stanova, u obilju ovčijeg mlijeka, sira i kajmaka, što u ostalom sačinjava jedan od prvih i gotovo najvažnijih uvjeta čovječije hrane. Možda će stari i iskusni planinar tipa alpiniste, — kako se to u stručnom jeziku naziva, — manje uživati u blagim oblicima ove planine, koja po svom izvanjem obliku čini prostranu visoravan, načičkanu nekolikim gromadama zamjernih visina, između kojih se prostiru dugi, prostrani i travnati dolovi. Vrhunci tih gromada daju utisak smirenosti, jer su zaobljeni i zeleni. Tek tu i tamo izbijaju iz bujne trave lijehe poširckih vapnenačkih greda i time nam odaju vapnenačku građu ovog planinskog sklopa, koga bismo možda po svom površnom gledanju i po pitomini svrstali u tip starog gorja iz paleozoične dobe. Poznata je pojava i činjenica, da je čovjeku u prvome početku planinarenja najbliža i najomiljelija prirodna romantika zelenih livada, šuma, dolina i blagih vrhunaca, — a sve to u uzvišenom titraju sunca i u raznolikoj igri sjena divnog sunčanog dana. Tek mnogo kasnije razvija se u nama smisao za Ijepotom oporosti i divljine, kakvu nalazimo kod prvih predstavnika naših dinarida. Za ovu potonju vrstu ljepote i smisla mnogo je zvanih, ali malo izabranih. Međutim tko želi mir prirode i tko u njoj traži blagost, tome će Vlašić ostati doživotno u nadasve lijepoj uspomeni. Već se s proljeća ospe po prisojnim i vlažnijim stranama divotni ćilim narcisa, Iza njih u lipnju obnavljaju ovo tkanje raznoliki klinčići, širištare (gentiana verna, dinarica i lutea), kitice, ljubičice, te bezbroj drugog cvijeća, tla u rano Ijeto ugledamo u punom cvatu nisku ružu »brandisianu«, koja nosi ime zaslužnog i legendama ovijenog Isusovca botaničara. Tad oživi planina. život joj daje sunce, čovjek i hajvan (stoka). Iz zimskog se sna bude posvuda razasuti i brojni stanovi, iz čijih koso nagetih streha prodire jutarnji dim s ognjišta. Tada se po zelenoj plohi Viašića razaspe oko deset tisuća ovaca, praćenih nerazdruživim pratiocima, psima tornjacima, čija veličina, nastrljivost, a nada sve taktika napada na neznanca budi u čovjeku osim golemog straha doista i udivljenje. Dvije su odlike, koje izdižu Vlašić nad ostalo bosansko, vapnenačko sredogorje: zamjerna nadmorska visina i široka prostranost. Kao i sve kraške planine, udaljenije od mora, tako i ova planina imade oblik prostrane i uravnotežene gorske visoravni. Kad to znamo i kad uočimo nadmorsku visinu vrhova od preko tisuću i devet stotina metara, a kojom visinom Vlašić nadvisuje sve okolne planine, onda ćemo također razumjeti, koliko je on izložen vremenskim uplivima sa sve četiri strane svijeta. Od Karpata preko panonske nizine i Posavine pa sve do Vlašića nema nijedne ni prihližno tako visoke planine. On stoji na udaru prvi od planina Bosne, pa se na njemu naravski i te kako osjećaju svi atmosferski upliti počev od oborina pa sve do vjetra. Bije ga oštrina sjevernjaka, kao i dosadna depresija zapada, opora hladnoća istočnjaka s nada sve razvučenim maglama, kao i snaga juga, koji je ovdje hladan, a ipak tako zamoran za živce. Bez prostranosti i najljepše planine gube velik dio svog inako i zaslužnog veličanstva. Vlašić se naprotiv ispružio na širokom temelju, počevši od visoravni Vitovlja na zapadu do rijeke Bi1e na istoku, od doline rijeke Lašve na jugu do izvora rijeke Vrbanje i Vučije planine na sjeveru. Na tako zamašnom prostoru naravski da će i njegov profil biti raznolik, prema tome, da li ga gledamo s ogranaka Borije planine, s Vranice ili Kupreških Vrata, ili iz nizina ugljenom bogatog bazena rijeke Bosne. Međutim najbogatiji izgled daju mu padine u dolinu rijeke Lašve ispod mjesta Turbeta, gdje se nalazi prostrana kotlinasta tvorevina, iznad koje strše u otvorenom luku idući od istoka prema zapadu poznate Ovčarske i Paklarske Stijene. U dnu kotline leže istoimena sela, s neiskvarenom domaćom arhitekturom kuća, pa nam se čini, kad ih s ivice stijena promatramo, kao da su polijegale lastavice. Reljef tih stijena izdaleka još nije izgrađen. Oblikuju ga još i sad iz godine u godinu kiše, bujice, a pogotovo kamenosniježni usovi, što se svakog proljeća ruše uz neopisivu tutnjavu u dolinu. Preko sela Paklareva vodi najpodesniji put na planinu, u koliko ga tokom vremena ne zamijeni započeta auto cesta iz Travnika preko sela 0rašja. Pod šumovitom Galicom ostavljamo iza sebe uspon uz spomenute stijene da se domognemo travnate visoravni i vrela Devečana iznad Devečanskih Stijena u čijoj se blizini nalazi udobna planinarska kuća. Tko voli daleke poglede s kulisama planina i planinskih vrhova, taj neka pogleda s vrhova tih stijena prema jugu, pa će okom obuhvatiti svu Vranicu, smioni Kalin iznad Bugojna, Rosin, pa Ločike, a desno i lijevo od te središnje panorame planine sarajevske okolice, Radušu, Stožer nad Kupresom i daleko tarno planine livanjskog kraja. Sjeverno od Devečana uzdiže se postepeno gromada najvišeg vrha u planinskom sklopu, Paljenik (1943 m), a istočno od njeg skupina Vlaške Gromile (1919 m), koja pada u oštrom nagibu u dolinu Bi1e, u gučegorski kraj. šumom obrasla Kozica (1752 m) nastavlja se prema sjeveru, da konačno pređe u valovitu, pitomu i pašnjacima najbogatiju Smiijevicu, koja je u srcu Vlašića. Taj prostrani sustav dolova, širokih bokova, blagih nagiba sigurno je ideal pitomine, nešto, što smiruje duh i odmara oči na svijetlo zelenoj plohi tih poznatih pašnjaka. Ovdje su hladna vrela oko KraIjice, tu je i novo podignuti planinarski dom, remek djelo požrtvovnosti, a koji može uz bok stajati po svojoj veličini, svome uređaju mnogim poznatijim djelima ove vrste kod mnogo većih naroda, nego što smo mi. Spominjem ga naročito zato, jer će tek putem njega moći šira javnost upoznati ovaj divni planinski sklop kako ljeti, tako i zimi. želimo li koju planinu upoznati sa širokim krugom ljubitelja prirode, prvo što treba učiniti, jest izgraditi planinarsku kuću, urediti je tako, da po svojoj udobnosti privlači i da pruža bar znatniji dio uvjeta, na koje je čovjek u dnevnom životu naviknuo. Sjeveroistočno od Smiljevice završava Vlašić skupinom Ljute Grede (1740 m) i tu se planina suzuje s jedne strane poprečnim dolinama pritočica rijeke Bile, a s druge strane duboko usječenom dolinom Ugra. Sve što je odatle položeno sjevernije, nema planinarskog značenja, jer su vrhovi ove visoravni sve to niži i beznačajniji. Međutim se pri opisu Vlašića ne može mimoići selo Koričani, koje leži dosta prema zapadu nad dolinom Ugra. To je planinsko naselje poznato sa osebujnosti svojih žitelja, sa svoje nadmorske visine od preko 1200 metara, te konačno sa svoje dugogodišnje borbe, koju ono vodi s državnim erarom radi šuma, dobivenih carskim fermanom pred kojih četiri stotine godina, a koje su im šume nakon okupacije Bosne oduzete. Još ni danas nije riješen taj zanimljiv spor. Ime sela potječe od toga, što pokapaju mrtvace u koritima, izdubenim u deblima, što je svakako star i naročit način pokapanja. Kuda god pođemo između skupina i gromada ove planine, svuda prolazimo dolovima, manje ili više između se povezanim. Ovi planinski putevi imadu u glavnom blagi nagib, a šta najviše godi, prolaze pokraj jakih i hladnih vrela, kojih ima na svakom koraku. Osim Harambašina vrela, Šantića, 0rmanja najpoznatije je vrelo Pašinac pod Ljutom Gredom, opkoljeno šumom i poznato sa svoje hladnoće, od koje doista čovjeku trnu zubi. Stoga nije ni čudo, da je Vlašić u pogledu paše na daleko poznat i da na njem nađe izvrsnu pašu preko deset tisuća ovaca preko ljeta. Oko Martinja opusti planina. Dolazi kasna jesen s hirovitim promjenama vremena, a iza nje kruta zima. Koga nije nevolja natjerala, ne izlazi tada na planinu. Stanovi ostanu pusti u igri smetova, a nepomućen mir vlada svuda. Jedino u veljači, kada se snjegovi slegli i kad se mogu očekivati bar kako tako stalnija zimska vremena, taj planinski mir prekidaju planinari skijaši, koji u posljednje vrijeme u sve to većem broju dolaze na Vlašić. Onda zasja Vlašić u bjelini svog sniježnog ruha, koje izjednačoije sve terenske opreke. Cakle se ko milijoni bisera sitni kristali inja, popadalog na tvrdu sniježnu podlogu, a daske na nogama režu djevičanski bijelu površinu Vlašića bočinama dolova u mnogosatnom spustu. To je divan doživljaj, koji ne može dati niti ga daje ikoja druga planina u tom opsegu i u toj veličini.