Bio je dosad običaj, da pravoslavci, kad bi spominjali svoju prošlost na narodnom području Hrvata, s gorčinom kukahu radi nepravda, koje im bješe snositi u minulim stoljećima. Naivnici među njima nisu znali, šta su sve radili njihovi pređi u zemlji, koja ih je primila i hranila, a upućeni mudro su šutjeli: zašto, to oni najbolje znaju. Nije mi nikako namjera razpirivati mržnju iii buditi osjećaj osvete, no koristno je upozoriti na neke stvari, da se ne zaborave. Zanimljivo bi bilo iztražiti, zašto su se dosad hrvatski povjestnici ugibali tome mučnom problemu našeg naroda i zašto su propustili proučiti i napisati obsežnu poviest negdašnjih »Vlaha« u našoj zemlji, premda arhivi domaći i strani obiluju građom za proučavanje ovoga za nas tako važnog predmeta. Dobar je dio te arhivske građe već davno na dohvatu svakome. Da spomenemo samo tri zbirke ižvora, što ih je izdala Hrvatska Akademija: Lopašić, Spomenici hrvatske krajine (3 svezka), Šišić, Hrvatški saborski spisi (5 svezaka), Laszowški, Acta Habšburgica (3 svezka). Vjerskom stranom toga pitanja bavio se mnogo današnj.i križevački biškup preuzv. g. dr. Janko šimra k, u najnovije doba i dr. Krunosla.v Draganović. Širim je hrvatskim slojevima malo ili nikako poznato, koliko su jada zadavali Hrvatima ti doseljenici od XVI. do XVIII. stoIjeća. Oni pomagahu slabiti kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, koju su Habsburgi razkomadali iz vojnih obzira, izuzevši golem dio kraljevine iz vlasti bana i hrvatskog sabora; voljeli su podpadati pod vlast carskih generala nego zemaljske gospode; u ono feudalno doba kratili su se mnogi doseljenici plaćati i vršiti ono, što su plaćali i vršili hrvatski seljaci, željeli su dakle biti u boljem položaju nego domaći sinovi. Habsburgi su im podielili na štetu kraljevine povlastice, po kojima su u neku ruku bili država u državi. Kraj svega toga počinjahu doseljenici težka zlodjela na štetu i sramotu hrvatskih starosjedilaca. Od bezbroja zajanreenih činjenica spominjemo samo mimogred, da su pravoslavci u Lici negdašnje katoličke crkve pretvarali u staje za svoju stoku i preotimali dobre zemlje Hrvatima, kadšto i miteći carske službenike1). Našlo se čak i takvih, koji su hvatali hrvatsku djecu i prodavali u Tursku. Imena takvih zlotvora i njihovih pcmagača u Turskoj navodi 1679. fra Luka Imbrišimović u spomenici generalu Ljudevitu grofu Souchesu2) Ne ćemo reći, da su svi i vazda bili sami kriminalci; bilo ih je, i ako u maloj mjeri, koji su znali cieniti, da su na hrvatskom državnom području našli utočište i novu domovinu.Težinu problema doseljenih pravoslavaca Hrvati su davno spoznali, već u XVI. stoljeću. Oni su, napose hrvatski episkopat, rješenje problema vidjeli u sjedinjenju doseljenika s katoličkom Crkvom. Na tom se radilo, a u skiomnoj mjeri i uspjelo u XVII. stoljeću, kako svjedoče naši vriedni sjedinjeni katolici grčkoga obreda, koji su za vrieme Jugoslavije bili osobiti cilj mržnje i progona srbskoga pravoslavlja. U XVIH. stoljeću izašao je tiskom niz spisa na hrvatskom jeziku, koji se bave vjerskom stranom problema pravoslavnih doseljenika. Prvi spis te ruke napisao je pečujski kanonik Don Krsto Pejkić, rodom iz čiprovaca u Bugarskoj, negdašnji đak Ilirskog kolegija u Loretu: to je »Zrcalo istine med crkve istočne i zapadnje«, tiskano bosanicom g. 1716. u Mletcima, a u latinskom prievodu g. 1726. (u Mletcima) i 1730. u Tfnavd u Slovačkoj. »Zrcalo« je preuzeo bosanski Franjevac TomoBabić u svoj mnogo čitani »Cvit mirisa razlika«, a dalmatinski Franjevac Stipan Badrić izdao ga je napose Minicom u Mletcima g. 1745. i 1756. Znameniti kajkavski pisac Isusovac Juraj Mulih u klasičnom djelu »Posel Apastolski« (Zagreb 1742.) govori na 69 strana o grčkom »raztaniu« (razkolu) i o »raztancima« (razkolnicima). Malih je skroz dugačak niz godina za katolike držao pučke misije diljem hrvatskih zemalja i u južnoj Ugarskoj, pa je dobro poznavao ne samo težinu problema, nego i biedno vjersko stanje pravoslavaca, kojima svjetuje, da se kane Grka, koji su ih prevarili i u duhovno zlo uvalili. U prvom redu za teologe napisao je Isusovac FranjoKsaverPejačević na latinskom jeziku razpravu u obliku dialoga o papinom primatu i dodatku »Filioque« u Vjerovanju (Graz 1752.), a dva profesora isusovačke Akademije u Zagrebu: Antun Werntle »Controversiae Ecclesiae Orientis et Occidentis« (Zagreb 1754, mala četvorina str. 181) i Ivan K. šimunić »Brevis notitia schismatis Graeci et ccntrover« siarum orientalium« (Zagreb 1764, 12° str. 10+400). Sve je dosad navedene pisce nadišao književnik i najbolji pjesnik slavonske Hrvatske svoga vieka Isusovac Ante Kanižlić (f 1777) svojim golemim djelom »Kamen pravi smutnje velike«, tiskanim »u Osieku« g. 1780. Ovo je prvo znanstveno djelo tiskano na hrvatskom jeziku. Pisano je doduše djelomice na pučki način, ali je građeno na izvorima i stručnoj literaturi. Obseže u četvorini 928 strana, znak, koliku je važnost Kanižlić pridievao problemu pravoslavaca kod nas. Povod mu je za pisanje dala grčka knjižica Ilije Meniate, razkolničkog biskupa u Moreji (Peloponezu), izdana pod naslovom (Petra skandalou, Kamen smutnje). Kanižlić prikazujući vrlo obširno poviest grčkoga razkola pobija u stopu Meniatu i Grke, koji isu tolike narode za sobom povukli u zlo. U »ulazku u iziskivanje kamena pravoga« izjavljuje starac Kanižlić: »Ufam se pako, da ja odgovarajući Meniati ne ću uvriditi ostale nasliednike zakona grčkoga, kakono su Slavonci, Srblji, Rašnjaci i Moskovi. PoljubiteBa braćo moja! niste vi, niste ni rodom ni jezikom ni ćudom Grci, suprot kojima ja pišem, nego jeste plemeniti list slavne Ilirianske gore. Daleko je to od odluke pera moga, da bi se ja š njime Grke, koji vas zavedoše, a kamo li vas usudio uvriditi. Spominam se od one bisede sada, koju sam od nikoih između vas čuo: Bog ubio onoga, koji nas je rastavio«. Među prigcvorima, što ih je Foci j, glavni začetnik grčkoga razkola, iznosio u svojcj strastvenoj promičbi proti katoličkoj Crkvi, bio je da taj, da katolički svećenici briju bradu, po mišljenju Focija i njegovih pristaša krupan prestupak! Kanižlić tom pitanju poklanja posebno poglavlje (str. 222—229), u kojem je zabilježio tri pikantne ilustracije iz pravoslavne promičbe u iztočnoj Hrvatskoj. Neka on sam pripovieda. »Hotio sam svršita ovo pogiavlje, ali evo srićom namiri(hi $e n& jedan rukopis od zlatne brade u moskovski jezik složen na pogrdu Pape i Crkv« Rimske. Scinio sam, da ©n ovde sma misto kao jedan pridavak iliti brada ovoga poglavlja: zato rečeni rukopis, ali ne cilovit, u naš jezik istomačen donosim. »Pripovidka od zlatne brade. »Nadpis ove pripovidke jest ovaj: Slovo od Rima jako odpade od pravoslavnija vjere Hristijanskija. U ovcm slovu iliti govorenju nikoi dugcušina ispisuje, da je Rim iliti Crkva Rimska odpala od svete i pravoslavne Crkve godišta devet sto i četvrtoga na ovi način. Došavši jedan put u crkvu Papa Rimski imenom Jermon, koji je, kako veli ovo slovo, slidio Grgura Velikoga na Stolici Rimskoj, ugleda jednu divojku Rimljanku i u nju se zamilova. Ali ona nekti inače za njega poći, nego akoli on zlatnu bradu i zlatne brkove obrije. Privolji Papa i za nje ljubav pustio je, da mu se zlatna brada i brkovi obrij'u. Ova divojka s Papom od svetoga Vasilie vinčana, napisa sto knjiga (=pisama) i zapovidi svojoj obiteli, da sidavši na sto konja proglase, da je Jermon Papa zlatnu bradu obrijao i zlatne brkove. U isto vrime neki Petar Gugnivi napisa također knjigu, da svi katolici Reda sv. Petra imadu bradu obrijati, da se častno telo Hristovo po bradi ne rasipa, kada se pričestvuju. A što tada nevoljan Jermon? Zatvori se u jedan otajni palac, nesmijući na dvor izaći, dokle mu brada ne naraste. Međuto pade kocka na Ivana Zlatoustoga i postade Patriarhom Carigradskim, koji nikomu (nekomu) učeniku svetoga Vasilija reče: čuvaj se, brate, jerbo je prorok Jeremija prorokovao, da će Rim rad jedne divojke od pravoslavne crkve odpasti, i evo odpade. Složnik ovoga govorenja donosi još druge budalaštine, na priliku, da.je sedamdeset erezija iliti krivovirstva izašlo; da je od ostalili Patrijarha skupljen općeni Sabor sedmi, u koji pozvan bijaše i Papa, ali jerbo mu za tri godine nije narasla brada, nije išao u Sabor. Šta radi ostali Patrijarhe i Episkopi kako ostale krivovirce, tako i Papu Jermona prokleše. Evo u kratko (više bo sam ostavio nego donio) što nam ova pripovidka kaže, koju nikoji (nekoji) tupoglavi za jednu mudraniju osobitu drže. . »Valjalo bi sada ovu zlatnu bradu pročešljati iliti ovogovorehje protresti, u komu se toliko laži tako rekavši nahodi, koliko se dlaka nahodin onoga bradi, koji je ovo slovo izmislio i složio, zasto bo je jedna samo nepritrghuta laž.«. Sad Kanižlić »pročešljava« priču o zlatnoj bradi i razodkriva' njezinu nemogućnost. Pape Jermpna nikad. nije bilo. Svetoga Grgura Velikoga nasliedio je njegov đakon Sabinijan. Po »slovu od Rima« Jermon bi bio nasliedio sv. Grgura g. 904., no sv. Grgur je umro g. 604. Sv. Bazilij, kbji je tobbže vjenčao Jermona u X. stolječUi umro Je'g. 379., 4 sv. Ivari Zlatousti g. 407. Sedmi obci sabor, koji je tobože izbbćio Jermbna,održan je u Niceji g. 787., dakle 117 godina prije, nego bi Jermon bio zasio na papinsku stolicu i prvi od Papa obrijao bradu. Međutim je činjenica, da su Pape već od petoga stoljeća bradu brijali, i tako je bilo sve do XV. stoljeća. Od renesanse da po prilici g. 1700. Pape su nosili bradu, a onda se opet vratili drevnom običaju zapadne Crkve. Nakon što je »pročešljao« biednu priču izmišljenu od neukoga »magarčetine«, Kanižlić primjećuje: »Evo kako nikoji, paklenom omrazom užeženi, lažući nastoje u puku probuditi omrazu na Crkvu Rimsku i nju izgrditi. Priprosti puk čuvši, da. je Papa Jermon obrijao bradu za ljubav divojke, i da rad toga crkvenici u Latina briju bradu, kada vidi, da naši crkvenici ne nose brade, udilj viruje govoreći: Va istinu, naš popo pravo kaže: evo ovi popovi neimaju brade, valja da je Rimski Papa za ljubav djevojke obrijao zlatnu bradu«. Sad Kanižlić navodi još dvie ružne laži, koje su neuki pravoslavci njegova vremena vjerovali, a koje su plod skrajnjega vjerskog fanatizma. »Pa išti način lažu, da naša sveta voda jest naravna čovičja voda, u koju duhovnici u Latina meću soi, da ne smrdi... Ne mogu ni onu ludost mučanjem proći, po kojoj plaše puk: ako li tko priđe u krilo svete matere Crkve Rimske, da ne će moći vodu pustiti... O manitosti! Toliko se je hiljada u Mađarskoj i u Erdelju s. Crkvom Rimskom sjedinilo i nikad nije čuveno, da bi se to komu dogodilo: slipci slipce u propast vode. Znadem, da ovi nauci nisu ni razumijih Grka.ni Moskova ni Rošnjaka; paše još ih je vele stid, kad čuju, da nikoji njihovi laži tako budalaste iznose, koji su za kozami idući Bogoslovicu pokusali, držeći sebe za književnike, akoli znadu štogod moskovski pročatiti, premda i ne razumiju pravo što čate. Tko je pako ono slovo od zlatne brade iznio, nije vridno iziskivati. Koji godir je bio, ona je rič pristojna njemu: onomu za ruglo puna i dugačka brada, komu je prazna glava i pamet kratka. Ovo po namiri brade«. Ovaj naš člančić, rekosmo, ne će da bude rekriminacija zbog prošlosti. Nama on daje priliku za dvoje. Prvo, da naglasimo, da Hrvati ni na svojem državnom području nikad njsu, gojiii onakvu mržnju na pravoslavlje i pravoslavce niti su izmišljali onakvih gnjusnih podvala proti njima, kaošto su.to nekoć činili pojedinci na vjeru n&roda, u čijoj su se zemlji naselili. šta bi učinili pravoslavci, da su na pr. katolici u Srbiji onako bezočno pogrđivali njihovu vjeru? Drugo je, mi želimo dati našim pravoslavcima dobar savjet: u njihovom je vlaštitom probitku da se snađu u novim prilikama i zauzmUizpravan stav prema vjeri i Crkvi velike većine hrvatskog naroda. Nežavasna je Država Hrvatska tu, oha je svaki dan čvršića i jača, onaće vjekovati. Poglavnik u svojoj velikoj državničkoj mudrosti zajamčio je pravoslavnima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nesmetano vršenje njihove vjere, a to u opravdanoj nadi, da će oni kao pripadnici nove Države znati cieniti zaštitu i pomoć, koju im pružaju državni zakoni i organi, i da će vršiti savjestno svoje građanske dužnosti prema Državi, koja je dovoljno jaka, da provede i svoju volju i, u slučaju potrebe, zakonske sankcije. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu