Svako veće mjesto u sredovječnoj Dalmaciji nije se smatralo gradom (civitas), ako nije imalo svoga biskupa i svoga kneza. U gradu je biskup glava crkve, a knez glava općine. Slobodan izbor biskupa i kneza značio je gradsku autonomiju. Koloman je g. 1107. to pravo izbora potvrdio Trogiranima, što je jasnim dokazom, da su oni i prije slobodno sebi birali svoje biskupe i knezove. Kad su dalmatinski gradovi izgubili to pravo, izgubili su u isti mah i svoju slobodu. Na čelu autonomnih dalmatinskih gradskih općina stajao je valjda već od rimskih vremena, a sigurno za bizantskog i hrvatskog gospodstva, na čelu grada prvi gradjanin pod nazivom »prior« .Najstariji poznati trogirski prior je Majus, čije se ime sačuvalo na nadvratniku crkve sv. Martina (kasnije sv. Barbare) iz IX.—X. vieka. Iz vremena biskupa sv. Ivana Ursinija, iz druge polovine XI. vieka znademo za priore Dobranu (1064.), Vitala (1076.) i Draga (1097.). Sudeći po Kolomanovoj povelji očito je da su priore birali sami gradjani, kao i narod zajedno. Dolazkom Kolomana, kralja tudje krvi, odpada naziv »prior«, i počam od g. 1107. gradski se načelnik zove »knez« (cc~ mes), kako su se već u dcba Petra Krešimira i Zvonimira počeli nazivati dvorski dostojanstvenici i kako su se u Slavoniji i Ugarskoj zvali župani starješine županija. S promjenom naziva nije se promienila čast ni vlast, osim što je Koloman s nasljednicima pridržao sebi pravo potvrde izbora, što možda prije prijašnji vladari nisu činili. Iz XII. vieka poznati su u Trogiru knezovi Držimir. (prije 1185.), Marin (1180—1189.), a početkom XIII. vieka kneževsku čast obnašaju:Vučina, koji je istodobno i splitski protestat (1205—1208.), te Ilija (1227.—1231.), sin splitskog kneza Grubeše. Sva je prilika da su ovi knezovi bili trogirski gradjani i plemići ili bar hrvatski velikaši iz blizine Trogira, oko Bijaća i Drida. Domalo se tako osiliše hrvatski velikaši, da su ih iz straha od njihove sile ili iz želje da dodju pod njihovu moćnu zaštitu, počeli Trogirani, kao i drugi dalmatinski gradovi, birati svojim knezovima. Tako u Trogiru nalazimo kao kneza Stjepka Šubića (1232.—1249.), bana Stjepana (1257.), bana Rolanda (1264.— 1267.), Ivana Bribirskoga (1274—1279.), Jurja Bribirskoga (1282.—1303.) i Pavla Bribirskoga (1305.—1317.). Medjutim je bila narasla sila Šubića Bribirskih, da je ugrozila svaku slobodu dalmatinskih gradova. Osobito su se Trogirani bili uhvatili u koštac s Mladenom Šubićem i s njim došli do rata. Ne mogavši ga se riešiti, dadoše se g. 1322. pod zaštitu mletačke republike. Po sklopljenom sporazumu kneza je odsada postavljalo Veliko mletačko vieće na dvije godine s plaćom od 1200 libara godišnjih. Tim su se, dakle, Trogirani odrekli prava biranja svojih knezova, koje je i tako za Šubića bilo prestalo. Knez, poslan iz Mletaka, dobio j e naslov »knez i kapetan« (comes et capitaneus), jer je bio civilni i vojni zapovjednik grada, tako da više nije trebalo namještati kneževa namjestnika. Po samom naslovu se vidjelo, da je knez prosti duždev službenik (de suo mandato comes capitaneus pro illustrissimo domino duce Venetiarum). Prvi takav knez bio je Marin Maurcceno (1322.— 1324.), za njim Nikola Venerio (1324.—1325.), pa Dardi Bembo (1326.), Ivan Gradonico (1327.) i drugi, sve redom Mletčani. Tako je teklo sve do god. 1357., kad su Trogirani izagnali kneza Marka Bemba odmetnuvši se od republike. Trogir se je tada opet vratio pod vlast ugarskohrvatskog kralja Ludovika. Onda su knezovi opet domaći Ijudi, većinom Zadrani, ali ih više nije biralo gradsko plemićko vieće, nego ih je postavljao sam kralj. Iz toga se razloga knez trogirski Franjo de Georgio Zadranin g .1358. piše, da je knez po naredbi kraljevoj (de man. dato regic comes). Kad je ovomu iztekao rok službe, poslaše Trogifani god. 1370. kralju poslanike molbom da Franju potvrdi za kneza još za daljnih deset godina. Kralj im udovolji, ali kad je g. 1373. knez Franjo zbog rata s Mletčanima morao boraviti u Zadru, kralj naredi Trogiranima, da mjesto njega uzmu sina mu Pavla za kneza i da mu daju sve kneževske prihode, dok otac bude u kraljevoj službi. Vieće trogirsko odmah je u.travnju udovoljilo kraljevu nalogu. Nametnuti doživotni knez Franjo de Georgio umre 5. studenoga 1377., našto Trogirani htjedoše spriječiti da im kralj nametne kneza, koga on hoće i to doživotno, te 6. studenoga zaključiše u vieću, da se knez bira na dvie godine s godišnjom plaćom od 1500 libara. Poslije dvcgodišnje kneževe službe nije smio nijedan sudac ili savjetnik vieća predložiti da prvašnji knez ostane u službi pod prietnjom smrtne kazne i zapljene imanja. Onda je vieće, da stavi kralja pred gotov čin, izabralo Zadranina Jakova Radučića za kneza na dvie godine i poslalo kralju poslanika, da potvrdi izbor. To je kralj zbilja i učinio. Tako su sada Trogirani opet došli dc svoga prava i birali svoje knezove, a kralj ih je potvrdjivao, dok se nije odkrilo, da je jedan knez bio u rodstvu s nekim trogirskim porodicama, koje su ga i izrabile u svoje svrhe. To je bio Zadranin Pavao Pavlović (di Paulo), koji je imao za ženu Grubelu iz trogirski porodice Cega. Pavao je zbog svoje pristrane uprave bio 23. studenoga 1386. protjeran iz grada. Da se što slično više ne ponovi, odredjeno je iste godine, da knez nesmije biti u rodu s trcgirskim gradjanima do trećeg koljena, a pri njegovu izboru da vriede propisi kao i pri izboru gradskih sudaca. Sliedili su odsada knezovi rodom iz Zadra. Nakon velikog prevrata u državi, kojim je kralj Sigismund bio svrgnut i nastupio Ladislav Napuljski, htio je ovaj da obnovi kraljevsko pravo na postavljanje gradskih knezova. Tako je pokušao dau Trogiru i šibeniku nametne Ivana Lusignano, vojvodu cd Barutija. No kad je u trogirskom vieću 14. srpnja 1406. pročitano kraljevo pismo o tome, odlueeno je da se ne izvrši, jer da vieće to smatra povredom svojih prava. Zato je 2. prosinca opet izabralo Jakova Radueića i dalo ga po vojvodi Hrvoju potvrditi. Medjutim su se prilike u državi sredile pobjedom Sigismundovcm, pa su u veljači 1411. u Trogiru birali za kneza i rektora (in comitem et rectorem) kraljevog admirala Filipa de Georgiis, i zamolili kralja za potvrdu (in nostrum comitum confirmare). Rek bi ipak da Filip nije bio potvrdjen, jer je kao kraljev admiral u ratu s Mleteanima imao druge veće dužnosti. Tada Trogirani izabraše Dubrovčanina Paskvalina de Restis, koga im kralj potvrdi. Posljednji trogirski knez, biran po vieću i potvrdjen po kralju u smislu Kolomanove povelje, bio je Mihovil Restis, takodjer Dubrovčanin, god. 1416. Buknuo je onda rat izmedju mletačke republike i ugarskohrvatskog kralja. U tim kobnim vremenima u Trogiru nije bilo kneza ni njegova zamjenika. Od svibnja 1418. mjesto kneza birali su se rektori, i to po dvojica svakoga mjeseca. To je potrajalo sve do lipnja 1420., kad su Mletčani osvojili Trogir. U ime mletačke vlade bio je odmah privremeno postavljen za kneza Zadranin šimun Detriko s oblašću da dieh pravdu i to u kriminalu sam, a u civilu s gradskim sudcima ,dok vlada inače he odredi. Detriko je knez po naredbi duždevoj (de suo mandato comes Tragurii). Iako pobiedjeni Trogirani su ipak želili sačuvati svoje pravo biranja kneza, pa bilo to i jednog Mletčanina iz Velikog mletačkog vieća. Zato poslaše u Mletke poslanike da izprose tu milost. Republika im molbu odbije i odgovori, da će ona sama po svojoj volji slati knezove iz redova mletačkih plemića, kao što ih šalje u ostale dalmatinske gradove. I tako je 18. srpnja 1421. stigao Luka Tron, Mletčanin, izabran od Velikog vieća, tudjin, koji ni narodnog hrvatskog jezika nije poznavao. Sada knezovi redovito nose naslov »knez i kapetan« (comes et capitaneus), kao gradjanski i vojni zapovjednici. Oni dolazi i odlaze tako sve do propasti republike (1797.), a da se više ništa nije mienjalo. Knezovi iz Mletaka ostajali su u Trogiru dvie godine na upravi grada, a ponovno se nisu mogli birati. Republika ih je plaćala iz obćinskih prihoda, a u samom gradu su knezovi imali razne povlastice i počasti. Ako je knez u službi umro, vieće je biralo zamjenika podkneza (viceconte), čiji su izbor po dukali od 24. veljače 1443. imali pravo potvrditi zadarski rektori. Dogadjalo se da izbora oni nisu potvrdili. Podknez, naravno takodjer Mletčanin, ostao je u službi samo toliko vremena, koliko je još preostajalo do navršenja dvogodišnje službe pokojnoga kneza Kako su hrvatski velikaši, a osobito Šubići Bribirski, imali svoje posjede i dvorove izvan gradova, a takodjer su istodobno obnašali kneževsku čast u više gradova, nisu mogli u jednom gradu stalno boraviti niti osobno vršiti kneževsku čast. Zato su mjesto sebe u svakom gradu postavljali zamjenike zvane »rektori ili potestati«. Rektor se kadkad zvao i kapetan (capitaneus sive rector), koji je valjda imao i vojničku vlast. Tako je u Trogiru za kneza Stjepa šubića bio rektor Deša de Picica (1239.— 1241.), pa Črne Kažotić (1242.), koji se piše »rector et iudex«, dočim je pod nazivom potestata prvi poznat Držimir (1243.), te Stjepan de Picica (1245.—1246.), Vid (1250.), svi valjda domaći sinovi, pa Gvido, krčki knez (1263.), bivši splitski potestat, te Martinusije (1264.). God. 1262. i 1272. bilo je više, bar dva, rektora, kako se to vidi iz pisama mletačkog dužda. U pomanjkanju potestata birali su se rektori od mjeseca do mjeseca. Kako su u Trogir dolazili potestati iz drugih gradova, tako su neki gradovi birali trogirske plemiće za svoje potestate. šibenčani tako biraju Valentina Lucića Petrova (1270.), a sliedeće godine Nikolu Vodovara Jakovljeva. Za Jurja i Pavla Bribirskoga počeli su dolaziti potestati iz Italije, najviše iz Ankone, a to nije bilo po volji ugarskohrvatskim vladarima, Stoga kraij Ladislav god. 1273. naredi banu Pavlu, da ne trpi u Trogiru, šibeniku i Splitu sudaca (potestata) iz inostranstva, nego samo iz kraljevstva. Sbog toga je sliedeće godine u Trogiru za kneza Ivana Bribirskoga potestat Zadranin Preste Katopanjai, a 1276. Ninoslav Ciprijanov. No naredba se kraljeva brzo zaboravila i 1282. za kneza Jurja Bribirskoga potestatom je Jakov Rustico iz Ankone, a sliedeće godine Franjo Faletro iz Mletaka i 1285. Palmerije Falkov iz Ferma. Potestata je biralo gradsko vieće. U borbi sa Šubićima Trogirani nisu htjeli da im oni nameću potestata, koga oni hoće, često na štetu grada. Zato vieće 24. ožujka 1286. zaključi, da se potestat bira iz tudjine (de futuro habeatur regimen quod sit de foris). God. 1287. gradski kapetan sakupi vieće i predloži, da se izvrši izbor npve uprave (regiminis), tj. potestata i da se odredi način izbora. Vieće je na to jednoglasno zaključilo, da se izabere pet kandidata iz grada Ferma u Italiji i to tako da, ako se prvi ne primi ima se ponuditi drugom, a kad i ovaj ne bi se primio, onda trećemu itd. Ako se ni jedan od te petorice ne primi izbora, neka gradski poslanik izabere jednoga novoga uz uz plaću od 600 libara. Izabrani potestat mora sa sobom dovesti druga (socius), notara i družinu (familia) koliko hoće, a služba mu počinje kad položi zakletvu. Prema tom zaključku u Trogiru su bili potestati Rainaldo Gergei iz Ferma (1288.), pa Stjepan Ugerijev iz Ankone za kneza Jurja Bribirskoga, g. 1291. Albergucije Jakovljev, 1292.—1298. Filip de Nappis iz Ankone. Takovi izbori potestata bez znanja i odobrenja knezova Bribirskih nisu bili dragi silnim šubićima. Stoga g. 1296., kad je u Trogiru bio knezom Juraj Bribirski postavljen je milom ili silom za potestata Mladen I. Bribirski, a mjesto njega kapetan Gvido de Aldofredis iz Reggija. Godine 1302.—1303. kapetan je kac zamjenik potestatov Roman de Stenis iz Cadove, pa god. 1303. Benvenut iz Ankore. Tek kad je napetost izmedju Bribiraea i Trogirana popustila, zaključeno je u vieću 22. kolovoza 1303. da se izbor novoga rektora obavi sa znanjem i privolom (de conscientia et voluntate) kneza Jurja Bribirskoga. God. 1305. uz kneza Pavla Bribirskoga je kapetan Andalo de Pesco, god. 1308. potestat je Zadranin Madije Varikašić, pa Oliverije d'e Rubeis iz Ankone. No 20. srpnja iste godine nagodise se trogirski izaslanici s banom i izabraše sina mu Jurja II. gradskim kapetanom uz godišnju plaću od 500 libara. Kad u gradu nije bilo ni kneza ni potestata ili kapetana stranca, onda su tri gradska sudca bila imenovana »konzulima« najviše za gcdinu dana, a onda su se drugi mjesto njih birali. U kritično ono doba, kad su u gradu bili zavladali unutarnji nemiri sbog bana Mladena šubića, postao je oko god. 1310. konzulom trogirski plemić Matej Cega Zorin s još drugom dvojicom. On je zatim 29\ kolovoza 1311. imenovan generalnim pučkim kapetanom i ujedno konzulom s dvojicom drugih. G. 1314. uz kneza Pavla Bribirskoga Matej je potestat i kapetan grada. Sliedeće je godine uza se imao dvanaest »sapientes«. Te je iste godine na 25. svibnja zahtjevao ban Mladen, da se Matej zahvali i da ide iz grada, na što Trogirani ne pristadoše, a Matej posla u Mletke poslanika, da izabere rektora ili potestata koga hoće. Do toga ipak nije došlo, jer je 8. lipnja Matej kao potestat i kapetan predložio vieću, da bira za iduću godinu novoga rektora. Vieće tada sa 100 glasova protiv 25 reformiralo je statut i izabralo Mateja za potestata za pet godina uz plaću, koju će mu vieće odrediti, i imenovalo ga još doživotnim kapetanom, kako je i prije bio. Na to je Matej položio javno svetčanu zakletvu pred viećem i cielim narodom u loži da će po statutu i starim običajima pošteno vršiti službu potestata i kapetana. Matej je tako malo po malo bio preoteo svu vlast u gradu i postao tiranir kako su ga kasnije nazvali. Zato je domalo Matej pao. Mira i sloge ipak nije bilo. G. 1319. potestatom je Bartol Micheli, Mletčanin, a poslije njega je izabran rektor Almorico Berfoldi, a 4. travnja izabran je za potestata Corrado de Turre iz.Ferma, koji je 20. siečnja 1320. ubijen i na njegovo mjesto 10. travnja izabran je Marko Vitturi iz Mletaka, ali se on poslije pet mjeseci zahvali. Onda su Trogirani uzeli za potestata Stjepana Manolessa iz Mletaka. Njegovo šurovanje s banora Mladenom protiv Trogira rodilc je s tim, da su ga Trogirani protjerali, a zatim se sami predali zaštiti mletačke republike. Kad su se Trogirani 1357. odmetnuli od republike i vratili se pod vlast kralja Ludovika, nisu knezovi, postavijeni od kralja,. boravili u Trogiru, te se je moralo opet birati potestate i kapetane. No i ovi su se birali po volji i naredbi kraljevoj. Zato ban Ivan ćuz g. 1358. ne priznaje potestata stranca Rudolfa de la Piro, ni pučkog kapetana, domaćeg sina Dragulina Hrvatina, jer nisu bili postavljeni po volji kraljevoj. Za potestata Rudolfa izričito ban kaže »da nije bio po naredbi kraljevoj potestat grada Trogira, nego po volji nekih Trogirana, ali je po kraljevoj zapoviedi od nas sbačen, jer nitko ne može u daimatinskim gradovima biti potestat ili kapetan nego po volji kraljevoj i po njegovoj zapoviedi.« Po smrti kneza Franje de Georgio (5. studenoga 1377.) izabrana su odmah tri rektora (triumvirat), koji su se birali svakoga mjeseca s oblasti da u kaznenim parnicama sude kao knez, a u gradjanskim su sva trojica skupa ili svaki od njih pojedinačno mogli suditi, do visine od 5 libara, dočim za veće vriednosti morali su suditi zajedno s gradskim sudcima. Rektori su morali biti stariji od 35 godina, nisu imali plaće, nisu mogli biti birani dvaput uzastopce, već je morao izmedju jednog i drugog izbora proći barem jedan mjesec, a nisu smjeli biti u rodstvu medju sobom ni sa sudcima. G. 1387. zaključeno je ipak da se rektori biraju na dva mjeseca. U izpravi od 9. travnja 1371. spominje se Marko de Vorona kao drug i zamjenik knežev (socius et vicarius comitis), a u izpravi od g. 1382. opet se spominje Mihovil Radkov Borse iz Nina kao vikar kneza Baldazara de Sorba. Vikar je šigumo bio mjesto dosadanjeg potestata, a kad nije bilo ni vikara, onda je vieće biralo tri rektora. Medjutim je g. 1392. bio samo jedan rektor, Trogiranin Jcsip Cega, a sliedeće godine knez Ivan Nelipić Cetinski, dočim je njegov rektor Kažota Kažotić, a g. 1397. rektor je Trogiranin Matej Chiudi Mihovilov. * Knez je u doba ugarsko-hrvatskih vladara predstavljao kralja u gradu (qui faciem Maiestatis Regis Ungarie in hac parte representamus). On predsjeda kuriji i vodi obćinske poslove s kurijom i viećem i predstavlja grad pred vanjskim svietom. U mletačko vrieme knez predstavlja dužda mletačkoga. Ugled i moć nekadašnjih knezova slobodnoga Trogira bila je vrlo velika. Sve općinske javne i privatne izprave nosile su u uvodu uz ime kraljevo i biskupovo takodjer i ime gradskoga kneza, potestata i sudaca. U najstarijoj trogirskoj izpravi g. 1064. ovako stoji: »Za vladanja gospodara našega Augusta Konstantina Duke, velikoga cara, za uprave biskupije grada Trogira častnoga biskupa Ivana retorika, zajedno s gospodinom Dobranom poštovanim priorom.« G. 1189. ovako počinje izprava: »Za kraljevanja gospodara našega Bele, ugarskoga kralja, a za Mihovila častnoga biskupa crkve trogirske, i za kneza Marina.« Novi knez bio je svečano dočekan u gradu pri nastupu službe. Polagao je zakletvu da će se držati propisa gradskoga statuta. To su činili i potestati i rektori i kapetani i konzuli, koji su kneza zamienjivali. Knez je sudio sam u kaznenim stva^ rima, a u gradjanskim zajedno sa sudcima, Što u statutu nije bilo predvidjeno, to je bilo prepušteno knezu i sudcima da prema uvidjavnosti rieše. Sve su se od tude i globe bilježile u dvie knjige, od kojih je jedna bila u kneza a druga u kamerarija (obćinskih blagajnika), i svaka se je uplata globe biiježila. Neutjerane je globe knez morao na svršetku svoje službe unieti u novu knjigu i predati je nasljedniku za utjerivanje. Veće je osude knez proglašivao javno pred ložom (sedens pro tribunali. ante logiam communis), inače su se izricale u sudbenoj dvorani u obćinskoj palači. G. 1302. osudu je donio i proglasio kapetan »in palatio communis sedendo pro tribunali«, a pročitao ju je notar pred svjedocima, Prema tome je u odsutnosti kneza potestat, vikar ili kapetan vršio i sudbenu vlast. Knez je, a tako i potestat, imao svoga pomoćnika pod nazivom druga (socius comitis), koji je s gradskim sudcima mogao suditi do 10 libara. Valjda i potestatov »miies« isto znači, što i »socius« ili »comilito«, knežev pratilac »kavalier«. Tako potestat Jakov Rustico g. 1282. ima svoga pratioca (domino Benevento eus milite). G. 1291. potestat Alberguccio ima druga Benvenuta (eius socio), a g. 1327. spominje se Franjo de Montagnano kao knežev drug (socio comitis). Marko de Vorona god. 1371. knežev je socius i vikar. Svi ovi kneževi službenici (fainilia) sačinjavali ea njegovu posebnu svitu. Knez i članovi njegove familije nisu smjeli u gradu nikoga zvati u goste niti komu ići u goste, osim izvan grada. Od gradjana nisu smjeli primiti ikakav dar, osim groždja l svježeg voća, niti je knez smio sam ili preko drugoga trgovati ili ulagati svoj novac. Sam je knez morao članove svoje familije kazniti za svaki prestupak, a inače im je sudilo tajno vieće. Dok je knez bio u službi nije mogao tužiti svojih dužnika ili onoga, koji mu je nanio kakovu nepravdu. To je bilostoga da ne bude pristran u sudjenju i da sudci ne budu sbog njega obzirni. Knez je bezplatno stanovao u obćinskoj palači (palatium domini comitis). U starija vremena knezovi su od grada primali plaću, koja sesastojala odraznih prihoda i daća gradskih, kao od vratarine, tj. od poreza za robu, što se plaćao na gradskim vratima pri ulazu u grad. Po privilegiju Kolomanovu knez je imao pravo na treći dio carine, koju su strani trgovci plaćali pri dolazku u trodirsku luku. Za kneza su bile globe za pašu životinja u zabranjenim mjestima, globe zakradje u polju i vinogradima, G. 1277. ti su prihodi iznosili 35 libara, a 1282. samo 30, a knezovi su ih davali u zakup. G. 1303. bio je knezu Jurju Šubiću ustupljen sav obćinski teritorij Podmorje na doživotno uživanje, valjda mjesto plaće ili duga. Knez je osim toga za vrieme prve mletačke uprave (1322.—1357.) dobiva od obćine i stalnu godišnju plaću u novcu. Prema sporazumu g. 1322. s mletačkom vladom knez je od obćine primao 1200 libara godišnje. G. 1335. tražili su Trogirani izmjenu u plaćanju, ali im je odgovoreno da ne bude novotarija i da u buduee knez prima plaću u novcu po tečaju u Mletcima. Kako su osim plaće knezovi primali od obćine i gradjana druge darove i uživali razne povlastice, što je bilo na štetu grada i gradjana, to je gradsko vieće 20. veljače 1343. zaključilo, da u buduće knezovi imaju 2000 libara godišnje plaće u librama ili u odgovarajućem broju dukata, ali više ne smiju od obćine ništa tražiti ni pri dolazku ni pri odlazku, jer imaju doći i otići o svom trošku. Ako u službi bude više ili manje od dvie godine primit će razmjerno za to vrieme plaću ili će mu se odbiti. Tim se je rek bi ukinulo sve ono, što je knez primao na temelju Kolomanove povelje. Knez je imao plaćati mlinarinu kao svaki gradjanin, a žito kupovati iz obćinskog skladišta kao ostali gradjani. Na svoj je trošak imao takodjer dobavljati vodu. O svom je trošku imao dovesti kancelara i plaćati ga. Još je preko noći o svom trošku morao držati u općinskoj palači užeženu svjetiljku (cesendelum). Svoju družinu (familia) morao je u redu držati. Dok je u službi imao je držati četiri konja. Trogirani su se htjeli zauviek riešiti nezasitne pohlepe mletačkih kne2ova za novcem, pa su u vieću zaključili, da nijedan sudac ili savjetnik ili viećnik ne smije u vieću predložiti štogod protiv ovih propisa. Dužd je sve ovo potvrdio 8. srpnja 1344. Kasnije, kad se je Trogir vratio pod vlast ugarsko-hrvatskog kralja, ipak je kneževa plaća g. 1377. snižena na 1500 libara. Pri osvojenju Trogira g. 1420. mletački je general privremeno odredio plaću od 40 zlatnih dukata mjesečno s tim da drži četiri sluge i jednog »kavaliera«. I potestati su primali plaću od općine. Tako je 1287. vieće odredilo potestatu plaću od 600 libara, ali je i on morao dovesti druga (socius), notara i družinu (familia). Jurju Bribirskomu je kao gradskom kapetanu doznačena plaća od 500 libara.