Ličnost Mehmed-paše Sokolovića u poviestnim knjigama za srednje i više škole — a da ne govorimo o onim za pučke škole — bila je dosta izkrivljena. Turski historik Ahmed Refik napisao je posebnu poviesnu radnju (preko 260 str.) o Sokoloviću, koju je preveo na hrvatski jezik M R. Delić. I ovaj prikaz uglavnom je sačinjen po ovom najpodpunijem turskom djelu. I. Rodno mjesto, mladost i vezirovanje Mehmeda Sokolovića Mnogi naši pa i strani poviestničari razilaze se u pitanju rodnog mjesta Mehmeda Sokolovića. Neki strani tvrde, da je Mehmed Sokolović rodjen u Sokolu izmedju Trebinja i Dubrovnika. Neki turski historici tvrde, da je Mehmed Sokolović rcdjen u Sokolu, Kotar višegradski, pa za to većina turskih historika nazivaju Mehmeda Sokoli Mehmed- paša. Medjutim najnovija iztraživanja utvrdjuju, da je Mehmed-paša Sokolović rodjen 1505. ili 1506. u selu i obćini Sokolović, a u kotaru višegradskom. Turski historik Ali Sejdi tvrdi, da je Mehmed-paša Sokolović rodjen u Sokolovićima. Isto to tvrdi i hrvatski povjestnikdr. Safet-beg Bašagić (Uputa, str. 40... U selu Sokoloviću postoji džamija, koju je sagradio Mehmed paša u svom rodnom mjestu. Do unazad nekoliko desetljeća bile su sačuvane zidine musafirhane (konačišta) kojeg je sagradio Mehmed-paša Sokolović. Uz ovo dovadja se i Sokolovićevo prezime sa imenom ovoga sela, te i to gcvori u prilog tome, da je Sokolović rodjen u selu Sokolovićima. Svi izneseni razlozi i činjenice utvrdjuju, da je Mehmed- paša Sokolović rodjen u selu Sokolovićima, te bi trebalo odbaciti ono pogrješno mišljenje po kojem je tobože Mehmed Sokolcvić rodjen u selu Ravancima kod varošice Rudo, jer je bez povjestne podloge. U selo Sokoloviće došao je turski sakupljač danka Jesildže Mehmed beg (oko 1524. godine). Razpitujući se doznade za uglednu obitelj Sokolovića, o kojoj turski historik Refik piše doslovno: »Sokolović — dcmaćin — imadijaše ženu i tri sina. Njegova žena imadijaše brata svećenika, koji bijaše učen, dobar i bogat čovjek Sokolović imadijaše još jednog brata, a ovaj četiri sina i dvije kćeri.« Osim tcga Mehmed-paša Sokolović imao je i sestru, koja je bila udata za hereegovačkog sandžak-bega Sinana. To dokazuje oporuka, koja se čuva u vakufskoj središtnici u Sarajevu. I sakupljač danka u krvi Mehmed beg izabere najstarijeg sina, kasnijeg Mehrned pašu. Tu mladog Sokolovića nazvaše Mehmedom, te ga sa 40 djece odvedoše u Jedrene. Kasnije ode u Carigrad, gdje je pohadjao viši tečaj. Uskoro ga primiše u riznicu, a malo poslije postade pohranitelj oružja (silahdar). Mehmed Sokolović dopremio je u Carigrad svog oca, kojemu poviest nije utvrdila kršćansko ime. Medjutim Sokolovićev otac kao musliman zvao se Džemaludin Sinanbeg. To utvrdjuje turski povjesničar Ahmed Refik. Isto to utvrdjuje i vakufnama oca Mehmed paše Sokolovića iz Vel. Bečkereka, jer je Bečkerek sa okolinom uvakufio. Tako i vakufnama Feridunbega, tajnika Mehmed paše Sokolovića potvrdjuje gornje navcde. Mehmed-paša Sokolović doveo je u Carigrad preostala svoja dva brata, koja vrlo rano umrieše, i svoju majku. 0 torne turski historik A. Refik piše: »Tako su mu (Mehmed-paši Sckoloviću) sva braća pomrla. Obitelj Sokolovića nije više stanovala u Sokoloviću (Sokolu). Svi su se __ jedno po jedno — već bili preselili u Carigrad. Pa i svi njegovi stričevi bili su u Carigradu .. Tako isto došla je u Carigrad i njegova stričevićna, koja je imala troje djece.« 1 uz ove jasne potvrde turskih izvora neki povjesnici (Ruvarac, Stanojević, Vukićević i dr.) pišu, da je srbski patrijarh Makarije bio tobože brat Mehmed paše Sokolovića. To njihovo izvodjenje temelji se na nepouzdanoj kronici od Tronoše, koja je napisana 1791. a tiskana 1853. godine u »Glasniku društva srbske slovenosti«. (str. 75.). Nekoliko rieči treba kazati i o samoj kronici od Tronoše. Ovu su kroniku proširivali po svojoj volji razni bezimeni kaludjeri. Jedan takav bezimeni kaludjer napisao je, da je tielo cara Uroša »stajalo do vremena Makarije, koji je od brata svoga turskoga velikoga vezira« ... To mu se svidjelo i to je on napisao. Iz takvih prekriženih i nečitljivih svakako netočnih rukopisa prepisao je tu kroniku 1791. godine jeromonah Josif. U samom predgovoru Jercmonah Josif moli, da se u njegovoj kronici izpravi svaka ona pogrješka, koja bi se našla, jer krivnja nije do njega, već do rukopisa, koji su nečitljivo pisani. Kao gotovc sve kronike novoga vremena, koje obradjuju mnogo ranije dogadjaje od prije 200—300 godina, tako se i ova ne može smatrati povjestnim izvorom. Danas imademo bogate turske izvore, koji su naučno dokazali, da su sva braća Mehmeda Sokolovića umrla prije 1546. godine, tj. prije onog vremena, kad je Mehmed postao ministar mornarice. Sasvim je prirodno, da nakon 11 godina (1557. godine) nije mogao uzkrsnuti jedan od braće Mehmed paše Sokolovića i obnoviti Pećsku patrijaršiju i to u osobi Makarija. Pedska patrijaršija je možda obnovljena 1557. godine, a obnovio je patrijarh Makarije za vladanja velikog vezira Rustem paše Opukovića, koji je sin Bosne ponosne. Ali obnova pećske patrijaršije nema nikakve veze sa Sokolovićevom braćom, niti ima veze Makarije sa Sokolovićevom braćom niti je pc debeloj krvi Makarije bio u srodstvu s obitelju Sokolovića. Mehmed Sokolović tokom vremena zauzimao je sve veće i veće pcložaje. 1546. g. postaje kapudan paša (ministar mornarice), 1551. beglerbeg rumelijski, 1555. treći vezir, 1561. drugi vezir, a 1562. dade mu sultan Sulejman svoju unuku Izmihanu za ženu. Tako Sokolović postade član carske pcrodice. A kad je Alipaša, veliki vezir, od gušobolje umro, Mehmed paša Sokolović postao je velikim vezircm 1565. godine. II. Boj pod Sigetom i junačka smrt hrvatskog bana Leonide Nikole Zrinskog Valjda godine 1565. Madjarska nije bila voljna poslati uobičajeni danak sultanu Sulejmanu Zakonodavcu, te je to natjeralo samog sultana da pod svoje stare dane krene na posljednju vojnu, Pošto je bio običaj, da se objavi rat poslaniku dotične države, Sokolović, koji je primao posianike, pozove ugarskog poslanika i ovim riečima objavi mu rat: »Moćni car i naš gospodar — da mu Bog obilno pomogne — spreman je za rat. čirak osmanlijskih careva svietlio je i do sada pobjedama i jaukcm neprijatelja. Turski carevi su i do sada svojom pobjedničkom sabljom rušili i pokoravali ugarske kraljeve, a to što smo mi popuštali, bilo je samo iz milosti i dobre volje. Ne časi ni časa, idi i spreman budi! Njegovo Veličanstvo naš car i gospodar stavio je već nogu u uzendjiju, a silna islamska vojska se kreće«. Na glas da je turska vojska krenula prema granicama monarhije, zgrozi se Europa, a Beč uztreperi iznova, što primjećuje hrvatski historik Kukuijević. Sultan je imao namjeru da udari na Jegar, a odatle na Beč. Još na putu sazna za žalcstnu viest, da mu je hrvatski ban Nikola Zrinski kod šikloša sasvim razbio sandžaka od Tirhale, vojsku mu uništio, zaplienio veliki plien i pašu i sina mu ubio. Ta viest je toliko dirnula Sulejmana, da je odmah naredio juriš na tvrdjavu Siget, u kojoj se nalazio ban Nikola Zrinski sa cvietom hrvatskog i ugarskog plemstva. Turski historik Ahmed Refik o Nikoli Zrinskom piše: »Taj u historiji spominjani Zrindžuk je Mikloš (Nikola) Zrinski, kcji je zaista bio veliki junak. Obranu Sigeta smatrao je svojim viteškim narodnim ponosom i rodoljubljem, ali pri tome nije poznavao pravu vriednost protivnikove vojske. Njegova hrabrost nije značila ništa drugo nego ludo junačtvo, jer vojna sila sultana Sulejmana bila je takova, da joj se nisu mogle oduprieti ni najveće tvrdjave«. Tvrdjavu Siget u drugoj polovici 16. stoljeća opisuje suvremeni historik Selanigija, koji je sudjelovao u osvojenju Sigeta ovako: »Opazismo spomenutu tvrdjavu, koja prkosno ležaše na jednom briegu u sredini širokoga polja Tlo je oko nje močvarnc, obraslo trstkom. Odmah se sasvim jasno vidjelo, da konstrukcija tvrdjave, njenih kula i bedema, pcdpuno odgovara svim uvjetima suvremene fortifikacije, a centrum iste, utvrdjen je tako jako, da se je posmatrač i nehotice morao zapitati; »Bože, zar i to ljudska ruka može osvojiti?.,. Neprijatelj bijaše ukrasio pojedine kule cve tvrdjave. Obukao ih je u crvenu čohu, a neke opet pokrio kalajisanim limom, da bi tako utvrda izgledala još impozantnija. Grad bijaše obuhvaćen obkopima punim vode, preko kojih su prebačeni mostovi. .« Turska vojska stigla je pred Siget 5. kolovoza 1566. god. Kroz nekoliko dana naredjeno je lagumanje i jurišanje na Siget. I kod težkih čestih juriša ipak se tvrdjava nije dala osvojiti. A osim toga »obrana Zrinskoga bila je uporna i junačka«, što priznaju i turski historici. Ipak je nekom buljubaši uspjelo baciti bombu na tvrdjavu Siget, koja je pogodila baš u spremište baruta. Nastala je eksplozija i na tvrdjavi se ukazao otvor, kroz koji su Turci ulazili. Pad Sigeta i junačku smrt Nikole Zrinskoga turski historik A Refik opisuje ovako: — »Zrinski se jcš i dalje držao, ali je i on uvidio, da se ne će moći dugo održati. Izletio je iz grada. Na glavi mu bijaše srebrom izvezena kapa od baršuma, a na prsima omotan lanac od zlata, a u ruci pczlaćena sablja. Pao je ranjen u prsa, u gužvi, koja se uhvatila oko njega, ali i u tvrdjavi iza njegovih ledja odjeknuo je prasak da kao što se historik izražava u Ićikali (u centrumu) nije više ostalo ništa na površini zemlje. Sve se pretvorilo u zrak i smiešalo u prah.« Tako je 8. rujna 1566. godine junački poginuo pod Sigetom hrvatski Leonida Nikola Zrinski, a prije njega na 22 dana umro je i car Sulejman, čiju smrt je vješto zatajio Mehmed Sokolović. Isto onako, kao što je gotovo pred 3 i pol decenija Hrvat Nikcla Jurišić spasio Beč pod Kisegom od najezde Turaka, tako isto i Nikola Zrinski spasio je po drugi put Beč i Europu od turske invazije. Ovo razdoblje Sokolovićeve vlade, tj. ono sultana Selima II. turski historik Pečenija karakteriše ovako: »On (Sokolović) je bio stekao toliko povjerenje i utvrdio se na svome položaju, da se je sultan bavio samo svojim oscbnim uživanjima i sladostima ovoga svieta, a poslove carstva podpuno je bio prepustio samo njemu.« III. Bitka kod Levanta i obnova turske mornarice Iako je u 16. stoljeću turska mornarica imala 300—400 ratnih ladja, ipak Mehmed Sokolović nije želio da ratuje sa Mletcima, jer je predvidjao da bi se kršćanske pomorske sile na Sredozemnom moru mogle ujediniti protiv Turske. To se kasnije i ostvarilo, kad se Mletci, Španjolska i papa ujediniše "U sveti savez protiv Turske. 1571. godine dodje do otvorenog pomcrskog rata izmedju saveznika i Turske. Tu je uništena gotovo sva turska mornarica, Od turskih vojskovcdja umakao je samo Uludž sa tridesetak brodova. U ovoj bitci učestvovale su i hrvatske ladje. Sokolcvić je i ovoga puta pokazao veliku državničku sposobnost i požrtvovnost, jer odlazi kroz kratko vrieme obnoviti tursku mornaricu i osvetiti se Mletčanima za naneseni poraz. Svi veziri, begler-bezi i drugi veliki dostojanstvenici počeše kupiti dobrovoljne priloge za izgradnju turske mornance. Osim toga uveden je u ovu svrhu i vanredni porez. Kad se admiral turske mornarice Kilič Alipaša (prije Uludž) tužio da dogradjene ladje ne će moći obskrbiti svom opremom, Sokolović mu je odgovorio: »Ovome carstvu, ako zaželi, težko ne će biti, da na svu mornaricu postavi sidre od srebra, koncpce od ibrišima, a jedra od atlasa I kolikogod brodova ostane neopremljenih i nesnabdjevenih sa svom potrebnom opremom dopuštam da ih ovako luksuzno na moj trošak opremiš«. I kroz tri mjeseca Mehmed paša Sokolović je izgradio 250 ladja i time gotovo podpuno obnovio tursku mornaricu. Nakon ovako obnovljene mornarice Mletčani su bili prisiljeni da sklope s Turskom ugovor, koji je bio za njih težak, a za Tursku vrlo povoljan. Posljednje godine Mehmed-paše Sokolovtća Poslije smrti sultana Selima II. za čije vlade je Mehmed- paša Sokolcvić bio neograničeni gospodar, na tursko priestolje stupa Murat III. Za njegova sultanovanja Sokolović i dalje ostaje veliki vezir. Po turskom historiku Ahmedu Razimu, Murat III. bio je riešio, da odsječe jedan stup od cnih, na koje se njegova uprava naslanjala, jer je isti odviše hlada razprostirao. To se svakako odnosilo na velikog vezira Mehmed pašu Sokolovića. Najvjerniji prijatelji Mehmed paše Sckolovića bili su uklonjeni, a majka sultana Murata III. Nurbanu uviek je nagovarala sultana da preuzme svu vlast u svoje ruke U to vrieme dodje u Sokolovićev dvor neki Bosanac, obučen u derviško odielo s izgovorom da velikom veziru ima predati molbu. Medjutim u onom momentu, kad se mislilo da će mu derviš izvaditi mclbu, on izvadi nož i njime udari velikog vezira ispod lieve sise. Tako istoga dana na večer 13. listopada 1579. godine umrie veliki vezir Mehmed paša Sokolović. 0 Mehmed paši Sokoloviću kao državniku daje ovu karakteristiku turski historik Pečevija: »Njegovoj pravičnosti i darežljivcsti kroz cielo vrieme njegove uprave nitko nije mogao prigovoriti. On je zaista bio idealno pravičan čovjek i umjeren, pa ni njegovi neprijatelji nijesu mu mogli naći nikakve mane čime bi ga ogovarali osim da protura svcje rodjake i bližnje, ali priznati su morali, da su ti ljudi, kcje je on proturao zaista bili zaslužni i odgovai,ali vremenu i povjerenom im položaju.« Punih 14 godina (1565.—1579.) Mehmed-paša Sokolović nosio je titulu velikog vezira i za vrieme trojice sultana vladao gotovo neograničeno turskim imperijem. Svojim razumom i dalekovidnom politikom osigurao je zavidan položaj Turskoj. Pri tome Sokolović nije zaboravio i svoj rodni kraj. 0 svom trošku sagradio je divni 11 okni most preko Drine u Višegradu 1571. godine. Taj most — po turskim povjestnim izvorima — smatrao se najtvrdjim mostom u turskoj carevini. Gradio ga je Mimar Sinan, najveći turski arhitekt svih vremena U svom rodnom selu Sokolovićima sagradio je džamiju i musafirhanu.