I. Hrvatski narod obiluje u svojoj prošlosti velikanima, koji su ustajall protiv tuđina. Gotovi svaki vijek izbacuje glasovite ljude, koji su se borili za svoju slobodu i neodvisnost Hrvatske. Počevši od Ljudevita Posavskog, od kralja Slavca, od zadnjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, od slavnijeh banova Šubića, od knezova Frankopana, od banova Zrinskih, od Husein bega Gradašćevića, nazvanog Zmaj od Bosne, od Alije Rizvanbegovića, od Dra. Antuna Starčevića do velikog idealiste i poštenjačine Dra. Eugena Kvaternika, što ih pamti hrvatska povijest, imade sila hrvatskih heroja, koji su mačem ili perom ustajali protiv tuđina. Eugen Kvaternik počinje se istom sada slaviti, jer madžarska i austrijska vlada zabranjivahu gojenje kulta prema ovom velikom hrvatskom heroju. Danas gotovo svi hrvatski gradovi nazivaju svoje trgove i najljepše ulice imenom ovoga velikana, pa je i slavni naš Dubrovmk baš sada nazvao jednu od najljepših ulica na Pilama kod Hotela Imperiala imenom Eugena Kvaternika, da mu time barem iskaže priznanje za njegov veliki patriotski rad. II Eugen Kvaternik rodio se godine 1825. dneva 31. listopada u Zagrebu. Gimnaziju je učio u rodnom mjestu i na Eijeci. Bogoslovlje uči u Pešti, ali ga ne svrši, nego izuči pravo, te god. 1847. posta doktor prava. Stupi u bansku službu, ali god. 1851. postaje odvjetnik. U Zagrebu se nije rodio hrvatski rodoljub, veći borac za slobodu, nego što je Eugen Kvaternik. Kvaternik nije mogao podnositi, da njegova domovina Kraljevina Hrvatska ovisi o volji Madžara i Austrijanaca, pa kako je po naravi bio revolucionarac, postade otvoreni propovjednik hrvatske nacijonalne državne misli, radeći na prisajedmjenju otrgnutih dijelova negdašnje hrvatske države i ujedinjenju svih Hrvata u neodvisnoj Hrvatskoj. Glavna mu je borba bila uperena protiv Austrije. Zato je Zagreb, gdje je djelovao Kvaternik, osim kulturnog, postao i političko središte svih Hrvata u polovici XIX. vijeka. Kvaternikova je glavna misao bila, da se Hrvatska ima osloboditi od tuđina, Austrijanaca i Madžara, pa je on stvorio načelo, kojeg se držao i za koje je poginuo: »Hrvatska Hrvatima!« Kvaternikova je jakost bila u potpunom poznavanju hrvat ske prošlosti i hrvatskog državnog prava, a k tome još u vehkom poznavanju stranih jezika. Uz prirođeni odlučni kriterij ostavio je mnoga publicistička, politička, historijska i pravnička djela, u kojima se opaža njegovo veliko znanje i politička oštroumnost. On se kao svaki veliki političar odlikovao govorništvom i publicističkim radom. Kvaternik je znao, da svaki narodni prvak, koji preuzima ovako velike zadaće, osobito u teškoj borbi sa tuđinom, da mora biti spreman, da za svoju misao i život do potrebe položi, kao što ga je i položio. Kvaternik je bio nalik na Katona, Leonidu, pa Svačića i Zrinskoga, kojima bijaše načelo: Dulce et decorum est pro patria mori. — Slatko je i časno poginuti za domovinu! On je uvidio, da austrijska sila nije nikakva garancija stalnosti i ustrajnosti ondašnjeg poretka; da veličina kojagod bila, po sebi nije još snaga, ako nema moralnog i etičkog oslona. I pogodio je! Iza Rakovačke bune nije prošlo ni pola vijeka, a moćne i velike Austrije, njegovog najljućeg neprijatelja, nestade netragom za sva vremena! III. Kad mu digoše god. 1857. pravo odvjetnikovanja, ode pun ideala u tuđinu, da tamo radi za slobodu svoga naroda. Otputovao je bez novaca i bez pomoćnika, tako je gvozdena bila njegova odluka, tako je velika bila njegova mržnja protiv Austrije. Ode u zemlje, koje su bile neprijateljski raspoložene protiv Austrije, naime u Rusiju, Turin i Paris, da tamo podigne hrvatsko pitanje na međunarodni stepen, kako se bijaše podiglo onda i talijansko pitanje. Kvaternik je sedam godina proživio u emigraciji, a u sve se trinaest godina bavio publicističkim radom, pišući i u stranim jezicima o hrvatskom pitanju. U Rusiji je živio devet mjeseci, od veljače do listopada god. 1858. Tu je napisao — osim drugih — na francuskom jeziku vrlo važnu radnju, u kojoj nabraja u prvom dijehi zasluge Hrvata za kršćansko i civilizaciju, u drugom dijelu iznosi prava hrvatske države, a u trećem dokazuje, kako je Habsburška kuća svojom krivokletvom izgubila svako pravo nad Hrvatskom. Dok je bio u Rusiji vidio je, da se ruska vlada osjećala ljuto uvrijeđena sa strane Austrije, zbog njezinog nelojalnog držanja za vrijeme netom svršenog krimskog rata. Misleći, da će tu međunarodnu činjenicu moći izrabiti za Hrvate, poprimi rusko državljanstvo. No naskoro uvidi, da od Rusije ne će dobiti ništa i ode put Torina na proljeće 1859. U Italiju je stigao baš kad je bio u jeku razvoja talijanski nacijonalni i državni pokret. God. 1859. nalazimo ga u Torinu. Tu je onda bio i naš glasoviti Nikola Tomašić, koji upoznade Kvaternika sa najuglednijim talijanskim državnicima i političarima, osobito sa grofom Cavourom i ministrom Ratassijem. Tada se je baš Kraljevina Sardinija pripremala, da zajedno sa Napoleonom III. navali na Austriju. Hrvat emigrant Kvaternik, taj najljući i najnepornirljiviji neprijatelj Habsburgovaca dođe svojom visokom naobrazbom Kraljevini Sardiniji u zgodan čas. Poznato je, da je Austrija u Vojnoj Krajini u hrabrim Graničarima imala glavni rezervoar odlične i brojne vojske. Baš ti Graničari spasili su više puta dinastiju Habsburgovaca. Ali su u posljednje vrijeme Graničari bili nezadovoljni. I to nezadovoljstvo htio je Kvaternik iskoristiti. On je znao. da su Graničari teško ogorčeni zbog nedostojne plaće Hrvatima nakon 1848.- 49. god. Sastavio je stoga proglas hrvatskim jezikom, upravljajući ga Graničarima, neko ne proljevaju krv za nezahvalnu Austriju i neka ne vojuju protiv talijanskog naroda, koji je isto tako zarobljen od Austrije kao i hrvatski narod. I zbog tog je Austrija doživjela neuspjeh u bici kod Solferina, gdje su bili Hrvati tobož mlitavi za boj. Poslije tog uspjeha Kvaternik je vidio u Graničarima onaj elemenat, sa kojim je mislio ma bilo kad izvojevati slobodu hrvatskom narodu. Oslobođenje pak zamišljali su Kvaternik i njegovi talijanski i madžarski sumišljenici na taj način, da je imala istodobno da plane buna u Veneciji i u Hrvatskoj (Vojnoj Krajini). Kvaternik je iste godine 1859. otputovao u Pariz da skloni sam svojom vještinom francuskog cara Napoleona III., da se zauzme oko ujedinjenja svih otrgnutih dijelova Kraljevine Hrvatske u jednu neodvisnu Hrvatsku, kako se je car zauzeo za ujedinjenje Italije, ali se razočara i u Parizu, pa se iza ukinutog apsolutizma povrati 1860. u Hrvatsku. Na proljeee 1861. bi izabran za hrvatskog narodnog zastupnika u hrvatski državni sabor u Zagrebu, gdje je branio hrvatsko državno pravo i protiv Pešte i protiv Beča. God. 1861. na hrvatskom državnom saboru osnovaše Dr. Eugen Kvaternik i Dr. Ante Starčević »stranku prava«, koja je potrajaia 68 godina. God. 1862. tiska svoja »Politička razmatranja«, ali po na logu iz Pešte bi ova knjiga zapijenjena i Kvaternik osuđen na 6 sedmica tamnice radi tobožnjeg smetanja mira i javnog reda. Pošto je bio ruski državljanin, prijetili su mu, da će biti izgnan iz Hrvatske, pa ode sam god. 1863. opet put Pariza, gdje je radio kao publicista. God. 1865. vrati se u Zagreb, ali ga viasti na sam Božić sa obveznom putnicom protjeraju u Italiju. Vrlo živahno biio je djelovanje Kvaternikovo u Italiji za njegovog drugog boravka u toj zemlji. Kvaternik je postao popularan muž među svima onima, koji su mrzili Austriju. Već u ožujku 1864. izrađuje potpuni plan bune u Hrvatskoj, u vezi sa službenom Italijom i madžarskim emigrantima, i stavlja u izgled kreiranje hrvatske narodne vlade u Zagrebu, za koju je dao izraditi pečat u Parizu. No najvažnija stvar, ustrojenje hrvatske legije, nije se nikako primicalo oživotvorenju, jer nije mogao dobiti dekret od Viktora Emanuela za hrvatsku legiju. Ovim prvim neuspjehom nije klonula buntovnička duša Eugena Kvaternika. U Italiji neviđenom ustrajnošću traži nove načine, da od jednog velikog sukoba Austrije sa zapadnim vlastima uskrsne slobodna Hrvatska. Prošlo je biio 6 godina od sloma Poljske i od francusko-talijanske tajne konvencije i tajnog ugovora, koji je prekinuo sve niti tajne organizacije za slobodu Hrvatske. Kvaternik, poslije izmirenja Madžara s Austrijom, i provedenja dualizma. Koristeći se amnestijom, koja je izdana za političke zločince prigodom krunidbe Franje Josipa, povrati se u domovinu Izgledaše posve zakopan onaj ideal, za koji je tako ustrajnr radio u inozemstvu i kod kuće punih 13 godina. Hrvatska ujedinjena i slobodna izgledaše jedan san. No buntovni duh Kvaternika ne bješe se pokorio faktičnoj realnosti. On još uvijek vjeruje u oživotvorenje svoga ideala i to putem oružja. On je uvjeren, da on imade jednu misiju na zemlji: da oživotvori jednu misao, za koju se bješe izložio i za koju bješe odlučio ili je sprovesti ili s njome zajedno poginuti. Zato Kvaternik nastavi u domovini rad, koji je u inozemstvu započeo. Glavna mu je opet bila propaganda među Graničarima. God. 1869. dođe u Zagreb princ Napoleon, onaj, s kojim se Kvaternik bješe toliko puta sastao i raspravljao o slobodi. Hrvatske. Ovaj mu poruči, ako se Hrvati dignu i održe samo tri dana, uslijediće intervencija Francuske. Na tu je poruku Kvaternikovo srce uzdrhtalo! Kvaternik stade intenzivnije raditi u narodu. Ali rat, koji poslije nekoliko mjeseci bukne između Njemačke i Francuske, smete Kvaternika u njegovoj osnovi. Francuska je gubila bitku za bitkom. Slijedeće godine počinje kult Zrinskog i Frankopana, djelo Starčevića i Kvaternika. Kvaternik otvori advokatsku kancelariju god. 1870. u Zagrebu, a g. 1871. počinje izlaziti »Hrvatska« kao glasilo stranke prava. U Zagreb dođe ruski pukovnik Špiridunović, koji se sastane sa Kvaternikom i obeća mu rusku pomoć, ako se Hrvati dignu. God. 1871. Kvaternik počinje sabirati novce za jednu patriotsku stvar, ne naznačivši ništa pobliže. Njegova je osnova bila gotova. Za ustanak izabra Rakovicu, jer mu se činjaše najzgodnijom, jer za slučaj uspjeha brzo može doći do Zagreba, a za slučaj neuspjeha granica Bosne bijaše blizu, pa je mogao sa svojima umaknuti. I zaista, 8. listopada 1871. podigne Kvaternik ustanak, koji se održao kratko vrijeme. Samo 4 dana. Kvaternik pogibe od izdajničke ruke, pogođen tanetom u klancu Ljupča dneva 11. listopada 1871. Zadnje mu riječi bijahu: »Dosta je.« Minulo je preko pola vijeka, što je Kvaternik sa nekoliko odanih drugova položio život za slobodu i sreću Hrvatske, a kroz cijelo to vrijeme, do sloma Austrije, nastojali su, da ne bi njegova slava, njegov kult prodro u hrvatske široke slojeve. I poslije tragične njegove smrti zatirahu svaku lijepu uspomenu o njemu. Istražni spisi o njegovu ustanku držahu se sakriven. Usprkos nastojanja Dra. Ante Starčevića, da se predadu javnosti. Dok su se o njemu pisali pamfleti i rugalice, kao o Zrinskom i Frankopanu, cenzura je plijenila sve, što se je o njemu lijepa i simpatična pisalo. Kvaternik bi pokopan kod Rakovice. Njegove kosti prenesoše Braća Hrvatskog Zmaja u Zagreb god. 1921. i položiše ih u kriptu prvostolne crkve blizu kostiju Petra Zrinskog i Krsta Frankopana, da ih sve skupa prenesu u slavni hrvatski Panteon, na Ozalj grad. On je jedna od najmarkantnijih ličnosti hrvatske povijesti u XIX. vijeku, a radi svoga poštenja i idealizma, te mučeničke smrti stekao je simpatije i kod drugih naroda, a pogotovo kod Hrvata.