Od kojih vladara kupi ili dobi dubrovačka republika pojedine svoje krajeve.

KALENDAR NAPREDAK,

Od kojih vladara kupi ili dobi dubrovačka republika pojedine svoje krajeve.

Autori: N.Z.BJELOVUČIĆ

Prvi opseg Dubrovnika, općine, comunitas protezao se od sv. Jakova u Višnjici do Boninova, te do ispod sv. Srđa. 1. Darovština Gradu Dubrovniku hrvatskog kralja Stjepana Miroslava, t. zv. Astareje, zemalja od Župe do Orašca 948. g. Hrvatski kralj Stjepan Miroslav došavši sa ženom kraljicom Margaritom god. 948. u Dubrovnik, radi veličanstvenog prijema i usluga, koje kralju i kraljici iskazaše Dubrovčani, pokloni im svojom suverenskom vlašću cijelu uvalu i kaštel sa jurisdikcijom u Župi do sv. Jakova; te Brgat, Donji Šumet, Rijeku dubrovačku, Gruž do Boninova, do njihove dotadanje granice, koje su zemlje bile u oblasti Travunji. Zatim od Rijeke sve do Orašca, a ove su zemlje bile u oblasti Zahumlju. Tako tvrde svi dubrovački najugledniji povjesničari, kao Rastić, Crijević, Appendini, Lukarić, Farlatti, Orbini, Matijašević. Zacijelo je kralj bio izdao povelju za ovu darovštinu, ali tih iz X. v. nema u našem arhivu uopće. Sudbina v r e m e n a1). To je bila najstarija dubrovačka tekovina, pa se zato zove Stara zemlja, »A s t a r e a«, »S t a r e a«, »S t a r in a«. Hrvatska je država sezala do pod konac X. v. do Bojane2). II. Darovština dubrovačkih otoka po jednom hrvatskom kralju Dubrovčanima koncem X. ili početkom XI. vijeka. Neki3) hrvatski kralj iza kralja Stjepana Miroslava, koga većina dubrovačkih povjesničara zove Sivestar (?), a1i mu treba kritički ime utvrditi, i za koga izričito vele, da je iz Hrvatske, jer ga Dubrovčani srdačno sa majkom primiše u Grad, darovao je iz prijateljstva Dubrovčanima otoke: Daksu, Koločep, Sv. Andriju, Lopud, Rudu, Šipan, Jakljan i sve male otočiće na okolo. To se dogodilo malo godina po odlasku kralja Miroslava iz Dubrovnika. Ovu činjenicu zabilježiše takoder svi prije spomenuti dubiovački povjesničari, i vele, da je to bilo oko god. 1080. (?) III. Gospodar Konavala i Žrnovice Devesić ostavlja god. 1148. Gornju Župu t. zv. Žrnovicu (Mlini do Plata), kćeri Dragosavi, koje zemlje dobi poslije republika dubrovačka. Župa dubrovačka dijelila se prije u dvoje: u Donju Župu i Gornju Župu. Postranje nije spadalo u prvine pod Župu, dok danas spada. Donja se Župa proteže od sela Čibače do blizu Mlina. Gornja se Župa protezala na zemlji sa Mlinima do svršetka Plata, do granice Oboda. Ova se Gornja Župa zvala Žrnovica. U doba dukljanskog kraljevstva za najslabijeg zadnjeg kralja Radoslava, predade ovaj bizantinskom caru Emanaelu svoju dukljansku državu pa i Travunju u vlast, a zadrža za sebe Kotor s okolicom. I tako se opet bizantinska vlast protegne na dukljansko kraljevstvo oko 1160. god. dakle i na Travunju, dok ga ne osvoji god. 1168. raški veliki župan Stevan Nemanja. U oblasti Travunji i to u konavoskoj župi, u Konavlima bijaše Gospodar Devesić, koji je bio dozvolom cara Emanuela u posjedu takoder Žrnovice, Gornje Župe od Plata do Mlina. God. 1148. ustupi ovu Gornju Župu (Žrnovicu) (Mline, Zavrelie, Soline, Plat) župan Devesić kćeri, a poslije pripadoše ove zemlje Dubrovčanima. Povelja*) glasi: »In nomine D.ni Nostri Jesu Christi, Dei aeterni. Amen. Anno ejus incarnationis 1148 Indictione XI. regnante imperatore Manuele, et Radoslavo Domino Nostro. Dei et cuius gratia ego D e v e s i u s terrae Canali et Sernavitiae Dominus dono terram judicalem in loco Brenni cui dicitur hretian in quo etiam loco sederant illi qui dicebantur salis seminatores (sada »Soline«), dotem Dragosavae meae filiae et Michatio meo genere, nec non illorum omnibus filiis seu post heredibus universis perpetualiter quatenus Dei et mea benedictione omni tempore, laborandi, seminandi, pastinandi, et quidquid velle facere de ea habeant potestatem. Siquidem gener meus Michatius vice praenotatae terrae redonavit mihi militarem clipeum cum elmo ferreo, et unam vegetem L.........vini continens. Unde si quispost meum datum et decretum hoc frangere voluerit et hos meos filios inquitare tentaverit, Omnipotentis Dei et sanctorum CCCCXVII Patrum, Apostolorum, et Martyrum omniunque Sanctorum maledictionem incurrat et cum Juda traditore damnetur. Huic donationi interfuerunt isti testes: Belleca judex; II. Staneti Pratae filius; III. Vlatez, casinicus (kaznac); IV. Balas, Vratimiri filius; V. Razvad; sednicus; VI. Slit. VI. Drazih, archipresbiter de Canale. Inter quos et ego Matthaeus, diaconus, scriptor et testis intefui una cum Manroso Mannani, veluti praesens super ipsas terrae fui, et sicut ab ore Domini Devesii, praesentibus testibus audivi, ita scripsi«5). Gore pomenuti Mihač (Michatius) bio je dubrovčanin. Zemlje ostavljene mu od Devesića kao ženina prčija, priđoše kasnije u posjed republike dubrovačke. Čini se, da su istodobno s ovom darovštinom pripali Dubrovčanima otoci Mrkan, Bobara i Supetar. IV. Samovoljna predaja otoka Lastova dubrovačkoj republici, koju god. 1216. odobri Veliki Župan Stjepan Nemanjić. Otok Lastovo spadao je u početku Neretvanskoj Krajini, a u ova doba oblasti Zahumlju. Stevan Nemanja g. 1168. osvoji dukljansko kraljevstvo: Duklju, Travunju i Zahumlje. Njega naslijedi sin Stevan Nemanjić kao veliki župan u Raškoj. Stevan Nemanjić kao vladar Zahumlja odobri predaju otoka Lastova Dubrovčanima god. 1216. A godinu zatim 1217. zaišće po biskupu Metodu krunu u pape Honorija III. te se okruni i prozove: Stefan Prvovjenčani kralj Srba6). Lastovci se sami slobodnom voljom predadoše dubrovačkoj republici, koja zatraži odobrenje u vladara Zahumlja. God. 1305. srpski kralj Stjepan Milutin zatraži radi bune na Lastovu natrag Lastovo od Dubrovčana. U to doba od 1304. g. bijaše Mladen Šubić osvojio Zahumlje i Bosnu »comes ac dominus totius terrae Bosnae ac Hum«. Lastovci su se bili pobunili protiv Dubrovčana, koji nisu vršili uvjete Lastovaca. Htjedoše se svakako otresti Dubrovčana i doći pod vlast ili Milutinovu ili Šubićevu, ne mogući podnositi gospodstvo dubrovačkih gospara, vlastele, koji su im počeli otimati imanja i htjeli od njih napraviti svoje kmete. To je čuo i srpski kralj Milutin i zatražio, da mu Dubrovčani povrate Lastovo, koje im bijaše prije nekih 90 godina odobrio ondašnji vladar, njegov pređ Veliki Župan Stevan Nemanjić. Dubrovčani se sporazumiše sa kraljem Milutinom, te im nije više tražio Lastovo, pod uvjetom, da Lastovci budu sami vlasnici svojih zemalja na otoku, a ne dubrovački gospari, vlastela, i da im ostane u snazi lastovski statut, koji u uvodu govori, da su se Lastovci svojevoljno predali republici dubrovačkoj. V. Srpski kralj Stjepan Uroš III. Dečanski ustupa republici dubrovačkoj selo Bosanku u Travunji god. 1323. Sin kralja Milutina, a otac kralja poznijeg cara Stjepana Dušana Silnoga, srpski kralj Stjepan Uroš III. Dečanski kao kralj Duklje, Travunje, a Zahumlja do god. 1325. ustupi dubrovačkoj republici selo Bosanku poviše sv. Jakova od Višnjice, koje je selo bilo u oblasti Travunji. Tom prigodom ustupi im Brgat. Hrvatski kralj Stjepan Miroslav god. 948. bijaše već darovao Dubrovčanima Brgat, ali im ga valjda bijaše oteo međutim neki travunjski knez. Jednako im ustupi selo Osojnik u Zahumlju, ali ga izgubiše na skoro, dok im ga opet ne proda bosanski kralj Ostoja god. 1399. sa cijelim gotovo Primorjem. VI. Ustup Postranja (poviše Župe dubrovačke) srpskog kralja Sljepana Uroša III. Dečanskog g. 1324. republici dubrovačkoj. Srpski kralj Stjepan Uroš III. ženeći se sa Talijankom (a tako su i hrvatski kratjevi Stjepan Miroslav sa Margaritom i Stjepan I. sa Hicelom) sa kćeri Filipa kneza grada Taranta, dobi od dubrovačke republike darova i iskazaše mu Dubrovčani silnih usluga. Dubrovački zastupnici tom prigodom izmoliše u Stjepana Uroša III. Dečanskoga, kao kralja Duklje, Travunje, Zahumlja, da im ustupi Postranje, koje je bilo u oblasti Travunji poviše Župe (to su sada sela: Grbavac, Martinovići, Makoše i Buići); te gornji prostor poviše njihovih dubrovačkih sela Šumeta, Rijeke i Zatona, gdje gori poviše darovštine, koju su dobili od hrvatskog kralja Stjepana Miroslava nije bilo sela ni selišta. Ovu tekovinu nazvaše Dubrovčani Desetinje Astareje (Deceni di Astarea). Republika mu je imala dati za to oružja u vrijednosti 2000 perpera. Svi se velikaši i boljari potpisaše na ovaj ugovor7). VII. Kupnja poluotoka Stonskog Rata (Pelješca) u bosanskog bana Stjepana Kotromanića g. 1333. Poluotok Pelješac bio je sastavni dio oblasti Zahumlja, i baš glavni grad zahumski bio je u ono doba grad Ston (ne sadanji, nego stari, zvan Starigrad, gdje se vidi koja ruševina na domaku polja). God. 1325. pripalo je Zahumlje, dakle i poluotok Stonski Rat (Pelješac) bosanskom banu, jer ga je osvojio od srpskog kralja Uroša III. Dečunskoga. Dubrovčani snuju na svaki način, kako da kupe poluoiok Rat, koji je bio pod suverenskom vlašću bosanskoga bana. A znajući, da je bosanski ban tekar od osam godina nazad vladar i gospodar poluotoka, a da je poluotok prije bio dio srpskog kraljevstva Nemanjića kroz 157 godina, prije nego je došao pod Bosnu, odluče da ga kupe i u faktičnoga gospodara bana bosanskoga, i u srpskog kralja, da tako budu sigurni s obe strane. Osobito sa srpske, da kralj srpski ne bi s vremenom osvojio Zahumlje, pa tom prigodom tražio za se i poluotok od Dubrovčana, kao bivši dio Zahumlja. Dubrovčani naime cijenjahu, ako im ga proda takoder srpski kralj, da će biti mirni za sva vremena, pa makar kasnije Srbi osvojili Zahumlje, poluotok im neće oteti, kad im ga je jednoć srpski kralj prodao. Vidi se, da su Dubrovčani bili dobri diplomati, jer im je uspjelo postići kupnju poluotoka i kod bosanskog bana Stjepana Kotromanića i kod srpskog kralja Stevana Dušana Silnoga. To učiniše na ovaj način: Zaključiše u malom vijeću g. 1333. dneva sedmog siječnja: 1. Da se dade na dar srpskom kralju od imanja državnog najviše do 8000 perpera, a da im kralj dade poluotok u feud; da se kralju daje k tome svake godine 500 perpera, ali da im za to kralj izda povelju i povlastice, da poluotok Rat sa svim pripadnostima, sa svim što se na njemu nalazi, bude vazda općine i ljudi dubrovačkih, da ga imaju, drže i posjeduju; da dubrovačka općina može činiti vazda s poluotokom, što je volja i da s njime upravlja po svojoj volji. — Da se dade g. Vratiću, našem prijatelju na kraljevskom dvoru 600 zlatnih dukata. Ostaloj gospodi na dvoru 200 zlatnih dukata. 2. Da se dava svake godine 500 perpera gosp. Stjepanu, banu bosanskomu i njegovim nasljednicima, kao kamate za dohodak poluotoka, a da im ban dade jednaku povelju i povlastice za poluotok. Da se dade nekim njegovim barunima od državnog imanja do 200 perpera. Da se dade Nikoli Buči (koji se nalazio na banovu dvoru) zemljište u Dubrovniku, jednu dionicu na poluotoku i 500 litara groša8). 3. Bi izabran Klemo pl. GozzeGučetić, kao poslanik kraIju Dušanu; a Miho pl. Menčetić, kao poslanik banu bosanskom Stjepanu Kotromaniću, koji će od dotičnih vladara svršiti kupnju poluotoka. Klemo Gučetić ode u Polog, gdje nađe kralja Dušana, koji mu izda povelju za poluotok i još više za zemlju od Stona do Orašca i za Posrednicu (Opuzen), i ako to nijesu bili zaključili Dubrovčani, da sada traže. Kralju je Dušartu bilo to lako učiniti, jer se je sva ta zemlja nalazila u Z a h u m 1 j u, koje nije bilo onda u njegovoj d r ž a v i. Kralj Dušan izda slijedeću p o v e 1 j u9): Dah im s milošću i utvrđenjem Stonski Rat, sa svima medama svojim, i zaselcima i Ijudima i da su vlasni zidati ga na Prevlaci, i na drugim mjestima, gdje ih bude volja. I još im pridah od Prevlake uskraj mora do dubrovačke medu i selišta, koja su tu bila; i Posrednicu, kako optiče Neretva do mora. Zato su oni dužni Kraljevstvu Momu 500 perpera davati svake godine ... U Pologu, dneva dvadesetitrećeg siječnja 1333. godine. Teže je išao posao s banom bosanskim, komu je pripadalo Zahumlje. On zacijelo nije htio odmah pristati, da cijepa Zahumlje i da otuđuje poluotok Rat sa starodrevnim Stonom. To Menčetić javi u Dubrovnik. Zato Dubrovčani zaključuju u malom vijeću dneva desetog veljače, da se poruči poslaniku Menčetiću, da obeća banu 1000 perpera, koje će mu dati o Petrovudanu, ali da ban Dubrovčanima dade za v a z d a sve kuće i sela na poluotoku, koja je jur Presvjetli kralj Raške dao. Nadalje da će poslanik Menčetić i brat mu dobiti jednu kuću na poluotoku, gdjegod budu htjeli10). Ban je bosanski ispočetka htio samo unajmiti poluotok Dubrovčanima, ali ovi traže kupnju za vazda i to svih kuća i sela, na što je napokon ban pristao, samo da mu Dubrovčani, vrsni diplomati, ostanu prijatelji, je.r se on nadao doći u sukob sa okolnim vladarima, pa je trebao diplomatsku pomoć Dubrovčana. Poslanik Miho pl. Menčetić isposluje dneva petnaestoga veljače god. 1333. na dvoru u Srebreniku od bana Stjepana Kotromanića slijedeću povelju11): U načetak Oca i ispunjuje Sina i svetoga Duha. U ljetu rodenja Hristova 1333. petnaesti dan miseca veljače. Mi Gospodin Stjepan, po milosti Božjoj, ban Bosni i Usori, i Soli i Gospodin Humskoj zemlji, kako prijatelje naše ljubimo i milost našu dajemo sa korišću i sa ljubavi, da se ovaj dan znade i u buduće, amen. Jer su Dubrovčani nami i ocim našim uslužno pomagali, Mi Gospodin Ban Stjepan i Moji sinovi i Moji unuci i dokle sjemena moga bude do vijeka vijekova, dasmo i darovasmo do vijeke vijekova u baštinu i u plemenitost12) ljudima Dubrovčanima, našim dragim prijateljima, vas Rat i Ston i Privlaku i otoke, koji su okolo Rata, i sa svijem, što se nahodi unutra Rata i Priviake: i gore i polja, dubrave, lijes, trave, vode, sela, i sve što je od Privlake do Lovišta; i sudstvo i globe i krvi u miru13), da bude njihovo i da drže, da čine, što ih volja, kako od svoje baštine do vijeke vijekova. Da su slobodni zidati zidove, tornje, gdje ih bude volja, prekopati privlaku od mora do mora, i učiniti sve po svojoj volji. I još obećaje Gospodin Ban Stjepan za se i svoje sjeme, ako se sluči, da u buduće vrijeme, kadkog ili gospodin ili vlastelin ili koji građanin ili ljudi14) budu napastovali (Dubrovčane) na Ratu ili Privlaci, da im pomože, koliko Naša jakost mogbude. A zato mi općina i Ljudi15) grada Dubrovnika svima dobrima jamčeći Gospodinu Banu Stjepanu i Njegovim sinovima, i sjemenu njegovu po muškoj lozi do vijekova, do izgorijenja svijeta, dajemo za Privlaku i za Ston 500 perpera do zgorijenja svijeta onog novca (godišnje), koji bude kolati u to doba medu nama u Dubrovniku i onda, kad Ban i Njegovi sinovi i Njegovi unuci po muškoj lozi i ne bi bili gospodari Humskoj zemlji. Mi, općina Dubrovačka, davaćemo ovaj dohodak 500 perpera na dan sv. Vlaha, kako je gori pisano. I još obećaje općina dubrovačka, da ne će primiti ni na.Privlaku, ni u Ston, ni na Rat, ni na rćanske otoke, koje smo uzeli od Gospodina Bana Stjepana, njegova vlastelina, koji bi mu bio nevjeran, ili Njegovim sinovima, ili unucima do izgorijenja svijeta. A ja Gospodin Ban Stjepan zaklinjem se na sveto Božje evanđelje, i na četiri evanđeliste, i na dvanaest apoštola, i na sve svete moći, koje su u Dubrovniku, u ime Svoje i Svojih sinova, i sjemena Moga po muškom koljenu do zgorijenja svijeta, da ću sve to tvrdo držati i ne patvoriti do zgorijenja svijeta. I sve biše pisano. I mi općina i svi ljudi dubrovački kunemo se u sveto Božje evanđelje, i u četiri evandeliste i u dvanaest apoštola, i u sve svete moći, koje su u Dubrovniku, u ime nas i naših sinova, i naših nasljednika do zgorijenja svijeta, da ćemo se tvrdo držati do konca svijeta nepomično. I zato stavljam ja Ban Stjepan Svoj zlatni pečat, da bude vjerovano, da svak znade i vidi istinu. Radi ovog uspjeha, kojim su Dubrovčani napokon kupili poluotok, zaključiše u malom vijeću iste godine 1333.: 1. Da se nagradi Klemu pl. Gozze-Gučetića jednom dionicom više na poluotoku, nego li će ostali Dubrovčani dobiti, jer da se je dosta trudio i potrošio novaca, dok je dobio povelju od kralja Dušana. Ta dionica da mu bude zajedno s onom, koju će mu kocka iznijeti, kad budu Dubrovčani dijelili poluotok medusobno. 2. Da se primi Nikola Buča, rodom iz Kotora, u vlastelu dubrovačku, da dobije zemljište u Dubrovniku, i jednu dionicu na Ratu, kako i drugi Dubrovčani, jer je dobro uspio kod bosanskog bana. Opaža se odmah velika razlika izmedu obiju povelja: 1. Banova povelja, faktičnog suverenog Gospodara poluotoka, govori na dugo i široko o polutoku, dok ga ona kralja Dušana spominje sa malo riječi, 2. Zemlju, koju bosanski. ban prodaje, biva sami poluotok, Dubrovčani odmah uzimlju u posjed; dok ne smiju uzeti ostale zemlje, koje im prodaje srpski kralj Dušan, biva »od Stona do dubrovačke medu i Posrednicu u Neretvi«, osim poluotoka; jer on ne bijaše Gospodar tih zemalja, već ban bosanski, kojemu je pripadalo Zahumlje, a ove zemlje su ležale u Zahumlju. Očito je, da su Dubrovčani zato tražili, da im kralj Dušan odobri unaprijed kupnju i tih drugih zemalja, jer su oni računali, da će i te zemlje ipak s vremenom kupiti, pa kada jedanput budu imali i za te zemlje odobrenu kupnju od srpskog kralja, ne će ih biti strah, da će im u buduće itko odnijeti te zemlje, ako ih kupe, kako su ih odista kasnije i kupili u bosanskog kralja Ostoje. I tako na taj način, novcem i okretnom diplomacijom, otrgne se poluotok Rat od Zahumlja i pripoji teritoriju dubrovačke republike. VIII. Kupnja Primorja u bosanskog kralja Ostoje 1399. Godine16). U Bosni vladaše kralj Ostoja. Da Dubrovčani dobiju izravan spoj od Astareje Stare Zemlje do Poluotoka, nastoje kupiti od kralja Ostoje Primorje od Kurila17) do Topola, koje im tialj Ostoja god,. 1399. proda za 2000 perpera godišnjih. Dubrovčani ga imenuju svojim gradaninom i darovaše mu palaču u Gradu. U dotičnoj povelji7 kojom im Ostoja proda Primorje, spominju se ova sela: Kurilo1'), Osalnikls), Ljubač, Gromača, Orašac, Trsteno, Mrčevo, Brsečevo19), Mravinac, Dulgo, Malkovi20) i drugi Malkovi, Slano, Trnova, Podgora, Čepikuće, Podimoč, Kotezi, Zaton u Dolima, Visočani, Točilnik21), Smokovljani, Ošlje i Topolo. U cijelom Primorju živjeli su samo bogomili, što i dubrovački pisci izričito tvrde. IX. Kupnja Lisca u zahumskog vojvode Radića Sankovića godine 1399. Sanković je bio prijatelj Dubrovčana, pa pošto ovi kupiše sva okolna sela u Primorju, proda im on Lisac iste g. 1399. Sa pukom u Primorju vladali su u raznim selima vojvode i knezovi, koje dubr. piscr2) nazivlju »zentilotti« (gentilottiplemići). Dubrovčani naravno počeše i ovdje odmah postupati kao i na poluotoku Ratu. Primorje prozvaše talijanski »Terre nuove« (nove zemlje, biva za Dubrovčane). Iste ove god. 1399. zidaju samostan franjevački u Slanomu, odakle će se voditi katolička propaganda po Primorju, da pokatoliče bogomile Primorja, jer tu nije bilo nikoje vjere do bogomilske. Primorci imadahu primjer na poluotoku, a medu njima bijaše iseljenika sa poluotoka (koji se radije volješe odseliti sa poluotoka, nego ostati kmeti dubrovački), pa ne htjedose priznati te nasilne mjere Dubrovčana, pogotovo ne njihovi plemići. Najviše proizvede biinu u Primorju zaključak dubrov. senata dneva 31. X. 1399., po kojem se je morao svak iseliti iz Primorja, ako ne će ostati u Primorju kao kmet dubrovačkoga gospara; dalje da u Primorju mogu i unaprijed ostati zahumski plemići, knezovi, župani i vojvode (zentilotti), ako će ostati kao kmeti dubrovačkih gospara23). Ako ne će na te uvjete, da se i oni moraju seliti iz Primorja. Shvatljivo je da je ovako postupanje gore od negdašnjeg turskoga u Bosni, moralo kod Primoraca izazvati silan otpor, koji je doveo do rata sa Dubrovčanima. Primorce je navodno predvodio vojvoda Novak Novaković, rodom iz Trnovice (?); bitka se tukla kod Podimoča i Čepikuća, gdje nastrada primorska vojska i gdje pogine ispred Čepikuća vojvoda Novak sa ostalim nekim knezovima, te tu taman na brežuljku kod vode Dobrštaka kod Čepikuća biše i pokopani ispod ogromnih stećaka, urešenih štitovima, mačevima, polumjesecom, i vitezom na konju. Plemići i imućniji, koji preživješe vojnu, svi se iseliše u Popovopolje. Dubrovčani će imati još žalosnih dana radi njih. Siromašniji ostadoše, kao kmeti dubrovačkih gospara, i s vremenom moradoše ostaviti bogomilsku vjeru, te se pokatoličiše. Dubrovački pisci osuduju ovaki postupak republike, što je oduzimala zemlju i vjeru24) svojim novim podanicima. Kad se preseliše boljari i puk iz Primorja u Popovo polje, ovi nagovore kneza Pavla Radinovića i vojvodu Sandalja Hranića, da ih uzmu u obranu. Sandalj i Radinović počeše uznemirivati svojim vojskama Dubrovčane. God. 1401. otkriše Dubrovčani urotu, po kojoj neka dubrovačka vlastela htjedoše izručiti republiku pod protektorat kralja Ostoje i zahumskih velikaša vojvode Sandalja Hranića i kneza Pavla Radinovića, a da rečena vlastela ostanu gospodari Dubrovnika. Po dogovoru dode Ostoja do Neretve, čete mu provališe na Dubrovačko tlo, ali biše odbijene. Da je urota uspjela, Ostoja bi bio dobio poluotok Rat; ali pošto bi na vrijeme otkrivena, povrati se Ostoja natrag u Bosnu. Hranić i Radinović bi bili dobili dubr. okolicu u slučaju uspjeha. Iste godine, iza smrti kraljice Marije, žene Žigmundove, Hrvati, koji su bili pristaše nesretnog kralja Karla, hotijahu za kralja njegovog sina Vladislava Napuljskoga, proti komu se izjaviše Dubrovčani, a željahu Žigmunda. Zato protiv Dubrovčana pošalje Vladislav Napuljski svoje napolitansko brodovlje. Vladislav Napuljski združi se sa bosanskim kraljem Ostojom protiv Dubrovčana, kojima Ostoja navijesti rat ove godine (1401.) u kom ratu dubrovačke vojske dođu uz Neretvu plijeneći sve do Rame. Uz to pohrli Žigmund u pomoć Dubrovčanima, koji nagovoriše Bokelje, da ostave Ostoju, i da priznadu protektorat Žigmundov. Ostoja radi toga nagovori svog saveznika Vladislava, da udari svojim brodovljem na Boku, pogotovo na Kotor. Doznavši to Dubrovčani, podoše u potjeru za napolitanskim brodovljem, te ga zatekoše u luci Žuljani na poluotoku Ratu, i tu se sve do otočića Prezdre razvi žestoka i krvava pomorska bitka, u kojoj nastrada sve napolitansko brodovlje, koje se sastojaše od šest velikih galija. Spasi se sam napolitanski admiral Ludovico de Caresto. I na kopnu potuče vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić Ostojinu vojsku. Sada prođe volja Ostoju, da zavlada dubrovačkim zemljištem. Jednako i Vladislav Napuljski, videći neuspjeh na sve strane, proda kasnije Dalmaciju Mlečićima, koji na taj način, bez junaštva i krvi, zavladaše primorskim gradovima; a htjedoše osvojiti i Dubrovnik, ali im ne uspije. Kralj Žigmund, koji je bio ugarskohrvatski kralj, poklonio je hrvatske otoke Korčulu, Hvar i Brač, koji su spadali pod ondašnju Hrvatsku, svojim vjernim Dubrovčanima, koji su ih držali samo tri godine. Dubrovčani su htjeli i ovdje oteti zemlju starosjediocima, ali ih ovi otprašiše i otoci se opet povrate Hrvatskoj, pod vlast bana hrvatskoga. Iza ove vojne, oduze Ostoja, nagovoren od plemića iz Primorja, koji življahu u Popovu polju, Dubiovčanima godine 1403. Primorje, i zahtijevaše od njih, da priznadu njegov protektorat, a da se odreknu kralja Žigmunda. Dubrovčani, videći se u nevolji, zamoliše Žigmunda za pomoć, te nagovoriše bosansku vlastelu protiv kralja Ostoje. Dubrovčanima se odazove i vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji bijaše zamjenik i ban kralja Vladislava u Zadru za Hrvatsku i Dalmaciju, te sklopi savez s njima i sa nekom bosanskom vlastelom, pa otjeraše godine 1404. kralja Ostoju. U Bosni tada zavlada vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić sa saveznom vlastelom bosanskom, i ovi povratiše Dubrovčanima Primorje, koje im lani bijaše oduzeo Ostoja. Hrvoje i bosanski velikaši izabraše za kralja Tvrtka II., sina Tvrtka I., koji sklopi u ime Bosne mir sa Dubrovčanima i predaim ove god. 1404. sela Imotice i Trnovicu25). Ostoja se izmiri sa Žigmundom i pomoću njegovih vojska povrati se u Bobovac. Bosna je imala tako dva kralja; a oba se malo brojila, jer je Bosnom vladao jaki i moćni knez Veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Dubrovčani su u ovom ratu sa Ostojom ipak materijalno stradali, i ako su pobjednici bili, a jedan od uzroka ovog rata bijaše i nehumano postupanje sa Primorcima god. 1399. X. Bosanski kralj Tvrtko II. dariva Dubrovčanima Imoticu i Trnovicu god. 1404. Veliki vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je faktično upravljao sudbinom Bosne, sa ostalom vlastelom u Bosni izabere za kralja Tvrtka II., sina kralja Tvrtka I. Novi kralj god. 1404. sklopivši mir sa Dubrovčanima, pa po nagovoru Velikog vojvode Hrvoja darova Dubrovčanima sela Imoticu i Trnovicu god. 1404. XI. Dubrovčani dobiše otok Mljet početkom XV. v. Otok Mljet pripadao je Neretvanskoj oblasti do g. 1020., a zatim od 1020. do konca XIV. vijeka oblasti Zahumlju. Stjepan Vojislav oko 1035. imao je prapraunuka Uroša I. velikog župana raškoga. Ovaj sina Uroša II. velikog župana raškog, Beloša i Desu. Desa je bio knez zahumski, poslije veliki župan raški. Uroš II. je otac Stevana Nemanje i Miroslava. Oblast Zahumlje uslijed dinastičkih borba i meteža u Duklji odcijepi se od Duklje i god. 1125. bila je nezavisna kneževina sve do god. 1132. Desa je bio u to doba nezavisni knez Zahumlja. Poslije Desa postane veliki župan Duklje, Trebinja i Zahumlja 1148.—1153. God. 1151. daruje kao župan Zahumlja otok Mljet, koji je pripadao Zahumlju, benediktovcima iz samostana Pulsano kod Monte Gargana u Pulji. Zatim su benediktovci vladali Mljetom. Benediktovci su sazidali veliki i divni samostan sa crkvom Blažene Gospe Bogorodice na otočiću, u divnom i romantičnom Z a 1 i v u, punom borovine kod sela Gevedara. Mljetski samostan bio je vazda neodvisan, i nije nikada pripadao pod benediktovce s Lokruma26). Stjepan Nemanjić, Prvovjenčani kralj Srba, videći da i na Mljetu žive sami pristaše katoličke crkve, a bio je pobožan vladar, kome je papa Honorije III. poslao krunu iz Rima god. 1217., kao kralj Duklje, Travunje i Zahumlja potvrdi vas otok Mljet, koji je bio u oblasti Zahumlju, benediktovcima samostana sv. Marije u Zalivu na istom otoku Mljetu. Povelja glasi:27) »Darivam samostan sv. Marije na Mljetu vas otok Mljet i Babino polje.... Spominje se i druge crkve iz drugih mjesta a sve da budu metohije s v. B o g o r o d i c e, m1jetske crkve«. God. 1301., pa 1305. Dubrovčani su, pa i Korčulani htjeli prisvojiti Mljet. Početkom XV. vijeka zavladaše Dubrovčani otokom Mljetom28). XII. Dubrovčani dobivaju otoke Korčulu, Hvar i Brač od ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda godine 1413 Ugarsko-hrvatski kralj Žigmund založi otoke Korčulu, Hvar i Brač, koji su bili u Hrvatskoj god. 1413. dneva 17.VI. Dubrovčanima, jer su priznavali njegov protektorat i borili se protiv bosanskog kralja Ostoje. Nakon tri godine, dneva 21.IX. 1416. godine ove otoke oduze opet od republike dubrovačke i povrati ih pod vlast bana hrvatskoga u Zadru. XIII. Dubrovčani kupuju Konavle: polovicu 1419. u zahumskog kneza vojvode Sandalja Hranića, koju uzeše god. 1420., a drugu polovicu god. 1427. u travunjskog kneza, vojvode Radoslava Pavlovića29). Grad Sokol dobiše na poklon 1422. godine30). Konavli su bili posebna župa u oblasti Travunji, i u to doba svi Konavljani bijahu pristase bogomilske vjere, kao što i svi Primorci. Jedino na poluotoku Pelješcu većina puka bijaše bogomilske, a manjina pravoslavne. vjere. Katoličke vjere bijaše gotovo nestalo po Konavlima, Primorju i Pelješcu, jer je onda cvalo bogomilstvo. God. 1391. dobivaju Dubrovčani Konavle, po smrti kraIja Tvrtka, od braće župana Beljka Sankovića i vojvode Radića Sankovića, sinova kneza Sanka (1367.), župana Huma i Popova polja; ali baš ove godine udarise na knezove Sankoviće vojvoda Sandalj Hranić i knez Pavao Radinović, koji svladaše Sankoviće, te Hum pripadne Hraniću, a župa Konavli knezu Radinoviću. Stoga Dubrovčani ne mogose za sada zauzeti Konavle, koje im daše Sankovići. Vojvoda Sandalj Hranić, Veliki knez zahumski u Blagaju bijaše gospodar u ono doba polovice Konavla, a druge po lovice travunjski knez Radoslav Pavlović, sin Pavla kneza Radinovića, kog ubiše izdajnički vojnici Sandaljevi u prisutnosti Ostoje u Kraljevskoj Sutjeskoj u Bosni. Dubrovčanima uspije, da kupe god. 1419. polovicu Konavala, koja je pripadala Sandalju Hraniću, osim grada Sokola, koji dobiše na poklon g. 1422. Sandalj im ustupi svoju polovicu sa Donjom Gorom i Vitaljinom. Dubrovčani ne mogoše god. 1419. stupiti u posjed te polovice konavoske župe. Sandalj im pomogne 1420. i tada stupiše u posjed. Zato darovaše treću gospodsku kuću u Gradu vojvodi Sandalju. Trebinjski knez Radoslav Pavlović proda svoju polovicu Konavala gcJ. 1427. republici dubrovačkoj. Tako presta teritorijalno razvijanje republike. I u Konavlima u Pridvorju sagradiše Dubrovčani odmah franjevački samostan, te stadoše bogomile katoličiti. God. 1456. dobiše Dubrovčani Vrsinje, sad zvano Mrcine. Dubrovačka je republika namjeravala dobiti još Trebinje i Župu Dračevicu sa Herceg Novim i Risnom, da tako svu obiast Travunju sebi priključi, ali do toga ipak nije došlo. Možda na njezinu sreću, jer da je bila tako velika, bili bi je možda Osmanlije pokorili31). NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje