Dva borca za slobodu

KALENDAR NAPREDAK,

Mihač Vitturi i biskup Simon Dominis

Dva borca za slobodu

Autori: MARKO PEROJEVIĆ

STRANICA IZ POVIJESTI GRADA TROGIRA. Primorski dalmatinski gradovi Zadar, Šibenik, Trogir i Split igrali su u našoj povijesti veliku ulogu. Poput malih nezavisnih republika na čelu s izabranim knezom i gradskim plemićkim vijećem živili su oni samostalnim životom po svojim statutima. Više formalno nego stvarno priznavali su vrhovnu vlast ugarskohrvatskih kraljeva. Dalmatinski su gradovi nezavisno sklapali trgovačke i političke ugovore, vodili ratove, ugovarali sa stranim državama i gradovima. Znali su i prkositi svojim kraljevima i velikašima kad su im kmjili slobodu, a nijesu se ustručavali dozvati i tuđe vladare u pomoć i priznati njihovu vlast, da je opet stresu ako im nije bila poćudna i da priznadu drugu. U tome ih je najviše poticala mletačka republika, koja je gledala samo svoj interes i želila da postane njihovom gospodaricom, a tim i jedinom vladaricom Jadrana. XIII. i XIV. vijek doba je kad su dalmatinski gradovi bili na vrhuncu svoje moći i blagostanja. Svršetkom XIV. i početkom XV. vijeka Zadar, Split, Trogir i Šibenik živo sudjeluju u borbi za oslobođenje slavenskoga juga. Zajedno s Ivanom Paližnom, kraljem Tvrtkom, braćom Horvatima dižu se protiv tuđina kralja Sigismunda i žene mu Marije, dozivaju iz Napulja vladare. Ali ih i onaj tuđin iz Napulja ne samo ostavi na cjedilu, već ih kao Juda za novac prodade najljućem dušmaninu, Mlečaninu. Godine 1409.—(1420. doba je divovske borbe da se otmu iz mletačkih pandža, koje su ih stezale dok ih silom i prevarom ne svladaše. Među dalmatinskim gradovima najviše se je u toj borbi za slobodu istakao mali grad Trogir .Dok su se drugi svojevoljno poklonili mletačkom lavu, dotle je Trogir nakon junačke i krvave borbe pao silom svladan. Protiv Mlečana vodio je Trogirane njihov sugrađanin plemić Mihač Vitturi, On je bio junak na bojnom polju, osobito na moru, a duhovni vođa, junak na diplomatskom polju bio je trogirski biskup Simon Dominis, rodom iz Raba. Ova dva borca hoću da istaknem i da prikažem njihova djela i stradanja. To osobito danas treba iznijeti, da se vidi, kako se je hrvatska Dalmaoija do zadnjega časa borila protiv Mlečana, čiji nasljednici hoće da dokažu, da se je Dalmacija svoje volje predala republici, kao da je jedva čekala mletačku vlast. Mihač Vitturi i Simon Dominis nijesu do danas našli dolično mjesto među glasovitim našim ljudima iako njihova imena zaslužuju da budu zlatnim slovima upisana u našoj povijesti. Zadarskim mirom (18. veljače 1358.) odrekla se mletaćka republika svih dalmatinskih gradova i otoka od Kvarnera do Drača i prepustila ih ugarskohrvatskom kralju Ludoviku I. Nakon Ludovikove smrti (11. rujna 1382.) okrunjena je za kralja dvanaestgodišnja kći mu Marija, zaručnica Luksenburgovca Sigismunda, brata češkoga kralja. Mjesto kćeri vladala je majka udovica Jelisaveta s palatinom Nikolom Gorjanskim. Hrvati nijesu bili zadovoljni sa ženskom vladavinom i sa centralizmom prijašnjih kraljeva. Na čelo nezadovoljnika postavi se prior vranski Ivan Paližna i bosanski kralj Stjepan Tvrtko, koji je uvidio da je sada čas da proširi svoju državu do mora i do Drave. Buna Ivana Paližne ne uspije (1383.), našto domalo diže novi ustanak zagrebački biskup Pavao Horvat sa braćom Ivanišem i Ladislavom. Pavao dovede iz Napulja bivšeg hrvatskog hercega Karla Dračkoga i dade ga okruniti za kralja (31. prosinca 1385.). Malo je Karlo vladao, jer ga Jelisaveta i Gorjanski dadoše ubiti (24. veljače 1386.). Ogorčena braća Horvati združe se s Paližnom i s Tvrtkom, te proglase kraljem malodobnoga Karlova sina Ladislava Napuljskoga, a zatim kod Đakova zarobiše obje kraljice, Mariju i Jelisavetu, i otpremiše ih u Novigrad na moru, gdje je Jelisaveta udavljena (u siječnju 1387.). Sigismund, koji se već bio vjenčao s Marijom i okrunio kao kralj ugarskohrvatski, pohiti da spasi ženu, zamolivši Mlečane za pomoć. Rado su mu oni pomogli, jer su u Ladislavu Napuljskom vidjeli opasnoga takmaca na Jadranu. Kad bi se napuljska kraljevina ujedinila s Hrvatskom i Dalmacijom, odzvonilo bi mletačkom gospodstvu na Jadranu, Pomoću mletačkom oslobođena je tako Marija (4. lipnja 1387.), a hrvatski ustaše moradoše bježati u Bosnu kralju Stjepanu Tvrtku, koga domalo hrvatski i dalmatinski gradovi priznaše svojim kraljem, a Tvrtko se na to nazove kraljem Hrvatske i Dalmacije. Za nesreću svoga naroda Tvrtko je rano umro (veljače 1391.) i naslijedi ga brat Stjepan Dabiša, te se izmiri sa Sigismundom (1393.). Tada se proglasi kraljem Hrvatske i Dalmacije Ladislav Napuljski i imenova banovima dva brata Vukčića Hrvatinića Hrvoju i Vuka, a Ivana Horvata glavnim namjesnikom. Zbog toga udari Sigismund na buntovnike u Bosni i uhvati kolovođe biskupa Pavla Horvata i brata mu Ivaniša (kolovoza 1394.), a Dabišu onda prisili da mu vrati gradove u Hrvatskoj i Dalmaoiji i da se odreče naslova hrvatskodalmatinskog kralja. Tim je doduše pokret braće Horvat propao, ali se kasnije digoše novi nezadovoljnici i u Hrvatskoj bukne nova buna (1397.). Hrvatima se sada pridruži i Bosna s vojvodom Hrvojem. Nastojanjem Hrvojinim i šurjaka mu cetinjskoga kneza Ivaniša Nelipića priznadoše Ladislava Trogir i Šibenik (svibnja 1402.), pa Zadar, Vrana i Split. Početkom 1403. bila je sva Dalmacija, osim Dubrovnika i Kotora, u vlasti Ladislavljevoj, pa nije bilo zapreke da Ladislav ne dođe u Dalmaciju. U Zadru 5. kolovoza 1403. bio je svečano okrunjen za kralja. Ladislav se brzo zamjerio gradovima, jer je htio da sagradi u njima neke tvrdave. Trogir i Šibenik odlučno mu se opriješe. Vidjevši da je oduševljenje ohladnilo ne htjede Ladislav dulje ostati u Dalmaciji i vrati se (studenoga 1403.) u Napulj ostavivši za namjesnika Hrvoju, koji je bio postao najmoćniji velikaš u državi s naslovom »herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, najveći vojvoda bosanski i knez Donjih Krajeva«. Konačno je Sigismund razumio da je njegova viast u Hrvatskoj sasvim propala. Stoga diže križarsku vojnu i pod izlikom da ide protiv bogumila i nevjernika provali u Bosnu. Mjeseca rujna 1408. potuče Bosance i zarobi kralja Tvrtka Tvrtkovića sa 126 velikaša i plemića, kojima pod Doborom dade odsjeći glave, a kralja odvede u Budim. Pobjedom kod Dobora ostade Sigismund gospodarom Bosne, a buntovnici izgubiše svoje glavno uporište i zaklonište. Kako su međutim Ladislavljevi pristaše u Dalmaciji i Hrvatskoj doznali da ih je Ladislav na vjeru izdao, drugo im ne preostade, nego da se izmire sa Sigismundom. To je najprije učinio knez Ivaniš Nelipić (13. studenoga 1408.), a za njim herceg Hrvoje (6. siječnja 1409.). Onda mu se i gradovi pokloniše: Trogir, pa Nin i Šibenik. Samo Zadar, Novigrad, Vrana i Pag ostadoše vjerni Ladislavu. Ovo su gradovi i hrvatski ustaše učinili ne toliko iz straha pred silom Sigismundovom, koliko zbog glasova, da ih je Ladislav Napuljski sramotno prodao Mlečanima kao roblje. Odmah po svom krunisanju u Zadru bio je on počeo s Mlečanima tajno pregovarati o prodaji Dalmacije. Krajem 1408. tražio je 300.000 dukata. Cijenu je zatim snizio na 200.000, pa na 150.000, ali mu Mlečani ponudiše tek 100.000. Kako su se međutim Trogir, Šibenik i neki drugi gradovi odmetnuli od Ladislava, to je on prvih dana ožujka 1409. pristao da im proda samo ono, što ima u vlasti, naime Zadar, Novigrad, Vranu i Pag. Sad mu Mlečani ne htjedoše dati više od 60.000, pa 70.000. Da digne cijenu svojoj robi posla Ladislav u svibnju brodovlje u Dalmaciju, na što se gradovi spremiše da mu se opru. U Trogiru 3. srpnja 1409. bilo je naređeno, da na glas zvona svi građani pohite na obranu protiv napuljske vojske. Digoše se i Dubrovčani i potukoše 13. svibnja kod Korčule napuljsku mornaricu. Ova je pobjeda na žalost kasno došla. Ladislav je bio već 9. srpnja prodao Dalmaciju. Mlečani su za 100.000 dukata kupili od Ladislava sav njegov tadanji posjed; grad Zadar, Novigrad, Vranu i Pag sa svim njegovim pravima ne samo na taj dio Dalmacije, nego i na čitavu Dalmaciju. Na glas o toj sramotnoj trgovini pobune se Zadrani i da pokažu da nijesu roblje, sami izvjesiše mletačku zastavu kao da se tobož svoje volje predaju republici. Mlečani na to zaposješe kupljeni dio Dalmacije. Tim ipak nijesu bili zadovoljni, jer su stali na stanovište da su kupili i sva prava na svu Dalmaciju, a to je teško zabrinulo dalmatinske gradove i hrvatske velikaše, jer su predviđali da će ih Mlečani silom pokoriti. Doznavši za prodaju Dalmacije i namjeru mletačku planuo je Sigismund. Da ga umiri otpremi mu republika poslanika, koji je imao opravdati kupnju Daimacije. To je — kaže republika — ona učinila ne samo zbog svoje, već i zbog kraljeve sigurnosti i tim je kralju prišteđen spor s napuljskim vladarom. Ona je htjela tako da osigura svoje more, gdje su joj gusari nanašali štete, Trebalo je stoga stati im na put i svoj Dalmaciji navijestiti rat, jer je bila postala špiljom i zakloništem razbojnika i gusara. Što se tiče Šibenika i Trogira, poslanik je imao kazati Sigismundu, da je republika, prije nego su se ovi gradovi podložili kralju, pregovarala s Ladislavom i o njima. Stoga nakon kupnje republika je odmah smatrala potrebitim da objavi Šibeniku i Trogiru da je s Ladislavom sklopila ugovor i da ih pozove na predaju. Oba su joj grada na to odgovorila, da bez Sigismundove privole ne kane ništa poduzeti. Poslanik mletački, kao i kasnija druga dva, dobiše odgovor da republika ima vratiti otete gradove. Nakon neuspjelih pregovora kralj navijesti Mlečanima rat. Prvi je Mlečanima bio na udaru Šibenik, gdje su bile izbile nesuglasice među plemićima i pučanima. Tu su neslogu Mlečani iskoristili. Plemstvo se htjelo predati republici, protiv čega ustadoše pučani. U gradu bukne ustanak i 20. kolovoza 1409. bili su protjerani svi plemići mletački pristaše, koji se zakloniše u kule na ulazu u gradsku luku i domalo ih predadoše (23. rujna) Mlečanima. Pučani u gradu izabraše (7. listopada) za kneza Ivaniša Nelipića, od koga su se jedinoga nadali pomoći. Republika je bila poslala u Šibenik svoga čovjeka da pozove gradane na predaju i da im saopći ugovor s Ladislavom, po kojem ona ima da dobije Šibenik, kao što je dobila Zadar, a onda će i Trogir. Inače, republika će uprijeti svim silama da dobije grad, a onda će teško kazniti kolovode. Još je republika zamjerila knezu Ivanišu što je Šibenčanima poslao u pomoć 300 ljudi i što se je dao izabrati za kneza. Za sve to Šibenčani nijesu hajali, nego su odlučili silu silom odbiti. Kako su s mora bili zatvoreni, živež i oružje dolazilo im je kopnom iz Trogira. Kad su Mlečani za to doznali, poduzeše (18. veljaće 1410.) stroge mjere i zabraniše mletačkim podanicima da voze trgovinu u Trogir i da se uhvati svaki brod, koji bi u Trogir vozio živež ili oružje. Trogiranima je bila zabranjena svaka trgovina s Mlecima i svi brodovi trogirski morali su za osam dana napustiti Mletke. Nešto kasnije (22. veljače) mjere su protiv Trogira pooštrene i grad je s mora bio blokiran. Mlečani su onda nastojali da dobiju za novac Knin i Ostrovicu, ne bi li za leđima bolje pritisli Trogir i Šibenik. Poslali su brodovlje pod Šibenik da ga prisili na predaju. Uzalud republika kuša da odvrati hercega Hrvoju i kneza Ivaniša, uzalud bi htjela podmititi kneza, uzalud obećava nekim Šibenčanima i Trogiranima novčane nagrade, uzalud je kupila neke ugarske konjanike iz šibenske posade. I kad su Mlečani vidjeli da uludo troše vrijeme i novac, izdadoše nove naredbe (28. svibnja) za osvojenje Šibenika. U namjeri da odvrati Mlečane od Dalmacije bio je kralj Sigismund provalio preko sjeverne Italije na teritorij republike, pa u Istru i Furlansku. U prosincu 1411. osvojena je Furlanska, potučena mletačka vojska i oteti neki gradovi. To je bilo uzdiglo duhove u Dalmaciji i naoružali su gradovi brodove protiv republike. I Zadrani su počeli raditi kako bi se opet vratili pod vlast ugarskohrvatskoga kralja, pa je stoga republika pohapsila u Zadru mnoge plemiće i pučane i kao sumnjive paslala ih u zatočenje u Mletke. Početkom 1412. dođe u Dalmaciju ban Petar Alben i uspješno uze goniti Mlečane. Ove ratne uspjehe pokvariše nesnosni odnošaji medu šibenskim plemićima i pučanima. Knez Ivaniš Nelipić i kraljev kapetan Petar z Myšlina nadali su se da će se mir u Šibeniku postići ako se vrate prognani plemići i kazne poglaviti pučki smutljivci. 7. svibnja 1412. uhapšeno je šest viđenijih pučana i one noći četvorici od njih bile su glave odsječene, a plemići pozvani natrag u grad i uspostavljeni u časti. Taj je postupak bio sudbonosan, jer nije zadovoljio plemiće, a pučane je razjario. Nastali su opet nemiri i plemići se složiše da predadu grad Mlečanima. Iz Mletaka stiže na njihovu poruku odgovor od 11. srpnja 1412. da će im republika oprostiti i da će s njima dobro postupati. Kad su zatim Mlečani 24, kolovoza kod Motte potukli ugarsku vojsku, odluka je Šibenčana već dozorila. Dneva 30. listopada 1412. predade se Šibenik Mlečanima. Sad je došao red na Trogir. Grad Trogir je maleni otočić u morskom kanalu između dalmatinskoga kopna i otoka Čiova. Gradu se može doći morem s istočne i zapadne strane. S kopnom ga veže jedan most, a s Čiovom drugi. Luka trogirska bila je na glasu, jer je imala dva izlaza, a sa zapadne strane zaštićena manjim otočićima, koji su pružali brodovima zakloništa. Zato su Mlečani htjeli po što po to da dobiju Trogir, jer im je inače bio ugrožen prolazak trgovačke i ratne mornarice. Trogir je početkom XV. vijeka mogao da ima oko 3000—4000 stanovtnika, a njegov kotar brojio je oko 20.000 duša. Od istoka je graničio sa Splitom, a od sjeverozapada sa Šibenikom. Gradom je upravljao izabrani knez s plemićkim vijećem, a pučani su bili organizovani u bratovštini sv. Duha. Pučani, većinom kmetovi plemićki, znali su često ustati protiv plemića, a dolazilo je i do krvavih buna. U doba kad su Mlečani radili da osvoje Šibenik, Trogirani su se pobrinuli da budu pripravni kad udari neprijatelj. 18. veljače 1411. izabralo je gradsko vijeće Nikolu Petra Mihačeva da ide pred kralja Sigismunda i da mu prikaže gradske potrebe, da zamoli pomoć protiv Mlečana, koji će sigurno na ljeto doći, te da potvrdi izbor Filipa de Georgisa iz Zadra, kraljevskog admirala, koga su izabrali za kneza. Ako Trogir pade — poručiše Trogirani kralju — propašće sva ostala Dalmacija. Kralj nije potvrdio izbor admirala Filipa, pa Trogirani izabraše (6, svibnja 1412.) Dubrovčanina Paskvalina de Restisa. Njemu kralj preporuči da čuva grad i da Mlečanima ne da živeža ni išta. Kako je od starine u Trogiru bilo razvijeno brodograditeljstvo, to su Trogirani imali mnogo trgovačkih lađa, a sada su sagradili jednu novu bojnu galiju, s kojom će ići protiv mletačkih brodova. Knez se Paskvalin pobrine i za utvrđenje i gradnju gradskih zidova oko zapadnog predgrađa Pasike (borgo), jer još nije bilo ograđeno bedemima. Izabran je odbor od devet plemića, koji će se pobrinuti za potrebe gradskih zidova. U tom odboru bio je i Mihač sin Nikole Vitturija. Mihač Vitturi zaigraće sada u Trogiru najvažniju ulogu u obrani grada protiv Mlečana. On vodi pomorski rat protiv mletačkih lađa i neustrašivo ih goni. Upliv Mihačev u Trogiru postaje sve većim tako da su ga Mlečani smatrali nekim diktatorom Trogira. O Mihaču potanje ne znamo ništa. Njegova porodica bila je među najuglednijim plemiokim obiteljima u Trogiru, a došla je negdje u XII. vijeku iz Mletaka, ali se brzo asimilirala s hrvatskim domaćim življem, kao što su se pohrvatile i sve ostale doseljene strane porodice. 30. listopada 1412. predade se, kako rekosmo, Šibenik. Istoga dana republika izdade naputak pomorskom zapovjedniku da čim dobije Šibenik odmah počme pregovarati s Trogiranima, i ako se predadu da će se s njima blago postupati uz uslove kao sa Šibenikom, inače će ih silom pokoriti. Trogirani odlučno i jednodušno odbiše svake pregovore. Zato ih je kralj, koji je bio stigao u Zagreb s namjerom da prodre u Dalmaciju i otme Mlečanima Šibenik, pohvalio (4. studenoga) i pozvao da se pobrinu za obranu grada. Kralj je bio došao u Bihać, odakle je javio (15. studenoga) Trogiranima da je imenovao admiralom Ugolina de Auria iz Genove, koji će s knezom Paskvalinom čuvati grad i odbijati neprijatelje. Iz Bišća Sigismund krene u Brinje, kamo Trogirani otpremiše kneza Paskvalina, da ga izvijesti o stanju grada i potrebama za obranu, osobito za gradnju bedema. Kralj je u tu svrhu ustupio Trogiranima dohotke od soli i tridesetinu, a zatim je krenuo u Italiju da ondje obračuna s republikom. 16. prosinca bio je već u Udinama. Kraljeva vojska pod zapovjedništvom Pipa od Ozore napredovala je sve do Vičence, ali nije osvojila nijednoga grada, nego se zbog gladi povuče u Furlansku, dok je krajem veljače 1413. pobjedonosno ne poče goniti mletački vojvoda Pandolfo. I dok se u Italiji ratovalo republika je upregla sve sile da predobije Trogir. Na to su ju i Šibenčani nagovarali, jer da Trogirani nemaju od čega da žive osim od ljetine, pa ako im se spriječi obrađivanje polja, oni će morati podleći. Još bi se na otoku Čiovu imala namjestiti protiv grada jedna pomična drvena tvrđava (bastita) sa velikim lumbardama, i Trogir će biti svladan. U tom smislu je republika pisala (3. siječnja 1413.) pomorskomu kapetanu i šibenskomu knezu. Sedam dana kasnije republika opozove kapetana, i za čuvanje Dalmacije ostadoše dvije galije, koje su imaie paziti na sigurnost mletačkoga posjeda i brodovlja, te progoniti veliku i malu trogirsku galiju, koje su bile izašle da nanašaju štetu mletačkim podanicima i mjestima. Dolaskom admirala Ugolina u Trogir započelo je sistematsko pomorsko oružanje. Na čelu trogirskog brodovlja bio je Mihač Vitturi. On je s admiralom 25. siječnja 1413. sklopio ugovor da će za 550 dukata naoružati svoju galiju i služiti za mjesec dana tako da će progoniti i plijeniti Mlečane i njihove podanike. Od svega što neprijatelju otme daće kralju čisti treći dio, a dva će ostati njemu. Sa Mihačevom galijom bilo je bez sumnje još drugih manjih trogirskih brodova, s kojima se je uspješno progonila mletačka trgovačka momarica. Znade se da su ovom prigodom Trogirani oteli Mlečaninu Savinu krcatu lađu žita i dovukli je u Trogir. Međutim se počelo raditi o miru između kralja i republike, koja zatraži (6. ožujka 1413.) da joj kralj prizna sav posjed što ga tada ima u Dalmaciji, ali u taj da se uključi i Trogir. Ako prije ili poslije zaključka mira Mlečani na bilo koji način dobiju Trogir obećaše kralju da će za Trogir dati u ime zaloga ili u koje drugo ime svotu do 50.000 dukata uz uvjet da ne vrate kralju grada dok im novac u jedamput ne vrati, Pregovori o miru posredovanjem papinim uspjeli su jer kralj nije imao sreće u ratovanju u Italiji, Tako je 17. travnja 1413. u Castelletu sklopljeno primirje na pet godina s tim da obe stranke zadrže što taj čas imaju u vlasti. I nakon sklopljena primirja Mlečani traže da im kralj ustupi Trogir, jer taj grad mnogo znači za njihovu vlast u Dalmaciji, Zato žele s kraljem mir na 50 godina, Jedino kad se zbog Trogira ne bi mogao sklopiti mir pristali bi i bez njega. I kod pape su nastojali da se u mir uključi posjed Trogira. Za primirja obračunali su kralj i dalmatinski gradovi s hercegom Hrvojem, koji je u borbi Šibenika i Trogira protiv Mlečana bio ostao neutralan i očijukao s republikom bojeći se da mu Mlečani ne otmu Split i otoke. Tako se je zamjerio i kralju i gradovima i svim velikašima. Bio se zavadio i s vojvodom Sandaljem Hranićem i provalio u njegovu oblast, a onda je pozvao i Turke da provale u kraljeve zemlje. Sve je to izvazvalo rat protiv Hrvoja. U lipnju 1413. Splićani se otresoše njegova gospodstva, a kralj mu oduze Split i otoke, koje ponudi Dubrovčanima. Hrvoje u očaju zamoli sada republiku da mu pošalje brodovlje da povrati izgubljene posjede, a on će Mlečanima sa svojom vojskom pomoći da osvoje Trogir i ostale dijelove Dalmacije. Lukavi Mlečani mu odgovore (25. kolovoza) da radi primirja s kraljem ne mogu udovoljiti njegovoj molbi. Hrvoje se na to obrati Turcima, koji provališe u Bosnu i Slavoniju sve do Zagreba. Turci su tom prigodom bili provalili i u oblast kneza Ivaniša Nelipića, te mu Trogirani poslaše (10. siječnja 1415.) 10 strijelaca »zbog straha od Turaka«. Najsramotnije je u toj turskoj provali što su se Turcima bili pridružili i mletački podanici i vojnici iz Šibenika. Kralj je Sigismund bio doduše poslao u Bosnu vojsku da otjera Turke, ali ovi s Hrvojem i s kraljem Tvrtkom II potukoše kraljevu vojsku. Ipak Hrvoje nije dočekao ploda svoje osvete, jer krajem 1415. ili početkom 1416. umrije. Za primirja su se dalmatinski gradovi spremali na odlučnu borbu, a Mlečani potajno rovarili da se domognu Trogira i Splita i otoka. Trogirani su tako (1. ožujka 1415.) izabrali tri lica kao odbornike za zidanje bedema u predgrađu, a mletački je knez u Šibeniku izvješćivao republiku što Trogirani rade. Tome je knezu republika bila naložila (25. siječnja 1416.) da potajno nagovori kaštelana grada Omiša da mu ga za 300 dukata predade. Već prije sklopljenog primirja bio je kralj Sigismund išao u tuđinu i tamo proboravio punih šest godina (od studenoga 1412. do veljače 1419.), najviše u Kostnici na Bodenskom jezeru, gdje se držao crkveni sabor i radilo se o rješavanju raskola u katoličkoj crkvi i o nauci Jana Husa. Ovome je saboru sudjelovao i trogirski biskup Simon Dominis, koji se je u Trogir vratio tek g. 1418. Biskup Simon u Kostnici je zagovarao kod kralja svoje Trogirane, koji su se svome biskupu obraćali za sve potrebe i javljali mu što se u Trogiru zbiva. Doduše izvori malo govore o njegovom djelovanju, ali iz onoga, što su kasnije Mlečani protiv njega iznijeli, najbolje se vidi, koliki je bio mletački protivnik. Kralj i Trogirani predviđali su da će Mlečani nakon izminuća primirja novim silama udariti. Rat s Mlečanima mogao se samo po moru voditi, a za to je trebalo imati jaku mornaricu i dobro zaklonište za brodove. Da bude na vrijeme sve gotovo, naredi kralj (7. travnja 1416.) iz Pariza Trogiranima da blizu grada sagrade arsenal za kraljeve galije. Ovaj se arsenal odmah počeo graditi na obali između grada i sela Segeta, ali nije bio dovršen, jer nije bilo novaca. U Trogiru se grozničavo radilo, Naređeno je (18. ožujka 1416,) da svi stanovnici na otoku Čiovu, gdje nije bilo nikakve zaštite, moraju doći u grad. Živo se nastavilo gradnjom zidina oko predgrađa. Grad se opskrbio živežom i oružjem. Na 25. lipnja 1417. odlučila je općina da stavi na ulazu u luku željezne verige, da se spriječi ulazak mletačkog brodovlja. Izabrana su dva plemića, Mihač Vitturi i Matej Chiudis, koji su imali pregledati gradske utvrde. Oni su tu dužnost izvršili i podnijeli izvješće 16, studenoga 1417, uz popis municije i ratnih sprava u gradu, označivši sve što još treba, Primirje je svršavalo u travnju 1418., ali već prije toga htjeli su Mlečani da sklope s kraljem mir. Poslaše poslanike u Kosnicu s predlogom da im ostane što drže u Dalmaciji i da im se ustupi Trogir i Ostrovica. Ako kralj na to ne pristane, oni će mu za svoj dio Dalmacije, te za Trogir i Ostrovicu, koje će im ustupiti, platiti u ime najma 200,000 dukata, a bez Trogira i Ostrovice 150.000. Ovi pregovori nijesu uspjeli. Pripravna na svaku eventualnost republika onda naredi (21. ožujka) općem kapetanu Nikoli Cappellu, da s galijama krene u Zadar i Šibenik i da pazi na sigurnost mletačkog posjeda i pomorski saobraćaj, U isti mah pitala je Dubrovčane, hoće li ostati neutralni, ako se primirje ne produlji i ne sklopi mir. Osigurala se i od kneza Ivaniša pristavši na mir, koji je knez šibenski bio utanačio s Ivanišem. Tako je primirje minulo a da se nije produljilo, niti se sklopio konačni mir. Planuo je opet rat. Prvi ratni koraci bili su upereni protiv Splita, U tome su Mlečane pomagali neki splitski izbjeglice, koji su iz lične osvete navaljivali po kopnu i po moru na svoj rođeni grad. Izgleda ipak da neprijateljstvo protiv Splita nije bilo za ništa drugo, nego da se Trogir što više osami i zatvori, Mlečani su se bojali kopna, da im za leđima ne dođu čete kneza Ivaniša i kraljeve, pa su se držali samo mora. Odlučujućih pothvata protiv Trogira i Splita nijesu ipak sada poduzeli, jer je protiv njih u južnoj Dalmaciji (Albaniji) bio ustao zetski knez Balša III, koji im je preoteo mnoge gradove i zadao im teškog jada oko Skadra i Drivasta. Kroz to vrijeme su u Dalmaciji kušali sreću nudeći i obećavajući Trogiranima i Splićanima novaca, i nagovarajući Poljičane da uznemiruju Splićane, Tek kad su u Albaniji svoje stvari uredili, odlučiše da svoju namjeru u djelo izvedu. Mali Trogir nije se bojao velike i silne republike, nadajući se valjda najviše u pomoć kraljevu. Uz to se bio u grad vratio biskup Simon, koji je s Mihačem Vitturijem bio stup oporbe protiv Mlečana. Trogirani, iz nepoznatih nam razloga, nijesu sada u ovo teško doba više birali gradskoga kneza, nego mjesto kneza počeli su birati po dva rektora, koji su se izmjenjivali svakoga mjeseca. Od svibnja 1418. pa sve do lipnja 1420, birali su se rektori između trogirskih plemića. Neki su tu čast obnašali po tri, četiri i do pet puta, a jedan je i šest puta bio rektorom. Mihač Vitturi bio je doduše samo tri puta izabran rektorom, ali sa svim tim on je bio glava i duša pokreta, tako da su ga smatrali gospodarom grada i gubernatorom u ime kraljevo. Mjere protiv Splita i Trogira pooštrene su početkom 1419. Tad je republika naredila pomorskom potkapetanu Marku Mianiju da čuva more, mletački posjed i mletačke brodove, te da nanaša štete neprijatelju i ne dozvoli da brodovi pristaju u Trogir, Split i Omiš, a koji ga brod ne posluša da ga ulovi i zaplijeni s robom i s ljudima. Razumljivo je da se gradovi nijesu dali lako zatvoriti. Oni su ne samo odbijali mletačku silu, nego su sa svojim brodovima izlazili iz luka i gonili mletačke lađe gdje god ih stigli. Nastalo je pravo gusarenje i svi koji su imali zgodnih lađa otisnuli su se na more da hvataju mletačke brodove i otimlju trgovačku robu. Kako u tome nije bilo reda i stege, to je trogirsko vijeće naredilo (7. veljače 1419.) da bez dozvole niko ne smije iz luke, osim onoga koji ima dozvolu od kralja. Mlečani i njihova trgovina teško su stradali. Da nađu tome lijeka odlučiše se na osvojenje Trogira. Imale su se sagraditi dvije pomične kule i unovačiti 500 pješaka za četiri mjeseca. Zatim je zaključeno (19. travnja) da otplove oružane lade protiv trogirskih brodova. U ovom se zaključku kaže, da su neki trogirski brodovi doplovili do Apulije i nanijeli velike štete mletačkim trgovačkim lađama. Istom mjerom odgovorio je i kralj Sigismund, 24. travnja imenova kapetanima Ivana Venturinija Zadranina a 5. svibnja Jakova Hlapčića i naredi im da progone Mlečane, njihove galije i brodove i da ih love i otimlju robu gdje stignu. I dva sina Ivana Venturinija bila su naoružala dvije trogirske lađe i gusarila su protiv mletačkih podanika. Stoga naredi republika da im se sva imanja u Zadru prodadu. U to se pojavi u Dalmaciji kuga, koja je najviše u Šibeniku harala i pokosila mnogo vojnika. Ali ni Trogir nije bio pošteđen. Od straha pred kugom mnogi su plemići i građani bili pobjegli iz grada, tako da se u lipnju 1419. nijesu mogle održavati sjednice gradskog vijeća, a što je još teže bilo u ovo kritično doba izrijedili su se na taj način branioci grada. Stoga je gradsko vijeće 17. lipnja 1419. pozvalo sve plemiće, koji su pobjegli iz grada, da se kroz četiri dana vrate, a inače da moraju držati jednoga do tri naoružana momka, kako to odrede gradski rektori i suci. I pučani, koji su se odalečili moraju dati jednoga ili dva momka, koji će biti pod oružgem i na raspolaganju vlasti. Sigurno je da su se neki trogirski plemići i pučani bili udaljili iz grada od straha pred skorom opsadom. U to su vrijeme Mlečani tražili saveznika, koji će im pomoći da s kopnene strane zatvore Split i Trogir, Najpodesniji im je bio bosanski kralj. U Bosni se je bio već ugnijezdio Turčin i vojvoda Ishak sjedio je u Vrhbosni kao namjesnik turskoga cara, Odavle je Ishak provaljivao u Hrvatsku, Slavoniju i Ugarsku. Protiv Sigismunda složili su se sada Mlečani i Turci, a bosanski kralj Stjepan Ostojić po nagovoru vojvode Ishaka imao je da u Dalmaciji pomaže Mlečane protiv kraljevih gradova. U kolovozu 1419. stupio je mletački opći kapetan u dogovore s nekim vojvodom bosanskoga kralja. Kralj je imao da o svom trošku drži vojsku dok Mlečani ne osvoje Trogir i Split. Očito je bilo da se Mlečani spremaju ozbiljno na osvojenje Trogira. Dok se njihovo brodovlje već nalazilo oko Trogira. Trogiranima je kralj (u rujnu) bio poslao u pomoć bana Alberta. Ban je bio digao i Vlahe protiv Mlečana i poslao ih s brodovima da nanašaju štete mletačkim podanicima. Sada su valjda uz banovu pomoć i Trogirani išli pod mletački Šibenik i zarobili ljudi i oteli blaga. Da grad bude sigurniji i za rat pripravniji zaključi (10. listopada) gradsko vijeće da se među plemićima izaberu trojica kao kapetani, koji će imati vlast da vode rat i da zapovijedaju s vojskom i da u kriminalnim stvarima sude, da šalju uhode i glasnike. Izabrani kapetani ne smiju se zahvaliti. Ovoj trojici kapetana dodijeljeni su drugi plemići, koji su s rektorima i sucima sačinjavali tajno ili povjerljivo vijeće. Međutim bio je kralj Sigismund krenuo s vojskom protiv Turaka. Zadnjih dana listopada 1419. nalazio se na Dunavu na tromeđu ugarskosrpskobugarskom blizu Željeznih vrata, ali do boja rek bi nije došlo i on se brzo vrati u Budim. To je ohrabrilo i Mlečane i bosanskoga kralja, a Trogirane natjeralo da još bolje pomisle kako će se odrvati neprijatelju. 7. studenoga tajno vijeće izdade naredbu da svi povuku svoje blago na teritorij cetinskoga kneza Ivaniša, a 1. prosinca naredi Mihaču Vitturiju da naoruža malu galiju i krene protiv neprijatelja. Vijeće je još izabralo dva kapetana, koji će čuvati kulu kod mosta za Čiovo i veliku kulu u novom gradu na zapadnom ulazu u luku. Mihač je sa svojom velikom i jednom manjom galijom išao iz trogirske luke protiv mletačkih brodova. Znade se da je uhvatio lađu nekoga Montella. Nesigurnost na moru i gusarenje Mihačevo tako je brzo dodijalo Mlečanima, da su odlučili veljače 1420. da konačno obračunaju i s Trogirom i s Mihačem. Upravo se pred nekoliko dana bilo u Mlecima doznalo, da je Mihač sa svojim brodovima išao prema Apuliji, gdje je kao i u Dalmacrji počinio velike štete na veliku sramotu republike. Odlučeno je stoga da se one dvije drvene kule sa 600—800 pješaka otpreme pod Trogir. Protiv Mihača i trogirskih lađa poslat je 16. ožujka 1420. potkapetan Marko Bembo dok ne stigne opći pomorski kapetan. Bembo je doduše stigao s laganim galijama, iskrcao se na Čiovo, ali pošto nije imao teške artiljerije, nije mogao prodrijeti u gradsku luku, pa se je zadovoljio pustošenjem Čiova i hvatanjem nekih trogirskih lađa. Tim nije ništa postigao, jer su se Trogirani i ostali mletački neprijatelji zaklanjali sa svojim brodovima na otocima Visu, Hvaru i drugim, odakle su vrebali na mletačke lađe. Za to je republika odlučila da najprije dobije u svoje ruke otoke i tim oduzme trogirskim lađama svako zaklonište. Sreća je u tome poslužila Mlečanima. 15. ožujka 1420. predao se Kotor pod mletačku zaštitu, što im je u velike olakšalo borbu sa zetskim knezom Balšom, a uplašilo otočane na Braču, Hvaru i Korčuli, te im se pokoriše. Tek sada republika namisli da pokori Trogir i da protiv njega pošalje svu svoju silu. Izabran je Petar Loredan općim pomorskim zapovjednikom i 30. ožujka 1420. izdat mu je naputak kako ima da izvede ratni plan. Najprije se ima sva vojska i brodovlje iz Cresa, Osora, Raba, Paga i Zadra sakupiti u Šibeniku, U sporazumu s knezom zadarskim i šibenskim Loredan će onda krenuti put Trogira i ondje ostaviti potrebiti broj lađa da spriječe neka Trogirani ne uzmognu nanašati štete brodovima i podanicima mletačkim. S ostalim brodovljem onda će Loredan krenuti na Korčulu, Hvar, Brač i ostale otoke, i primiti ih pod mletačku vlast kako su sami zatražili. Ovdje će sakupiti brodovlje i čete, koje će otočani dati u pomoć, i tad će se vratiti pod Trogir, gdje će se utaboriti. Sporazumno s kapetanima galija smjestiće jednu drvenu kulu na Čiovu, gdje misli da je najzgodnije, a drugu će postaviti na kopno ondje gdje mu se učini podesnijim. Takoder će po Čiovu postaviti lumbarde, a i na druga mjesta, gdje bude potrebito. Kad tako utvrdi kule i smjesti lumbarde počeće udarati na Trogir i neće mu dati mira dok ne pade, a onda ima da krene protiv Splita. Ali kao prvi korak neprijateljstva ima biti haranje i uništavanje trogirskog i splitskog polja. Ako se Trogir i Split htjednu mirno predati, republika će ih primiti pod uvjetima kao i Šibenik. Pješačka kopnena vojska brojila je 800 ljudi pod zapovjedništvom Kvarantaotta. Konjaništvo, ako ustreba, stići će iz Zadra. 23. travnja predade se Korčula, pa redom Brač, Hvar i manji otoci. Izvršivši brzo i lako prvi dio svoje zadaće, vrati se Loredan s brodovljem u blizinu Šibenika ili na otoke oko Trogira. To je bilo mijeseca svibnja 1420. Loredan je došao s tolikom silom, da joj se nije mogla oprijeti ni jača mornarica, a kamo li malobrojno brodovlje kojim je Sigismund raspolagao u Trogiru i Dubrovniku. Nema spomena koliko je jedinica i koje vrsti brojila Loredanova mornarica. Po svoj prilici bilo je šest velikih galija sa nekoliko manjih i sa drugim teretnim brodovima za živež i municiju, a priključili su se Loredanu i naoružani brodovi iz gradova i otoka dalmatinskih, koji su već bili u mletačkoj vlasti. Što se je tada u Trogiru zbivalo kazuje nam bilješka od 17. svibnja da su rektori i kapetani gradski javno proglasili, pod prijetnjom gubitka jednog uha, da niko ne smije da razgovara sa bilo kojom osobom od mletačke vojske. Iz toga se vidi da je mletačka vojska sredinom svibnja već bila opkolila Trogir i da su Mlečani mamili građane na izdaju i predaju. Mlečani su u tu svrhu slali u sam grad svoje ljude. Tako je bio došao iz Šibenika fratar Luka, ali čim se doznalo za njegov boravak i njegovu akciju, naređeno mu je 10. lipnja da odmah ostavi grad, jer će mu inače oči iskopati, Teško je u taj kritični čas bilo financijalno stanje općine, jer je bila zapela svaka trgovina, a polje se nije moglo obrađivati. Zato su gradski rektori i kapetani prodali 18. svibnja Mihaču Vitturiju gradske soline za 3230 malih libara i za 50 zlatnih dukata i to u salnitru, koji je bio potrebit za municiju. Kasnije je općina 16. lipnja odlučila da u Dubrovniku zatraži zajam od 2000 zlatnih dukata i raznih ratnih sprava i potrepština, kao balista, lumbardi, salnitra, sumpora i dr. Pokušaji mletački da pregovaraju s Trogiranima o svojevoljnoj predaji nijesu uspjeli, kao ni nagovaranje na izdaju. Trogirsko plemstvo s Mihačem Vitturijem na čelu i svećenstvo s biskupom Simonom Dominisom bilo je složno i odlučno da se brani, nadajući se još uvijek pomoći kraljevoj i banovoj. Mihač je bio pače poslao kralju u Ugarsku svoga rodaka sina Nikole Doktrine. S plemstvom i svećenstvom bilo je i građanstvo, ali sa svim time našlo se je nekoliko pučana izdajica, koji su jedne noći poslali u Šibenik Lovru Stipoševa da predade grad Mlečanima. Kasnije su se ovi pučani opravdavali da nijesu uspjeli »jer je bilo nekih plemića, ko]i su s trogirskim biskupom i s nadošlim zlikovcima preuzeli kraljevsku vlast kao tirani i rasipali općinsko i crkveno dobro«. Sva vlast u gradu bila je u rukama triju ratnih kapetana, koji su se doduše mijenjali svaki mjesec, ali je Mihač uvijek ostajao u vlasti kao onaj, koji je bio određen za zapovjednika trogirskih galija i koji je u svojoj vlasti imao vojsku i municiju. Bio je on sa svih strana sakupio vojnika i mornara, koji su imali dio od otetog neprijateljskog plijena. Sve su gradski kapetani i rektori učinili da sačuvaju grad i da se odupru Mlečanima. Već 18. travnja 1419, dali su porušiti u »velom polju« kulu kod sv, Petra od Klobučca (u današnjem Kaštelanskom polju), da se u njoj ne bi neprijatelj ugnijezdio. Sada su zapovjedili da se sruši i franjevački samostan u blizini samoga grada, da ne bi Mlečani odavle navaljivali na grad. Oštećeni su bili i mlinovi u Pantanu da se neprijatelj s njima ne služi. Videći Loredan da se Trogirani ne misle predati drage volje, odluči upotrijebiti svu bojnu silu mletačku. Kako se je bojao da ne dođu u pomoć Trogiru čete banove ili kneza Ivaniša i udare s leđa na njega, to nije ni iskrcao vojsku na kopno, nego se je ograničio samo na more i na otok Čiovo, gdje je protiv grada smjestio lumbarde. Nije sigurno da je raskinuo verige na ulazu u luku i da su velike galije prodrle unutri. Ne zna se tačno ni dan kad je Loredan počeo s ratnim operacijama. Bombardiranje grada trajalo je najmanje od 16. do 20. lipnja. Mletačke su lumbarde na grad izbacile kroz to vrijeme toliko kamenja, da ga je kasnije šest velikih galija ukrcalo. Osim lumbarda Mlečani su upotrijebili i sve druge ratne strojeve, kojima su raspolagali. Potankosti o ratnim operacijama nemamo osim onih što ih pristrani mletački kroničari donose. Borba je bila očajna, bilo je s jedne i s druge strane mrtvih i ranjenih. Znade se samo da je od 200 hvarskih pučana, koji su se na mletačkoj strani borili protiv Trogira i Splita, mnogo poginulo. Tada je bila znatno oštećena stolna crkva i zvonik. Od lumbardi osobito su oštećeni gradski bedemi i neke kule, kao i gradska palača i neke privatne kuće. Lako je zamisliti stanje u Trogiru za tih teških dana. Nastavi li se još takav ratni užas građani će ostati pokopani pod ruševinama svojih kuća. Jedan mletački kroničar piše: »Ne mogući više Trogirani da podnesu strahote i štete od lumbardi, niti ustrajati, odluče da zamole u Petra Loredana primirje, a on im ga dade samo za jedan dan. Onda građani dođoše i baciše mu se pred noge moleći milost. Rečeni ih kapetan pomilova i na 22. lipnja u ime Božje i sv. Marka uđe u Trogir i izvješena je na trgu i na svim kulama zastava sv. Marka. Mihač, koji je bio postao gospodar Trogira, one noći pobježe«. Očito je da je u Trogiru prevladao očaj, a s njim i sklonost na mir. Zato su građani molili primirje. Tada je sakupljeno gradsko vijeće, koje je imalo da predloži uvjete predaje. Mihač Vitturi sa svojim pristašama nije mogao da to spriječi, ali rek bi da ipak vijeće nije donijelo nikakovih zaključaka, jer su se pučani pobunili i protiv volje plemstva i svećenstva sami otvorili Loredanu gradska vrata i predali mu se na milost i nemilost. Spominje se da je Matija Dragač (Dragazzo), starješina pučana, otvorio gradska vrata. Ugovora dakle o predaji nije bilo. To su Mlečani kasnije (11. travnja 1459.) sami priznali da su Trogir silom zauzeli i da nijesu ništa obećali (cumque civitas illa Tragurii viribus nostris acquisita fuerit, in cuius adeptione, quia vi obtenta fuit, nihil promissum fuerit — Lamanskv, Secrets d'etat de Venise, str. 174). U noći od 21. na 22. lipnja svi oni, koji nijesu pristali na predaju i koji su se bojali osvete mletačke, pobjegoše iz grada. Medu njima su bili Mihač Vitturi sa ženom, biskup Simon i mnogi plemići kao na pr. Donat Kažotić, Nikola Petrov sa sinom, sin Blaška Andreisa, sin Nikole Buffalisa, Pavao sin Josipa Zore, Jakov Testa i drugi. U jutro 22. lipnja 1420. ušao je Loredan svečano u pokoreni Trogir, gdje je primio zakletvu vjernosti od građana i razmijestio posadu. Odmah sutradan izdao je proglas da svako, koji ima štogod od dobara ili stvari Mihača Vitturija, mora doći i donijeti ih pod prijetnjom doživotnog izgona i gubitka svoga imanja. Također da niko ne smije primiti ili držati u kući ikoga od onih koji su pobjegli iz grada, a ako koji dođe mora ga odmah predati, Ne smije niko držati u kući kojega Mihačeva službenika, već ga ima predati. Niko po noći ne smije ni oružan ili neoružan ići po gradu. Odmah po osvojenju Trogira otpremi Loredan u Mletke kapetana broda Luku Trona, da javi republici pobjedu. Senat mu na to odgovori (27. lipnja) pohvalivši njega, vojsku i dalmatinske dobrovoljce i izrazivši nadu da će brzo i Split pasti, a tada neka stavi posadu u oba grada (u Trogiru 300 pješaka, u Splitu 100), pa da vrati kući sve Dalmatince, koji su bili s njim. Galiju veliku i malu trogirsku, s kojima je Mihač upravljao neka pošalje u Zadar, a sve brodove koje je Mihač bio zaplijenio mletačkim podanicima, neka vrati vlasnicima. U pismu je republika još naredila Loredanu, ako dođe do sastanka s knezom Ivanišem, da mu se potuži na postupak protiv mletačke vojske. Uredivši stvari u Trogiru krene Loredan put Splita. Prije nego su Mlečani upotrijebili silu protiv Splićana oni im se svojevoljno 28. lipnja predadoše pošto je Loredan pristao na uvjete predaje. Sigurno je da Splićani nijesu htjeli doživjeti sudbinu Trogira. Tim je Loredan brzo i uspjeišno izvršio svoju zadaću, ali je sada trebalo osigurati vlast u osvojenim mjestima, osobito u Trogiru. Za privremenog kneza u Trogiru postavio je Zadranina Simona Detrika, davši mu svu vlast u ruke. Novomu knezu naređeno je da dobro čuva grad i da rano zatvara gradska vrata i da vojnici dan i noć čuvaju stražu. Loredan se bojao Mihača i trogirskih izbjeglica, kao i njegovih pristaša i službenika, koji su ostali u Trogiru, pa se je odmah vratio u Trogir da poduzme sve mjere opreznosti i zastraši Mihačeve prijatelje. 7. srpnja dao je proglasiti, da su Mihačevi službenici (Juraj Vlah, Pribil Dragoslavić, Budivoj Pomenić, Ivić Sveserić, Radoslav Šibenčanin, Jurkovie Splićanin, Marko Guzde iz Trogira, Vukašin iz Rame, Vuk, Valenta iz Požege, Vukac, Vukasija, Radoslav Talijan, Mihajlo iz Dubrovnika, Juraj Mezinza i Rade Dupilić) prognati iz Trogira, Splita i Šibenika, i ako se gdje uhvate da im se odsiječe nos i zatvore tri mjeseca, a poslije toga ako se uhvate neka se objese kao gusari i zločinci na izgled drugima. Istoga dana proglasio je Loredan, kako je na molbu Josipa Zore bio pomilovao sina mu Pavla, koji je bio pobjegao s Mihačem, ali Pavao nije se ipak btio vratiti i tim je pokazao mržnju protiv mletačke vlasti. Zato se Pavao osuđuje na izgon iz Trogira i čitave Dalmacije, te ako se uhvati imaju mu se oči iskopati. Poslije nekoliko dana stiže Loredan opet u Split, gdje 13, srpnja sklopi primirje s knezom Ivanišem, zajamčivši jedan drugome mir i uživanje posjeda. U tom ugovoru kaže se, da se Mihačeva žena nalazi u nekom kneževu mjestu i Loredan dopušta da ona ondje ostane s dvjema služavkama, ali da niko od Mihačeve obitelji ne smije k njoj dolaziti. Loredan nakon toga otplovi put Kotora ostavivši u Trogiru kneza Detrika da pazi na kretanje Mihačevih pristaša. Strah od Mihača bio je velik, jer su Mlečani bili uvjereni, da se Trogirani nijesu drage volje pokorili, a imali su dokaza da se dogovaraju s Mihačem, kako će opet preoteti grad Mlečanima iz ruku. Zato je knez Detriko 20. srpnja proglasio, da niko ne smije bez dozvole izaći iz gradske luke; da niko ne smije bez znanja i dozvole kneževe primiti u kuću kojega stranca; da se ne smije nositi oružje; da seoski »dvornici« uhvate ako dode koji Mihačev službenik i da seljaci ne smiju primiti nikoga od tih službenika; da se po noći bez svijetla ne smije ići po gradu, a pogotovo pod oružjem, pa ni vojnici, osim onih koji su na istraži; da se iz grada niko ne smije otpremiti u koje mjesto bez znanja kneževa; da niko ne smije primiti i otvoriti pismo, ako ga prije ne pokaže knezu, niti ko smije primiti ikoga od izbjeglica ili pismo ili poruku. Trogiranima je bilo teško živjeti u neizvjesnosti, jer kako su se predali na milost i nemilost nijesu im po Loredanu bila zajamčena njihova stara prava, kao što su bila Šibenčanima i Splićanima. Izabrana su u tu svrhu četiri plemića, koji u drugoj polovici mjeseca srpnja krenuše u Mletke sa molbama i željama Trogirana. Oni su tražili, da plemići i pučani, svećenici i svjetovnjaci ostanu u prijašnjoj časti i posjedu; da općina razpolaže s gradskim prihodima do 2000 dukata, čime će plaćati kneza, liječnika, učitelje i ostale gradske službenike; da sami Trogirani biraju svoga kneza iz velikog mletačkog vijeća, koji će po statutima suditi sam u kriminalnim stvarima, a u civilnim s gradskim sucima; da se ne nameće nikakova nova daća i da se u gradu ne gradi tvrđava; da se svima oprosti ako su za vrijeme rata što oteli i da se niko za to ne zove na odgovornost niti prisili na vraćanje; da se neki izbjeglice mogu vratiti u grad. Republika je na to 29. srpnja odgovorila, da odobrava da svi Trogirani ostanu u svojoj časti i posjedovanju, ali ne daje nikakove milosti trogirskom biskupu i ne dozvoljava mu da boravi u gradu ili kotaru trogirskomu, niti da od biskupije prima kakova dohotka. S općinskim prihodima upravljaće sama republika i plaćati službenike. Republika će također birati kneza. U gradu će radi sigurnosti sagraditi sve potrebite utvrde, a što se tiče novih daća, ne će ih uvesti ako joj Trogirani budu vjerni. Oprašta se svakomu što je za vrijeme rata oteo. Izbjeglice, za koje su poslanici molili, mogu se vratiti, a oni koji su pobjegli u Ugarsku, moraju prije u roku od šest mjeseci doći u Mletke. Dakle izričito je uskraćena svaka milost biskupu Simonu Dominisu, koji je kobne noći od 21. na 22. lipnja s Mihačem Vitturijem pobjegao u Slavoniju ili u Ugarsku, bojeći se mletačke osvete. Mlečani ga nijesu htjeli ni blizu, jer su znali da je narod i svećenstvo s njim. Nijesu mu dali da pobere prihode s biskupskog posjeda, te je naređeno 1. kolovoza knezu Detriku da izabere pouzdane građane, koji će pokupiti sve biskupove prihode, kojima će se popraviti stolna crkva. Biskup je ipak iz daleka upravljao trogirskom biskupijom i svećenicima dijelio beneficije. Kad se za to doznalo u Mlecima, naređeno je (4. kolovoza 1421.) da sve to ne vrijedi i da se imenovani nadarbenici ne uvedu u posjed, jer da je biskup Simon notorni odmetnik mletačke republike. Mnogo blaža pokazala se republike prema građanima, koji su bili do osvojenja Trogira osuđeni na kakvu novčanu kaznu, i njima je sve to oprostila. Takoder je oprošten dug svima, koji su što u novcu dugovali Mihaču Vitturiju. Jedino oni, koji su pobirali općinske daće, a nijesu ih predali općini, morali su taj novac za osam dana predati. To su bili oni plemići, koji su pobrane daće utrošili za obranu grada protiv Mlečana. Tek kad su oni dokazali, da dug ne mogu odmah isplatiti, dozvoljeno im je da ga isplaćuju u 10 godina. Molba trogirskih građana da se u gradu ne gradi nikakva tvrđava, nije bila uslišana, već je iz Mletaka naređeno da se izgradnji odmah pristupi. Kad se je zatim Loredan vratio iz Boke i Albanije došao je u Trogir da pregleda mjesto, gdje se je imala podići tvrđava. Nakon dugih raspravljanja odlučeno je da se tvrđava gradi uz kulu na zapadnom ulazu u luku kod tako zvane kule »lučkih veriga«. I druga se tvrđava imala sagraditi kod gradskih vrata prema kopnu. S gradnjom se je počelo već u rujnu 1420. a imali su se za to utrošiti dohotci trogirske biskupije i zaplijenjenih Mihačevih imanja, Posebno odaslanstvo uputili su i trogirski pučani u Mletke da iznese njihove tegobe i nevolje. Nadasve su se pučani tužili na plemiće i na pristaše Mihačeve, koji su im govorili: »mislili ste biti slobodni i da će vam se dati blago sv. Marka, a eto kako se s vama postupa«. Mletačka politika je stoga u osvojenom ali još nepokorenom Trogiru oprezno postupala i uzela u zaštitu pučane i ono malo pristaša, koje je imala. Izbjeglice, u prvom redu Mihač Vitturi, bili su Mlečanima pogibeljni. Mihač je sada dobio obećanja i pomoći od bana i od kneza Ivaniša, pa je snovao kako da otme Trogir iz mletačkog ropstva. Preko svojih pouzdanika on se je dopisivao i dogovarao sa svojima u Trogiru. Knez Ivaniš Nelipić, usprkos primirja s Loredanom, nije dao mira Splićanima i mletačkim dalmatinskim gradovima. Splićani se u prosincu 1420. tuže na njega da otima općinska i nadbiskupska imanja, da trgovcima nameće teške daće i dopušta Poljičanima da provaljuju u splitsko polje, te mole republiku da ih izbavi »iz ralja zijajućeg zmaja«. Stoga republika piše (3. siječnja 1421.) knezovima u Zadru, Šibeniku, Trogiru i Splitu da se dogovore za obranu gradova i jedan drugoga pomognu. Mlečani protiv Ivaniša zovu i bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka II. i obećaju mu pomoć protiv Turčina ako on pomogne dalmatinskim gradovima. Namjeravali su Mlečani da Ivanišu otmu Klis i Omiš i još dva grada, ne bi li ga tako odalečili od svojih gradova. Koliko je knez Ivaniš bio Mlečanima pogibeljan, toliko je i Mihač Vitturi. U ožujku 1421. doznalo se u Zadru preko vlaškog katunara Milote, da je Mihač namjeravao provaliti u zadarski kotar, ali da su mu Vlasi (Morlaci) zaprijetili da će svi na njega i njegovu družinu napasti, pa je za to odustao; ali će onda sigurno provaliti u šibenski teritorij. Mihač se tada nalazio negdje na teritoriju kneza Ivaniša. Knezu Detriku upalo je bilo u oči da se neki popovi često sastaju i da šalju iz grada svoje ljude, pa im to zabrani pod prijetnjom progonstva. Ali te mjere nijesu zastrašile Mihačeve prijatelje i republika je 27. srpnja 1421. naredila općem pomorskom kapetanu da pronađe sve sumnjive osobe u Trogiru i Splitu i da ih otpremi u Mletke. Odazivajući se toj naredbi novi trogirski knez Luka Tron kao sumnjive označio je osam plemića i četiri pučanina. Ni hapšenje i odvođenje sumnjivih u zatočenje u Mletke nije Mlečanima pomoglo, da uplaše istomišljenike Mihačeve. O prilikama u Trogiru u to doba najbolje kazuju novi odaslanici pučana, koji su 2. kolovoza u Mlecima iznijeli nove tužbe protiv Mihača i njegovih pristaša. »Nije im bilo dosta — rekli su oni —i da rade protiv republike u ono doba, kad su oni zapovijedali Trogirom, nego i sada njegovi pristaše na razne načine zavađaju i ometaju mletačke podanike prijeteći im: »doći ćete pod našu vlast kako ste bili, jer se je kralj Sigismund sporazumio s Mlečanima da mu vrate Trogir i ostala mjesta u Dalmaciji, a da je to istina, republika ne gradi nijednu tvrdavu ni u Trogiru ni u Splitu«. Još su pučani u Mlecima pričali, da je prošle zime kralj Sigismund darovao Mihaču u Hrvatskoj neki grad (Vrliku?), jedan dan hoda daleko od Trogira, ali da su Mihaču prijatelji poručili da ne primi taj grad, jer ga ne bi mogao držati, a da ne nanese štetu Šibeniku ili Trogiru ili Splitu, a onda bi njegovi prijatelji bili protjerani i konfinirani iz Trogira i tim bi propala svaka nada. Stoga mu je kralj dao u Slavoniji 300 kmetova četiri dana hoda daleko od Trogira, i dao mu je novaca za 300 pješaka, Ne zna se kuda će s njima krenuti. Kažu doduše, da će u Hrvatsku po ženu, koja se nalazi po dana daleko od Trogira, ali je vjerojatnije da će doći s onom vojskom da se dogovara sa svojima u Trogiru i Splitu. Nadalje su pučki odaslanici kazali kako je 31. svibnja stigao iz Ugarske sin Nikole Doktrine, koga je Mihač bio poslao kralju da traži pomoć, te je preko Senja lađom došao u Trogir. Mornarima je na lađi rekao: »Ako Bog da oslobodićemo se ovoga ropstva, jer dolazi iz Ugarske velika vojska, a u Trogiru imamo mnogo prijatelja. Ući ćemo u grad preko solina gdje je zid u predgrađu dosta nizak. Bolje nam je da se izložimo smrtnoj pogibelji, nego da živimo u ovom ropstvu«, Kasnije je ženi Nikole Doktrine došao tajno neki teklić, i vidjeli su ga povjerljivi ljudi na mostu, te su knezu dojavili njegov dolazak. Knez ga je dao potražiti i na pitanje njegovo teklić je priznao da je donio iz Knina od Nikole pismo, koje je predao Nikolinoj ženi, a ona ga dala jednome Mihačevu rođaku, kod koga je knez to pismo zaplijenio. O biskupu Simonu javili su odaslanici da je onaj »odmetnik« pisao (8, lipnja) nekome trogirskom kanoniku da mu pošalje neke novce i stvari, i da se govori da će se odreći biskupije u korist nekoga rođaka, biskupa na Rabu. Zato odaslanici mole republiku da se pobrine za drugoga biskupa, koji će joj biti po volji. Upozorili su pučki odaslanici mletačku vladu kako se u Splitu vode svaki dan neki dogovori i da su neki splitski plemići u sporazumu s trogirskim, Još su molili da se knezu Luki Tronu dade jednog tumača, jer ne zna jezika kojim govore Trogirani. Već su bile prošle dvije godine otkako su Mlečani zavladali Dalmacijom i osvojili Trogir, ali sa svim tim nije prestao strah od Mihača i njegovih pristaša. Mihač je sada postao Mlečanima još pogibeljniji i dao se opet na gusarenje po moru. Njegove lađe priječile su slobodnu trgovinu i nanašale štete mletačkim podanicima. Toliko je Mihač bio u ovo doba dodijao republici, da je 3. listopada 1422. dužd raspisao ucjenu na njegovu glavu. »Smatramo — piše dužd trogirskom knezu — da je glavni uzročnik, začetnik i poglavica naših neprijatelja Mihač s njegovim pristašama, koji kao gusari oblijeću po mjestima i našim dalmatinskim krajevima i toliko štete nanašaju našima te odvode u ropstvo naše vjerne podanike i plijene brodove na veliku sramotu naše vlasti. Mi hoćemo njegovo untštenje i poduzeli smo shodne mjere protiv Mihača Trogiranina i protiv onoga, pod čijom se zaštitom i upravom zaklanjaju oni gusari i ostali njegovi pristaše. Pošto mi hoćemo propast Mihačevu, odlučili smo da stavimo na njega ucjenu, te vam nalažemo da u vašoj oblasti dadete proglasiti: ko uhvati živa Mihača i predade vam ga u ruke, dobiće 4000 denarija, a ko ga ubije i dokaže njegovu smrt dobiće 4000 malih libara«. Mihača i njegove pristaše pomagao je bez dvojbe knez Ivaniš, koji se je bojao da mu Mlečani ne otmu Klis, Omiš i druge gradove. Zato je republika opet nagovorila bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka II. da navali na Ivaniša, a zato će osim Klisa i Omiša dobiti sve ostale kneževe gradove. 6. veljače 1423. obveže se kralj u Sutjesci da će dignuti vojsku na Ivaniša najdalje do Uskrsa (23, travnja 1424.), ali da osim Klisa sve drugo pripadne njemu. Međutim su Turci provalili u Bosnu i pobrkali račune kraljeve i republičine. Prolazilo je vrijeme u napetosti, u gusarenju i pripremama, ali niti je Mihač oteo Mlečanima Trogir, niti su Mlečani dobili u ruke živa ni mrtva Mihača. U rujnu 1424. nudio se neki da će Mihača ubiti, ali je tražio za to 2000 dukata, a republika je davala samo 1000. Nikako se Mlečani nijesu osjećali u Dalmaciji sigurni. Tlo pod njihovim nogama još uvijek je bilo labavo i bojali su se svake sjene. Bojali su se i samih žena, Hrvatica, koje su bile udate za vojnike u mletačkim posadama po gradovima. Najprije su zabranili da nijedan Hrvat ne smije biti primljen u službu, a onda su naredili svim knezovima u Dalmaciji, da otpuste iz službe sve plaćenike, koji imaju Hrvatice za ženu. Ta je bojazan morala imati temelja, jer se gradovi nijesu još bili predali svojoj sudbini. Oni su se još uvijek nadali slobodi. Sredinom 1424. u Dalmaciji je bilo sve živo, sve je vrelo. Za to 29. svibnja nalaže vlada pomorskom kapetanu i svim zapovjednicima brodova da odmah otplove u Trogir i čuvaju ga i osiguraju, a tako i Split i Šibenik i obalna mjesta. 7. srpnja poslato je u Split konjaništvo da odbije Poljičane, koji su bili napali na splitski teritorij. Četiri dana kasnije određeno je da se šest do osam Splićana pošalje u Mletke u zatočenje. Glasovi o nekom prepadu su se sve više širili i stoga je republika 13. kolovoza odredila da se dobro pripazi na Trogir. No kako se u Trogir nije moglo poslati mletačko brodovlje, jer je imalo čuvati trgovačku mornaricu, to je naređeno da se u Trogiru pohapse neke sumnjive osobe i otpreme u Mletke. Bilo je tako otpremljeno sedam plemića i arciđakon trogirski. Mnogi su Trogirani na taj način svršili u Mlecima, a njihovo imanje zaplijenjeno. Nikoli Pavlovu je zaplijenjeno imanje, jer se otkrilo da se dopisivao s Mihačem. Za dugo su ovi jadnici morali ostati u Mlecima i nije im se dozvoljavalo da se vrate kući. Tek nekima se dopustilo za uređenje svojih poslova da se za mjesec dva vrate, ali onda su morali opet u Mletke. Daleko od mletačkoga dohvata bio je trogirski biskup Simon Dominis, kome se je republika na drugi način osvećivala. Simon se nije htio odreći biskupije, kako su Mlečani htjeli, pa je u Rimu kod pape isposlovao da se njegova odreka uvaži jedino na korist rođaka Marina Crnote, rapskog biskupa. I doista na takvu odreku Rim je pristao i u svibnju 1423. Crnota je premješten iz Raba u Trogir. Nekako poslije toga umro je Simon Dominis ostavši do smrti neprijatelj Mlečana. Prijekim okom gledala je republika u Trogiru biskupa, rođaka onoga odmetnika Dominisa. Bojala se ona da će i Marin ići stopama Simonovim. Stoga je 17, lipnja 1423. zaključeno u Mlecima da se piše papi neka se zbog sigurnosti dalmatinskih gradova ne postavljaju za biskupe domaći sinovi, nego sami Mlečani, te da se iz tih razloga Crnota ukloni sa trogirske biskupije i vrati u Rab. Osim toga mletačka je vlada odlučila da Marina nikako ne primi za biskupa u Trogiru. Mlečani nijesu uspjeli, pa su 26. travnja 1424. opet papi pisali i predložili mu da Marina premjesti u Poreč, a da porečki biskup Fantin Valaresso dođe u Trogir. Tek u prosincu 1424. papa Martin V. djelomično je udovoljio republici i premjestio Crnotu u Trst. Ne mogavši dobiti Mihača ni živa ni mrtva i ne mogavši se njemu lično osvetiti, republika mu je zaplijenila sva imanja, koja su bila procijenjena na 3567 dukata. Kasnije je bilo odredeno da se Mihačeva imanja podijele nekim splitskim izbjeglicama, a onda se je imalo sa prihodima imanja graditi tvrđava u Trogiru, pa su sva njegova imanja bila data u zakup Jakovu Testi, koji ih je držao još g. 1428. Sve prijetnje, kažnjavanja, zapljene, zatočenja i druge mjere nijesu u Trogiranima ugušile nadu u oslobođenje, I kad su Mlečani uvidjeli da s tim ne će uspjeti, počeli su raznarođivanjem trogirskoga plemstva i prisilnim naturivanjem talijanskoga jezika. Plemstvo i građanstvo trogirsko bilo je hrvatsko i služilo se hrvatskim jezikom kao materinskim. Plemići su u plemićkom gradskom vijeću govorili i raspravljali samo hrvatski. Trebalo je stoga Mlečanima da mladi naraštaj nauči talijanski i da tim zaboravi svoju narodnost a pogotovo pomisao na oslobođenje. Na prijedlog gradskog kneza Mlečanina stvoren je 22. svibnja 1426, u vijeću zaključak: »Pošto se talijanski i latinski jezici pravom imaju smatrati prvim između ostalih jezika, a u svrhu da se plemići grada Trogira priviknu latinskom jeziku, koji su nekada znali, ali su ga dugom neuporabom zaboravili (longa dessuetudine derelictum est), kao također da gosp. knez sadanji i budući razumije što se u vijeću raspravlja, te da mladi plemići čisto nauče taj jezik, prima se prijedlog kneza i sudaca, da se odsad unaprijed nijedan plemić u generalnom vijeću ne usudi ili ne drzne u svojim govorima ili kad sjedeći razgovara, inače govoriti nego latinskim i talijanskim jezikom pod prijetnjom globe od 4 soldina za svakoga i za svaki put, Svako može da ga tuži i dobiće polovinu globe, a globu je knez dužan utjerati bez oprosta od svakoga prekršitelja« (Strohal: Statut grada Trogira, 222,). Odnarodivanjem i nesmiljenim kažnjavanjem mislila je republika da će skršiti otpor Trogirana, ali u tome nije uspjela. Dok je god bio živ Mihač Vitturi i knez Ivaniš Nelipić, uvijek su se Trogirani nadali. Međutim ni Ivaniš ni Mihač nijesu svojim slabim silama mogli da izvedu što su htjeli i što su Trogirani od njih čekali. O Mihaču počinju spomenici sve manje i manje govoriti. Njegovo zaplijenjeno imanje u Trogiru još je dugo ostalo u rukama mletačke vlade. Po naređenju senata 1440. dohotci imanja bili su dati splitskim izbjeglicama, a 1442. ljetina je vraćena Mihačevoj ženi, dok konačno nije bilo prodato nekome Grguru Slovincu (Schiavo). Kroz to vrijeme nestaje spomena Mihaču. On je umro negdje na imanju u Slavoniji, a da se ne zna kada. Jedini je još bio knez Ivaniš. Njemu je bila prepuštena obrana Hrvatske na jugu Velebita protiv Mlečana i protiv Turaka. Sve do 1434. branio je on i svoju djedovinu i ulijevao dalmatinskim gradovima nadu u spas. S njim leže u grob oslobodenje Dalmacije, a kad domalo (1437.) umre i kralj Sigismund, prestalo se govoriti o ratu protiv Mlečana. Pa ipak ona iskra za slobodu tinjala je i dalje pod pepelom u Trogiru. Sto godina kasnije iz nje je buknuo plamen. Ulogu Mihača Vitturija preuzeo je slavni Trogiranin Petar Berislavić, ban hrvatski. Petar se rodio u Trogiru oko g. 1450.— 1460., gdje je imao strica Bartola, arciđakona trogirskoga. Sva je prilika da je Bartol morao ostaviti Trogir zbog nekog sukoba s mletačkom vladom. S njim je u Ugarsku išao i sinovac Petar. Mnogi drugi Dalmatinci bili su se u ono doba sklonili pod zaštitu ugarskohrvatskih kraljeva i u Ugarskoj radili da nagovore staleže na rat protiv Mlečana. Tako je g. 1470. kralj Matijaš na molbu Mlečana za pomoć protiv Turaka, odgovorio da mu najprije vrate Dalmaciju. Bartol Berislavić, koji je postao vranskim priorom, g. 1500. htjede da udari na mletačku Dalmaciju i da osvoji Vranu, staro sijelo svoga priorata. Uz to se i Petar Berislavić bio dovinuo visoke časti i postao prepoštom sv. Lovrinca u Pečuhu i kanonikom kaločkim, a zatim kraljevim tajnikom. Kad se je krajem 1508. bila udružila skoro sva Evropa protiv Mletaka i kad su Francuska i Španjolska, Napulj, papa i car Maksimilijan sklopili »Cambraisku ligu« na zator republike, odlučeno je bilo da se raskomada mletačka država i da se u savez pozove ugarsko-hrvatski kralj Vladislav, koji će za to dobiti Dalmaciju. Za tu se ideju zauze Berislavić i uprav poslije 100 godina otkako su Mlečani bili kupili Dalmaciju, kralj Vladislav pristade na savez. Sabor je zatim odlučio da se povede rat za oslobođenje Dalmacije. Sve pripreme za rat osujetio je nadbiskup kardinal Bakač, veliki prijatelj Mlečana, što Berislavića ipak nije smelo. Mletački poslanik Paskvaligo iz Ugarske ovako je o Berislaviću izvijestio svoju vladu: »Ovdje se nalazi Petar Berislavić, prepošt stolnobiogradski, Trogiranin. On nikada nije sustao ni ne sustaje da nastoji oko ovog osvojenja Dalmacije, govoreći svim velikašima da ima dosta rodbine u mnogim dalmatinskim mjestima, osobito u Trogiru i Šibeniku, i da će on s malo vojske bez zapreke osvojiti rečena mjesta«. Stoga poslanik upozori republiku da pripazi na Berislavićevu rodbinu, a zatim joj je savjetovano da ukloni iz Dalmacije, osobito iz Trogira, Zadra i Šibenika, sve sumnjive. Nastojanjem Berislavićevim ipak je bilo sve gotovo da se provali u Dalmaciju, a do toga nije došlo, jer su Mlečani preko Bakača spriječili svaki pokušaj. Berislavić, koji je kasnije postao biskupom u Vesprimu, a zatim banom hrvatskim, nije pustio s vida svoju misao za oslobođenje Trogira i Dalmacije. G. 1515. to je ozbiljno bio i pokušao, ali su mu onda Mlečani iza leđa poslali Turke. Republika je rek bi uprav uckala Turke protiv Berislavića samo da ga odvrati od Dalmacije. U tome je lukava Venecija i uspjela. Berislavić se morao neprestano boriti s Turcima i braniti zemlju od njihovih navala. U tome je našao i smrt 20. svibnja 1520., upravo stotinu godina poslije nego su Mlečani silom oteli Trogir. Trebalo je čekati do g. 1797. eda se Mihačeva i Berislavićeva nastojanja ispune. Mrtva Venecija ispustila je iz zgrčene šake hrvatsku Dalmaciju.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje