Kojih četrdeset kilometara južno od Sarajeva, između Bjelašnice i njezinog šumovitog predgorja s jedne strane, te zapadnih padina Gole Jahorine, zvane Zijamet Crna Rijeka, ističe se impozantan i zbijen masiv Treskavice, koji u rano proljeće, kad planinski snjegovi nijesu još okopnili, odaje lijepu i kontrastnu sliku zelenom Igmanu, kad ga gledamo sa sjevernih strana Sarajevskog polja. Treskavica je prostrana i masivna visoravan, koja se kao i sve dinarske planine prostire u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Opkoljena je sa svih strana izuzev jugoistočne dubokim riječnim dolinama: sa zapada dolinom Ljute, koja počinje ispod Poljica, bogatih šumom i pašnjacima, te je dijeli od sklopa Visočice; sa sjevera rijekom željeznicom, s istoka Dobropoljskom Rijekom i Bistricom, poznatom sa svojih pastrma u području svojih strmih stijena ispod sela Sijerča; jedino prema judoistoku silazi postepeno u pjesmom opjevanu ravan bosanskog Zagorja. Dvije karakteristike obilježavaju ovaj masiv, građen iz trijaškog krečnjaka. Prvo na njemu nema uzdužnih lanaca i kosa, nego su njegove plastične forme izrazom tektonskih sila, koje su učinile, da su sjeverozapadni dijelovi planine najviši (Barice 2079 m, ćaba 2088 m). Naprotiv jugoistočni krajevi silaze postepeno u ravan spomenutog Zagorja, koje ih tako dajeli od Lelije i Zelengore. U drugu ruku obuhvaća ova planina na svom razmjerno malom području toliko raznolikih opreka između sivog krša i pitomine, kao nijedna druga naša kraška planina. Tu svoju odliku ima da zahvali gradji svoga tla. Ispod vapnenačkih slojeva leže stari pješčanici, koji zadržavaju atmosfersku vođu. Kako su međutim ti slojevi pješčanika visinski različito smješteni, nalazimo vrela i dosta brojne lokve gotovo ispod samih vrhova (Barice). Radi obilja vode je i vegetacija živa, ne samo u dolovima i lukama, poznatih sa svoje dobre paše, nego i među liticama, škrapama i konačno u dosta razgranjenim vrtačama. Stoga ne daje Treskavica, — izuzev njene jugoistočne predjele, a to su Humaljski i Krbljinski Krš, onaj pusti kraški izgled, kakav bi trebala da pruža, kad ne bi bilo ovog obilja vode. Sve ove osebine uljepšavaju još i četvera jezera, koja su po svome porijetlu glacijalna sa svim obilježjem visokih gorskih jezera. Time je Treskavica doista i zaslužila naziv najljepše bosanske planine. Polazna je točka na planinu Trnovo (844 m), koje leži uz rijeku željeznicu na sjevernoj strani istoimenog polja, okruženo sa svih strana zelenim brežuljcima, a s juga šumom obraslim padinama predgorja Treskavice. Predgorje se ovdje ruši u nekolikim, terasama prema koritu Željeznice, te na taj način dolaze jače do izražaja sive kompaktne dolomitne stijene, okružene gustom bukovom šumom. Dvije doline sijeku ovo predgorje smjerom sjeverjug. To je Vrajski Do, poznat sa neopisive svoje ubavosti, radi čega ga neki nazivaju Rajskim dolom, a onda dolina Hrasničkog potoka, koja izlazi iz centra planine skupljajući vodu cijele jezerske kotline. Zadnje spomenuta dolina je slijepa, te je u svom gornjem dijelu zatvorena amfiteatralnim stijenama. Ovim dvjema dolinama idu i prilazi na planinu, prvo spomenutom u istočni dio t. j. na Vratlo (1783 m) i Spasovaču, a zadnje spomenutom u centralni dio u jezersku kotlinu. Postoji i treći prilaz preko Turovskih čajri uz padine sklopa Oblika na Jablan Dolove, a odatle na najviši vrh Barice. Na izlazu Hrasnieke doline smjestilo se muslimansko selo Turovi, koje nas imenom podsjeća kao i Turopolje u Hrvatskoj na izumrle turove (vrsta bivola). Poviše sela na željeznici leže poznati Kazani. To je dubok kanjon u vapnenačkoj gredi, koju je voda izgubila stvorivši u različitim odstojanjima kazane, u čijim se šupljinama velikom brzinom okreću virovi. Planinsku visoravan možemo podijeliti na sjeverozapadni i jugoistočni dio. Prvo spomenuti je apsolutno viši i siže do vijugastog i neprekidnog niza stijena, koje na zapadu počinju Ćabenjskim, nastavljaju N i k o 1 i n j i m Stijenama, a završavaju na istoku prodorom, zvanim Vratlo (1693 m). Južno od ove linije nalazi se drugi niži dio planine, Humaljski i Krbljinski Krš, u kome dominiraju dvije lijepe grupe, zapadno Mali Treskavac (1924 m), a istočno Krb1jinska Zvijezda (1415 m). U planinarskom je pogledu sjeverozapadni dio mnogo ljepši, jer ga karakteriziraju smjele dolomitne forme, između se rastavljene usjeklinama i dolovima. To je u prvom redu trouglasta grupa O b 1 i k a, koja počinje Volujskim ždrijelom zapadno od kote, pa se proteže na istok do šiljastih Zubova (1792 m), i zakreće onda prema jugu, gdje se uzdiže smjeli Ilijaš (1882 m). Sredinu ovog trokuta čini dublja poprečna kraška uvala. Najimpozantniji vrhunac ovog sklopa je Oblik (1877 m), koji se uzdiže iz zelenih i vrtačama prekritih Jablan D o 1 o va, nazvanih po biljci jablan, koja ovdje u velikom broju raste u spomenutim vrtačama. Zapadno od Volujskog ždrijela, a koji služi kao prelaz u srce planine, pružila se grupa B a r i c e. Dijeli se u nekolike manje zaobljene dijelove, od kojih treba istaći Prostrto i Ledenice, poznate sa svojih dubokih bunarastih vrtača, u kojima je mnoštvo vječnog snijega, pa ga seljaci vade, dovoze i prodaju u Sarajevu. U cijelom ovom kraju su vrhunci zaobljeni, obrasli kao i sam vrh Barice (2079 m) gustom klekovinom. Ime mu potječe od barica i lokava na južnoj strani neposredno ispod vrha, a čija se konfiguracija ne može ni izdaleka mjeriti sa ljepotom drugih vrhova. Zato su ipak pogledi odatle vrlo lijepi na Bjelašnicu, Lovnicu i Krvavac, a pogotovo na Visočicu, čiji najviši vrh Džamija proviruje iznad Mokrih Stijena. Otuda prema jugu prelazi zelena talasasta visoravan u najneprohodniji dio, zvan Paklenice, koje se, kako i ime kaže, sastoje iz mnoštva škrapa i vrtača običnih i bunarastih. Na njih se lijevo nadovezuje isto tako krševit Ljeljen (1977 m), a desno Djevojačka Stijena (2058 m), taj po visini treći vrh Treskavice. On leži na samom rubu planine, koji se u nekolikim terasama, što ih čine stijene, vrlo strmo ruši u duboku i doista divlju Ljutu. Sučelice Djevojačkoj Stijeni položene su ćabenjske Stijene, koje čine ćabenjski cirk, čiji su ledenici u glacijalno doba formirali sav ovaj teren i dali mu svoje obilježje usjeklinama, zaobljenim glavicama, mutoniranim stijenama i morenskim formacijama tla sve do ispod Velikog Jezera (1548 m). To je bez sumnje jedan od najljepših predjela Treskavice, jer se stijene ovog cirka protežu u duljinu preko 2 km, a ispod njih se u velikoj vrtačastoj uvali bijeii u kamenu svojih obala do dna providno Bijelo Jezero (1691 m). Sam vrh ovoga sklopa Ćaba (2088 m), leži izvan ruba ovih stijena, opkoljen škrapama, koje se zajedno s dolinicama spuštaju k jugu tvoreći oazu u kršu, zvanu Zeleni Strug. Ispod Bijelog Jezera silaze zaobljene Buce Glavice, obrasle klekovinom, a s njima po strani spuštaju se dvije usjekline, prva Nikolino ždrijelo, druga S t r u g. Na završetku Nikolinog ždrijela leži malo Platno Jezero, koje nastaje iz naviše položenih sniježnika, pa je vrlo hladno. Voda mu se odlijeva jakim potokom u niže Veliko Jezero. Ono je duguljastog oblika, dugo 210, a široko 180 m, te je opkoIjeno sa svih strana izuzev istočne visokim obalama, što ih čine Ljeljen, Buce Glavice, Siljevica i Ilijaš. S istoka, gdje su mu obale položenije zatvara ga morenska pregrada š i š a n, odakle je cjelovit pogled na jezersku kotlinu vrlo lijep. Desno poviše jezera u jednoj velikoj vrtači između podnožja Ljeljena i Ilijaša leži i četvrto, Crno Jezero (1680 m), dugo 160 a široko 90 m. Njegova boja potječe od mahovine na dnu jezera (dicranella squarrosa Schpr,), koja je karakteristična za glečarska jezera. Lančani niz Nikolinih Stijena nadovezuje se u krivudavom pravcu i gotovo okomito na ćabenjske, te tvori izbočinu Suhe Lastve (2003 m), koja neobično dekorira južnu stranu jezerske kotline, jednako kao i Siljevica (1973 m), preko koje je vezan Veliki Do na južnoj strani hrpta. Te se stijene nastavljaju i nad Kozjom Lukom, vrlo pitomom lukom na istočnoj strani šišana, na kojoj imade nekoliko velikih predglacijalnih vrtača i mnoštvo krasnog encijana (Gentiana dinarica) u mjesecu lipnju. Iznad ove luke uspinje se šumom obrasao i mamuzast vrh Lupoča (1776 m), kao dio vrlo pitome i šumom obrasle Spasovače. Pred sedlom Vratla (1693 m), nestaje šume, pa je ovaj tektonski prodor neobično došao ovdje do izražaja. Preko sedla vodi put u D o 1 o v e, koji su položeni između grupe Vratla i gore spomenutog Malog Treskavca, čiji je dužinski profil oku ovdje najljepši. Sjeverne padine Vratla silaze strmo u pravcu Dobropoljske Rijeke, pa se preko šumovitog Videša (1383 m), veže s Rogojem. To su gusti šumski predjeli, mjestimično prašume, pa je ova strana Spasovače izuzev stijene Lupoča, koje s juga zatvaraju lijepu ali slijepu dolinu Hrasničkog potoka, sakrila sve karakteristike krša. Te šume pune divljači, protežu se preko čeline (1269 m), cijelim ovih predgorjem sve do Trnova, da popune i dekoriraju sivi dolomit i tako dadu život, ukras i ljepotu kršu ove krasne planine.