Bosanski kralj Ostoja proda 1399. dubrovačkoj republici tako zvano »Primorje«, dio Zahumlja u oblasti Humu i to zemiju od Dubrovačke Rieke do Topola, do blizu Neuma. Tu su bila ova sela, koja se u odnosnoj povelji spominju: Kurilo (to je sadanje Petrovo selo poviše Mokošice u Dubrovačkoj Rieci), Osojnik, Ljuboč, Gromača, Orašac, Trsteno, Mrčevo, Brsečine, Mravinac, Majkovi, Slano, Tmova, Podgora, čepikuće, Podimoč, Kotezi, Zaton (u Dolima), Visočani, Točionik, Smokovljani, Ošlje i Topolo. Iste im godine proda vojvoda Radić Sanković selo Lisac. G. 1404. proda im bosanski kraj Tvrtko II. selo Imoticu kod Topola i selo Trnovicu sjevero-zapadno od čepikuća. Već davno prije toga g. 948. darovao je dubrovčanima hrvatski kralj Stipan-Miroslav zemlju od Boninova kod samog grada Dubrovnika te Gruž, Rieku, Loznicu i Zaton do blizu Orašca, koju zemlju prozvaše Dubrovčani »Starina«, Starea, Astarea, Sada su dobili Dubrovčani toliko željeni spoj po kopnu sa Stonom i poluotokom Ratom, koji su bili zaposjeli 1326. savladavši u Stonu samozvane knezove Branivojeviće, pridošlice iz iztocnog Huma, i kupivši ga u bosanskog bana Stipana Kotromanića g. 1333. Na poluotoku Ratu zavedoše kmetski sustav i nastojahu, da se vjernici bosanske crkve opet povrate u pradjedovsku katoličku vjeru. Stoga se radije izseli mnogo poluotočana Primorje, ne hoteći poslati kmeti dubrovačkih gospara. Jednako je dubrovačka vlada počela raditi i u Primorju (koje pripada većinom stonskoj, a manji dio slanskoj i oraškoj obćini). Već g. 1399. sagradi franjevački samostan u Slanoma, kako bi franjevci vraćali katoličkoj vjeri Primorce, koji su bili vjernici bosanske crkve. (Nuzgredno spominjemo, da je herce-govačka franjevačka redodržava kupila prije nekohko godina ovaj franjevački samostan od dubrovačke franjevačke redodržave, te sada živu u njemu hercegovački franjevci, kojima je ovo jedini samostan na moru). Dubrovčanima je bila glavna svrha, da i u Primorju uvedu kmetstvo, kako na poluotoku Ratu. Primorjem su vladala domaća zahumska vlastela, među kojima bijaše čuveni junak No-vak Novaković iz Tmovice. Dubrovačko vieće zakrjuči 31. listopada 1399., da svi Primorci, pa i njihova vlastela, knezovi, župani i vojvode, koje zovu gentilotti, zentilotti = plemići, mogu osati i dalje u Primorju na svojoj bivšoj pradjedovskoj zemlji, ako priznadu vrhu sebe dubrovačke gospodare, kojima će oni odsada postati kmeti. Inače da se moraju izseliti iz Primorja oni, koji se ovoj naredbi ne pokore. Ovaj zaključak podigne sve Primorce, koji se odiučiše na oružani odpor pod vodstvom narodnog vođe kneza Novaka Novakovića protiv dubrovčana. U ovoj su ih odluci podpomagali osobito izseijenici s poluotoka Rata, kao knezovi Nenadići i drugi, koji se izseliše s poluotoka između godina 1333.- 1363., nego li da postanu kmeti dubrovačke vlastele i da se odreknu i ostave bosanske crkve. Dubrovčani, čuvši zaključak Primoraca, pošalju dvie svoje plaćenićke vojske Albanaca protiv Primoraca, koji su bili u manjem broju i nisu imali oružja kakvog su imali dubrovacki vojnici. Primorci dočekaše Albance kod Podimoča, gdje se zametne krvavi boj. Osobito se iztiču u ljutom boju junačina knez Novaković i staraćanski knez Hrvatin Nenadić sa svojom četom. Primorci stanu goniti dubrovačke plaćenike, koji počeše uzmicati. U to baš bane preko Miholj-krsta druga plaćenička dubrovačka vojska Albanaca, koji poletiše na Primorce i obkoliše ih blizu čepikuća. Krv se lije na sve strane, padaju ruse glave, primorski vođa knez Novak Novaković nalazi se usred krvavog boja. Goni njega, goni Primorce hrvatska krv za slobodom, za svojom plemenitom i slobodnom zemljom, što im daje divovsku snagu u ovom odlučnom času za njihov obstanak. Ali u vrtlogu ovog krvavog kreševa udare Albanci iza leđa Novaka Novakovića i on se sruši s konja na zemlju i tu pogine petero njegovih vjernih vlasteličića. Viteći to ostali Primorci tukoše se žestoko do mrkle noći s Albancima, jer znadoše što ih čeka, ako podlegnu. Albanci bijahu triput jači brojem vojnika nego li Primorci, a još k tomu s boljim oružjem i pred noć svladaše i raztjeraše Primorce, zauzevši Podimoč i čepikuće. Tako pade Primorje pod dubrovačku vlast. Primorska vlastela, koja preživiše ovu bitku, kap i jedan dio Primoraca izseliše se u Popovo Polje, ne hoteći postati kmeti dubrovačke vlastele na svojoj otčinskoj zemlji. U čepikućama na vodi Dobrštaku na vrlo malenoj brežini sjaju se golemi veliki stećci. Najveći je stećak urešen sa štitom, mačem, polumjesecom i vitezom na konju. Pod ovim počiva slavni primorski knez i legendami junak Novak Novaković. Drugi manji stećci isto ovako urešeni pokrivaju ostale primorske junake pale u ovom boju za slobodu. Pet vjekova i po teče, da nam ovi grobovi svjedoče, što znači ljubav za slobodu, za svoju domovinu, kako primorski Hrvati radije padoše borbom u crni grob, nego li da pristanu odreći se svoje slobode, svoje samostalnosti i postati tuđi kmeti. Ponosi se Primorje sa svojim velikim borcem, otcem nevoljnika i sirota, braniteljem primorske slobode, sa slavnim hrvatskim knezom Novakom Novakovićem najjačim vođom i zaštitnikom hrvatskih seljaka u Južnoj Hrvatskoj. Kroz krvavu hrvatsku poviest nalazimo" neprestano uzornih primjera kolosalne odporne snage hrvatskog naroda u borbi za slobodu. što je Matija Gubec bio za zagorske Hrvate, to je isto bio i knez Novak Novaković za primorske Hrvate: borac za čovječanska prava i slobodu.