Kad govorimo o sifilisu kod nas imamo na umu naročitu vrstu sifilisa, koja se u nizu dugih godina zadržala u pojedinim porodicama, selima, šta više i krajevima, a poznata je u narodu pod imenom frenjka. Odmah ispočetka treba nas glasiti, da se naš frenjak uvelike razlikuje od običnog sifilisa, raširenog po cijeloj Evropi, pa i od onog u našim gradovima, a koji se pojedinačno stiče bilo zarazom pri spolnom općenju, bilo kojim drugim dodirom s oboljelom osobom ili predmetima, kojima se sifilitičar služio. Frenjak nije bolest jedne osobe, već naprotiv bolest svih članova jedne familije, pojedinih sela ili cijelog jednog kraja, pa stoga i nosi ime familijarnog ili endemičnog sifilisa za razliku od sifilisa u gradu, koga nazivljemo sporadičnim ili pojedinačnim sifilisom. Nije poznato, u koje je vrijeme frenjak došao u naše pokrajine, ali je vjerojatno, da je zaraza uslijedila za vremena Osman-paše i to njegovom vojskom. Postoji mišljenje, da su Francuzi donijeli sifilis u Dalmaciju i Hrvatsku za vrijeme Napoleonovih ratova it,da je otuda prešao k nama, jer naziv frenjak dolaiz od riječi »Franko« ili »Frenko«, a to u romanskim jezicima znači Francuz. Međutim povjesne činjenice osporavaju to, te je više nego li sigurno, da je frenjak k nama došao sa istoka, jednako kao što je to slučaj sa leprom ili gubom, koju su također unijele osmanlijske čete dolazeći iz maloazijskih vilajeta i južnih pokrajina balkanskog poluostrva. Da je vojska širila frenjak vidi se i po tome, što su najzaraženiji oni krajevi, kojima je stalno prolazila vojska ili u kojima je duže vremena boravila. Ovamo spadaju istočna Bosna prema Sandžaku i Srbiji, zatim srednja Bosna, na? dalje pogranični krajevi prema Crnoj Gori, dijelovi Dalma? čije i Krajina. Frenjak se u tim krajevima udomio, jer nije bio gotovo nikako liječen, a u koliko ga je narod liječio narodnim lijekovima, nije bilo ni izdaleka dovoljno da se uta? mani. Nadalje je narod bio neuk, te nije znao poduzeti mjere, da se spriječi njegovo širenje, pa je ostao sve do dana današnjega u tim krajevima kao porodična i našljedna bolest. Frenjka ima posvuda, ali su najzaraženiji krajevi oko Foče, Gacka, Višegrada, Rogatice, Vlasenice, Srebrenice, Kladnja, dijela sreza sarajevskog, Fojnice, Rame, Bugojna, Jajca, Travnika, Mrkonjić Grada, Cazina i Kladuše. Mi nemamo tačnog pregleda o broju frenjka u zemlji, ali je sigurno, da ga ima vrlo mnogo. Možda će u skoro vrijeme i u pogledu suzbijanja sifilisa krenuti na bolje, pa ćemo imati bolji pregled i o mjestima, gdje je zaraza najjača kao i o broju zaraženili u zemlji. Dok se u Evropi već zarana upotrebljavala živa kao dobar lijek protiv sifilisa, začudo da je narodu ostala nepoznata. Narodno liječenje sastojalo se u upotrebi takozvanih hapova, koji su bili dvojaki: hapove za kađenje pripravljao je narod od smole, kojoj je dodavao nešto sičana, a bacao bi ih oboljeli na žeravicu i udisao dim tih hapova, pošto se prekrio ćebetom; hapovi, koje je oboljeli gutao, pripravljali su se iz modre galice također u smoli ili u kiselom mlijeku, a uzimao ih je bolesnik izjutra natašte kroz 40 jutara. Na rane privijala se smola, mast, loj, kiselo mlijeko s raznim, ali posve nekorisnim dodacima, pa nije ni čudo, što se frenjak i dalje širio, kao da uopće nije bio nikako ni liječen.Prije nego što progovorimo o frenjku, biće od potrebe, da ukratko opišemo, na koji se način možemo zaraziti sifilisom uopće, nadalje da spomenemo najvažnije znakove sifilisa i konačno da istaknemo, kako se bolest razvija i koje posljedice prouzrokuje. Sifilis (frenjak) je zarazna bolest, a to znači, da prelazi s jednog čovjeka na drugog doticajem, u prvome redu spolnim općenjem. Međutim se možemo zaraziti i na taj način, ako pijemo iz čaše, kojom se služila zaražena osoba ili ako jedemo iz posuđa, koje je rabio oboljeli. Ima bezbroj slučajeva, koji su dobili sifilis ljubljenjem ili cjelivanjem. Dovoljna je i najmanja ranica na koži ili usni, pa da klica sifilitične zaraze pređe u krv i da čovjek oboli. Najprije se pokaže na mjestu zaraze sitna ranica obično u drugoj nedjelji nakon zaraze koja se uopće nikako ili veoma malo gnoji, a koja ne prouzrokuje uopće nikakovih bolova. Bolesnik baš radi toga i ne obraća ranici nikakve pažnje, ona se povećaje i postaje tvrda, zato je i zovemo tvrdim čankirom. Doskora oteku i žlijezde, najprije u preponi, onda pod pazuhom i na laktovima, a to je znakom, da je zaraza došla u krv, i da je cijelo tijelo oboljelo. Po prilici u devetoj nedjelji izbije po tijelu osip u objiku mrlja u ustima, grlu i na jeziku pokažu se najprije bijelkaste pjege, koje se mogu da pretvore u ranice. Bolesnik govori hrapavim glasom, tuži se na slabost cijelog tijela i na jake glavobolje, naročito noću, trpi od besanice i živčanog rastrojenja. Ne liječi li se bolesnik, to se ovi znaci bolesti sve to više povećavaju, što može da traje do 5 a i više mjeseci. Čankir zaraste a i osipa nestane, ali samo na kratko vrijeme, jer se jednoga dana pokaže jači i gori osip po svemu tijelu, ali ovaj put u obliku gnojanice. Tako se reda jedan osip za drugim, bolesnik tjelesno sve to više opada, jer je klica bolesti zašla putem krvi u sve krajeve tijela, u mozak, srce, jetra, kosti i oči. Naročito se na oku pojave jake upale, koje mogu dovesti do sljepoće. Ovaj stupanj sifilisa, gdje je cijelo tijelo zaraženo zovemo drugotnim ili sekundarnim sifilisom, koji zna da traje dvije do tri godine za vrijeme drugotnog sifilisa može oboljeli vrlo lako zaraziti svoju okolinu i u tom se razdoblju sifilis najčešće i prenosi. Često puta biva osip po tijelu neznatan, ili ga uopće nema, a uza sve to može bolesnik da zarazi bezbroj drugih ljudi. Dovoljno je, da ima u ustima sifilitičke ranice, sa kojih prelaže klice zaraze na predmete, koje je sifilitičar dotakao ustima.Međutim ima i takvih slučajeva, gdje na tijelu ne po* stoje nikakvi znaci oboljenja, a da tijelo uza sve to krije u sebi zarazne klice. Ovu vrstu sifilisa zovemo pritajenim ili latentnim sifilisom, a prepoznajemo ga po pokvarenoj krvi, koju vadimo iz žila i naročitim načinom pregledajemo. Prita? jeni se sifilis mora bezuvjetno liječiti, jer se iz njega razvi? jaju razni zli oblici bolesti.Prođe katkada vrlo veliki broj godina, obično 3 do 5 od vremena zaraze i sifilis pređe konačno u zadnju vrstu, u tako zvani tercijalni sifilis. On se pojavljuje u obliku velikih rana na koži tijela, a vrlo rado i na sluzokožama usta, nepca, grla i nosa. Ove rane zovemo teklinačama ili gumama ,jer izlučuju tekućinu, sličnu gumi za lijepljenje. Teklinače se šire u okolicu, razaraju tijelo te pošto su dovršile svoje razorno djelovanje i iznakazile čovjeka, zaraščuju vrlo ružnim ožilj? cima. Često u životu susrećemo ljude s upalim nosom, nalik na sedlo ili ljude kojima je progrizeno nepce, pa im glas ima naročiti zvuk, kao da kroz nos govore. Koliko puta ču* jemo hrapav, slab i naporan glas ljudi, a da i ne pomišljamo, da svi ti u sebi nose klicu sifilisa! Teklinače nadalje mogu da nastanu i na okosnici, na moždanim opnama, jetrima i plućima, jednjaku i bezbroj drugih organa u unutrašnjosti tijela, pa izazivlju raznovrsne znakove oboljenja, koje uz najbolju volju ne možemo na ovome mjestu opisivati. Gledajući često puta ljude, iznakažene tercijarnim sifilisom, pitamo se, zašto su Ji ljudi dopustili da im se bolest razvije do takvog stupnja, da su postali uistinu nakaze. Odgovor je lahak i treba ga vrlo dobro upamtiti: sifilis je bolest, koja ne prouzrokuje gotovo nikakovih bolova, rane na koži nijesu kolestljive, pa im neupućen bolesnik baš radi toga i ne po? svećuje nikakve važnosti. Istom kad je bolest razorila velik dio lica, nosa i nepca, dolaze ti ljudi liječniku, da ih liječi, naravski prekasno.Sve ove zle pojave bile bi razmjerno dobre, kad ne bi klica sifilisa pokazivala svoju razornu moć u središtu sve životne snage čovjeka, a to su moždani i kičma. Nažalost se slučajevi sifilitičnih oboljenja mozga svakim danom sve to više povećavaju krivicom oboljelih. Jedni se uopće nikako ne liječe, drugi započnu liječenje, ali ga prerano prekinu. Tomu pridolazi još i to, što se sifilis ne javlja uvijek onim redom, kako smo to malo prije opisali. Ima slučajeva, kod kojih se nakon zaraze uopće ne pojavljuju osipi niti ikakvi znaci oboljenja, ili ako se i pojave, tako su neznatni, da ih oboljeli i ne zapaža. A takvi slučajevi postaju najgori, jer se bolesnik ne liječi. Prođe kadikad po deset i više godina nakon zaraze bez znakova sifilisa, dok jednoga dana kao grom iz vedra neba ne nastupe znaci ludila, koje zovemo paralizom, ili pojave sušenja hrptenjače, koja nosi ime tabesa. Ovu vrstu sifilisa zovemo živčanim sifilisom, a može da se pojavi u mnogim drugim oblicima, u obliku kapi, u obliku uzetosti nogu i slično. Spomenemo li još i to, da se živčani sifilis (ludilo) teško liječi, razumjećemo teške posljedice, koje nastaju, ako se liječenje sifilisa zanemari.Spomenuli smo, da je sifilis našljedna bolest i da kao takva prelazi na nevine potomke zaraženih obitelji. Žara* žene majke pobacuju ispočetka već u ranim mjesecima trud? noće i što bolest majke postaje starijom, pobačaje nastaju u sve kasnije vrijeme trudnoće. Konačno nakon 3 do 4 ovakovih pobačaja dolaze na svijet zakršljala djeca sa znakovima našljednog sifilisa, koji dijelimo u dvije vrste: u rani i knsni nasljedni sifilis. Djeca sa našljednim ranim sifilisom dolaze na svijet kržljava i nerazvijena, s mnogo gnojanica po tjelu, s ranama po usnama i gnojnim izlučinama iz nosa. Često se razvije upala oka, koja završava sljepoćom. Poznate su nadalje sifilitične upale pluća, od kojih novorođenčad mrije, oboljenja uha, od kojih djeca postaju gluha i nijema. Pri drugoj vrsti našljednog sifilisa, koju zovemo kasnom, rađa se dijete prividno zdravo, ali u trećoj ili šestoj godini pokažu se znaci sifilisa kao i kod odraslih. Kako dakle vidimo, ima bezbroj različitih vrsta sifilisa sporadičnog ili pojedinačnog. Preostaje, da ukratko spornenemo još i glavne osebine frenjka, kod nas u Bosni i Hercegovini. Frenjak se začudo nikada ne pojavljuje u obliku tvrdog čankira, i ako se i frenjak kao i obični sifilis širi također dodirom zaražene osobe ili dodirom predmeta, kojima se zaražena osoba služila. Međutim nije isključeno, da se frenjak širi ušima i stjenicama, mišljenje, koje je zastupao naš dobar poznavalac frenjka dr. Aleksandar Gliick. Po njemu se ne razvija tvrdi čankir s tog razloga, što uši i stjeniče sišući krv iz sitnih žilica na koži, unesu zarazu nepo? sredno u krv. Vrijedno je spomenuti, da su i osipi po tijelu za vrijeme drugotrajnog sifilisa manje razasuti po tijelu, nego pri običnom sifilisu, ali zato se vrlo često pojavljuje frenjak u ustima, na jeziku i u grlu, što je s obzirom na mogućnost zaraze vrlo opasno. Najčešće su kod frenjka teklinače tercijarnog stadija i to na nepcu u nosu i grlu, zatim na listovima, a to su vrijedovi, koji razarazu sve, što im je na putu. Susretnemo li čovjeka, čiji je glas hrapav ili da govori kroz nos, da mu je nos upao poput sedla, to je posve sigurno, da taj čovjek boluje od frenjka. Ponovno treba pripomenuti, da teklinače i rane frenjka ne prouzrokuju boli. Sva je sreća da naš frenjak nikad ne završuje ludilom (paralizom), a isto tako ni sušenjem hrptenjače (tabesom), ali zato se ipak mogu pojavljivati teklinače na moždanim onama, koje izazivlju vrlo teško oboljenje, a kadikad i smrt. Ovo isto čeka one, kojima se frenjkova teklinača razvila u grlu, ako se brzo ne operiraju. Smrt nastaje udušenjem. Značajno je, da žene, zaražene frenjkom ne ~obacuju djecu, protivno običnom sifilisu, a djeca dolaze na svijet prividno zdrava, te prema tome nema na djeci znakova ranog sifilisa. Istom u drugoj godini života ili za nekoliko godina pojave se pogubni znaci frenjka bilo u obliku osipa na tijelu, bilo u obliku rana ili teških teklinača.Kako vidimo, naš frenjak čini mnogo jače vrijedove, mnogo veće promjene na koži i sluzokožama od onih kod običnog sifilisa, ukratko rečeno, frenjak iznakažuje oboljelog u jačoj mjeri no običan sifilis. Bolji je u toliko, što ne izaživlje ludila, sušenje hrptenjače i što su rijetka oboljenja velike kucavice na srcu. Međutim je nakon rata i u naša sela unešen gradski sifilis, a donijeli su ga vojnici iz tuđine. Taj se sifilis ne razlikuje ni po čemu od običnog, pa se kod njega pojavljuju svi zli znaci kao ludilo, sljepoća i tako dalje. Zato je sifilis i postao jednom od velikih opasnosti po naše selo i za buduća pokoljenja.Želimo li, da naše potomstvo ne snosi teških pošljedica ove rak rane, to mimo tuberkuloze (sušice) treba najviše pažnje posvetiti suzbijanju sifilisa (frenjka) na selu. Dosad nijesmo spominjali, da su djeca zaraženih roditelja kržljava i neotporna, te da još i u četvrtom pokoljenju postoji niz bolesti, po svojoj naravi vrlo teških, koje su pošljedicom sifilitične zaraze pređa. Grijeh je roditelja, i to vrlo težak, kad rađaju djecu, koja će od prvog dana do kasno u život nositi u sebi tešku klicu sifilisa, a ne samo to, već koja će opet preći na mnogobrojne potomke u budućnosti. Liječnička je znanost došla tako daleko, da može prepoznati i najprikrivenije slučajeve frenjka, šta više i one, gdje na tijelu nema nikakovih znakova zaraze. Ovo je velika blagodat, jer se bolest odmah pri početku suzbija, dok još nije prešla u cijelo tijelo. U slučajevima pritajenog sifilisa može se pomoću pregleda krvi ustanoviti zaraza na način, koji je pronašao Nijemac Wassermann, pa prema tome imademo sredstvo pomoću koga nam je rano liječenje omogućeno. Napretkom liječničke znanosti pronađen je i lijek, kos jim se sifilis s uspjehom liječi, a taj se lijek zove salvarzan. On ubija klice sifilisa, ali ne odjedamput, već ako ga duže vremena upotrebljavamo. Naprotiv nastaju vrlo zle posijediče, ako salvarzan uštrcajemo bolesniku u nedovoljnim ili vrlo malim količinama, jer se zarazne klice na taj način zatjeravaju u moždane opne, gdje se one nesmetano šire i prouzrokuju teške živčane bolesti. Samo liječenje traje dvije do pet godina, prema stepenu zaraze, i to u razmacima od jednog do šest mjeseci između pojedinog liječenja. Zajedno sa salvarzanom uštrcaje se živa ili bizmut i to u debelo mišičje na sjedalu, dok se salvarzan pomoću igle udara u žilu na laktenoj jamici. Za jedno liječenje potrebno je oko 6 salvarzanovih i 10 do 14 živinih ili bizmutovih igala, prema tome, da li je zaraza jača ili slabija. Mazanje živinom mašću daje vrlo dobre uspjehe, ali se teško provodi, jer prlja tijelo i odaje bolesnika, pa se danas isljučivo liječi iglama, koje nijesu opasne i koje se lako primaju. Kod teklinača pije bolesnik jodove soli (kalij-jodat), koje potpomažu zacjeljivanje svih vrsta teklinača. Nastane li sifilis u mozgu ili hrptenjači, to je liječenje vrlo oteščano, pa je potrebno, da se upotrijebe vrlo raznoliki načini i vrlo dugo liječenje, ako želimo suzbiti napredovanje zaraze. Danas vrijedi pravilo, koje je u mnogim državama zakonom predviđeno, da se sifilisom zaraženi bolesnik nesmije prije ženiti, ako se nije prvih pet godina valjano liječio. Time država spriječava mogućnost prenošenja zaraze na potomstvo. Međutim je neobično važno, da se i zaražene žene bez obzira na mjesec trudnoće temeliito liječe, jer liječeći majku liječimo i plod u utrobi. Djeca ovako, liječenih majki dolaze zdrava na svijet, bez znakova zaraze. Oboljelu djecu treba što prije podvrgnuti liječenju, jer ih jedino time možemo očuvati od sljepoće, gluhoće i bezbroj drugih iznakaženja. Završavajući ovaj kratak pregled liječenja, ne možemo a da ponovno ne naglasimo, od kolike je važnosti, da se svaki, koji je obolio od frenjka ili koji sumnja da je žaražen, podvrgne liječničkom pregledu. Mogućnosti za liječnički pregled imade dovoljno, jer je Ministarstvo Narodnog Zdravlja u tom smislu izdalo naređenja, po kojima se frenjkom zaražene osobe imaju besplatno liječiti u bolničama kao i u ambulantama. A pošto se sifilis može gotovo u svim slučajevima — izuzevši oboljenje živaca i vrlo zanemarene slučajeve — liječiti ambulantno, a to znači, da do? lesnik ne mora ležati, već da dolazi na igle, to i s te strane ne iziskuje liječenje sifilisa nikakvih većih žrtava. Konačno preostaje, da ukratko spomenemo, kako ćemo se moći očuvati od sifilitične zaraze. To je vrlo važna stvar u koliko god je teška, naročito za naš seoski svijet, koji je u pogledu zaraze do danas ostao neupućen. Dužnost je našeg svećenstva, učitelja i svih onih, koji su stalno u vezi s narodom, da ga pouče o teškim posljedicama sifilitične zaraze kao i o načinu, kako ćemo se od nje očuvati. Pošto je sifilis zarazna bolest, to treba poučiti svakoga, da se zaraza može prenijeti upotrebom zajedinčkog posuđa, u prvom redu kašika i posuda, iz kojih se pije. Isto tako je opasno ljubiti osobe, koje potiču iz zaraženih porodica, a ne manja opasnost zaraze prijeti, ako cjelivamo slike, pa bile te i u crkvama, jer nikad ne znamo, nije li kip ili sliku poljubio prije nas čovjek sa "sifilisom u ustima. Dovoljna je i najmanja ranica na usnama, koju prostim okom ne zapažamo, pa da se na tom mjestu ne pokaže sifilis. Našoj mladeži treba predočiti opasnost, koja prijeti od pokvare? nih ženskih po kojekakvim mehanama, a ne manje opasnost braka s djevojkom iz porodica zaražene sifilisom. Uopće se ne smije dozvoljavati ženidba momka ili djevojke, ako su zaraženi sifilisom, sve dok se ne izliječe, a za liječenje je potrebno 4 do 5 godina. Zarazi li se muž ili žena u braku, ne smiju imati sve dotle djece, dok im to ne dozvoli liječnik. Majke, koje ne mogu da doje svoju djecu, treba da su veoma oprezne, kad biraju dojkinje, jer su poznati slučajevi, gdje su dojkinje zarazile dojenče sifilisom. Spomenemo li još mogućnost zaraze stjenicama i uši? ma, biće jasno, da i noćenje po hanovima ili zaraženim ku? čama nije bez opasnosti. Ovim savršavamo ovaj kratak pregled o frenjku (sifilisu), koji je u pravom smislu riječi na? rodno zlo, jer baš naše pokrajine spadaju nakon Rusije među najzaraženija područja Evrope.