Naše hrvatsko more.

KALENDAR NAPREDAK,

Naše hrvatsko more.

Autori: MARKO PEROJEVIĆ

Svršetkom prošlog svjetskog rata, zadnjih dana listopada 1918., doplovila je u Split jedna torpedača propale austrougarske mornarice pod hrvatskom zastavom. Na taj pogled zaigralo je svako hrvatsko srce, a pamet se hrvatska zanijela nadom u bolju budućnost. Eto, mislilo se. Hrvati će poslije toliko vijekova opet imati svoju ratnu mornaricu, opet će na Jadranu zalepršati hrvatska trobojnica. Govorilo se onda, da će Hrvati dobiti svu austrougarsku ratnu mornariču. Poslijeratni događaji i mirovni pregovori, nehaj odlućujućih vlasti, a mržnja i pohlepa susjedne Italije, skrivile su da se hrvatske želje nijesu ispunile. Nijesmo dobili skoro ni jednog broda: tuđinci, koji su imali najmanje prava, sve su razgrabili i uništili. Njihova je svrha bila, da ne budemo gospodari na svome, da ne budemo gospodari naše jadranske obale, da ne budemo ono, što nam po božjem i ljudskom pravu pripada, što smo nekad bili, kad su našim morem zapovijedali knezovi i kraljevi naše hrvatske krvi. Tuđinci i neprijatelji hoće, da hrvatska naša obala i naše sinje more bude bez obrane, da lakše s njim raspolažu i do prigode da nam ga otmu. Hrvati su nekoć imali svoju ratnu mornaricu, kojom su branili svoje more i kojom su neprijatelja silili, da poštuje hrvatsko pravo. Za to svoje pravo Hrvati su lijevali svoju krv i davali svoje glave. Da se barem u kratko prikaže borba hrvatskog naroda za očuvanje posjeda na Jadranu, trebalo bi pročitati čitavu našu povijest. Primorski Hrvati vječito su se borili za obranu svoga mora. Treba razumjeti važnost mora, da se onda lako mogu protumačiti sva naprezanja, koja se čine za njegov posjed. More je neiscrpivo vrelo narodnog blagostanja. Neki primorski narodi žive od ribolova, a drugi od pomorske trgovine. More je najbolji najjeftiniji prometni put. More veže sve primorske zemlje, i one najudaljenije. Po moru dolazi i odlazi trgovina, dolazi bogatstvo, napredak i prosvjeta. Primorski su narodi najnapredniji i najkulturniji. U Evropi je Jadransko More, sa svojom istočnom dalmatinskom obalom i zapadnom talijanskom, poznato već iz najstarijih vremena. Talijanska je obala gola i pusta, bez otoka i bez luka za pristanište brodova, a naša, od Rijeke do Kotora, ispresijeckana je manjim i većim prirodnim lukama, uvalama, zalivima i zatonima, koji su opet zaštićeni sa oko 60 većih i 109 manjih otoka. Dalmatinska je obala prebogata ribom, pa i talijanski ribari dolaze na našu stranu, da je love i tako našim ljudima otimaju zalogaj iz usta. Naša je obala stvorena za pristanak trgovačkih i ratnih brodova i prirodno je zaštićena od svih vremenskih nepogoda. Bez bogzna kakve umjetne vojne spreme dalmatinska se obala dade lako obraniti od neprijatelja. Dosta je kazati, da je samo nekoliko podmornica i mina bilo dovoljno, da je zaštiti za vrijeme rata od velikih ujedinjenih flota Engleske, Amerike, Francuske i Italije, koje se nikada nijesu usudile, da iskrcaju vojsku na kopno. Ova prednost dalmatinske obale, njezino bogatstvo, njezina trgovačka važnost i strategična vrijednost izazivale su od pamtivijeka pohlepu gospodara Italije od rimskih careva i republike mletačke sve do Mussolinija. Značajno je da gospodari naše obale nikada nijesu pokazali želje, da zavladaju talijanskom obalom, dočim su gospodari Apeninskog poluotok radili i nastojali, da osvoje naše more i našu zemlju, a onda preko Dalmacije da zagospodare cijelim Balkanom, Latini i Talijani htjeli su i hoće, da Jadransko More postane talijanskim jezerom, to jest, da budu gospodari jedne i druge obale. Već onda, kad nas Hrvata nije bilo u ovim krajevima, kad su ovdje živjeli i zapovijedali Iliri, došli su amo Grci i naselili neke otoke i primorska mjesta (Vis, Trogir, Stobreč), Iliri ih htjeli istjerati, na što Grci pozvaše u pomoć Rimljane. Kraljici Teuti navijestiše Rimljani rat. a zatim i kralju Gen; čiju. Godine 9. poslije Krista skršena je moć Ilira i Dalmata i utvrđeno rimsko gospodstvo nad Dalmacijom i njezinim morem. Poslije propasti zapadnog rimskog carstva obvladaše Dalmacijom istočni bizantinski carevi. Tako je ostalo sve do dolaska Hrvata prve polovice VII. Novonadošli Hrvati naselili su svu rimsku Dalmaciju i otoke. U brzo su se upoznali s morem i postali vrijedni brodograditelji i mornari. Sagradili su brodove za trgovinu i za ratovanje. Imamo pouzdanu vijest, da su Hrvati g. 642, na mnogim brodovima prevezli svoje čete na suprotnu tali; jansku obalu u beneventansku vojvodinu, gdje su se iskrcali i utaborili pod gradom Sepontom. To je dokaz, da su Hrvati, već u početku imali svoju ratnu mornaricu, ali oni su rijetko s njom na drugoga navaljivali: oni su samo branili svoje i izazvani išli, da neprijatelja kazne.Taj neprijatelj, možemo reći jedini, bila je mletačka republika. Uprav, kada se je na ovim obalama hrvatska država uređivala i ojačavala, na suprotnoj talijanskoj obali, u gornjem zapadnom uglu Jadrana, u močvarama ušća rijeke Pada, nicala je Venecija, koja je svu svoju snagu uložila na more, a ne na kopno. Mlečani su malo po malo u VIII. i IX, v. postali jedini trgovci s Istokom. Xa njihovim brodovima sva se je trgovina prenosila s istoka na zapad i sa zapada na istok. Oni su se bavili i s trgovinom robija. Otimali su i kupovali zarobljene kršćane i prodavali ih Arapima. Mnoga je hrvatska majka zacvilila, kad bi nenadano amo doplovile mletačke lađe i ugrabile momke i djevojke. To je bio uzrok i početak krvavim i dugim borbama između Hrvata i Mlečana. Oni su se uvijek i samo na moru ogledali: dvije mornarice su se takmile za prevlast na našem moru.Prvi okršaj zbio se je g. 839. za kneza Mojslava. Mlečani poslaše protiv Hrvata dužda Petra Tradonika. Ne zna se, da li je došlo do pomorske bitke, samo se znade, da je sklopljen mir. Nu pravog mira nije bilo. Oko g. 846. Hrvati su doplovili i do samih Mletaka.Za kneza Domagoja, kojega Mlečani prozvaše »najgorim hrvatskim knezom«, došlo je ponovno do neprijateljstva, a poslije i do mira. G. 870. Hrvati su sa svojim brodovljem odjedrili u Italiju pod grad Bari, da ga brane od Saracena. Ovo otsustvo naše mornarice izrabi mletačka nevjera i u društvu sa bizantiskom mornaricom provali u Dalmaciju, poruši sela i gradove i odnese velik plijen i mnogo robija. Planuše Hrvati, gdjegod su uhvatili mletačku lađu, opljačkali je, potopili, a mornare ubili. Porodi se osvetnički rat, kome se Mlečani ne mogoše odhrvati. Morali su se uteći papi za posredovanje.Neprijateljstvo se obnovilo i za kneza Branimira. Mlečani pošalju s velikim brodovljem dužda Petra Kaudijana. Zametnula se tako žestoka pomorska bitka, da je u njoj našao smrt i sam dužd mletački. To je bilo g. 887. Mir su sada Mlečani skupo platili, zlatom ga od Hrvata kupili i obvezali se, da će im plaćati godišnji danak za slobodnu plovidbu po Jadranskom Moru. Ovaj danak Mlečani su plaćali sve do g. 1000. Plaćanje danka dokazuje, da su Hrvati na moru bili jači od Mlečana i da su Hrvati bili gospodari mora.Hrvatska je ratna mornarica u doba prvog hrvatskog kralja Tomislava došla na vrhunac svoje moći. Osim silne kopnene vojske od 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, imala je Hrvatska osamdeset velikih bojnih brodova i stotinu ma; njih, na prvima je, osim veslača, na svakome brodu bilo po 40 momaka, a na drugim po 10—20. Ukupno je dakle Hrvatska imala 180 ratnih brodova sa 5000 pomorskih vojnika i do 15.000 veslača. Dok su Mlečani plaćali Hrvatima danak, vladalo je potpuno primirje među njima, a hrvatska se mornarica još bolje razvijala. Hrvati su bez dvojbe iskoristili svoj gospodujući položaj na moru i povećali trgovačke veze s Istokom na štetu Mlečana. Nu domalo nastadoše u Hrvatskoj unutarnji nemiri, koji su skrivili opadanje kopnene i pomorske sile hrvatske. Kralj Krešimir I. bio je ostavio četiri sina, od kojih Držislav preote svu vlast. Brat mu Svetoslav Surinja, valjda zapovjednik ratne hrvatske mornarice, s njim se ljuto zavadi, a rek bi, da su i dalmatinski latinski gradovi bili uz Surinju. Mlečani su za to doznali i u bratskoj neslogi htjeli loviti. Kada su Držislavljevi poslanici došli u Mletke po godišnji danak, dužd Petar Orseolo uskrati ga i posprdno im reče: »neću da vam danak šaljem po kojekakvom poslaniku, već, ako Bog dade zdravlje, ja ću sam glavom doći, da tu obvezu ispunim«. Dužd je drugim riječima naprosto uskratio plaćanje danka i navijestio rat Hrvatima.Sukob je na moru bio neizbježiv. Hrvati su počeli po moru da love mletačke lađe, a Mlečani su im odgovorili šilom za ognjilo. Izdajnički Latini u dalmatinskim gradovima zamole dužda, da ih uzme pod svoje okrilje. Na Spasov dan. 22. svibnja 1001. krene dužd s velikim brodovljem protiv Hrvatske. Nema spomena, da su se dvije mornarice ogledale, već je samo poznato, da je Surinja počinio izdajstvo poklonivši se i predavši se Mlečanima, na što je dužd bez zapreke zauzeo primorske gradove i otoke.Dužd se slavodobitno vrati u Mletke i od tada više Mlečani ne plaćaju danka i postaju gospodarima naše morske obale. Na uspomenu toga događaja nastala je u Mlecima svečanost, koja se je svake godine na Spasovo slavila, a zvala se je »duždevo vjenčanje s morem«. Dužd se je sa sjajnom pratnjom izvezao na more na raskošnoj lađi »Bucintoro« i spuštao je u more zlatan prsten izgovarajući ove riječi: »More, s tobom se vjenčavamo u znak našega pravoga i vječnoga gospodstva«.Tek kralju Petru I. Krešimiru (1058.—1073.) pošlo je za rukom, da otjera Mlečane iz našega mora. On u jednoj ispravi kaže, da je »Bog svemogući raširio njegovu državu na kopnu i n a m o r u«, a u drugoj ispravi veli: »darivamo (samostanu sv. Krševana u Zadru) naš vlastiti otok, koji se nalazi u našem dalmatinskom moru, a zove se Maun«.Tako su se vratila stara vremena sile i moći Hrvatske na moru; ali s druge strane i Mlečani su se, uz pripomoć bizantinskog carstva, osilili i digli na najviši stupanj i dobili od Carigrada velike trgovačke povlastice. Hrvatska ne samo da nije imala u susjedstvu prijatelja i zaštitnika, nego je naprotiv gojila u njedrima zmiju ljuticu, dalmatinske Latine, koji su uvijek očijukali s Mlečanima, i koji su konačno prouzrokovali propast nezavisne hrvatske države. Kralj Zvonimir (1076.—1089.) bio je bez sumnje opet uzdigao na veliku visinu hrvatsku mornaricu i namjeravao je s njom ići u pomoć caru Aleksiju protiv Seldžuka, ali Hrvati nijesu htjeli, da ostave nezaštićenu svoju zemlju. Za nemira poslije smrti Zvonimirove, pomorska je sila hrvatska sasvim pala: o njoj više nema spomena.Nestavši zatim nezavisne hrvatske narodne države, novi zajednički hrvatsko-madžarski kraljevi stoluju daleko od mora. Državna vlast prelazi iz dalmatinskog primorja u Zagreb i Budim. Za to država nema više smisla za more i njegovu obranu. Tu dužnost primaju na sebe dalmatinski gradovi. Svaki od njih uz trgovačke brodove imao je po koju općinsku ratnu galiju. Kad bi od Mlečana zaprijetila kakva opasnost, kralj je pozivao gradove, da pošalju svoje brodovlje na određeno mjesto i imenovao bi mu admirala.U ovakovim prilikama, posve je prirodno da je naša mornarica bila slaba, a Mlečani su sve jači i bezobzirniji. Oni i nadalje tjeraju svoju politiku da postanu gospodari hrvatskog mora. U XII., XIII., i XIV. vijeku oni su nekoliko puta osvajali pojedine naše gradove i otoke, ali nijesu se u njima nikada dugo zgrijali, jer ih je uvijek hrvatska svijest znala da istjera. Povijest gradova Zadra, Šibenika, Trogira, Splita i drugih puna je takovih slučajeva. Mlečani su znali izrabiti unutarnje prilike naših gradova i ponuditi im se kao posred* nici i spasitelji.Međutim je pozornost ugarsko-hrvatskih kraljeva i našega naroda bila svraćena na pogibelj, koja im je zaprijetila od Turaka. S toga su primorski gradovi, kojima ova pogibelj nije još prijetila, bili prepušteni sami sebi. Odolijevali su Mlečanima kako su mogli. Ali kad Mlečani nijesu mogli ni milom ni silom da postanu gospodarima našega mora, onda su lukavštinom i novcem došli do svoga cilja. God. 1409. kupili su za 100.000 dukata od kukavnog ugarsko* hrvatskog kralja Ladislava Napuljca sva njegova prava na Dalmaciju. Punih deset godina otimali su se dalmatinski Hrvati i branili svoju slobodu i svoje more, dok konačno g. 1420. ne klonuše pred jačom silom. Mlečani su se u Dalmačiji stalno ugnijezdili i ostali u njoj za 350 godina. Samo primorje oko Senja ostalo je i nadalje u vlasti Hrvata. Ratovanje s Turčinom činilo je, da su Hrvati malo po malo zaboravljali mletačku otimačinu, dapače su se s njima i sprijateljili u nadi, da će ih štititi od nekrsta. Jalove su bile takove nade. Mlečani su gledali samo na svoju korist i često su bili protiv Hrvata a za Turčina, koji im je usluge plaćao davanjem slobodnog trgovanja po turskom carstvu. Ova je mletačka politika dovela do toga, da su se Turci ugnijezdili u Dalmaciji i počeli držati svoje brodove u dalmatinskim lukama, Krivnjom Mlečana Hrvati su g. 1537. izgubili Klis, zadnji grad na primorju.Mletačke nevjere nije hrvatski narod zaboravio ni oprostio. Na junačko poprište dolaze sada uskoci, to jest oni, koji su zbog zuluma turskoga i mletačkoga morali bježati s kućnog ognjišta. Vlast državna bila je nemoćna protiv Mlečana, pa je za to sam hrvatski narod na svoju ruku i svojim sredstvima digao svoju ratnu mornaricu. Ovo je uskočka mornarica, koja je sastojala iz malih brodova, a na njima su bili zapovjednici, vojnici i veslači sami siromašni, ali neustrašivi uskoci. Glavno uskočko gnijezdo bilo je u Senju. Od Istre do Albanije zalijetala se uskočka mornarica i zadavala jada i nevolje Mlečanima i Turcima. Neugasiva mržnja protiv Mlečana tjerala je uskoke na najsmjelije pothvate. Ni jedan mletački brod nije sigurno mogao da prođe Jadranskim morem. U to je doba nastala riječ: »čuvaj se senjske ruke«. Cio XVI. v. uskoci su bili pravi gospodari mora. Silna mletačka republika nije im mogla da stane na kraj. Obraćala se je ona često ugarsko-hrvatskim kraljevima tužbama protiv uskoka i kraljevi su iz političkih razloga kušali, da pomirljivo djeluju na uskoke. Nu uskoci nijesu htjeli da slušaju kraljeve, koji nijesu htjeli da brane hrvatsku zemlju i hrvatsko more od mletačke sile. Znala je republika poslati svoju ratnu mornaricu na uskočke slabe lađe, ali nikada ih nije svladala ni uništila. Veliki mletački brodovi nijesu mogli da stignu hitre uskočke lađe, koje su mogle i u plitkom moru da plove, kamo mletačke nijesu mogle.Mlečani su uzbunili čitav svijet vikom i klevetama protiv uskoka i prikazali ih evropskoj diplomaciji kao proste razbojnike i pogibeljne gusare, isto onako, kao što su u IX. v. nazivali Neretvane. Republika je na koncu i izazvala diplomatski sukob sa ugarsko-hrvatskim kraljem zbog uskoka. Došlo je do toga, da se je uskočko pitanje Pretresalo na kongresu u Madridu g. 1609., gdje je bilo zaključeno, da se uskočki brodovi unište, a uskoci rasele u unutrašnjost, daleko od mora. Mlečani su pobijedili, ali ne junaštvom, već diplomacijom. Uništena je opet narodna hrvatska mornarica. Mlečani su sada opet mogli da kažu, da su gospodari mora. Hrvati su im postali sluge i robovi i za njihove interese krv po moru prolijevali. Služili su im kao veslači »galeoti« na ratnim i trgovačkm brodovima. Hrvat je ipak doživio propast mletačke republike. God. 1797. svršio je tisućgodišnji život grješne »Kraljice Mora«. Dalmacija je za kratko vrijeme prešla u austrijske i francuske ruke pa konačno opet u austrijske. Kroz to doba ogledale su se na našem moru ruske, francuske i engleske moma? riče. Kad je Austrija sasvim zavladala Dalmacijom. Beč je uvidio važnost našeg mora i sagradio je ratnu mornaricu na obranu naše zemlje i našega mora. Ratne luke u Pulju, Šibeniku i Boci Kotorskoj bile su dobro utvrđene. Primorski Hrvati na austrijskim ratnim brodovima bili su najbolja momčad tako. da se je moglo kazati, da je ono mornarica hrvatska pod zastavom i komandom austrijskom. Kao što su Mlečani bili preuzeli ulogu rimskog carstva nad Jadranom, tako je poslije pada Mletaka ovu ulogu uzela mlada ujedinjena kraljevina Italija. Htjela je da osvoji Dalmaciju i da svoju vlast proširi na naše more. Zbog tog došlo je g. 1866. do boja pod Visom. Hrvati na austrijskim brodovima pod zapovjedništvom hrabroga admirala Tegetofa na dan sv. Ilije dijelom potopiše, a dijelom potjeraše u bijeg brojno jaču talijansku flotu. Hrvat iz Hvara oteo je sa admiralskog talijanskog broda zastavu. Viška pobjeda smatrala se u Dalmaciji hrvatskom narodnom pobjedom i oslobode* njem od talijanske okupacije.Svoju pohlepu za našim morem pokazali su Talijani i za svjetskog rata. Oni su ušli u rat protiv Austrije samo nadom, da će dobiti Istru i Dalmaciju. Zahvaliti je Hrvatima, koji su na Soči jedanaest talijanskih navala odbili i tim spasili Sloveniju i Hrvatsku; ali hvala i našoj obali, kojoj se talijanska mornarica nije usudila da se približi. Na žalost mi smo ipak poslije rata izgubili Istru i Rijeku, Zadar i Lastovo. To je bila Italiji Judina plaća, a ne junačka pobjeda. Talijan je stao jednom nogom na dalmatinsku obalu, a drugom je pokročio na sred mora na otok Lastovo, pa još mu je malo, još govori o ulozi rimskih careva, još sanja o osvojenju Dalmacije. Nu junaci sa Kaporeta neka znadu, da su još živi sočanski lavovi i viški sokolovi. Hrvat ne da svoga mora. Za more je ginuo i ginuće. Skromno se obnavlja na našem moru naša ratna mornarica, koja, iako malena, dovoljna je, da Talijanima zadade straha. Obnavlja se i naša trgovačka mornarica i mi ćemo, bude li narodne svijesti, opet biti gospodari našega hrvatskoga mora.

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje