Iz našeg industrijalnog kraja.

SARAJEVSKI LIST,

Iz našeg industrijalnog kraja.

Autori: AD.WALNY

Na domak ruševinama nekada tvrdog Doboj-grada, u seocetu Usori, puši se nebu pod oblake gust dim iz odžaka poput goleme kule. Oko njega prosuo se velik broj zdanja, a megju njima eno ti velika zgrada širokijeh prozora. De pa zaviri mrve na ona stakla! Pukla unutra prostrana dvorana, zvrče strojevi, a goni ih sila nevidima, te se vrte i pokreću, čisto bi ogluvio. I od svega toga bude, da se u toj zgodi vadi slatki sok iz repe i pretvara u šećer. To prvo slatko čedo, što se čuje pod crnijem odžakom, podiže na noge u Usori Dioničko društvo za izragjivanje prirodnih proizvoda Bosne. I valja posao: Fabrika se diže i širi se, a domaćemu svijetu eto poštene zarade. Usora — ele prag je to na megji našeg „industrijalnog kraja“. Iz Doboja prenosi te viloviti parni konj u romantičnu dolinu Spreče, pak juriš uz ovu bistru vodu, krajem zavičaja čuvenog Zmaja od Bosne, u ubavi grad Donju Tuzlu, što no se srećna diže, da bude danas prva i napredna u napretku naše industrije. Prije Tuzle imade Stanica Kreka. Tu su ona velika podzemna stovarišta kamenog ugljena, „crnog alema“, bez kojega nema poslovnome krilu poleta. Izvadiše iz utrobe zemlje više od jednog bilijuna i po metričkih centi tijeh „alemova“, te ih bacaju u peći našijeh željeznica, tvornica i u domaća ognjišta. Taj crni kamen posagradi bijelu Tuzlu i okolinu joj. Imade danas tamo velika fabrika žeste (špirita), što razašilje svoje proizvode daleko iza naše granice. Tu je i državna solana, jedna u D. Tuzli, a druga u Simin-hanu, okle se vadi so, čista kao snijeg. Slano vrelo u Tuzli duboko je 220 m. Iz te dubine dižu parni strojevi vodu, što se onda napušta u velike plitke kotlove, pod kojima dan i noć gori vatra. Voda se ispari, ostaje — so. I ta so ne samo što podmiruje naše domaće potrebe, već se i izvaža — toliko je imade. Još imade u Tuzli — od više godina — sa svijem moderno uregjena pivara Tausiga i Kohna i tako se taj okružni grad može nazvati središtem fabrične industrije u pitomoj bosanskoj Posavini. Osim navedenih industrijalnih poduzeća, neka nam je slobodno naspomenuti još jednu tvorevinu te ruke, zaista poduzeće golemo, što ga čeka sigurno i lijepa budućnost. U Lukavcu, gdje uvire Jala u Spreču, podiže prije ne pune dvije godine dana dioničarsko društvo veliku fabriku amonijakove sode. Do nedavno pustoš, a danas čitav grad sred milenih baščica. Dime se nad njim tri ogromna odžaka, svakom imade 50 m. Još više, nego li ova iznenadna spoljašnost, iznenadiće putnika unutrašnje uregjenje fabrike. Cijela industrijalna naseobina sastoji se od tri fabrike: za amonijakovu sodu, za kristalizovanu (uledčanu) sodu i za jetki (kaustički) natron (Aetznatron). Sve to pravi se od soli, a soli imade u Tuzli izobilja. Prikazujući u ovome broju spomenutu fabriku, valja nam upozoriti poštovane čitatelje, da jedna naša slika podsjeća na općeniti pogled, kako se naime čitav zavod vidi sa obale rijeke. S lijeve je fabrika amonijakove sode, s desne kaustičkog natrona sa nekoliko kuća, gdje stanuju činovnici i radnici. U onom dijelu fabrike, gdje je tako zvani „carbonateur“, nalaze se kotlovi, u koje se nalijeva smjesa slane vode i amonijaka. Slana voda teče ovamo čak iz Tuzle, kroz cijevi, dugačke 14 km. Ovoj smjesi prilije se još ugljične kiseline iz krečane, te se tako pomoću amonijaka so pretvara u kiseli natrijev karbonat, koji je poznat još i kao „nakip“ (Brausepulver). Taj prašak pretvara se daljim postupkom — jakim grijanjem — u sodu. Cijevima nad „carbonateur“-om privodi se ugljična kiselina u kotlove. Imaju parni šmrkovi, koji su od prijeke nužde pri fabrikaciji. Za tijem drugi parni šmrkovi, kojima se sagoni ugljična kiselina u „carbonateur“-e. Ta kiselina proizvodi se žganjem vapnenca, sabira se u šmrkove, te se tjera tlakom na odregjena mjesta. Fabrici treba dnevice 400—500 metričkih centi kreča. U tu svrhu imadu u njoj tri velike peći za vapno. U 6 golemih kotlova proizvodi se parna sila za pokretanje strojeva. U toliko eto opisa ove prometne fabrike amonijakove sode, s kojom su — kako već navedosmo — u vezi fabrike uledčane sode i jetkog natrona (natrijeva lužina). Uledčana soda pravi se od obične sode i to tako, da se ova potonja parom rastali. To biva u jednom velikom basenu, odakle teče gvozdenim cijevima u željezna korita, u kojima se nakon 6—8 dana izluči uledčana soda, što se u velike upotrebljuje u kućanstvu. Jetki natron (natrijeva lužina) gotovi se djelovanjem sode na paljeno vapno. Uz ovu fabriku imade poseban prostor za kotlove. U zavodu radi više stotina radnika, a sve su većinom domaći ljudi, koji ovdje nagjoše znatnu i sigurnu zaradu. Naš svijet s početka dosta se je teško priučavao radu u toj fabrici, no s vremenom ponestade poteškoća, a danas suviše imade puno nade, pa zamalo ne ćemo nikako trebati stranih radnika, koji su većinom došli iz Njemačke. Tehničku i komercijalnu upravu posavršava do 30 činovnika svake ruke. Cijeli zavod širi se na prostoru od 12.000 m2, a sama fabrika zaprema 6000 m2. Radi se dan i noć i troši se dnevice 10 vagona ugljena iz majdana u Kreki, te 9 vagona vapnenca, što ga lome kod Doboja. Proizvodi ove naše fabrike izvoze se u našu monarhiju, Njemačku, Italiju i u zemlje na istoku. Promet je sve to veći i zahtijeva sve više radnika, što je veoma povoljna pojava u svakom, naročito pak u privrednom obziru. („Nada“ br. 4. 1896.)

Arhivi štampe
Historijski arhiv štampe

Besplatne digitalizirane verzije najranije štampe u BiH.

Savremena štampa

Stotine hiljada tekstova iz najznačajnijih publikacija iz BiH i regiona od 2003. do danas.

Istraživanja i analize

Online arhiv istraživanja i analiza nevladinih organizacija iz jugoistočne Europe.

Pretplata

Za pristup cijelim tekstovima i dokumentima pohranjenim u INFOBIRO digitalnoj arhivi, potrebno je da imate pretplatu za korištenje usluga arhiva. Kako se pretplatiti možete pogledati ovdje