Pogibija herccgovačkih izaslanika u drugoj polovini srpnja 1843. godine, koje je vladika Rade pozvao na pregovore pod manastir Ostrog, zaslužuje da bude rasvijetljena sa svih strana, kako bi se došlo do materijalne istine i ustanovili krivci »ovom zločinstvu bez primjera u historiji Crne Gore«. Biograf vladike Rade dr. L. Tomanović u svojoj knjizi »Petar II. PetrovićNjegoš« (str. 123.) veli doslovno: »I sada dolazimo na jedno grozno tajanstveno djelo, koje se ne može s nijedne strane pouzdano razjasniti«. Istraživač cetinjskog arkiva D. Vuksan veli o ovom dogadaju: »Tko god je pisao o ovom dogadaju prelazio je preko njega. Ni mi ne možemo unijeti u ovaj dogadaj mnogo svjetlosti, pa je najbolje, da pustimo viadici, da on o tom dogadaju priča«. (Zapisi 1935. godine, str. 210.). Neki pisei bez ikakva razloga i oslonca pišu, da js napadaj na hercegovatke poslanike izvršen po sporazumu vladike RaJe i Alipaše Rizvanbegovića na sastanku u Dubrovniku 1842. godlne. (Zapisi 1935. godine, str. 65.). I napokon poneki pisci pravdaju viadiku ovim riječima: »Daleko je i poraisao, da bi jedan Petar II. mogao pogaziti svoju vladičansku i vladarsku riječ. Nije on mogao osramotiti sebe i Crnu Goru pogibijom ljudi, koji idu na sastanak s njim u ime Hercegovine... Zaista to je nemoguće. Ovakvo što mogao je uraditi samo neprijatelj časti i života Petra II. i Alipaše ... svemu ovome krivac je Hasanbeg Resulbegović ...« (Tomo P. Oraovac: Petar II. PetrovićNjegoš i Alipaša Rizvanbegović, str. 10. i 20.). A sada će se iznijeti suvremena pisma viadike Rade i Alipaše Rizvanbegovića, pisma njihovih suvremenika i iskazi vladičinili prijatelja (Cerović Novica, Medaković, Gagić, Pamučina i dr.) koji govore o ubijanju hercegovačkih poslanika. Alipaša Rizvanbegović, hercegovački vezir, od svega srca i iskreno je nastojao da Hercegovina s Crnom Gorom živi u prijateljstvu. U tom nastojanju Alipaša je i uspio. I vladika i Alipaša sastanu se u Dubrovniku i u prisustvu dvojice carskih činovnika potpišu ugovor 24. rujna 1842. godine. Po tome ugovoru granica Hercegovine i Crne Gore počinje od Koma Kučkoga pa do Dragalja; svaka strana zadržava sve ono, što je i dosada držala. Što se tiče Grahova i Uskoka predvideno je, da Porta ishodi, da se sastanu tri činovnika (austrijski, ruski i turski), i kako oni odrede u pogJedu Grahova i Uskoka, obje strane to moraju priznati. U slučaju, da se iz bilo kojih razloga ne sastanu ta tri činovnika do 1. siječnja 1844. godine, onda će se o tim pitanjima sporazumjeti Alipaša s vladikom. A do toga vremena štogod se dogodi na graničnim mjestima Hercegovine i Crne Gore, sudit će im ljudi jedne i druge vlasti, koji su postavljeni na granici. (D. Vuksan: Spomenica Petra II. Petrovića Njegoša, str. 171.—172.). Evo i kratkog sadržaja dopisivanja vladike Rade i Alipaše Rizvanbegovića o pripremanju sastanka u manastiru Ostrogu. Ta pisma su — čuvaju se u cetinjskom arhivu — objavljena u Zapisima cetinjskim od 1930. godine, str. 304.—307. Iz pisma vladike Rade, koje je pisao Alipaši 14. svibnja 1843. godine, vidi se, da je Alipaša pisao vladici, da će mu javiti za sastanak o Petrovu danu, kad ce Alipaša doći u Nikšiće. Viadika je pisao Alipaši 11. lipnja 1843. godine. Iz toga pisma se vidi da je Alipaša bio bolestan i da mu je put tegotan i dalek, pa je odlučio poslati svoje Ijude na sastanak. To mu vladika uvažava. Alipaša je pisao vladici 19. lipnja 1843. godine. U toni pismu stoji, da je Alipaša odlučio poslati na sastanak Hadži Rizvanbega, Hasanbega Resulbegovića i Bašagu Redžepašića / to prije Ilin dana na dva tri dana izići će u Gacko, a onda do vladike pod Ostrog. U pismu od 27. lipnja 1843. vladika javlja Alipaši, da on polazi pod Ostrog na llin dan i dalje doslovno piše: otpremi one ljude, koje si mi imenovao u tvom pismu, da u isti dan, u koji ja dodem u Ostrog i oni dodu u Nikšiće i meni u Ostrog, da jedan drugog ne očekujemo. 1 posljednje pismo Alipašino datirano je sa 11. srpnja 1843. godine. U njemu Alipaša vladici doslovno kaže: »Dajemo ti na znanje sada, kako mi, ako Bog da, u prvi petak, to jest u 16. srpnja, polazimo sa srećom iz Mostara u Gacko i u četvrtak treći dan po Ilin danu doći će moji poslanici, ako Bog da, u Nikšiću, to jest 22. srpnja i ti pošalji tvoga jednoga čovjeka nama u petak (op. 23. srpnja 1843. godine) za ugovoriti se u koji dan imadu doći tebi na sastanak budući da i mi želimo, kako i ti pišeš, da se poslovi prije Vašega posta svrše...« iz posljednjeg pisma Alipašina vidi se, da će hercegovački poslanici biti u Nikšiću 22. srpnja, a drugi dan (23. srpnja) da će se sastati sa vladičinim poslanikom i dogovoriti, kada i u koji će dan doći hercegovački poslanici i sastati se s vladikom u Ostrogu. Po ovome je jasno odredeno da se hercegovački izaslanici sastanu s vladikom sigurno 24. i 25. srpnja, jer je i jedna i druga strana nastojala, da sastanak bude održan što prije. I drugi razlozi govore u prilog ove tvrdnje: otkuda bi ruski konzul u Dubrovniku Jeremije Gagić saznao i pisao vladici prije 29. srpnja 1843. godine za pogibiju hercegovačkih izaslanika nedaleko Ostroga, da se ta pogibija nije odigrala baš 24. ili 25. srpnja, kako se to naslućuje i iz Alipašina pisma od 11. srpnja 1843. godine. Što suvremenici — većinom vladičini prijatelji — vele o pogibiji na vjeri prizvatih hercegovačkih izaslanika? Najraniju vijest o ubijanju hercegovačkih izaslanika donosi ruski konzul Gagić. On u pismu upućenom vladiki Radi veli: »Do posljednjeg traktata s Alipašom vi ste imali pravo plaćati zlom za zlo, no sada promislite, u kakvom su uvaženju Turci, a u kakvom li Crnogorci! Meni je najžalije, što će se u ovom slučaju pomračiti vaša lijepa slava, jer odavno govore ovde u Kotoni, da ste vi protiv volje crnogorskog senata i svega naroda naredili, da se Turci pobiju; ja tome ne mogu nikad vjerovati, jer ne vidim što vi tijem dobivate. Vaš je sadašnji položaj kritički, i daj Bože da to dobro prode! Kako ćete se vi opravdati pred svijetom, kad vas osuduju prosti i neposlušni Lrnogorci«. (dr. L. Tomanović: Petar II. Petrović Njegoš, str. 125.). Cim je vladika primio pismo od svoga dobroga prijatelja ruskog konzula Gagića, odmah se potrudio, da mu odgovori i pokušao da se opravda. Zato vladika piše 29. srpnja 1843. godine ruskom konzulu Gagiću pismo ovog sadržaja: »Odavno bi Vam pisao o stvarima našijem i Alipašinim, ali nisam imao .što, dokle vidu, što će se iz tog roditi. Vi znate kakva je pogodba lani medu nama u Dubrovniku bila; ja sam i onda gotovo znaž, a sad vidu, da ono nije ništa bilo osim jedna laž s njegove strane. Poslije pošto je primio odgovor iz Carigrada, pisao mi je jedno pismo u kojem ništa drugo kazao nije, nego što me opomenuo, da sam na carskoj zemlji, podajnik otomanski. Naravna stvar, da sam se ja tom njegovom budala.štinom, iako me je uvrijedila, nasmijao, pa videći i on sam, da sam se ja tijem podrugao, počelo se opet zboriti o našem sastanku negdje na naše granice. Po kratkom vremenu, kako je u narod ušla riječ o sastanku, počele su se otkrivati zlomišljenija turska da namjeravaju mene na sastanku ubiti, pa što ih stalo da stalo. U tome dode i vrijeme od sastanka i ja podem u Ostrog, a oni nekizi dodu u Nikšiće. Cijelih 5 dana varali su me i čekao sam ih, kada će izići na sastanku k mene, dok evo ti ih šesti dan gdje idu. No taj isti dan nešto prije nego što će oni doći, meni se da črez (kroz) jednog prijatelja otkriti sve njihovo zlonamjerenije za to ih ne puštam k sebi, niti hćenem s njima sastanak činiti, jer znam ni o čemu drugom varalice ne rade, nego da pletu mrežu, da u nju mene uhvate. Crnogorci koji su čuli, što Turci rade, i oni su se o zlu turskom dogoĐarali, pa kad vide, da ja Turke k sebi ne primam, onda oni, te su oko mene bili i drugijeh nekoliko ljudi iz obližnjeg sela, skoče na oružje da one Turke isijeku. Ja sam se svakako starao da te stvari bilo nebi i polovinu Turaka učinio sam spasti, a 9 ili 10 od njih blizu same granice turske isijeku Crnogorci« . . . (Zapisi cetinjski 1935. godine, str. 210.—211.). U ovom pismu istina je samo to: da se vladika nije htio sastati sa hercegovačkim izaslanicima i da su poslanike pobili Ijudi iz vladičine okoline, tj. perjanici. Svi ostali navodi ne odgovoraju činjeničnom stanju. Tim se neistinama htio vladika opravdati, ali ga suvremeni povijesni izvori (crnogorski) demantiraju i utvrduju neosporno njegovu krivicu kao naredbodavca u ovom djelu. Zlobna je podvala, da su hercegovački izaslanici imali namjeru ubiti vladiku na sastanku. Tko može i pomisliti na to djelo u Crnoj Gori kod toliko Crnogoraca i tolike mnogobrojne Đ kdičine pratnje (perjanika). Da se je vladika starao o tome da se hercegovačkim izaslanicima što ne desi — njima ne bi falila ni dlaka s glave. Hercegovačkih izaslanika bilo je svega 12, a ne 18—20, kako piše vladika. Poginulo je 10 hercegovačkih, a spasila su se samo dva, a nije ih se spasila nastojanjem vladičinim polovina (9—10). Isto tako strahovito je gruba neistina vladičina, da je čekao hercegovačke izaslanike 5—6 dana, tj. do 29. ili 30. srpnja 1843. godine. Znade se iz korespondencije Alipašine i vladičine (Alipašino pismo od 11. srpnja 1843. god.), da su se hercegovački izaslanici trebali sastati s vladikom 24. ili 25. srpnja. I oni su u ta dva dana bili pred manastirom Ostrogom, ali ih vladika nije htio primiti. I pismo ruskog konzula Gagića vladici, koje je pisano poslije 24. ili 25. a prije 29. srpnja 1843. godine, jasno dokazuje da se je u Kotoru znalo za pogibiju hercegovačkih izaslanika najmanje 2—3 dana prije 29. srpnja, tj. 26., 27. ili 28. srpnja 1843. godine. Pa kako su onda — po vladičinu krivom kazivanju — hercegovački izaslanici mogli biti ubijeni istom 29. ili 30. srpnja, kad su oni bili ubijeni 24. ili 25. srpnja 1843. godine? Tajnik viadike Rade V. M. G. Medaković veli o pogibiji hercegovačkih poslanika doslovno: »Za onu pogibiju na Grahovu (1836. god.) žališe vladika neprestano, pa željaše da se za istu osveti i nikšićkim Turcima. On se dogovaraše s glavarima, kako da domami birane nikšićke Turke pod Ostrog te da ih tu pobije. Glavari su odvraćali vladiku od logs, ali on ostane pri svome, pa se krene sa Cetinja pod Ostrog u lipnju 1843. godine, otkud poruči poimence prvim nikšićkim Turcima da dodu pod Ostrog na sastanak. Dvanaest Turaka dode pod Ostrog, a Stevan Džiknin zapne kod Bašine vode, da tu dočeka Turke kad se ovi povrate ispod Ostroga. Došavše Turke pod manastir, ne oćaše vladika primiti, govoreći da ih on nije zvao. Turci se povrate neveseli i kad dodu Bašinoj vodi, zapuca Stevan sa družinom na ove Turke, od kojih devetorica poginu, a trojica uteku u kuću jednoga Crnogorca, koji ih držaše i čuvaše u svojoj kući, dok je ulučio priliku, da ih isprati put Nikšića. Bila osveta i ma što, ovdje se vladika ogriješio o Turke.« (V. M. G. Medaković: P. P. Njegoš, str. 103.). Medaković kao tajnik vladičin (4 godine.je bio uz vladiku i pratio ga) dobro je poznavao dogadaj. On jasno ističe da je pogibija izaslanika vladičin grijeh, da su od toga djela odvraćali glavari vladiku, ali nisu uspjeli, da je poginulo 9 izaslanika (bilo ih je 12), da vladika nije htio primiti hercegovačke izaslanike. A što je najvažnije, Medaković utvrduje, da je pokolj pod Ostrogom djelo vladičine osvete. Doglavnik vladičin, crnogorski senator i vojvoda Novica Cerović, u svom životopisu, veli o pokolju kod Ostroga: »Vladika je naumio bio, da svojom rukom ubije Hasanbega (op. Hasanbeg Resulbegović bio je voda hercegovačkih izaslanika) čim uđe u avliju i naredi te osjecaju jednu granu, koja mu je pušci smetala, a pušku je veliku lijepo naredio. No kad se Turci približe avliji, upita vladičin sluga, gdje je Hasanbeg Resulbegovič, neka ide pred vama. No Turci mu odgovore, da nije došao; onda sluga otrči i kaže vladici, da nije Hasanbeg došao. Vladika onda sasvim ohladni i izgubi svu volju. Turci udu u avliju i pitaju za vladiku. Jedan sluga vladičin izide i rekne Turcima: »Vladika je slab, ne može izići, no vi Turci na vjeru došli, a na vjeru podite« i Turci neveselo podu i sa strahom... Crnogorci uhvate Turke medu sobom te od Ždrijela ispod manastira do Bašine vode pobiju ih i posijeku... Poslije ovoga dogadaja vladika je bio otrovan; pekla ga je zla misao u duši njegovoj. Pričao mi je njegov sluga Simeon Bjeloš, koji mu je vodio hata, i kaže: Od Ostroga do Cetinja sve je išao pješke, nije htio jahati i sam je zamišljeno išao i ni s kim nije progovorio jedne riječi. Govori se, da je baš od tog vremena počeo pobolijevati«. (Obzor br. 176 od 4. srpnja 1926. god. str. 4.). Iz iskaza Novice Cerovića vidi se, da je krivac ovome pokolju vladika. Uz to iz Novičina iskaza saznaje se još jedna nova stvar, da je vladika naumio svojom rukom i puškom ubiti vodu hercegovačkih izaslanika i trebinjskog muselima Hasanbega Resulbegovića. Kad je Hasanbeg saznao za pogibiju hercegovačkih poslanika, onda je uskliknuo: Pametna li me majka rodi. ..! Najjasnije i najodredenije ističe vladačinu krivicu u ovom pokolju suvremenik vladičin i mostarski pravoslavni svećenik Pamučina. On kaže: »vladika je pozvao Turke pod Ostrog, gdje SU bili po njegovoj naredbi ubijeni.« (dr. L. Tomanović: Petar II. PetrovićNjegoš, str. 126.). Kako crnogorski narod misli o odgovornosti za Ostroški pokolj o tome vladičin biograf Tomanović veli: »U narodnom predanju većinom se i danas sva odgovornost obara na vladiku.« (Tomanović, str. 126.). I crnogorske narodne pjesme o tome pjevaju: »Tacl vladika reče perjaniku, Da ih ne će u svome čardaku. Vezirova ni jednog Turčina: Ja mu vjeru od sada predajcm, Dosad vjera, a od sad nevjera. Kad lo ćuše mladi pcrjanici, Alaknuše kao mrki vuci, Ko će prije ugrabit Turčina. Dočekaše iz busije Turke, Al" iin dobro izide od ruke Tu pogibe dvanaest Turaka Po izboru biranih junaka, Muselima od Ercegovine.« (Vuk. Stef. Karadžić: Srpske narodne pjesme, knj. VIII. str. 285.286.). I današnji živući potomci učesnika ostroškog pokolja u Crnoj Gori ističu, da je vladika taj pokolj tako organizirao, da su sudionici bili pokupljeni iz raznih okolnih bratstava, kako bi svima bratstvima začepio usta u ustanovljenju krivice i odgovornosti za ovo »zločinstvo bez primjera u historiji Crne Gore«. Potomci sudionika pokolja i danas se stide i srame toga djela svojih predaka. Izvršitelji ostroškog pokolja bili su neugledni, neznatni i problematični ljudi. Ističe se i to, da su većina sudionika bili dvorska straža ili osobna straža vladike Rade, koji se nazivaju perjanicima. (To potvrduje i vladičino pismo od 29. srpnja 1843.). A perjanik je mogao biti samo onaj, koji se je još prije istakao u krvološtvu i potajnom ubijanju ljudi. To su bili rodeni krvoločnici i zločinci. Iza ovoga pokolja hercegovačkih izaslanika Alipaša je podigao veliku vojsku. Neki pričaju da je bilo 20.000 vojnika, ali to ne može biti nikako točno. Moglo jc biti najviše 2—3 tisuće ljudi. I vladika je digao svoju vojsku. Dvije su vojske stajale jedna prema drugoj, ali do boja nije došlo. Baš zbog toga što nije došlo do boja neki neupućeni pisci mislili su — iako za lu tvrdnju ne mogu navesti ozbiljan razlog — da je ubijanje hercegovačkih izaslanika izvršeno tobože po sporazumu vladike Rade i Alipaše Rizvanbegovića. Ali oni zaboravljaju da suvremenici utvrduju samo krivicu vladičinu a nitko nigdje ne govori o krivici Alipašinoj. Ali i tu bezrazložnu sumnju s Alipašine ličnosti skida dokumenat naden u državnom arhivu u Beču (odsjek Turska). To je izvještaj austrijskog poslanika na Porti iz Carigrada o njegovu razgovoru s turskim ministrom vanjskih poslova. Radilo se o nekoj aferi koja se odigrala ljeta 1843. godine i imala je leške posljedice. Osnovno je mišljenje bilo da se sukob riješi kompromisom (mirnim putem) posredovanjem Austrije kao susjedne sile i Rusije kao zaštitnice Crne Gore. (Ispis dokumenta nalazi se kod sarajevskog profesora Hamdije Kapidžića). Tako je Alipaša po nalogu Porte morao sakupljenu vojsku povući iz Crne Gore i putem pregovora riješiti spor. Pregovori su počeli i završili se u Kotoru. To je Kotorski traktat, sklopljen 28. listopada 1843. izmedu Alipašinih i vladičinih izaslanika. (D. Vuksan: Spomenica Petra II. Petrovića Njegoša, str. 172. —173.). * Četiri suvremenika i prijatelja vladike Rade (ruski konzul Gagić, crnogorski senator Novica Cerović, vladičin tajnik Medaković i mostarski svećenik Pamučina) i crnogorska narodna piedaja, dokazali su potpuno da je pokolj hercegovačkih izaslanika — koje je vladika pozvao na vjeru na dogovor — dye/o vladike Rade, t. j. da je on naredio ubijanje poslanika. To je dokazana činjenica, jer se u tome slažu svi najstariji i suvremeni crnogorski izvori. A jedan izvor (Novica Cerović) pokazuje i odluku i pripremu vladičinu kako i na koji način je htio osobno ubiti svojom puškom Hasanbega Resulbegovića, vodu hercegovačkih poslanika, što još većma neosporno utvrduje osobnu vladičinu krivicu u ovom pokolju. Kad je utvrdeno da su hercegovačke izaslanike pobili po vladičinoj naredbi perjanici, onda je isto tako utvrdeno, da u ovaj pokolj nije umiješano crnogorsko pučanstvo (narod), niti ono inia veze s ovim pokoljem. Štaviše znade se i ustanovljeno je, da je vladika Rade protiv volje crnogorskog senata, narodnih glavara i crnogorskog naroda naredio ubijanje hercegovačkih izaslanika (iskaz ruskog konzula Jeremije Gagića i vladičina tajnika Medakovića). Crnogorski narod i narodni glavari već su unaprijed osudili pokolj pod Ostrogom ito u onom vremenu, kad se još nije pristupilo aktivnom pripremanju i organiziranju pokolja. Zato crnogorski narod nije kriv niti može biti kriv za Ostroški pokolj.