Smailaga Čengić, carski kapudžibaša, doživotni gatački muselim (1814.-1840.) i gospodar Drobnjaka, uz Alipašu Rizvanbegovića, hercegovačkog vezira, najznamenitija je ličnost iz hercegovačke poviesti 19. vieka. Energičnost i odvažnost bile su glavne osobine Smailagine. Pogledati u Smailagu dosta je bilo, pa je čovjek odmah znao, da gleda junaka. I njegovi zaklet: neprijatelji smatrali su ga najslavnijim vitezom. I sam kršćanski narod, kojim je Smailaga vladao, priznao je Smailagi, da je bio najbolji čovjek i najveći junak u muslimanskom elementu. Poznata je drobnjačka uzrečica, koja se odnosila na Smailagu: »Nije ga bula radala Turčina«. Ima li većeg priznanja od narodnog priznanja? Grahovski boj (1836. god.) ne predstavlja samo pogibiju crnogorsku, grahovski boj je zapravo pogibija Petrovića, jer je u njemu izginuo cviet porodice Petrovića. Ni u kojem boju i nikada ta porodica nije izgubila tohki broj odabranih članova. A budući da je crnogorskoj pogibiji i smaknuću Petrovića najviše doprinio sam Smailaga, to je onda sasvim razumljivo i prirodno, da je taj poraz najviše zabolio vladiku, koji se svima sredstvima nastojao osvetiti Smailagi i odlučio da ga treba ubiti. Novica Cerović u svom životopisu kaže doslovno: Poslije tog težkog slučaja vladika je težio i žudio, da se ikojim načinom osveti Cengiću. Udešavao je preko harambaša, koji su četovali po Hercegovini, da bi Cengića gdje desili i ovi ne mogoše. Kad nije uspio pokušaj s harambašama, jer je Smailaga uviek išao s velikom pratnjom, onda vladika nagovori drobnjačke glavare, da ubiju Smailagu kad dode u Drobnjak. Zavjerenici su utvrdžli program rada oko Smailagina ubojstva. Đoki Maloviću stavljeno je u dužnost, da vještim pismom domami Smailagu u Drobnjak. U svome pismu Malović je osobito izticao Smailagi, da mu se raja buni, ne će da plaća harač i da se pronose glasovi, da Smailaga ne smije među Drobnjake od onoga vremena, odkada je posmicao Petroviće na Grahovu (1836. godine); nadalje mu preporučuje, da dode u Drobnjake najviše s tri stotine ljudi, više od tri stotine neka ne vodi, jer bi se Drobnjaci mogli poplašiti. Smailaga je dobio pismo Đoke Malovića. Najviše ga je u duši boljelo, što njega, Smailagu, slavnog junaka, smarraju kukavicom. Javio je Maloviću, da će doći u Drobnjake i da će sve umiriti. Smailaga je sa sobom poveo oko dvie stotine Ijudi, a kad se sastao s Nikšićanima i Ahmetom Baukom, onda je moglo biti svega oko tri stotine i petdeset ljudi.Sudionik kod Smailagine pogibije, Mujaga Tanović (umro 1901. godine u 87. godini života), rekao je o Smailaginoj pratnji: Smailaga je pošao s nešto više od dvjesta Gačana i Rudinjana, a kad su se združili s Nikšićanima u Drobnjaku, onda je ukupno bilo između tri do četiri stotine ljudi. Prema izkazima preživjelih, kod Smailagine pogibije (oni su najbolje mogli znati s kolikom je pratnjom išao Smailaga u Drobnjak) vidi se takoder, da je sa Smailagom bilo oko tri stotine i petdeset ljudi, a druga izkazivanja, koja kažu da je sa Smailagom bilo pet stotina drugova, po svoj prilici nisu točna. Dok se Smailaga spremao na Drobnjake (o tome je obaviesrio Đoku Malovića) dotle su Moračani i Drobnjaci kupili vojsku. Smailaga Cengić s pratnjom krene iz Gacka u drugoj polovici mjeseca rujna 1840. godine, po svoj prilici posljednjih dana mjeseca rujna. Po Novičinu životopisu, Smailaga prvi dan dode u pivski manastir, drugi dan na Bezuje kod kule Gagovića Petra. Trećeg dana s Bezuja krene preko planine Dragalja, ikoja dieli Pivu od Drobnjaka. Smailaga side s pratnjom u selo Duži, gdje je knez Đoko izišao pred njega. Tu je Smailagu pohodio i Šujo Karadžić. Poslije podne Smailaga prede sa sela Duži u selo Pošćenje; oko jezera na livadama razapnu šatore i nalože vatru. Cim je Novica doznao za Smailagin dolazak, odmah krene Smailagi na Pošćenje i nagovori ga, da s pratnjom ode na Mljetičak, gdje će mu i harač donieti. Novici Ceroviću pošlo je za rukom, da Smailagu zavuče što više i što dublje u Drobnjak i do kraja samog Drobnjaka. a što bliže Morači, kako bi ga što prije i zgodnije mogao napasti moračkodrobnjačka vojska (između 600 i 800 ljudi). Smailaga je dao Novici rieč, da će doći na Mljetičak. Tu se Smailaga liuto prevario, ali Smailaga nije mogao pogaziti svoju zadanu rieč. On je otišao na Mljetičak, iako je podpuno sigurno znao, da mu se tu priprema pogibija. Smailaga nije mogao natrag. već samo napried, pa makar ga to stajalo i glave. 4. listopada 1840. godine oko podne Smailaga stigne na Mljetičak. Ravni Mljetičak je mala uzvisina, koja se pruža izpod šumovite Ivice planine sa sjeverne strane, a prema jugu i jugozapadu prema Šavniku je otvoren, nezaštićen i bez šume, Mljetičak je obrastao šumom, najviše ima bukve (Bukova gora). — Smailagin šator i logorište bilo je smješteno na otvorenoj ledini na starom putu, koji vodi iz Šavnika u Bukovicu i Zabljak. Vrieme je odmicalo, ponoć je prošla, a crnogorska vojska ne dolazi. A bez nje ne bi mogli ništa ni biti. Zabrinuo se Šujo Karadžić i Novica Cerović, pa su poslali izvidnicu. Moračka vojska vodio je vojvoda Minja Radović sastala se s Novicom Cerovićem i Drobnjacima i počela se bržim tempom primicati Mljetičku. Viećali su u gustoj šumi Ivice planine, iznad Mljetička. Novica Cerović i ostali Cerovići htjeli su da se napadai izvrši drugi dan, jer je počela zora svitati. Ali Šujo Karadžić, harambaša Petar Kršikapa i Filip Zugić nisu na to htjeli pristati. Ova posljednja trojica udare s Drobnjacima na Smailagin logor. Kad su to vidjeli Moračani i Cerovići, onda i oni postiđeni moradoše udariti na Smailaginu pratnju. U osvit rane ore 5. listopada 1840. godine moračkodrobnjačka vojska najprije izpali plotun pušaka na Smailagin šator i logor: Namah puče trista dževerdara Na agina bijela čadora Na kuršumim čador raznieše Pod čadorom aga Smailaga On ležaše, sanak boravljaše. Nakon toga vojsika se počne približavati pospanim Hercegovcima. Crnogorski prvi plotun probudio je i silno uzbudio Hercegovce. Hercegovci su se čisto zbunili, pa su počeli uzjahivati na povezane konje, a ni jedne puške nisu izturili, već su samo gledali kuda će koji što prije pobjeći. Tu nije bilo nikoga od nas — kako je pričao Mujaga Tanović 1901. godine, sudionik kod toga boja da ili čovjek ili konj nije bio ranjen. Po nagovoru i pod pritiskom svoje najbliže okoline, Smailaga je okrenuo uz kosu glavicu i za sobom ostavio razbojište. I već je bio odmakao i spasio svoj život. Ali baš u tom času zaviče i zaplače ostavljeni hodža Mušović pod Smailaginim čadorom: »Smailaga, stid te i sram bilo, zar pobježe i ostavi nas?!« Te hodžine (kadijine) rieči duboko su djelovale na Smailagu. Znao je, ako se vrati, da će poginuti, a ako se ne vrati, ostat će na njemu sramotni kukavički biljeg. U njemu se borio razum i ponos, i nadvladao je ponos junaka i viteza. Smailaga se siloni odvoji i iztrgne od svoje okoline, vrati konja neku mršavu samaricu i s golom sabljom pojuri prema. crnogorskoj vojsci: To kazuju i pričaju ljudi, Da doista pobjeći mogaše, Al ne može Turčin od junaštva Pa on natrag uzvrati vrančića A poteže sablju okovanu. ili: vrati svoga konja od mejdana Pa u vojsku konja nagonio. Dočekao ga je plotun puščanih zrna. Pogoden plotunom Smailaga se mrtav svalio s konja na zemlju. Mrtvom Smailagi prisikočio je Mirko Aleksić, odsjekao mu glavu i strpao je u svoje čakšire. O pogibiji Smailage Cengića stoji u zapisniku Moračkog manastira: »1840. godine 23. septembra bi pogibija Smailage Cengića u Drobnjacima i s njim (pogibe) 75 aga i begova hercegovačkih«. Po ovome je jasno da je samo jedna petina Hercegovaca izginula (76 od 350), a četiri petine ih je umaklo krvavom pokolju (275.). Moračani i Drobnjaci zgulili su s mrtva Smailage njegovo oružje i haljine. Od oružja skinuli su: štuc, dvie maJe puške i sablju, od haljina i nakita: zlatnu ječermu i sat.Uhvatili su i oha Smailagina konja, Brnjaša i Labuda. To su sve ponieli cetinjskom vladici i on je sve primio osim sata. Kad je vladika saznao za Smailaginu smrt,kaže Novica Cerović, nije znao što da radi od radosti. Vladika je liepo primio glavare i dobro ih darovao (Sujo Karadžić, Novica Cerović, Mirko Aleksić i dr.). Njegoš je sa čitavom svitom dočekao Smailagine ubojice. Primajući iz Aleksićeve ruke Smailaginu glavu, vladika je bio sretan, što je dočekao, da mu se pokloni bar mrtva Smailagina glava. Smailagina šešana (duga puška) ostala je kod uskočkog harambaše Petra Kršikape. Kad mu je vladika zatražio, on je odgovorio: »Kaluderu ne treba puška, treba junaku da s njom bije dušmanina srbskoga imena, a ako ti baš treba puška, eto ti po Bosni i Hercegovini dosta aga i begova, pa idi skidaj, ako ti basta!« Nakon takvog odgovora vladika naredi Novici Ceroviću, te on pošalje Ijude da dovedu Kršikapu. Izaslanici vladičini prevare Kršikapu i svežu njega i njegova sestrića. Po nagovoru Novičinu vladika naredi da se obojica ubiju u Petrovu Selu, što je i učinjeno. Tako je eto, radi Smailagine šešane. na vjeri ubijen po naredbi vladičinoj čuveni junak i uskočki harambaša Petar Kršikapa (»Naše Doba« br. 37. od 11. V. 1894.). Mjesec dana nakon Smailagine smrti Hercegovci skupe veliku vojsku i udare na Drobnjake, kojima dode u pomoć i brdska vojska. 7. studenoga 1840. godine sukobiše se obje vojske pod Borovom Glavom. Hercegovci su sve popalili, posjekli i pobili oko 100 Drobnjaka i Brđana, čijim su glavama okitili još svježi Smailagin grob. Smailaga Čengić je kao veliki vitez stajao prije više od stotinu godina na braniku iztočnog diela Hercegovačke Hrvatske a protiv srbskih pljačkaša i bandita iz Crne Gore. I junački je poginuo prije 102 godine braneći životna prava Hercegovačke Hrvatske.