MEHMEDPAŠA SOKOLOVIĆ VISOKI Ni jedna od bosansko-hercegovačkih porodica nije dala osmanlijskoj carevini veći broj državnika i na bojnom polju junaka,kao što ih je dala porodica Sokolovića,starinom iz sela Sokolovića kod Rudog u višegradskom kotaru.Medu članovima te porodice bilo je vrstnih i visokih državnika, koji su se svojim djelima dizali visoko iznad svoje okolice i koji su uz jednu dobru skupinu sinova ove grude pribavili svome narodu diljem prostrane osmanlijske carevine počastni pridjevak »ponosni Bošnjak«,ali se medu svima njima veličinom duha i djelovanjem najviše iztače Mehmed-paša Sokolović, osnivač brojnih kulturnih ustanova i poznate kamene ćuprije na Drini u Višegradu. Njegovo vezirsko dostojanstvo, bosanski ponos,mudra i energična državnička i brojna kulturna djela blistaju u osmanlijskoj poviesti.Rođen negdje na osvitku XVI.stoljeća u skromnoj kući seoskih roditelja s krštenim imenom Bajo,tek je mogao navršiti petnaestak godina,kad je carski izaslanik Ješildže Mehmedbeg došao u Bosnu kupiti »adžami oglane«,pa se tako namjerio i na kuću njegovih roditelja.Tad je Bajica sa još 39 svojih vrstnika ostavio zavičaj i uputio se put Edirne. Tamo je prešao na islam,primio ime Mehmed i prešavši u sultanov dvor u Carigrad,uz svoju umnu darovitost i okretnost duha, počeo se penjati s položaja na položaj,dok nakon 35godišnjeg službovanja ne zasjede napokon i na stolicu velikog vezira, odakle je za tri cara,Sulejmana II.,Selima II. i Murata III., punih petnaest godina ustvari vladao osmanlijskom carevinom. O njemu se dr.Safvet beg Bašagič ovako izražava:»Mehmed-paša Sokolović spada u svjetskoj povjesnici u red prvih državnika i diplomata,dok mu u povijesti turskoj nema premca,a u prošlosti naše grude svojom slavom i veličinom može se postaviti o bok jedino Tvrtku Ponosnome.Ako se može Tvrtkovo kraljevanje nazvati zlatnim vijekom u povijesti Bosne i Hercegovine,mislim,da Sokolovićevo vezirovanje slobodno smijem obilježiti srebrenim dobom«.Sokolović je držao ugled moćnoj carevini na zamjernoj visini sve dotle,dok mu nije neki derviš,rodom iz Vučitrna,jednog listopadskog dana 1579.,kad je vezir držao divan,rinuo nož u prsa.Istog dana sa zalazom sunca ugasio se i život Sokolovića.Razlozi ubijstva su tako tajanstveni,da oni ni do danas nisu dovoljno razsvietljeni,i to još uviek ostaje — da se izrazimo riečima Bašagića — bermekijska priča. Sokolovićevu smrt Bašagić pokušava dovesti u vezu s nešto ranijom smrtnom osudom nad razkolnikom Hamzom,koji je,kao derviš,djelovao u Bosni i pozivao sviet jednom posebnom vjerskom učenju.Sokolović je sahranjen u krasnom kamenom turbetu,što mu ga je napravio carsiki neimar Sinan;u carigradskoj četvrti Ejub Ensari.Njegovi izravni potomci i danas žive u Carigradu. Mehmed paša Sokolović koliko je god poznat kao sposoban diplomata i vriedan državnik,isto je toliko velik i znamenit i na čisto kulturnom polju.Častno pošteno je služio narodu dugi niz godina,za to vrieme ubirao velike prihode,a najveći dio od toga dao je opet narodu.Zasada nema točnih podataka o svim njegovim zadušbinama,ali se pouzdano zna,da su mnoge džamije,hamami,karavan saraji, vodovodi i neke druge kulturne ustanove,razasute po Carigradu, Halebu(Alepo),Medini,Edirni, Bečkereku,Sofiji,Beogradu, Višegradu na Drini,i nekim drugim mjestima,njegova djela. Nas ovdje posebno zanimaju njegove gradevine u Bosni.Da ih ukratko spomenemo. 1.Džamija u rodnom mjestu Sokolovićima,pokrivena olovom,a stradala u Karadordevu ustanku 1806.Prema jednom hudžetu višegradskog kadije,upravljenom na bosanskog veziriu Ibrahim Hilmi pašu,ustanici su skinuli s ove džamije i drugih Mehmed-pašinih zadušbina 67 tovara olova i odnieli ga u Srbiju.Ona i danas služi svrsi. 2.Mekteb uz džamiju. 3.Musafirhana(bezplatno putničko konačište)u Sokolovićima od koje su se još podkraj prošlog stoljeća vidjele ruševine. 4.Imare(bezplatna sirotinjska i putnička kuhinja)u Sokolovićima ili Višegradu.Gradio ga je dvorski nadarhitekt Mimar Sinan. 5.Vodovod u istom selu.Njegovih ostataka i danas ima,po kojima se vidi,da je to bilo riedko tehničko djelo u gradevinarstvu ove vrste. 6.Karavan saraj.Stajao je u blizini desnog kraja mosta na Drini,ondje,gdje danas stoji zgrada družtvenog doma.Bio je po izradi poput današnjeg Morića hana u Sarajevu,samo,dakako, mnogo prostraniji.Turski putopisac Evlija Čelebija donosi o njemu bajoslovne podatke: iztiče,da je velik kao kakva tvrdava i da u nj može stati 10.000 konja,deva i mazgi. Sagraden je prije 1566.,kako se to vidi iz jedne izprave sarajevskog kadije iz te godine. Cio je zidan od kamena,pa se u narodu obično zvao »Kameniti han«.Zapaljen je i porušen 1914. Kasnije je njegov material upotriebljen za gradnju današnjeg družtvenog doma. 7.Hamam.Podignut je nešto poniže karavansaraja s donje strane mosta.Još mu se razabiru temelji pod površinom zemlje i kanal, ikojim je odtjecala voda u Drinu.Za njeg je napravljen i poseban vodovod s vrela Grozničavice,koji je bio dug više od kilometra.Bit će,da je hamam propao 1806.,kad su srbski ustanici zapalili Višegrad. 8.Više česama u Višegradu,koje je obskrbljivao vodom isti vodovod, koji i hamam. 9.Dobar broj dućana u višegradskoj čaršiji koji su propali u požaru 1806. 10.Ćuprija na Drini,najveća i najveličanstvenija Sokolovićeva zadušbina u Bosni,koja i danas stoji uzpravno i ukazuje na slavu i veličinu svog osnivača. Sokolović je imao i svoj saraj u Višegradu ili Sokolovićima,koji je pravio takoder Mimar Sinan, ali on nije spadao u njegove zadušbine.Osim karavansaraja, hamama i dućana šta je još Sokolović ostavio za uzdržavanje zadušbina u Višegradu i Sokolovićima ne zna se,jer se vakufnama,bar u Bosni, nije sačuvala. 2.ARHITEKTONSKE OSOBINE SOKOLOVIĆEVA MOSTA Medu monumentalnim gradevinama što nam ih ostaviše Osmanlije, po visini arhitektonske vriednosti spadaju u prvi red mostovi ili ćuprije,a medu njima su opet najznamenitiji Stari most u Mostaru, sagraden 1566 i Sokolovićev na Drini u Višegradu.Ako se Stari most u Mostaru odlikuje solidnošću izrade i masivnošću tehnike,i ako ovdje na gledatelja djeluje elegancija luka i milina izgleda,u Sokolovićeva mosta sve je to jače i snažnije izraženo, te se slobodno može označiti najveličanstvenijim djelom orientalne arhitekture u Bosni i Hercegovini.I pored velebnosti ovog mosta,koja se osjeća u ovom kraju,tu na promatrača ne djeiuje tehnička tegoba i u njegovoj arhitektonskoj cjelini, koju resi smirenost geometrijskih linija i klasična jednostavnost,došla je do snažnog izražaja ona uzorita iztočnjačka arhitektonska tradicija,koja i pored starosti sveudilj ostaje svježa i vazda djeluje monumentalno. Arhitektonsku cjelinu Sokolovićeva mosta sačinjavaju: glavni dio,koji je presvodio na tom mjestu brzu Drinu s jedanaest kamenih lukova,i sporedni,kameni silaz podzid, koji gotovo u pravom kutu zaokreće nizvodno i polagano se spušta niz lievu stranu Drine sve do preko potoka Osojniće. Ovaj drugi dio,kao razlika od ostalih gradevina ove vrsti, napravljen je stoga,što se neposredno pred samim glavnim dielom mosta,na lievoj strani, izbočila kamena hrid,pa je put s mosta morao naglo skrenuti na desnu stranu.Očito je ovome podzidu graditelj dao još jednu funkciju,ito tu,da pri čestom bujanju Drine pojačava čvrstoću mosta.Pod ovim kamenim silazom napravljena su četiri kamena okna,od kojih je jedno,poveće (razpon 4.50 m),pri samom uglu mosta,a ostala tri,mnogo manja, stoje skoro pri kraju silaza.Od ovih posljednjih dva su još krajem prošlog stoljeća zarasla u piesak,dok kroz treće i danas protiče Osojnica i salieža se podno njega u Drinu.Glavnu konstrukciju mosta nosi deset velikih i čvrstih kamenih pilera,čvrsto utemeljenih u koritu rieke,čija je dužina, okrenuta nizvodno,5,20 i sirina 4,50 m.S donje, nizvodne strane zaobljeni su u obliku polukružnog monokuta,dok stub na suprotnoj strani u vidu oštrog kuta,da se riečni valovi mogu lakše razbijati,ito samo do polovice stuba,a u gornjoj polovici se dvie plohe,nakon jednog jače izraženog brida, sužuju i čine vertikalno presječenu polovicu piramide,od koje se dvie prednje osnovice podudaraju s gornjim bridovima donjeg šiljastog diela pilera. Nad ovim stubovima počiva jedanaest snažnih,neobično prostranih,solidno gradenih i turskoj arhitekturi svojstvenih šiljastih lukova,nejednake veličine.Razpon im se kreće točno izmedu 5,20 i 14,79 m. (Vidi presjek i tlocrt!). Najveći je onaj pod samom sredinom mosta(šesti s dnesne strane Drine),koji čini polovinu razpona čitavog Starog mosta u Mostaru,a najmanji prvi do desne obale rieke.Kroz deset ih pri normalnoj visini vode uviek protiče Drina,dok je jedanaesto, prvo s desne obale,uzdifinuto na podzid višegradske čaršije,gđje su nekada Višegradani sadili zelen.Da ne bi tegobno djelovao masiv mosta,u gornjem dielu svakog stuba,i s uzvodne i nizvodne strane,izmedu svaka dva okna,a s obje strane piramide lakše je izdubljen kameni prostor u vidu prozora sa šiljastim lukovima,savijenim prema gore.Uz ove duboreze još u masiv mosta blaže uvučeni bridovi okana daju mostu još elegantniji izgled. UZDUŽNI PRESIEK I TLOCRT SOKOLOVIĆEVA MOSTA Sve dosadašnje prostorne mjere Sokolovićeva mosta,zabilježene u našoj i stranoj literaturi,ne odgovaraju stvarnoj veličini. Prema stručnom mjerenju,koje je u jesen 1939.izvršila gda ing. Koviljka Grdić,tadanji tehnički pristav Drinske banovine,kojoj za te podatke dugujem osobitu zahvalnost,dužina glavnog diela mosta iznosi točno 179,43 m. Kameni silaz,koji je u dužini od 22,50 m ograden kamenim zidom, uzevši zaokruženu brojku,dug je 120 m,i tako ukupna dužina mosta,kako narod kaže,»od nišana do nišana« iznosi punih 300 metara.Put preko glavnog diela mosta,čija je širina 6 m,prema sredini je lakše uzdignut (25,6%)kao i svi turski mostovi, i s obje strane oivičen do 1 m visokim i 60 cm debelim kamenim zidom,koji potječe iza 1896. godine.Ukupna širina mosta, zajedno s ogradom,iznosi 7,20 metara.Visina mosta,na sredini glavnog diela,pri normalnoj visini vode,iznosi 13,80 metara. Ovaj dio gradevine urešen je s dva kamena nasuprotna izduženja, poput dva balkona.U izduženju prema izvoru rieke je visoki kameni portal,kakvih nalazimo i kod nekih drugih turskih mostova,sastavljen od većih ploča,a na dvjema su kronogrami o gradnji mosta.Počiva sasvim izvan uzvodnog brida mosta na kamenom kapitelu,ukrašenom s prema dolje suženim sistemom stalaktita.U drugom izduženju, zvanom sofa,uzdignutom iznad puta 0,50,dugom 5,50 i širokom 3,50 m,poredana su naokolo tri kamena sjedala za odmararije prolaznika.Povrh obadva ova izduženja nekad je stajala ku1a — kućica od hrastova drveta sa spratom,od koje je dio sjevernog zida činio portal s nadpisima. Tu je kulu narod zvao kapijom, jer su s obadvije njene strane stajala velika i težka vrata, koja su se preko noći zatvarala i priečila prelaz preko mosta. Tu je stajala vojnička straža i carinski službenici,tu se vodio nadzor nad putnicima i robom.Na spratu se držala »džebhana« i oružje,a naokolo su bile prorezane puškarnice i mazgale, kroz koje su bili promoljeni mali topovi,zvani šibe,za sprječavanje prielaza preko mosta.Tako je to bilo sve do 1886.,kada je ova kula,sasvim trošna,zavazda ukinuta.»Dobro učiniše,što ukloniše tu kućicu, koja nimalo nije ukrašavala ovu liepu staru gradevinu«piše Kosta Hormann u jednom svom članku o Sokolovićevu mostu.Mjesto nje danas stoje tek kamene klupe s portalom na suprotnoj strani,i tako most sada puno bolje izgleda.Gradevinska tehnika ovih izduženja kazuje nam,da kule nad njima nije odvazda bilo.Oni nisu gradeni da posluže bilo na koji način kuli,već čine podpuno samostalan ukrasni arhitektonski detalj Sokolovićeva mosta. Drvena kula podignuta je mnogo kasnije,u doba,kada se nije pazilo na ljepotu mosta,nego samo na potrebu.Po svoj prilici početkom prošlog stoljeća,u doba prvog srbskog ustanka kada je ona,što se sigurno zna,imala vrlo veliki strategijski značaj, o čemu ćemo na drugom mjestu posebno govoriti.Čitav most zidan je posebnim kamenom tesanikom — sedrom,koja se lako da tesati,dobavljenom iz današnjeg mjesta Banje,5 km nizvodno s desnu obalu Drine, gdje se i danas ona vadi. Tesanik kamen nije stavljan samo u vanjskoj strani mosta,već i u čitavoj unutrašnjosti,na cieloj dužini gradevine.Ovako izraden i slozen Kamen osim kreča u obilnoj mjeri veže i ogromna količina željeznih spojnica, kojim su svi kamenovi medusobno spojeni.To su do 20 cm dugi, četvrtasti i deblji komadi željeza,na oba kraja izrazitije zadebljani,tako,kad su se ukopali preko sastava dvaju kamenova,da su ih čvrsto držali. Otud je i razumljiva čvrstoća ovog mosta,koji je stoljećima odolievao nasrtajima biesne Drine.Osim željeza,u most je utrošena i velika količina olova,kojim su se u kamenju utvrdivale željezne spojnice, a ono je naročito mnogo utrošeno u temeljima stubova,pri čijoj je izgradnji trebalo prebroditi najteže terenske probleme o ovome mostu strucnjački sud veli i ovo:»Gradnja mosta na Drini izvedena je tako vješto,tako čvrsto,da se i današnji stručnjaci pred tim zapanjuju. To tim prije,kada se ima na umu, da u ondašnje doba nije bilo tehničkih pomagala,koja nam danas olakšavaju izvadanje i najvećih gradevina«.Sama arhitektonika Sokolovićeva mosta kazuje nam,da je na njemu radila umjetnička ruka prvoga reda, koja je imala neobično razvijen smisao u odabiranju skladnih srazmjera i rješavanja prostornosti i mase.I kad ne bi imali pred sobom pouzdan podatak,ipak bi se moglo zaključiti,da je to djelo glasovitog osmanlijskog giaditelja Mimara Sinana, dvorskog nadarhitekta sultana Sulejmana Kanunije.Srećom,za to imamo i pouzdan pisani dokaz u njegovu djelu »Tezkeretul-Ebniye«,iz kojeg se vidi,da ga je gradio ovaj veliki graditelj. 3.NADPISI NA SOKOLOVIČEVU MOSTU U kamenom portalu na sredini mosta do skoro su stajale ugradene dvie povelike kamene ploče,jedna izpod druge,s vrlo kompliciranim tarihima — pjesničkim kronogramima na turskom jeziku.Obadva ova nadpisa s prievodom objelodanio je prvi u našoj literaturi Kosta Hormann u spomenutom članku o višegradskoj ćupriji u Glasniku zemaljskog muzeja za 1889. godinu.Ali su još tada neka mjesta na pločama bila izlizana ili okrnjena, pa Hormann nije ni mogao donieti podpun tekst nadpisa.No,na temelju kasnijih iztraživanja i drugih pomagjala ipak je uspjelo rekonstruirati čitav tekst u obadva nadpisa. Donji,stariji nadpis izpisan je pismom talžik u 18 stihova na kamenoj ploči veličine 85x60cm. Potječe iz godine 979.po Hidžri, t.j.1571.po I.,a to je godina, kada se dovršila gradnja Sokolovićeva mosta,kako se to iztiče i u samom tekstu nadpisa. Iako je u donjem lievom uglu okrnjen,a u gornjem lievom clielu su još godine 1889. bile izlizane neke rieči,s velikim trudom pročitao ga je 1906. marljivi naš kulturni trubenik, inače odličan poznavalac finesa turskog jezika rahmetli Muhamed Enveri ef. Kadić,pa ga,pišući o Mehmed paši Sokoloviću, i objelodanio u II.godištu Gajretova kalendara za 1907. godinu.Odatle i prenosim tekst ovog nadpisa: Tekst u prievodu glasi:Mehmed paša,Asaf(svog)vremena.Čijom je uzvišenom osobom obasjan sviet, Potrošio je svoj imetak u dobro radi Boga.Neka nitko ne kaže za imetak,koji se troši u dobro,da je razsipanje.Za života je utrošio zlato i srebro u zadušbine.Znao je,da su (ovakvi) spomenici svakome najbolje potomstvo.Na rieci Drini u Bosni napravio je veličanstven most, Preko te rieke od svodova sastavio je red.Na ovakvoj rieci,dubokoj i jaka toka Predšasnici ne mogoše ništa podići.Božijom pomoću uzvišeni paša učinio je,da se njegovo ime spominje s poštovanjem i blagodarnošću.Podigao je most, kojem na svietu nema premca. Nemoj reći,da je upropašten imetak koji se troši u ovakvo djelo.Nadam se od uzvišenog Boga,da će njemu,osnivaču,dani prolaziti u sreći i da u životu nikad ne će vidjeti tugu. Nihadi,koji je vidio dovršetak, reče mu kronogram:»Neka Bog blagoslovi zapanjujući,veliki i najljepši most!«Godina 979. (1571.) Kad se po »ebdžed-hesabu«sabere brojčana vriednost slova u posljednjem stihu turskog teksta,dobije se zbir 979.,a to je hidžretska godina dovršetka mosta,kako su Osmanlije obično datirali javne gradevine,ali je ta godina ovdje,mimo običaj, zabilježena i brojkama.Ovdje smo prenieli podpuni tekst iz spomenute Kadićeve radnje, izuzevši tri izmjene koje sam napravio u dva posljednja stiha. U predposljednjem sam rieč izpravio u (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) a ime (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) izpravio u što ću obrazložiti kasnije,dok sam u posljednjem stihu rieči (NAPOMENA tekst nije moguće opisati)upisao punijim oblikom sa za ovu posljednju izmjenu imao sam podlogu u putopisu Evlija Čelebije,a još bolju u tom,što ovaj posljednji stih,u kojem je izražen datum, samo s punijim pisanjem ovih rieči(NAPOMENA tekst nije moguće opisati)da je godinu 979.,koja je,eto,i brojkama zabilježena. Gornji,mladi nadpis potječe iz godine 985.(1577.)a izpisan je u tri reda sa po četiri stiha. Djelomično je bio izlizan i krnjav još 1889.,pa ga Hormann nije mogao ni donieti čitava. Osim toga na nekim mjestima tekst je pročitan krivo i nije citiran pravim redom.Umjesto,da se pojedini stihovi u dvanaest kartuša čitaju vodoravno po četiri,Hormann ih je publicirao tako,kao da ih treba čitati okomito po tri.Godine 1914. nadpis je još više oštećen,i više se nije mogao ni približno pročitati.Godine 1928. ploče su s nadpisom prenesene u sarajevski Zemaljski muzej,gdje se i danas nalaze. Godine 1908., dok je nadpis bio prilično sačuvan,tadanji kustos Zemaljskog muzeja dr. Karlo Patsch napravio je otisak u papiru s ovog nadpisa,a nešto kasnije je i muzejski crtač, akademski slikar Germ izradio veoma precizan crtež u bojama toga nadpisa.I kad je godine 1928.Oblastni odbor Sarajevske oblasti dotirao 4000 dinara za obnovu ovog nadpisa,i taj rad povjerio Zemaljskom muzeju,gg. direktor muzeja Vladislav Skarić,kustos Derviš M. Korkut i muzejski crtač Germ pristupili su poslu,i na temelju jednog starog priepisa ovog nadpisa u rukopisnoj zbirci rahmetli Kadića,a uz pomoć spomenuta dva snimka i očuvane izvorne dielove nadpisa uspjeli rekonstruirati tekst ovog nadpisa.Čak je i s kaligrafske strane postignuta istovjetnost s izvornikom, pa je sve to opisao,uz donešeni tekst nadpisa.Derviš M. Korkut u radnji »Obnova nadpisa na Sokolovića niostu u Višegradu« u Glasniku zemaljskog muzeja za 1929.godinu.Nastojeći da se što više približim originalnom tekstu,pri iztraživanju što točnijeg teksta nadpisa za ovu radnju osim spomenute Korkutove radnje imao sam pri ruci i originalnu Kadićevu zbirku, kojom se služio i D. M. Korkut, a i tri komada ploče s jednim ditlom originalnog nadpisa.Taj tekst glasi ovako:Nadpis u prievodu Derviša M. Korkuta glasi:U eri vladara svieta Muradhana,sina Selimova, Preuzvišeni dobrotvor Muhamed paša,koji je trojici vladara odano bio vezir,učini najveću divnu zadušbinu,nek mu je Gospodar(Bog)u dobro upiše (ubroji)!U čistoj nakani sagradi svojim milostnim(poduzetnim) pogledom golem most preko rieke Drine.Izrada mu je bila tako liepa da onaj,tko ga vidi,misli (drži),da je (stoji)jedno zrno bisera u vodi(na rieci),a nebeski svod da mu je školjka. Bože,daj, da zgrada njegova sjaja(dostojanstva)i njegova života bude čvrsta(tvrda)Podaj mu,Gospodaru Bože,šta želi na ovom i na onom svietu!Nihadi mu kaza tarih (kronogram,datum) neka ga blagosilje,tko ga vidi (pročita).Muhamed paša načini ovaj most preko vode (rieke) 985.(godine) po Hidžri,t.j. 1577.po I.)U ovome nadpisu brojčana vriednost pojedinih slova u posljednjem stihu na turskom jeziku daje zbir 985, oznaku hidžretske godine kad je tarih pisan,ali je i ovdje ta godina zabilježena i brojkama. Sprovodeći izmjene,osim u rieči koje je pri obnovi nadpisa učinio Derviš M.Korkut u priepisu nadpisa iz Kadićeve rukopisne bilježnice,ja sam u tekstu nadpisa koji je ovdje donešen,napravio izmjene još na šest mjesta,kao odstupanja od Korkutova teksta,ito: U 8.stihu pisao sam rieč(NAPOMENA tekst nije moguće opisati)iz Korkutova teksta bez(NAPOMENA tekst nije moguće opisati) iza (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) jer toga slova nema u Kadićevoj bilježnici. U 9. stihu stavio sam dvie točke izpod (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) kod rieči(NAPOMENA tekst nije moguće opisati) koje se posve jasno vide na ploči s originalnim nadpisom.U 10.stihu pisao (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) mjesto (NAPOMENA tekst nije moguće opisati),jer tako stoji kako u Kadićevoj bilježnici,tako i na ploči. U 12. stihu na podlozi Kadićeva teksta pisao sam mjesto (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) i Korkut napominje u bilježci izpod teksta da tu rieč tako treba pisati.Iza ovog, posljednjeg stiha kod oznake godine u brojakama stavio sam rieč (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) iz Kadićeve bilježnice, koje nema u Korkutovu tekstu. Najvažnija izmjena učinjena je u 11. stihu. Ovdje je Korkut ime sastavljača nadpisa iz Kadićeva teksta izpravio (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) (Nihadi), sasvim izpravno obrazloživši, da se ovo ime u prvom obliku ne može dati ljudima, i da to ime može glasiti samo (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) Nihadi)što je na temelju drugih starih rukopisa kasnije potvrdio i merhum Hadži Mehmed Handžić u jednom posebnom članku o ovom piscu.Tako je učinjeno i u obadva teksta nadpisa koji su ovdje donešeni.I kad je posve sigurno da ime sastavljača kronograma u obadva nadpisa glasi samo (NAPOMENA tekst nije moguće opisati)(Nihadi)onda je isto tako sigurno i to,da rieči izpred ovog imena,u prvom nadpisu(NAPOMENA tekst nije moguće opisati) a u drugom (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) ne mogu tako glasiti, jer bi se u tom slučaju pokvario srok i bilo bi više slogova u stihu.Iztičući ovu činjenicu kod mladeg nadpisa,Korkut je ovdje rieč popravio u starom pravopisu takoder akuzativni oblik ove rieči,primjenjujući analogiju u rieči (NAPOMENA tekst nije moguće opisati) u 5. stihu.Ali ovakva izmjena,čini nam se,nije izpravna i podaleko je od izvornog oblika ove rieči. Da je u nadpisima na kamenim pločama zaista pisalo,sigurno ne bi mogli nasjesti na istu pogrješku kod prve rieći Hormann i prepisivač nadpisa u Kadićevoj zbirci,a kod druge uz ovu dvojicu još i Evlija Čelebija, pa čitati i pisati ove rieči kao.Nemoguće je i to,da trojica čitatelja iz tri različita vremena tako jednostavno od na kraju rieči izkomhiniraju (NAPOMENA tekst nije moguće opisati).Držim,da su te rieči mogle glasiti samo što sam proveo i u tekstovima,a to pored iztaknute dvie činjenice obrazlažem i time,što su spomenuti čitatelji u konglomeratu točaka i kaligrafskih ukrasa u nadpisu jednostavno u mislima prenieli točku sa početnog slova o u rieči(NAPOMENA tekst nije moguće opisati) ortografskom pogledu izmedu prva dva slova ove rieči, odbacimo li točku, skoro se i ne primjećuje razlika na u predhodnoj rieči,i tako pogrješno čitali ove rieči kao (NAPOMENA tekst nije moguće opisati).Ovakvu izmjenu podkrepljuje stav merhum Hadži Mehmeda Handžića,kad i on u spomenutom članku kod mladeg nadpisa piše mjesto oni je prilikom nastao ovaj drugi nadpis na Sokolovićevu mostu, iz godine 1577.,vrlo se težko dosjetiti.Moglo bi se misliti da on označuje vrieme dovršetka mosta,kako to čak piše i Evlija Čelebija,da nam to ne pobija stariji nadpis,u kojem Nihadija veli, da je tada vidio dogotovljenu gradevinu. 4.POZNATIJI POPRAVCI MOSTA Najstariji poznati veći popravak Sokolovićeva mosta je onaj,koji spominje Evlija Čelebija u svom putopisu na prolazku kroz Višegrad 1664.godine.Diveći se izradi mosta i napominjući,da se začudi i izgubi svaki onaj koji vidi ovu ćupriju od graditelja i gradevinarstvu vještih ljudi, napominje,da je jedan put nadošla Drina,i da je razbila jedno okno mosta,koje je uprava Mehmed pašina vakufa ponovno napravila i za to potrošila 77.000 groša.Da li je i kasnije bilo kakvog popravljanja ovog mosta,sve do 1875.,zasada nije poznato.Samo se zna,da je te godine dovršen znatniji popravak stubova i kule na mostu.Za taj popravak radnu snagu dao je narod,a ostali trošak snosila je državna blagajna u Carigradu.Za popravak je odobreno 193.748 groša.Radnje i pripreme za ovaj popravak počele su još 1867. godine.U jednoni dopisu iz te godine,upućenom na bosanski vilajet,tadanji višegradski kajmekam Ismail Hakija saopćuje, da su u Višegrad stigli vilajetski tehnički stručnjak Linardić i tajni redarstvenik Muradefendija i traži,da se za popravak sve zgotovi i pruži potrebna pomoć od vlade. Posebno napominje,da su spomenuta dvojica dovršili »santrače« za popravak ćuprije, i otišli put Sarajeva.Za poviest Sokolovićeva mosta i dokaz njegove nevjerovatne jakosti od osobitog je značaja ona po zlu naročito poznata nabujalost rieke Drine u jesen 1896.godine,kada sva mjesta uz korito Drine i Lima, počevši od Foče i Priboja do Bjeljine u Posavini,doživješe veliku katastrofu,a višegradska ćuprija najviše izkušenje čvrstoće i stabilnosti. Još podkraj listopada te godine navalile su silne kiše u iztočnoj Bosni, a 9. i 10. studenog bio je takav poplav, koji se do tada nije zapamtio. Svi pritoci Drine, naročito Lim, oboriše se poput divljih slapova i sbrisaše sva naselja u svojoj blizini.Drina i Rrzav u Višegradu počeše rasti 8. studenog,a idućeg dana voda se naglo podigla.U 10 sati navečer voda je izašla daleko iz korita i počela tjerati stanovničtvo iz kuća,čak i izvan grada.Još u 8 sati navečer toga dana onemogućen je promet preko mosta na Rzavu na drugoj strani grada, a na jedan sat prije pola noći nestade i tog mosta.Tada je Drina postigla vrhunac bjesnila. Iznad normale uzdigla se punih 15,40 metara,zaplavila gotovo cieli grad i tako ljevala ćitavu noć. Sokolovićev most čitav je zamaknuo u mutne valove, čak je voda preljevala 1,60 m iznad središnje visine mosta.Tad se pokazala razumljiva bojazan, da će Drina Sokolovićev most podpuno uništiti.No,idućeg dana, 11.studenog ujutro,voda je počela jenjavati i Sokolovićev most na obće čudenjeosta čitav. Tek mu je odnešen korkaluk kamena ograda na čitavoj njegovoj dužini.Početkom ovog vieka bili su temelji Sokolovićeva mosta pod površinom vode prilično podkopani i okrnjeni,pa su godine 1911., zajedno sa stubovima, renovirani i dovedeni u izpravno stanje. Rad oko popravka temelja vršio se pod ronilačkim zvonom. Jedan tlocrt Sokolovićeva mosta, napravljen neposredno pred taj popravak, danas se čuva u tehničkom odsjeku Velike župe Vrhbosna.Sokolovićev most odolievao je češćim burnim vremenima,ali ga nije mimoišla avet prvog svjetskog rata. U rujnu 1914.godine povukla se austrijska vojska iz Višegrada u pravcu Rogatice, i tom prilikom digla u zrak jedan stub Sokolovićeva mosta, da onemogući napredovanje srbske vojske. Pred austrijskom navalom na Višegrad u jesen iduće godine srbska vojska bila je prisiljena povući se natrag u Srbiju, pa je tada i ona iz istih razloga eksplozivom porušila još jedan stub mosta i tako je upropašten treći i četvrti stub od lieve obale i tri luka što su se savijala nad njima.Uskoro su Austrijanci dobavili nekakvu željeznu konstrukciju i njom zakrpili upropašteni dio.Ona je stajala tu i strašno nagrdivala umjetničku cjelinu mosta sve do u jesen 1940.Na godinu prije toga odobrilo je Ministarstvo gradevina bivše Jugoslavije predračun za obnovu ovog diela mosta, i rad je počeo u listopadu 1939.,a uspjehom dovršen u studenom iduće godine. Ono što je glavno temelji stubova,njih dva,bili su tu, samo su bili izpod normalne visine vode,pa ih je trebalo nadozidati,a kod jednog temelja i dodati jedan ugao. U cilju, da se most dovede u podpuno prvobitni izgled, za obnovu upropaštenog diela dobavljen je kamen iz Banje,iz istog majdana, odakle se uzimao material i pri gradnji mosta,pošto se identičnost kamene rudače ustanovila kemijskim putem. Popravak je stajao točno dinara 2,082.929,69, a izvršilo ga je sarajevsko gradevinsko poduzeće Adama Tilla pod službenim nadzorom gde ing.Koviljke Grdić. Tad je Sokolovićev most dobio podpuno prvobitni izgled. Ali, ne prode dugo vremena iza toga, nastupi i drugi svjetski rat i godina 1943.,kada u borbama za Višegrad izmedu njemačke vojske s jedne i četnika s druge strane u mjesecu listopadu ovi drugi dinamitom digoše u zrak jedan luk na istom mjestu, gdje je most upropašten i u prvom svjetskom ratu. 5.PROMETNI ZNAČAJ SOKOLOVIĆEVA MOSTA Na mnogo prije osnutka Sokolovićeva mosta udarao je ovuda poznati put iz centralne Bosne prema iztoku, a Drina se brodila uprav na onom mjestu, gdje danas počiva Sokolovićev most.Ovaj put bit će možda još starorimska cesta,od koje se jedan krak odvajao u današnjoj Rogatici (Aleva?) i vodio na desnu stranu u Goražde i Podrinje.U srednjem vieku pak rabio se kao živahna saobraćajna veza u državini Pavlovića izmedu njegovih gradova Hodidjeda, Pavlovca i Borča na lievoj i tvrdog Dobruna kod Višegrada na desnoj strani Drine. Sve do 1571. godine na ovom putu Drina se u Višegradu prelazila izključivo skelom.Kako je ovaj put bio vrlo važan i znamenit, to je i ova skela na Drini bila veoma znamenita,i po njoj čitav ovaj kraj bijaše poznat. Narodna predaja kaže. da je sultan Selim,kad je pošao osvajati Dobrun,najprije osvojio skelu na Drini, kao važnu prometnu arteriju,i tek onda da je krenuo i osvojio grad Dobrun.Kad su ovaj kraj zaposjeli Osmanlije, ovaj je put,a prema tome i skela rta Drini, zadobio još veću važnost,jer odtada ovuda vodi i čuvena »Stambolska džada«, kojom se odvijao velik promet izmedu Bosne i Iztoka.Ovaj je put naročito olakšan,kad se na mjestu skele na Drini dovršio Sokolovićev most,i odtada ovim, lievim krakom »Stambolske džade« odvija se mnogo veći promet, negoli desnim, koji je vodio iz Mokrog preko Prače, Goražda, Čajniča i Pljevalja u Prijepolje i u Novoj Varoši sastajao se s Iievim.Preko Sokolovićeva mosta išlo se tim radije, što je ovaj put bio i nešto kraći od onog drugog.Danas pak preko ovog mosta vodi dobar kolski drum iz Sarajeva i Rogatice u Višegrad i dalje u Rudo,Uvac i Priboj na Limu i druga mjesta Sandžaka. Jedan krak ovog puta vodi iz Višegrada na iztok u Užice i unutrašnjost Srbije.Do godine 1906.,dok nije izgradena i puštena u promet iztočna željeznica,ovim putem preko Sokolovićeva mosta odvijao se vrlo živahan trgovački i osobni promet izmedu spomenutih mjesta. Izgradnjom pak željezničke pruge, ovaj put i Sokolovićev most izgubili su nekadanju svoju prometnu vriednost i danas služe poglavito u lokalnom kolskom i pješačkom prometu.Sokolovićev most imao je osobito znamenje u vojničkom pogledu u doba rata, tim prije,što je stajao na granici Bosne i Srbije.Taj se značaj naročito izpoljio u doba Karadordeva ustanka (1804.—1813.),kada su,srbski ustanici nekoliko puta jurišali na Višegrad,još više na most,kako bi preko njega dobili izravnu i dobru vezu s istovjernom braćom u Bosni,a i zaustavili transport vojske i ratnih potrebština iz Bosne u Srbiju.Odtud je Sokolićev most u obadva protivnička tabora s punim pravom smatran ključem Bosne. Zato ga je kroz ćitavo vrieme ustanka u Srbiji harno ćuvala jaka posada bosanske vojske. Početkom 1806.čuvao je ovaj most i Višegrad od ustanika zvornički mutesarif Mehmedpaša s bezima i spahijama sarajevskog okružja33). A kad je on krenuo na Užice, ćehaja bosanskog vezira Ibrahim Rešid bujruldijom od 21. muharema 1221.(10.IV.1806.) odredio je,da 50 vojnika iz prozorskog kotara pod vodstvom tamošnjeg prvaka Dautbega čim prije dodu u Višegrad i da čuvaju most na Drini.I iduće, 1807.godine 23.III.,po zaključku zemaljskog vieća,bosanski vezir Mehmed Husrev paša odprema 110 pandura za čuvanje ćuprije u Višegradu a u drugoj polovici kolovoza iste godine naredeno je vezirskom bujruldijom,da ćupriju na Drini čuva Alijaga Šarić iz Stoca sa 60 svojih vojnika.Kad je u kolovozu 1809.zapovjednik turske vojske u Srbiji Huršid Ahmed paša potisnuo Srbe iz Deligrada,i kad je za njima odredio potjeru,ovi su se povukli do Višegrada, i Kemura piše,da su ih Bošnjaci stiesnili na drinskoj ćupriji,i da je tu bio veliki okršaj.Sve nam ovo kazuje,da nije badava stajala ona kula na mostu i u njoj nekoliko topova,koji su tako često bili potrebni.Uprav nam se čini,da je ona nastala baš u ovo vrieme.Kako ni poslije 1813. nije bilo podpune sigurnosti izmedu Srbije i Bosne,to se Sokolovićev most i na njemu kula i dalje dobro čuvala. Kula je u obranbenom pogledu dobila još veći značaj, kada je godine 1838. napuštena višegradska tvrdava,i ona je odtada s onom, koja je stajala na mostu na Rzavu činila neku vrstu utvrdenja Višegrada. Poznata mi je jedna bujruldija bosanskog vezira Osman Mazhar paše,kojom on 26.zulkadeta 1278.(15. VII. 1860.)izdaje nalog,da se odredi 230 vojnika iz Sarajeva,Visokog i Rogatice za čuvanje ćuprije u Višegradu.Zapovjednikom te posade imenovan je binbaša Sulejmanaga Sočo iz Sarajeva. Kula na mostu nije služila samo u vojničke svrhe.Tu je stajala i dumrukhana carinarnica,gdje se roba carinila.Sačuvao nam se i jedan mjesečni spisak ubrane carine na Sokolovićevu mostu i nekim drugim mjestima kod Višegrada od 17.redžeba 1262. (11. VII. 1846.) godine.Prema tome spisku ubralo se tu carine na alkoholno piće,luk arpadžik i ovce za mjesec dana 3.477 groša. Odatle je dato 379 groša na ime plaće pisarima i segbanima, pa je ostao čist prihod za državu 3.098 groša.Po svoj prilici bit će, da je Sokolović svojom vakufnamom odredio i posebnog čuvara svog mosta, kakav slučaj imamo i kod Starog mosta u Mostaru, ali da se je ikada ubirala tu od prolaznika mostarina (resmi-uburijje),kako to iztiče narodna pjesma,o tome nemamo nikakva sigurna dokaza. 6.SOKOLOVIĆEV MOST U NARODNOJ PREDAJI Velebnost Sokolovićeva mosta,a uz to i hrlovitost »krivc Drine, koja se ne da upraviti« silno je utjecala i na narodnu lžantaziju tako,da je o ovom mostu nastalo više legendi,posebne narodne pjesme,a nije ga izbjegla čak ni narodna poslovica.Jednu naročito vriednu predaju o ovome mostu zabilježio je u Višegradu i objelodanio 1888.u »Bosanskoj Vili« Zaharija Bogdanović.Ta predaja kazuje ovo:Kad je Mehmed paša Sokolović došao u Višegrad gradili ćupriju,najprije je dao napraviti jednu veliku kuću za majstora i radnike ćuprije.Tu su se hranili svi radnici,bez ikakve plaće,pa i poslije dovršetka ćuprije.Tu kuću narod prozva kameniti han.Kad je ta kuća bila gotova,onda je vezir počeo praviti ćupriju,i gradio je sedam godina.Kad ju je dogotovio onda je o svom trošku načinio u svom rodnom mjestu džamiju i crkvu.Poslije njegove smrti crkvu Turci razvališe,te se i danas ona njiva,na kojoj stajaše crkva,zove »Vlahinja«. Po jednu posebnu i odulju pjesmu o zidanju ćuprije u Višegradu zabilježiše u svojim zbirkama narodnih pjesama Bogoljub Petranović i Kosta Hormann. Obadvie ove pjesme obraduju podpuno isti motiv,i po tome im čini inačicu ona poznata narodna pjesma »Zidanje Skadra na Bojani« iz II. knjige Vukovih »Srbskih narodnih pjesama«. Narod je davno zaboravio ime pravog graditelja Sokolovićeva mosta,pa ga je u ovim dvjema pjesmamn gradio neimar Rade, odnosno Mitar iz Hormannove zbirke.Obndvie pjesme vele, da neimar nije mogao sagraditi ćupriju sve dotle, dok nije našao Stoju i Ostoju sestru i brata,i uzidao ih u drinsku ćupriju,i tek se tada ćuprija mogla dovršiti jedna druga narodna predaja kaže,da je Stoja bila trudna,pa kad su je uzidali u ćupriju,sve joj je teklo mlieko iz dojki,u što narod vjeruje,te kad voda ljeti oplića ide pod velika okna i odbija skamenjene sisice,koje izgledaju bjeluškaste boje i za koje narod priča,da se to hvata i kameni mlieko iz Stojinih sisa.U tome narod gleda neki liek i pomoć. Koja žena ne može dojiti diete, onda joj ove Ijuske stavljaju u vodu,koju ona treba popiti, i djetinja će hrana odmah nadoći. Narodno vjerovanje,da se ne može sazidati ćuprija dok se u nju ne sazida živo čeljade,sačuvalo nam se u nekoliko narodnih pjesama, a to vjerovnnje ponegdje živi i dandanas u narodu.Kad se 25. kolovoza 1873. upriličilo svečano postavIjanje kamena temeljea za most na rieci Trebišnjici,pola sata od Trebinja,i na tu svečanost došli mnogi uglednici,izokolni sviet je pozatvnrno i posnkrivno svoju djecu, vjerujući,da se ćuprija ne može podići,što se ne će u njen temelj uzidati diete.Ovaj motiv o uzidivanju čeljadeta u gradevinu vrlo je star i rnzprostranjen.On se nalazi u pričama Bugara,Grka,Arnauta, Rumunja i drugih naroda u Europi.Na tom vjerovanju osnovana je čak i biblijska priča o grndenju babilonske kule.Sve je to siguran ostatak iz starih neznabožačkih vremena, kad se držalo,da zavidni bogovi ne dopuštaju ljudima sagraditi nikakve velike gradevine,a da ih za to ne kazne ili ne traže kakvu žrtvu.I danas narod ponegdje drži obligntnim prinošenje tih žrtava,kako smo to vidjeli u narodnim pjesmama i spomenuli skorašnji stvaran primjer,samo se danas u tom vjerovanju posve zatrla misao o kazni ili žrtvi bogovima, t.j. nnrod više ne zna,zašto u svaku veliku gradevinu treba uzidati čeljade.Sokolovićev most sa svojom poznntom čvrstoćom čak je prešno i u narodnu poslovicu. O njemu su se,koliko znam, sačuvale ove primjenjačice: 1.Ost'o k'o na Drini ćuprija. Neki drže,da je ova primjenjačica nastala poslije one velike nabujalosti Drine 1896.,ali se ona čula i na mnogo prije toga.Mehmed beg Kapetanović Ljubušak zabilježio ju je u svom »Narodnom blagu« uprav na osam godina prije tog povodnja. Možda je ona nastala prilikom koje ranije poplave. 2.Tvrd k'o na Drini ćuprija. 3.Tvrda vjera k'o na Drini ćuprija. 4.»Hajr« je na Drini ćuprija. Ovu izreku donosi Vuk Stefanović Karadžić u svojoj zbirci narodnih poslovica,a njome se, iz zabadanja,u govoru izpravlja onaj,koji na neko pitanje odgovara niečno turskom riečju »hajr« = nije, ne.U ovoj izreci »hajr« znači »dobro djelo«. NAPOMENA U PDFu dostupna detaljna fus-nota o Mimar Sinanu