Od okupacije Bosne i Hercegovine austro ugarskom vojskom, u obe ove pokrajine pravoslavni narod okusio plodove prave slobode počeo je sasvim drugim životom živiti. Ovo se vidi i otuda, što se na sve strane podižu nove crkve, i time vajkadanja ženja kako sveštenstva tako i naroda da imaju bogomolјe — ispunjava. Ne manje žudeći izodavna i Prokopije Damjanović sveštenik da opet podigne na Ilijašu crkvu na onom mestu gdje je nekad bila stara, svoju žudnju uljepča i ove godine savida dosta prostranu i krasnu crkvu na pomenutom mjestu, i to svu od tvrdog materijala. Djelo ovo služi na ponos i diku pomenutom Prokopiju, s tim više što on jedini bješe, koji svu brigu oko građevine vođaše, sve potrebno nabavlјaše i tako rekuć ne odmicaše se od neimara i vidara. Zatim između sviju koji po nešto crkvi pokloniše prvu zahvalu zaslužuje g. mitropolit koji pokloni cio okrut za jednog sveštenika i sve potrebne utvari pri osvećenju božestvene liturgije. Kad je sve dovršeno bilo na Ilijašu, pozvao je Prokopije visokopreosveštenog mitrop, Savu radi posvećenja crkve, koji se još u oči dana kad će crkva osvećena biti krenuo iz Sarajeva put Ilijaša. Na putu u selu Semizovcu (kod Ćurčina hana) daleko od Ilijaša 1 ½ sahat izvidoše na susret preosv. mitropolitu Prokopije Damjanović sveštenik sa 40 sve po izbor mladića selјačkih na konjima, koji pozdrave mitropolita najusrdnijim: „dobro nam putovali". Tu je mitrop. sišao s kola, izjavio je zahvalu Prokopiju i svima na predusretu, a posle kratkog odmorka opet sio na kola i krenuo se u svoj ovoj pratnji na Ilijaš. Baš oko 4 ½ sahata pomoliše se kola mitropolitova i narod koji so još toga dana na Ilijaš većinom zgrnuo bio, pokupi se u grdne gomile oko kola mitropolita sa sviju strana uzvikujući: „dobro nam došao“. Mitropolit siće s kola i tako u triumfu naroda pođe na odmaranje pod sjenicu od drveta, koja je bila pred crkvenom portom napravlјena. S lica crkve taraba i sjenica bjehu urešeni zelenilom, što veličanstven izgled davaše. A naročito bješe lijepo vidjeti, kako je od crkvene porte, nad vratima bilo šumom u znaku elipse okićeno, a u sredini se viđaše careva slika, odozgo pak na kapiji lepršahu se dvije carske zastave a zatim na sjenici i na zvoniku takoće po jedna. Uz put dok je mitropolit do pod sjenicu došao, mnogobrojni narod, žene, djeca i starci obasipahu ga dobrodošlicom lјubeći mu desnicu. Ne dugo za tijem kako je već bilo vrijeme večernji, zvona na novo začvu udarati pozivajući na večernju molitvu i mitropolit ustade i uđe s narodom u crkvu. Po svršetku večernje je odmah sio na svoja kola otišao u selo Luku 15 minuta daleko od Ilijaša nva prenoćište.Sjutra, u četvrtak 1. oktobra dođe g. mitrop. u crkvu i stajao je sve dok se nije jutrenja obavila,a oko 9 ½ sahata ogrne arhijerejsku odeždu i počne sv. liturgiju na kojoj su prisutni bili: predstojnik iz Sarajeva g.Todorović, upravitelј visočkog kotara g. Tomić oba sa po vekim od svojih činovnika, mnogobrojni narod pravoslavni, meću kojima viđaše se po najviše Sarajlija. Posle jektevijava cara, mitrop. i sav narod, mitrapolit okrevu se narodu i iagovori punu značajnu besjedu.Izmeću ostalog kao najglavnije u besjedi preporuči vijernost prema Vladaocu, poštivanje zakona i poslušnost prema vlastima. Zatim čuvanje pravoslavne vjero i narodnosti, Na svršetku je narod radosno uzviknuo: Živio car! Živio mitrop. Sava!“ Po izlasku iz crkve otišao je mitrop. sa g. Todorovićem u školu i tamo su se bavili oko ½ sahata.Oko pola dana bio je svečan ručak pod sijenicom koja je samo iz rana priugotovlјena bila. Na ručku bio je mitropolit, predotojnik Todorović, upravitelј našet kotara Tomić i od obojice njihovi činovnici što su došli, zatim većina sveštenika i trgovaca. Pri ručku mitropolit ustavši nazdravio je najprije Nјegovom Veličanstvu caru i kralјu Francu Josifu I. Zatim nazdravlјalo se još i uza svaku zdravicu orilo se gromko mnogaja lјeta. I tako je sve to najvećim oduševlenjem pjevalo i veselilo se do 3 sahata po podiv,a u to dobu ustavši mitropolit pozdravi se usrdno sa gg.Todorovićem i Tomićem, ostalijem pak rekavši s bogom, sjede na svoja kola i krene se put Sarajeva, praćen nekoliko velikim gomilama naroda koji usklikivaše: „Sretan put“. Još se posle pilo i veselilo do samog mrklog mraka.